Plenković je rekonstrukcijom Vlade polučio kratkotrajne efekte koji mu nisu donijeli unutarstranačku stabilnost. Analiziramo kolike šanse u utrci za preuzimanje HDZ-a imaju njegovi oponenti Miro Kovač, Davor Ivo Stier, Domagoj Ivan Milošević, Tomislav Tolušić, Ivan Penava, Tomislav Karamarko i Milijan Brkić
Andrej Plenković polučio je opsežnom rekonstrukcijom Vlade trenutačne i konkretne efekte unutar stranke kojoj je na čelu, a što se tiče opće javnosti, na povratnu informaciju valjat će sačekati, no premijeru – tako pokazuju i prve ankete – ne bi bilo mudro da u tom pogledu očekuje previše. Šok-terapija izazvana smjenom petero članova Vlade, a među njima i potpredsjednika stranke Tomislava Tolušića, proizvela je u HDZ-u pokazno postrojavanje pred predsjednikom stranke i pred proplamsajem njegovog autoriteta.
Svi HDZ-ovi zastupnici u Saboru poslušno su digli ruke za imenovanje novih ministara i čini se da su unutrašnja previranja u vladajućoj partiji, previranja koja uvelike određuju ukupnu političku klimu, zamrznuta barem na neko kraće vrijeme, ali Plenković je i dalje podaleko od unutarstranačke stabilnosti i homogenosti. Oponenti će se malo pritajiti i čekati novu priliku za isticanje svojih ambicija i za podrivanje Plenkovićevih napora da se održi na sadašnjem položaju jer mu nije uspjelo da se vine na neku od visokih funkcija u Briselu. Onaj koji nije čekao ni časa bio je…
Ministar vanjskih poslova u vladi Tihomira Oreškovića, odnosno u vladi Tomislava Karamarka i Bože Petrova, javno je istupio odmah nakon što je u parlamentu potvrđena Plenkovićeva rekonstrukcija Vlade. ‘Za pobjedu HDZ-a na idućim izborima potrebna je rekonstrukcija stranke’, izjavio je Kovač i smjesta proizveo nervozne reakcije Andreja Plenkovića i Gordana Jandrokovića. ‘U tom istupu čini mi se da je svoje osobne ambicije stavio ispred interesa HDZ-a i, što se mene tiče, to je bio loš politički potez. Ozbiljni političari ne rade takve stvari’, rekao je Jandroković koji je, naravno, zaboravio da je i Plenković izbio u prvi plan kad je na Saboru HDZ-a u svibnju 2016. izgovorio da stranka ne smije biti talac političke sudbine bilo kojeg svog člana, pri čemu je mislio na tadašnjeg šefa HDZ-a Tomislava Karamarka. Ta jedna rečenica kvalificirala je tadašnjeg zastupnika u Europskom parlamentu da naslijedi Karamarka, kad je ovaj politički propao ubrzo poslije spomenutog skupa. Može biti da se i Kovač sad vodi istom logikom, pa želi biti prvi u redu u slučaju Plenkovićevog pada, no konkurencija će sad sigurno biti brojnija nego onomad, a kampanja će trajati neusporedivo duže i za pobjedu neće biti dovoljne samo borbene izjave. Kovač trenutačno izgleda kao slobodni i osamljeni strijelac: teško da će se to u idućih godinu dana bitnije promijeniti, jer on dosad nije pokazao da je vješt u praktičnim aspektima unutarstranačkog uspinjanja na vrh, ali čini se da u svakom slučaju može računati na drastičan porast utjecaja, ako Plenković ne bude reizabran za šefa HDZ-a.
