U Hrvatskoj iz dana u dan traju rasprave o tome treba li Hrvatska na svom teritoriju obučavati ukrajinske vojnike iako predsjednik Republike, Zoran Milanović, kao vrhovni komandant Oružanih snaga, Vladi RH koja silno želi ugostiti Ukrajince pod oružjem - za to ne želi dati suglasnost. HDZ-ovci po nekom samorazumljivom nalogu ponavljaju kako će se oporbeni zastupnici naći na „krivoj strani povijesti“ ako i oni u Saboru odbiju dati Vladi tu suglasnost, a navodno je mogu dati - kako tvrdi premijer Andrej Plenković - dvotrećinskom većinom.
Jer s gledišta „prave strane povijesti“ oni koji ne bi pružili potrebnu pomoć Ukrajini ne mogu biti drugo nego putinofili. Najviše bi se moglo „pomoći“ Ukrajini tako da je se hitno primi u NATO što bi rezultiralo svjetskim, vjerojatno i nuklearnim ratom. Lako je moguće da tada povijesti i njezinih „pravih“ i „krivih“ strana - ne bi više niti bilo. Bio bi kraj povijesti, ali ne onakav pacifističko-utopijski kakvog je zamislio Francis Fukuyama, onda kad su propali Sovjetski Savez i Varšavski pakt.
Agresija Rusije na Ukrajinu potpuno je uzdrmala geopolitičku sliku Europe i svijeta. Ukrajinu vojno, obavještajno i humanitarno pomažu SAD, EU, ukupno 40-ak zemalja. One su i uvele sankcije Rusiji, dok tek nekoliko zemalja u svijetu otvoreno podržava ruski rat u Ukrajini, a oko tri četvrtine zemalja u svijetu neangažirano je. Najveći broj njih ne podržavaju osvajanje ukrajinskog teritorija, ali nisu uvele sankcije i nastavljaju trgovanje s Rusijom i nimalo im nije blisko ono što mnogi od njih zovu - američkim imperijalizmom.
U zemljama ekonomskog saveza BRICS - Brazila, Rusije, Indije, Kine i Južnoafričke Republike - živi čak 40 posto svjetskog stanovništva, a prostiru se na 25 posto kopnenog teritorija. U ove četiri mnogoljudne zemlje nitko nije uveo sankcije.
Nakon sastanka Grupe dvadesetorice prošlog mjeseca na Baliju, najprije je francuski predsjednik Emmanuel Macron predložio da Zapad iskoristi posredovanje Kine između Rusije i Ukrajine jer Peking može „pritisnuti“ Moskvu. A prije nekoliko dana, u razgovoru s kineskim predsjednikom Xi Jinpingom u Pekingu, slično je predložio i predsjednik Europskog vijeća Charles Michel. Michel je komentirao da je zatražio od predsjednika Xija da iskoristi svoj utjecaj na Rusiju da poštuje Povelju UN-a, koja prije svega ističe poštovanje načela suverene jednakosti svih država, državnih granica i rješavanje sporova mirnim putem.
Charles Michel i Xi Jinping u Pekingu (FOTO: HINA/EPA/Xinhua)
Kina je već nekoliko puta upozorila da se međunarodna zajednica mora zajednički suprotstaviti uporabi ili prijetnjama uporabom nuklearnog oružja. Svijet treba „zagovarati da se ne može koristiti nuklearno oružje, da se ne može voditi nuklearni rat, kako bi se spriječila nuklearna kriza u Europi ili Aziji“, kazao je Xi dok mu je u posjetu bio njemački kancelar Olaf Scholz. I tada je zatražio od Njemačke i Europe da odigraju važnu ulogu u pozivima za mir.
Teško da će Kina prionuti posredovanju u ratu. Istina je, Kinezi pozivaju na mirno rješenje sukoba u Ukrajini, ali su u tom ratu oni ipak na strani Rusije i smatraju da je američko ignoriranje ruskih zabrinutosti zbog širenja NATO-a uzrok ruskog napada. Osim toga, Ukrajina je (ratnim) zakonom nacionalizirala neke kineske strateške kompanije u zemlji.
Emanuel Macron je prilikom posjeta SAD-u u intervjuu francuskoj televiziji TF1 rekao i to da „Zapad treba razmotriti kako odgovoriti na potrebu Rusije za sigurnosnim jamstvima ako predsjednik Vladimir Putin pristane na pregovore o okončanju rata u Ukrajini“. To je prvi put da je jedan visoki čelnik Zapada kaže da bi Rusija trebala neka sigurnosna jamstva zbog širenja NATO-a.
