Ako se pitate gdje je Plenkovićeva liberalnost iz 2016., nemojte. Jer je nema. Pitanje je samo je li je i bilo. Ili je sve ples demagogije
„Visoko, visoko
Iznad tebe i mene
Postoji nada
Prema nama želi da krene
Držimo u ruci dio pakla, dio raja
Ne želimo vječnost (želimo do kraja)“
Goran Bare
U mitsko doba Homerova epa, Odisej, prekaljeni ratnik i putnik, na otoku Kirke nailazi na čarobnicu koja mu suborce pretvara u svinje. On, zaštićen božanskim biljem i razumom – zapamtite, razumom – čaroliji odolijeva. Među svinjama ostaje čovjek. Mitski i metaforički. Čovjek Odisej, herojski, ne miri se s tim. Zna cilj, jasan mu je imperativ puta. Kreće dalje, razumski svjestan, svim putenim užicima, Kirkinoj ljubavi, sigurnosti unatoč.
Trideset i više stoljeća kasnije, Hrvatska dobiva svoju verziju Odiseja. Andreja Plenkovića. Europejca, diplomata, čovjeka s pedigreom koji je imao zemlju izbaviti iz kaljuže Karamarkove revizije povijesti i rekonfiguracije društva. Donijeti stabilnost, udahnuti europski sadržaj novoj članici Unije. Vrijeme prolazi, izbori se događaju, većina kopni. Odisej Andrej odustaje od cilja. Kirku ne odbacuje, priklanja joj se. Ne da bi spasio suborce, već da bi ih dresirao. Puteni užici vlasti, hinjena ljubav političke sljedbe, klijenata i ekonomskih interesenata nadjačali su Odiseja u Andreju.
Najnovija stanica te regresivne odiseje zove se Komisija za istinu. Ili kako će se već zvati. Povjerenstvo, vijeće, svejedno. Za zločine komunista. Možda i antifašista. Crvene zvijezde. Ako ime i nije znano, sadržaj jest. „Umiveni“, a možda ni to, sljednik famozne Vukojevićeve komisije. Ivan Penava kao glavni „istraživač“ ideološke restauracije, neki novi Vukušić kao suvremeni „arhitekt povijesne istine“. Četrdeset godina po padu komunizma, valja proučavati njegove zločine. Osamdeset godina nakon kraja Drugog svjetskog rata, odlučiti njegova pobjednika i žrtvu. U jednom. Paradoksalno zvuči da je pobjednik žrtva, a da je gubitnik pisao povijest, no kontradikcije u refašizaciji države i društva čiji je Ustav utemeljen na antifašizmu, zapravo nisu kontradikcije. Već dosljednost napora da se pobijedi u borbi za „bolju“ prošlost. Aorist budući. Futur prošli.
Hajde da kažem i ovo. Kad karikiram Komisiju za komunističke zločine, naravno da mi ni na kraj pameti nije osporavati zločine, osvetu koja se nakon rata dogodila. Postoji li itko tko bi stradanja sporio? Naravno da ne. No jasno je da toj komisiji nisu cilj žrtve, već prošlost. Nju treba preraditi. Preurediti je u formu nacionalne mise. Antifašizam pospremiti u fusnotu, ako i to. ZAVNOH brisati iz Ustava. Ili bar zaboraviti. Relativizirati.
No Plenkovićev put u Kirkinu jazbinu, svinjac političke misli, ne počinje s aktualnom komisijom. Koliko je godina prošlo od povjerenstva koje je vodio servilni akademik kojim je legitimiran ZDS kao stari hrvatski pozdrav „u posebnim okolnostima“. Nedavno je i HAZU relativizirao da bi grb s prvim bijelim poljem imao i s čim veze osim s nepatvorenim i beskonačnim domoljubljem. Prije neki dan imali smo i „malu noćnu muziku“, ne Mozartovu, Thompsonovu. Na probi koncerta. Sa sve ministrima i djecom. Djeca i ministri – prigodno. Notorni koncert na kojem se pjevalo o lošoj četrdeset petoj pohodio je i predsjednik Sabora. Nisam pratio je li bio spreman. No sigurno jest. Jer nije otišao kad je trebao. Zašto bi? Nije da ustavne vrijednosti u Hrvatskoj danas išta znače. Ne državnoj vlasti.
Hrvatskoj vlasti odlasci u Brezovicu su protokol. Prvaci ne idu ni obilježiti državni blagdan. A koncerti su, ipak, uvjerenje. Moralni imperativ. Ili, možda, imoralni. Afirmacija eksplicitno filoustaške ikonografije, simbolička samoidentifikacija s najgorim što se hrvatskoj naciji ikad dogodilo, aktivno sudjelovanje u prekrajanju prošlosti radi kreiranja budućnosti na krivim nogama – to nije važno. Naš Odisej za siromašne (duhom) i njegovi suborci, ionako, sve čine zbog vlasti. U raspravi Trazimaha i Sokrata, oni su Trazimah – pravedno je ono što koristi vladaru. Sve za vlast. Ako Penava za šutnju i ručice traži Komisiju – dobit će je.