Bivši ministar vanjskih poslova i bivši politički tajnik HDZ-a, koji se povukao s ministarske funkcije kad je Plenković razvrgnuo koaliciju s Mostom i sklopio vladajući pakt s Hrvatskom narodnom strankom, slovi za najozbiljnijeg izazivača aktualnog šefa HDZ-a. Stier je u političkom smislu negdje na pola puta između Tomislava Karamarka i Andreja Plenkovića: desniji je i konzervativniji od Plenkovića, blizak je s radikalnijim i politički zainteresiranijim krilom Katoličke crkve, a strano mu je Karamarkovo nacionalističko mahnitanje i slijepo ideološko osvetništvo. Još uvijek mu, međutim, nedostaje mreža pouzdanih ljudi na terenu, premda je u posljednje vrijeme sve više onih koji mu se javljaju i nude svoje usluge, uključujući i neke dojučerašnje Plenkovićeve ministre. Stier će i dalje strpljivo i oprezno graditi svoju poziciju i neće se, poput Kovača, zalijetati s bombastičnim izjavama, a u programskom pogledu uspio je detektirati točku na kojoj može utemeljiti artikuliranu kritiku današnjeg HDZ-a i ponuditi kakvu-takvu viziju: to je raskid s klijentelizmom kao dugogodišnjim modelom HDZ-ovog političkog operiranja i održavanjem na vlasti po svaku cijenu, odnosno po cijenu trgovačkih sporazuma koji devastiraju smisao političkog opredjeljivanja. Unatoč rečenoj artikuliranosti, Stier može doći na čelo HDZ-a samo u slučaju da HDZ-ovcima postane jasno da ih s Plenkovićem čeka gubitak vlasti.
Političke ambicije ovog bivšeg ministra i sadašnjeg relativno marginaliziranog HDZ-ovog saborskog zastupnika uvijek su bile iznad njegovih političkih kapaciteta i talenta: valja samo iz sjećanja izvaditi tragikomičnu epizodu kad je po Karamarkovoj zamisli nastojao sastaviti novu HDZ-ovu parlamentarnu većinu bez Mosta nezavisnih lista. U desetak godina aktivnog političkog djelovanja na prilično visokim razinama nije uspio izgovoriti ni jednu jedinu rečenicu koje bi se itko mogao sjetiti, a kamoli da je poduzeo nešto što je vrijedilo da bude upamćeno. Njegovi uvijeni nagovještaji o upuštanju u utrku za funkciju predsjednika HDZ-a stoga nisu ništa drugo nego pokušaj da se što bolje pozicionira u eventualnom postplenkovićevskom HDZ-u, dakle nešto nalik strategiji Mira Kovača, s tim da Kovač ima političke i svjetonazorske stavove koji se razlikuju od Plenkovićevih, dok je kod Miloševića upitno ima li uopće ikakve stavove, mimo fraza o jačanju poduzetničke klime i državnom rasterećenju privatnog sektora.
Glavnoj uzdanici HDZ-ovog raspojasanog virovitičkog klana nije dobro sjela smjena s funkcije potpredsjednika Vlade i ministra poljoprivrede, ali se – za razliku od Gabrijele Žalac – potrudio da pred kamerama ne pokaže uvrijeđenost i razočaranje. To kazuje da se Tolušić nije pozdravio s političkim ambicijama i da računa da bi u skoroj budućnosti mogao profitirati od dostojanstvenog podnošenja premijerove odluke. Kao potpredsjednik HDZ-a sigurno neće biti čovjek na kojeg će se Plenković moći osloniti: vrebat će priliku da sklopi pakt s onim tko će raspolagati najvećim izgledima da zamijeni aktualnog lidera. Teret Tolušićevih afera, zbog kojih je uostalom i smijenjen, pretežak je da bi dotični mogao računati na spektakularni povratak: HDZ-ovci ipak nisu toliko iracionalni da bi za svog predsjednika i potencijalnog premijera odabrali čovjeka kojeg je vlastita stranka praktički jučer uklonila iz Vlade zbog toga što je svojom kompromitiranošću nanosio štetu i Vladi i stranci.
