JA ..., ljevičarka, sestra, majka, kćerka, supruga, baka, svekrva, punica, prijateljica, feministica, susjeda, kuma, žena s invaliditetom, nudistica, radna kolegica, ljubavnica, volonterka, junakinja, vrtlarica, planinarka, lezbijka, vozačica, klizačica, kuharica, dadilja, slikarica, hraniteljica, rekreativka, samohrana majka, sakupljačica, pacijentica, blagajnica, spremačica, restauratorica, službenica, savjetnica, slastičarka, kolekcionarka, krojačica, optimistica .
Bila sam već udana žena i majka kada mi se povjerio mlađi brat moje prijateljice - prelijep dečko, pristojan, gimnazijalac i odličan učenik. Rekao je da se zaljubio u prijatelja i nije znao što da radi. Bio je zbunjen i nemoćan u razumijevanju što mu se događa a ja ga (unatoč šoku), ni na trenutak nisam povrijedila svojom reakcijom! Sinoć su u kazalištu red ispred mene sjedila dva muškarca za koje smo znali da se vole još u srednjoj školi. Njihove sijede glave su me podsjetile kako su skupa dulje od četrdeset godina, pa sam istu večer odlučila obuti gay cipele i sa vama podijeliti sve što znam!
Prošlo je 18 godina od TV prikaza prve Povorke Ponosa naziva „Ima mesta za sve“ organizirane u Beograda. Uvijek mi izazivaju mučninu scene nasilja a toga dana smo gledali rulju kako na ulici urla “Pederi, pederi“, lica im izobličene od mržnje, djeca vrište skupa sa mamama dok se tate zalijeću na ljude što u povorci nose balone i zastave duginih boja. Hvataju ih, ruše i udaraju šakama i nogama. Dok se policija snašla, povrijeđenih i krvi je bilo posvuda. Patrijarh je pozvao srpsku javnost da se prisjete “ljubavi Hristove prema svakom čoveku”, ali nije propustio ponoviti kako se SPC protivi Paradi ponosa.
Godinu kasnije, poučeni propustima osiguranja „Gay Prajda“ naših istočnih susjeda, tadašnji ministar policije u Račanovoj vladi, gospodin Šime Lučin je i sam uz nekoliko ljudi iz političkog i javnog života RH hodao u povorci organiziranoj u Zagrebu. Desničari su naravno pokušavali isto što i srpski primitivci, ali je zbog dobre organizacije i policijskog osiguranja - na sreću, sve ostalo na vulgarnim uzvicima, psovkama i jezivim prijetnjama. Iduće godine je donesen Zakon o isto spolnim zajednicama (koji regulira uzajamno uzdržavanje partnerica i podjelu zajednički stečene imovine), te raspravljani još neki amandmani koji bi osobama LGBT orijentacije život učinili lakšim. Homoseksualci i lezbijke u malim i velikim gradovima često doživljavaju osudu, ne prihvaćanje obitelji, društva, crkve, šikaniranja, fizičke napade, gubitak posla i sl pa su NVO u svim državama ex Yu organizirali kampanje financirane EU novcem kako bi se senzibilizirala javnost o toj temi i na našim prostorima. „Ljubav je ljubav“ se zvala jedna od njih pa sam imala priliku sudjelovati na „panel“ raspravi unutar Međunarodne konferencije o medijskom pristupu prikazivanja LBGT osoba. Dakle, u životu nisam vidjela ljepših muškaraca u jednoj prostoriji ali, svi su na moju žalost bili gay! Račanova vlada je jedina vlast koja nas je izvukla iz izolacije i pokrenulo društvo u puno segmenata (na žalost, većina građana se prodala za sitniš pa nije došlo do drugog mandata) koji nas je tada mogao uspravne i zdrave dovesti u Evropu. Zanimljiv je podatak kako su devedesetih strani donatori nudili novac tada nepostojećem civilnom sektoru novonastalih državica u regiji, pa su se lezbijke u metropolama prve snašle i registrirale u udruge dovoljno kapacitirane za aplicirati projekte i dobiti novce. Beograđanke su npr. kupile peterosobni stan za rad svoje udruge dok su se u Zagrebu kasnije aktivirale udruge „Kontra“ i „Iskorak“ a u Rijeci „Lori“.