Na naše pitanje ima li Macronov prijedlog o posredovanju Kine neki realni temelj, Zorana Baković, dugogodišnja dopisnica iz Kine i sadašnja specijalna izvjestiteljica za Aziju ljubljanskog Dela, smatra da nije realno da Kina bude posrednik jer Kina iz više razloga to ne želi. Prvo, zato što Kina nikad nije voljela imati takvu ulogu i zato što ima interese i na jednoj i na drugoj strani. Kinesko stajalište, posebno Xi Jinpinga, je razvoj situacije u kojem Putin neće izgubiti rat, ne doživjeti veliki poraz. I želi da taj rat bude što prije gotov. Iz toga će izići jedna nova konstelacija u tom euroazijskom potezu, a posebice u odnosima Kine i Rusije. Kina se pojavljuje kao veliki brat, prvi put u povijesti. Jer, nikad Kina nije bila dominantna u odnosu na Rusiju, nego je bilo obrnuto, govori nam Zorana Baković.
"Kina je nezadovoljna time da je EU tretira kao prijetnju i rivala" - Zorana Baković (SCREENSHOT: N1 televizija)
„Kina ne želi imati na 4.200 kilometara granice nestabilnu Rusiju. A cijeli rat je i počeo jer su Putin i Xi ocijenili da je američka sila počela slabiti, da EU nije stabilan i jedinstven. I zato ih treba izazvati da se vidi mogu li si dopustiti dva istodobna konflikta s dvije velike sile. Ovaj koji vidimo s Rusijom te Tajvan, kojem Kina prijeti da ga mora osvojiti, pa ako treba i oružanim putem. Kina je nezadovoljna time da je EU tretira kao prijetnju i rivala“, ocjenjuje Zorana Baković.
Na isto pitanje o mogućnosti kineskog posredništva u ratu, donekle slično odgovara i Božo Kovačević, filozof i sociolog, bivši političar i bivši hrvatski veleposlanik u Rusiji, od 2003. do 2008. godine.
Kovačević kaže da bi Kina teško mogla biti posrednik jer bi se obje sukobljene strane morale s tim složiti. Ali Kina je država koja bi možda mogla utjecati na rusku vlast da mijenja politiku. Rusija je sve više ovisna o Kini, što su zapadna tržišta više zatvorena, to je kinesko otvorenije. Kina ne odobrava rusku agresiju na Ukrajinu, ali ne odobrava ni zapadne sankcije Rusiji, kaže on i ističe da Kina prihvaća dio ruskih objašnjenja o uzrocima sukoba.
„Za Kinu je kriv NATO koji se proširio do granica Rusije, a Kina sebe identificira s Rusijom jer je NATO svoj djelokrug proširio i na Pacifik pa sad u tajlandskom tjesnacu patroliraju i brodovi država članica NATO-a. SAD inzistira na sigurnosnoj komponenti asocijacije QUAD u kojoj su SAD, Japan, Koreja i Indija. Isto tako SAD je osnovao protukinesku asocijaciju AUKUS (SAD, Velika Britanija i Australija). Kina osjeća da je izložena sigurnosnom pritisku, koji bi se mogao usporediti s onim čemu je izložena Rusija. Ali, Kina ne podržava ni rusku vanjsku politiku, a osobito ne bi u Kini htjela primjenjivati rusku unutrašnju politiku. Za Kineze Rusija je primjer kako ne treba upravljati državom“, smatra Kovačević.
"Za Kineze Rusija je primjer kako ne treba upravljati državom" - Božo Kovačević (FOTO: Novilist.hr)
Zorana Baković govori o osjetnim promjenama kineske politike, koje su potvrđene na partijskom kongresu. Xi Jinping dobio je treći mandat, a tko zna koliko će ih biti. Time je Kina odstupila od svih Deng Xiaopingovih doktrina. Nema mirne smjene vlasti svakih deset godina i nema kolektivnog rukovođenja. Odstupila je od Denga u vanjskoj politici jer je Xi jasno dao do znanja da je Kina spremna zaratiti - u Južnom kineskom moru, oko Tajvana, oko pacifičkih otoka i tako dalje.
„U programu vidimo da reforme više nisu na prvom mjestu, niti je visoka stopa gospodarskog razvoja prioritet. Sada ide usporeni razvoj u kojem Kina treba postati ekonomski samodovoljna. Dosad je bila vrlo povezana u globalizaciji i tu je i sama najviše profitirala. I prioritet je sigurnost - sigurnost energije, hrane i ekološka sigurnost“, kaže nam Zorana Baković.
Ona ocjenjuje da Kina više nije tako odlučna da privatni sektor ima svoje mjesto koje je u biti bilo vodeće. I ona zatvaranja zbog COVID-a, tumači za Lupigu, išla su zapravo protiv srednje klase. Kaže kako dodirljiva može biti i privatna imovina.
Pitamo ima li Macronov intervju u kojem je predložio da Rusija treba dobiti od Zapada sigurnosna jamstva neku novu, bitnu težinu.
Zorana Baković odgovara potvrdno. Kaže da je, prema izvješću Pentagona Bijeloj kući, poginulo već više od 100.000 ukrajinskih vojnika. A s ovako modernim naoružanjem, to je jako puno. I s obzirom na to, kaže ona, Amerikanci su počeli promišljati koliko taj rat smije još trajati pod ovakvim uvjetima. Amerika uvijek procjenjuje - koliko ljudskih žrtva, koliko trajanje i koji je cilj.