Ni vukovarski gradonačelnik, naravno, ne može postati predsjednik HDZ-a kakva god čuda da se dese, što je jasno i njemu samom, ali on je odlučio naglašavati svoju sveopću važnost otklonom od Plenkovićevog prenapuhanog umjerenjaštva: to čini pod krinkom brige za vukovarske ratne stradalnike hrvatske nacionalnosti i s vječnim obrazloženjem da se svakodnevno na ulicama grada susreće s ljudima koji još uvijek čekaju pravdu, a dok oni na koje se Penava poziva čekaju pravdu, trebaju biti suspendirana ustavna i zakonska prava vukovarskih Srba, bez obzira na to što kaže Ustavni sud. Penava provocira Plenkovića jer je svjestan da premijer nikad neće smoći dovoljno hrabrosti da se obračuna s njime. Svjestan je, također, da mu lagodni poludisidentski status u HDZ-u ubuduće može donijeti samo nove probitke, pa se ne treba nadati da će odustati od svoje neodgovorne taktike uznemiravanja i ponižavanja srpske zajednice u svrhu što boljeg vlastitog pozicioniranja u politici.
Bivši predsjednik HDZ-a i prvi potpredsjednik u kratkotrajnoj vladi Tihomira Oreškovića oglasio se trijumfalističkim tekstom nakon što je Ustavni sud vratio Upravnom sudu u Zagrebu spis proizišao iz rješenja Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa: to povjerenstvo, kojem je tada bila na čelu Dalija Orešković, konstatiralo je Karamarkov interesni konflikt zbog poslovne povezanosti njegove supruge s MOL-ovim lobistom Jozom Petrovićem, a to su potom – u povodu Karamarkovih žalbi – potvrdili i zagrebački Upravni sud i Visoki upravni sud. Ustavni sud sad je vratio postupak na početak zbog tehničkih manjkavosti u odlukama rečenih sudova i nije se doticao suštinskoga u toj priči, ali Karamarku je to bilo dovoljno da se proglasi žrtvom i pravednikom. Objava na Facebooku smjesta je zakotrljala glasove o njegovom političkom povratku i o mogućnosti da se suprotstavi Plenkoviću na unutarstranačkim izborima. Od toga neće biti ništa, kao što se ništa nije zbilo ni nakon prošloljetnog Karamarkovog ‘povratničkog’ intervjua u jednom desničarskom tabloidu: njegovo povremeno javno oglašavanje nije ništa drugo nego dodatno manifestiranje političke nezrelosti i neiživljenosti, e da valjda ne bismo smetnuli s uma da živimo u državi u kojoj je taj malokalibarski političar u jednom času mogao postati čovjek s najvećom količinom moći u rukama.
Plenkovićev stranački zamjenik i potpredsjednik Sabora bio je mjesecima sasvim marginaliziran u stranci i stisnut uza zid politički motiviranim pravosudnim akcijama: mogao se steći dojam da su mu politički dani odbrojeni te da se samo čeka zgodan povod za završni udarac. No nakon što je HDZ debelo podbacio na europskim izborima i nakon što su se na Vladu sručile brojne ministarske afere, Plenković je obustavio napad na Brkića, opet ga učinio neizbježnim sudionikom svih najvažnijih sastanaka i vratio mu osmijeh na lice. Zaboravljena je i ona najavljena potraga za akterima unutrašnje izborne opstrukcije. To nikako ne znači da je utakmica završena: nastupilo je poluvrijeme koje odgovara obojici. U nastavku, Brkića u preuzimanju inicijative, odnosno u pronalaženju svog kandidata za predsjednika stranke, ponajprije može spriječiti mač prilično bizarnog sudskog postupka koji mu visi nad glavom, dok Plenkoviću ostaje da se uzda u preokret HDZ-ovog i svog silaznog trenda, jer je jasno da Brkić, i ne samo Brkić, kreće u napad tek kad se uvjeri da protivnik ne daje znakove života.