Mlađi brat moje prijateljice sa početka priče nikada nije otišao studirati, nije se oženio, dosta pije, podstanar je, redovito ide u crkvu, živi u sebi kao „vlastiti stranac“ i anonimac u svojoj ulici. Za mene je tragedija kada mlado biće opterećeno društvenim normama prestane voljeti sebe radi očekivanja drugih! Rastužuje me gledati djecu koja u stvari napuste sebe i nastoje biti kao većina, dok se svi trude da što prije i sami postanu netko drugi! Biti autentičan nije vrijednost koju promičemo u školi niti u hrvatskoj obitelji - nego naprotiv – vlastitoj djeci na silu usađujemo kršćanska očekivanja po kojima moraju biti kao drugi, jer u protivnom neće biti prihvaćeni. Da je dečko o kojemu vam pričam u mladosti ili kasnije imao hrabrosti učiniti korak u bilo kojem smjeru, (osim u sebe i vlastitu nesigurnost), mogao je voljeti i biti voljen! Kako je rekla moja omiljena spisateljica Mani Gotovac: „Dijelim ljude – diskriminiram ljude, na one koji su voljeli i one koji nisu“, tako i ja mislim da je voljeti najdivnije iskustvo i najveći blagoslov! Koliko ljudi si ne dopuste osmjeh – široki – glasan, onaj koji dopire do očiju jer nemaju zube kao sa reklame!? Još je veći grijeh ne dopustiti sebi ljubav radi izgleda, visine, fizičke anomalije, debljine, invalidnosti ili spola osobe koja nas privlači!
Kakvu štetu meni osobno mogu nanijeti dvije žene koje se vole? Kakvu štetu mi mogu nanijeti dva muškarca koji se vole? Čime mene i moju obitelj oni ugrožavaju ako žive u susjednom stanu? Tko sam ja da im osporavam zakonom predviđena prava? Sklona sam vjerovati da ih mrze kompleksaši jer se za razliku od njih usuđuju živjeti i voljeti. Imaju hrabrosti i za roditeljstvo za razliku od samaca i mnogih hetero parova. Vjerujete li da među časnim sestrama ima lezbijki a među svećenicima homoseksualaca? Sve je to za razumjeti jer su oni zaposlenici crkve i nisu po ničemu iznad nas smrtnika. „I oni su samo ljudi ud krvi i mesa“ kažu vjernici kada pokušavaju opravdati silovanja, trudnoće i postojanje njihove rođene i nerođene djece. Ljubav i strast se prepliću u svakom zdravom ljubavnom odnosu kod dvoje odraslih ljudi. Dogodi se po nekada bljesak prepoznavanje između dvije duše zatečene u tijelima o kojima se mi promatrači usuđujemo primitivno suditi, (pogotovo ako se razlika u godinama, obrazovanju, kilogramima i spolu ne uklapaju u našu koncepciju poimanja ljubavnog para).
Velika je doza isključivosti na ovim prostorima, jer čim je netko drugačiji od našeg očekivanja, osjećamo ugrozu i potrebu da se zaštitimo. Zaboravljamo da svatko ima pravo biti što želi samo ako time ne nanosi štetu drugom biću. Da bi smo bolje naučili životnu lekciju, često nam Tvorac, poznati šaljivđija, nagovori kćerku & sina Šokicu & Šokca da se zaljubi u Kineza, crnca, Eskima, Srbina, Sirijca, prijateljicu, .. a čujem da je umjetna inteligencija prisutnija nego što pretpostavljamo pa se nemojmo čuditi ako nam uskoro za zeta & snahu dovedu robota.
„Mnogi su ljudi živi ali se rijetki usude živjeti“.
(negdje sam pročitala ovu tvrdnju ali nisam upamtila autora).