Ako se pitate gdje je Plenkovićeva liberalnost iz 2016., nemojte. Jer je nema. Pitanje je samo je li je i bilo. Ili je sve ples demagogije, vlastohleplja, udvaranja masi radi moći. Danas više nema ni glume. Domovinski pokret, baštinik Karamarkova moralnog inženjeringa, onaj koji je stvoren da bi mijenjao Plenkovićev HDZ u predplenkovićevo vrijeme, sad je partner. Jedini koji se promijenio je Plenković. Odisej. Zabludjeli. S AliExpressa. Zato komisije za istinu niču, a povijest pišu oni koji bi najradije brisali čitave dijelove kolektivnog pamćenja.
Nije sporno kako bi oni željeli da to izgleda. U Mađarskoj je Veritas Institut služio kao politički aparat za rehabilitaciju Horthyja. U Poljskoj je zakon zabranio impliciranje poljske suradnje u holokaustu. Pitam se zašto. Možda zato što je očita. U Njemačkoj lustracija bivših DDR-ovaca često je bila maskirani klasni progon. Baltičke države su iz narativa o sovjetskim zločinima jednostavno izbacile vlastitu kolaboraciju s nacizmom, onu koja je urodila višestrukim brojem žrtava u odnosu na ono što je SSSR učinio kasnije. Povijest je za našeg Odiseja i njegove komisionare alat, ne činjenica, proučavanje, znanost. Heroji – ne zločin(c)i!
Odisej zna važnost Katoličke Crkve. A ona igra svoju rolu. Ne diskretno, sasvim otvoreno podržavajući sinesteziju Vjere, Nacije i Domovine. Tribalno zajedništvo kao element kršćanske tradicije Europe. Samo u ovoj se verziji biblijsko „via, veritas et vita“ čita kao „Blut und Boden“. Thompsonov izričaj evanđeoskog. Minus ekumensko. Crkva se reafirmira kao (a)moralni teolog države. Teokracija na kapaljku. Kao da čeka da ponovno kruni vladare i odlučuje o tomu tko što smije. Kutlešina izjava da su komunisti ubijali Hrvate jer su ih htjeli istrijebiti, nije samo masna laž, to je programska smjernica. No Crkva je dosljedna. Željna vlasti, moći, utjecaja. Bogohuljenje za pare! Plenković isto. Penava također. Svatko svoju kartu igra.
No nedostojna, sramotna, jest šutnja ljevice. Nerazumna. I nerazumljiva. Možemo više nije Možemo! Već Možemo? A SDP je ljevica? I jedni i drugi reagiraju nakon koncerta. Pokušavajući to učiniti što nevidljivije. „Zelena salata na ljutu ranu!“ Reagiraju na ZDS, Juru i Bobana. Samo im to smeta. Kao da nisu odgovorni za to što se ta sramota desila. Pa oni su je dopustili. Tandem političkih klimavaca. A čitav spektar drugih laži, manipulacija i mimikrija nisu ni primijetili. Bauk Plenkovićeve pragmatične igre Thompsonom i Penavom šeta se Hrvatskom, a ljevica se šeretski češka. Kao da će se problemi riješiti ironijom. Piše priopćenja. Ulaže proteste. Valjda će reustašizacija sama od sebe prestati. Lavovi s repom među nogama.
Devedesetih su se ljevičari bojali osvete. Možda razumljivo. Dvijetisućitih su zaplašeni „kestenjarima“, generalskim pučem, Sanaderovom Rivom. Možda treba prihvatiti i tu ucjenu prijetnjom i strahom. No danas, šutnja više nije samo kukavičluk, već suodgovornost. Zbog komocije gledanja na drugu stranu. Ljevica je svedena na gradske šminkere s mrežnim profilom koji se srame vlastitih uvjerenja, ali zato rado paradiraju urbanošću. To i nije ljevica! Već elitisti na saborskoj plaći. Kad zlo koje se rasplamsava kulminira, „zapapri“ Hrvatskoj kakvu poznajemo, možda će postati jasno da se za budućnost ne bori statusima. Da se društvo pred sunovratom ne brani „uvažavanjem i drugačijeg mišljenja“. Vladavina prava nema alternativu. Ili, po ljevici, ima?
Društvo mora počivati na vrijednostima i stavovima. A treba i hrabrost za njih se boriti. To desnica čini. Trebala bi i ljevica. Boriti se za sekularno društvo. Da vjeronauk ne pripada u škole. Da povijest pišu povjesničari. Da ZAVNOH nije fusnota. Da država može biti i nacionalna, ali mora biti socijalna. Da ljudima treba zdravstvo, a ne ZDS. Da je rad, a ne religija, temelj društva. Boriti se za to! Bez takve ljevice, njene hrabrosti, živjet ćemo u vremenu Odiseja Plenkovića i Penave. A ljevica kao Tersit – ružan i drzak vojnik – bit će bez hrabrosti i važnosti. To je onaj kojeg Odisej pred vojskom udara. Zastrašuje. Onaj koji, naravno, u konačnom činu ne igra nikakvu ulogu. A u društvu u kojem Tersit šuti – a šuti – povijest pišu Plenković i Penava.