portalnovosti
Andrej Plenković polučio je opsežnom rekonstrukcijom Vlade trenutačne i konkretne efekte unutar stranke kojoj je na čelu, a što se tiče opće javnosti, na povratnu informaciju valjat će sačekati, no premijeru – tako pokazuju i prve ankete – ne bi bilo mudro da u tom pogledu očekuje previše. Šok-terapija izazvana smjenom petero članova Vlade, a među njima i potpredsjednika stranke Tomislava Tolušića, proizvela je u HDZ-u pokazno postrojavanje pred predsjednikom stranke i pred proplamsajem njegovog autoriteta.
Stier je u političkom smislu negdje na pola puta između sadašnjeg i bivšeg predsjednika hdz-a: desniji je i konzervativniji od Plenkovića, ali mu je strano Karamarkovo slijepo ideološko osvetništvo
Svi HDZ-ovi zastupnici u Saboru poslušno su digli ruke za imenovanje novih ministara i čini se da su unutrašnja previranja u vladajućoj partiji, previranja koja uvelike određuju ukupnu političku klimu, zamrznuta barem na neko kraće vrijeme, ali Plenković je i dalje podaleko od unutarstranačke stabilnosti i homogenosti. Oponenti će se malo pritajiti i čekati novu priliku za isticanje svojih ambicija i za podrivanje Plenkovićevih napora da se održi na sadašnjem položaju jer mu nije uspjelo da se vine na neku od visokih funkcija u Briselu. Onaj koji nije čekao ni časa bio je…
Miro Kovač
Ministar vanjskih poslova u vladi Tihomira Oreškovića, odnosno u vladi Tomislava Karamarka i Bože Petrova, javno je istupio odmah nakon što je u parlamentu potvrđena Plenkovićeva rekonstrukcija Vlade. ‘Za pobjedu HDZ-a na idućim izborima potrebna je rekonstrukcija stranke’, izjavio je Kovač i smjesta proizveo nervozne reakcije Andreja Plenkovića i Gordana Jandrokovića. ‘U tom istupu čini mi se da je svoje osobne ambicije stavio ispred interesa HDZ-a i, što se mene tiče, to je bio loš politički potez. Ozbiljni političari ne rade takve stvari’, rekao je Jandroković koji je, naravno, zaboravio da je i Plenković izbio u prvi plan kad je na Saboru HDZ-a u svibnju 2016. izgovorio da stranka ne smije biti talac političke sudbine bilo kojeg svog člana, pri čemu je mislio na tadašnjeg šefa HDZ-a Tomislava Karamarka. Ta jedna rečenica kvalificirala je tadašnjeg zastupnika u Europskom parlamentu da naslijedi Karamarka, kad je ovaj politički propao ubrzo poslije spomenutog skupa. Može biti da se i Kovač sad vodi istom logikom, pa želi biti prvi u redu u slučaju Plenkovićevog pada, no konkurencija će sad sigurno biti brojnija nego onomad, a kampanja će trajati neusporedivo duže i za pobjedu neće biti dovoljne samo borbene izjave. Kovač trenutačno izgleda kao slobodni i osamljeni strijelac: teško da će se to u idućih godinu dana bitnije promijeniti, jer on dosad nije pokazao da je vješt u praktičnim aspektima unutarstranačkog uspinjanja na vrh, ali čini se da u svakom slučaju može računati na drastičan porast utjecaja, ako Plenković ne bude reizabran za šefa HDZ-a.