"Pa postoje limiti i to se onda mjeri na različite načine. Američki cilj je uvijek bio imati rat bez ljudskih žrtava, čak i na neprijateljskoj strani", objašnjava Zorana Baković.
Čak i da se rat pregovorima primiri, ostaje pitanje što će biti s Krimom. Baković ističe da Kina nikad nije priznala da bi Rusija imala pravo na Krim, niti na Južnu Osetiju i Abhaziju u Gruziji koje su Rusi zauzeli 2008. godine. To je stoga što Kina kao svetinju poštuje teritorijalni integritet i državni suverenitet zemalja.
Xi je prošli tjedan otišao u Saudijsku Arabiju i namjerava primiti tu zemlju u Šangajsku skupinu za suradnju, kao i u BRICS (FOTO: HINA/EPA/Bandar Aljaloud)
„Devedesetih godina smišljena je koncepcija tzv. Partnerstva za mir kako bi se Ruse uvjerilo da će imati iste šanse za ulazak u NATO kao što imaju druge europske zemlje. To je iz ruske perspektive značilo da će Rusi s Amerikancima razgovarati onako kako su međusobno razgovarali Staljin i Roosevelt. Ali, Amerika dogovara politiku s europskim partnerima, osobito s onima koji Ameriku smatraju svojim sigurnosnim jamcem, jamstvom ne smatraju čak ni NATO, osobito ne EU. To su zemlje koje graniče s Rusijom. Intencija Amerike je da Rusi shvate da nemaju neka veća prava nego druge države. Rusija bi mogla tražiti ukidanje proturaketnog sustava u Poljskoj i Rumunjskoj te, drugo, redefiniranje statusa Ukrajine, da ne uđe u NATO. SAD-u odgovara da rat dalje traje i da se pokažu sve veće slabosti ruske vojske pa da oni postavljaju uvjete u pregovorima“, kaže nam Božo Kovačević.
A Ukrajina je žrtvovana, s tim da je kolateralna žrtva i Europa u cjelini jer je ovisna o SAD-u, a očekuje se od Europe i da financira obnovu Ukrajine kad ona započne te da kupuje skupe američke energente, govori Kovačević.
Na skupu Grupe Dvadesetorice na Baliju prošlog mjeseca sastali su se i satima razgovarali američki predsjednik Joe Biden i kineski Xi Jinping. Važno je da su se načelno složili da „ovo nije vrijeme za rat“ i to je za svijet dobro, koliko god to bilo premalo. I složili su se da korištenje nuklearnog oružja ne odlazi u obzir.
Zorana Baković nam kaže da će „Kina odlučivati o tome, dakle, Putin neće koristiti nuklearno oružje, osim ako nije čisti psihopat, a po svemu sudeći nije“. Naša sugovornica ističe da je Rusiji Kina sada izuzetno važna. Ali, Kina je počela davati do znanja da smanjuje uvoz nafte i plina iz Rusije. Samim tim što usporava ekonomija, ne treba joj toliko energenata, ali osim toga Kina ima zakon po kojem niti jedna sirovina ne može dolaziti iz jednog, istog izvora, više od 20 posto. Xi je otišao u Saudijsku Arabiju i namjerava primiti tu zemlju u Šangajsku skupinu za suradnju, kao i u BRICS. I to je poruka Rusima. A početkom 2023. američki državni tajnik Antony Blinken dolazi u Peking, ističe Baković.
Sjetimo se da je Donald Trump pokrenuo trgovinski rat protiv Kine, a Joe Biden ga je nastavio. Zabranjuje se izvoz visoke tehnologije u Kinu te djelovanje određenih kineskih kompanija u SAD-u kako bi se usporio kineski ekonomski rast. Amerika zabranjuje prodaje komponenti za elektroničke uređaje, to je zabrana američkih kompanijama i zabrana kompanijama iz drugih država koje kupuju američku opremu. SAD je uveo i subvencije za proizvođače mikročipova ako oni premjeste svoju proizvodnju u SAD. Mogu prihvatiti državne subvencije, ali uz uvjet da idućih deset godina neće isporučivati poluvodiče Kini.
Božo Kovačević nam to komentira ovako: „SAD smatra da ako Kina postane dominantna ekonomska sila, onda će cijelom svijetu nametnuti svoje političko uređenje. Ali, za to nema nikakve potvrde, Kinezi to demantiraju a dosadašnja njihova politika je takva da oni pomoć ne uvjetuju političkim koncesijama, za razliku od Amerikanaca“.
Naravno, EU, unatoč pritiscima SAD-a, želi sačuvati koliko-toliko normalne trgovinske odnose s Kinom jer bi poremećaj ili prekid tih odnosa strahovito koštao europske zemlje, mnogo više nego sankcije prema Rusiji.