Davor Ivo Stier
Bivši ministar vanjskih poslova i bivši politički tajnik HDZ-a, koji se povukao s ministarske funkcije kad je Plenković razvrgnuo koaliciju s Mostom i sklopio vladajući pakt s Hrvatskom narodnom strankom, slovi za najozbiljnijeg izazivača aktualnog šefa HDZ-a. Stier je u političkom smislu negdje na pola puta između Tomislava Karamarka i Andreja Plenkovića: desniji je i konzervativniji od Plenkovića, blizak je s radikalnijim i politički zainteresiranijim krilom Katoličke crkve, a strano mu je Karamarkovo nacionalističko mahnitanje i slijepo ideološko osvetništvo. Još uvijek mu, međutim, nedostaje mreža pouzdanih ljudi na terenu, premda je u posljednje vrijeme sve više onih koji mu se javljaju i nude svoje usluge, uključujući i neke dojučerašnje Plenkovićeve ministre. Stier će i dalje strpljivo i oprezno graditi svoju poziciju i neće se, poput Kovača, zalijetati s bombastičnim izjavama, a u programskom pogledu uspio je detektirati točku na kojoj može utemeljiti artikuliranu kritiku današnjeg HDZ-a i ponuditi kakvu-takvu viziju: to je raskid s klijentelizmom kao dugogodišnjim modelom HDZ-ovog političkog operiranja i održavanjem na vlasti po svaku cijenu, odnosno po cijenu trgovačkih sporazuma koji devastiraju smisao političkog opredjeljivanja. Unatoč rečenoj artikuliranosti, Stier može doći na čelo HDZ-a samo u slučaju da HDZ-ovcima postane jasno da ih s Plenkovićem čeka gubitak vlasti.
Domagoj Ivan Milošević
Političke ambicije ovog bivšeg ministra i sadašnjeg relativno marginaliziranog HDZ-ovog saborskog zastupnika uvijek su bile iznad njegovih političkih kapaciteta i talenta: valja samo iz sjećanja izvaditi tragikomičnu epizodu kad je po Karamarkovoj zamisli nastojao sastaviti novu HDZ-ovu parlamentarnu većinu bez Mosta nezavisnih lista. U desetak godina aktivnog političkog djelovanja na prilično visokim razinama nije uspio izgovoriti ni jednu jedinu rečenicu koje bi se itko mogao sjetiti, a kamoli da je poduzeo nešto što je vrijedilo da bude upamćeno. Njegovi uvijeni nagovještaji o upuštanju u utrku za funkciju predsjednika HDZ-a stoga nisu ništa drugo nego pokušaj da se što bolje pozicionira u eventualnom postplenkovićevskom HDZ-u, dakle nešto nalik strategiji Mira Kovača, s tim da Kovač ima političke i svjetonazorske stavove koji se razlikuju od Plenkovićevih, dok je kod Miloševića upitno ima li uopće ikakve stavove, mimo fraza o jačanju poduzetničke klime i državnom rasterećenju privatnog sektora.
Tomislav Tolušić
Glavnoj uzdanici HDZ-ovog raspojasanog virovitičkog klana nije dobro sjela smjena s funkcije potpredsjednika Vlade i ministra poljoprivrede, ali se – za razliku od Gabrijele Žalac – potrudio da pred kamerama ne pokaže uvrijeđenost i razočaranje. To kazuje da se Tolušić nije pozdravio s političkim ambicijama i da računa da bi u skoroj budućnosti mogao profitirati od dostojanstvenog podnošenja premijerove odluke. Kao potpredsjednik HDZ-a sigurno neće biti čovjek na kojeg će se Plenković moći osloniti: vrebat će priliku da sklopi pakt s onim tko će raspolagati najvećim izgledima da zamijeni aktualnog lidera. Teret Tolušićevih afera, zbog kojih je uostalom i smijenjen, pretežak je da bi dotični mogao računati na spektakularni povratak: HDZ-ovci ipak nisu toliko iracionalni da bi za svog predsjednika i potencijalnog premijera odabrali čovjeka kojeg je vlastita stranka praktički jučer uklonila iz Vlade zbog toga što je svojom kompromitiranošću nanosio štetu i Vladi i stranci.
Ivan Penava
Ni vukovarski gradonačelnik, naravno, ne može postati predsjednik HDZ-a kakva god čuda da se dese, što je jasno i njemu samom, ali on je odlučio naglašavati svoju sveopću važnost otklonom od Plenkovićevog prenapuhanog umjerenjaštva: to čini pod krinkom brige za vukovarske ratne stradalnike hrvatske nacionalnosti i s vječnim obrazloženjem da se svakodnevno na ulicama grada susreće s ljudima koji još uvijek čekaju pravdu, a dok oni na koje se Penava poziva čekaju pravdu, trebaju biti suspendirana ustavna i zakonska prava vukovarskih Srba, bez obzira na to što kaže Ustavni sud. Penava provocira Plenkovića jer je svjestan da premijer nikad neće smoći dovoljno hrabrosti da se obračuna s njime. Svjestan je, također, da mu lagodni poludisidentski status u HDZ-u ubuduće može donijeti samo nove probitke, pa se ne treba nadati da će odustati od svoje neodgovorne taktike uznemiravanja i ponižavanja srpske zajednice u svrhu što boljeg vlastitog pozicioniranja u politici.
Tomislav Karamarko
Bivši predsjednik HDZ-a i prvi potpredsjednik u kratkotrajnoj vladi Tihomira Oreškovića oglasio se trijumfalističkim tekstom nakon što je Ustavni sud vratio Upravnom sudu u Zagrebu spis proizišao iz rješenja Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa: to povjerenstvo, kojem je tada bila na čelu Dalija Orešković, konstatiralo je Karamarkov interesni konflikt zbog poslovne povezanosti njegove supruge s MOL-ovim lobistom Jozom Petrovićem, a to su potom – u povodu Karamarkovih žalbi – potvrdili i zagrebački Upravni sud i Visoki upravni sud. Ustavni sud sad je vratio postupak na početak zbog tehničkih manjkavosti u odlukama rečenih sudova i nije se doticao suštinskoga u toj priči, ali Karamarku je to bilo dovoljno da se proglasi žrtvom i pravednikom. Objava na Facebooku smjesta je zakotrljala glasove o njegovom političkom povratku i o mogućnosti da se suprotstavi Plenkoviću na unutarstranačkim izborima. Od toga neće biti ništa, kao što se ništa nije zbilo ni nakon prošloljetnog Karamarkovog ‘povratničkog’ intervjua u jednom desničarskom tabloidu: njegovo povremeno javno oglašavanje nije ništa drugo nego dodatno manifestiranje političke nezrelosti i neiživljenosti, e da valjda ne bismo smetnuli s uma da živimo u državi u kojoj je taj malokalibarski političar u jednom času mogao postati čovjek s najvećom količinom moći u rukama.
Milijan Brkić
Plenkovićev stranački zamjenik i potpredsjednik Sabora bio je mjesecima sasvim marginaliziran u stranci i stisnut uza zid politički motiviranim pravosudnim akcijama: mogao se steći dojam da su mu politički dani odbrojeni te da se samo čeka zgodan povod za završni udarac. No nakon što je HDZ debelo podbacio na europskim izborima i nakon što su se na Vladu sručile brojne ministarske afere, Plenković je obustavio napad na Brkića, opet ga učinio neizbježnim sudionikom svih najvažnijih sastanaka i vratio mu osmijeh na lice. Zaboravljena je i ona najavljena potraga za akterima unutrašnje izborne opstrukcije. To nikako ne znači da je utakmica završena: nastupilo je poluvrijeme koje odgovara obojici. U nastavku, Brkića u preuzimanju inicijative, odnosno u pronalaženju svog kandidata za predsjednika stranke, ponajprije može spriječiti mač prilično bizarnog sudskog postupka koji mu visi nad glavom, dok Plenkoviću ostaje da se uzda u preokret HDZ-ovog i svog silaznog trenda, jer je jasno da Brkić, i ne samo Brkić, kreće u napad tek kad se uvjeri da protivnik ne daje znakove života.
portalnovosti
