Najveći dio svoje znanstvene karijere dr. sc. Antonija Petričušić, docentica na Katedri za sociologiju zagrebačkog Pravnog fakulteta, posvetila je istraživanju diskriminacije, prava manjinskih skupina i ljudskih prava. Članica je Savjetodavnog odbora za praćenje provedbe Okvirne konvenciju za zaštitu nacionalnih manjina Vijeća Europe, a njezin posljednji znanstveni rad, napisan u koautorstvu s dvoje kolega, bavio se analizom djelovanja konzervativnog pokreta u Hrvatskoj.
Ideološke pozicije ultrakonzervativaca svakako nisu u skladu s vrijednostima demokratskog pluralističkog društva. Svojim utjecanjem u polju prava žele manjinske skupine ili potpuno isključiti ili ih svesti na drugorazredne građane
U svojem znanstvenom radu u posljednje vrijeme posebno ste orijentirani na aktivnosti ultrakonzervativnog pokreta u polju prava?
Primijetila sam tijekom posljednjih godinu dana, istražujući i proučavajući taj pokret, da konzervativne udruge i inicijative sustavno koriste polje prava kako bi se u društvu pozicionirale kao relevantan politički akter, ali i da svoje aktivnosti iz polja prava koriste kao učinkovito i brzo sredstvo za vlastitu legitimaciju. Osim što pokreću referendumske inicijative, konzervativne udruge podnose i tužbe Ustavnom sudu kako bi pokušale osporiti one zakone koji su već doneseni, ali i vrlo aktivno sudjeluju u kreiranju zakona i politika plasiranjem svojih predstavnika u radne skupine koje izrađuje prijedloge zakona ili strategija. Također, aktivno mobiliziraju svoje pristaše i potiču ih na sudjelovanje u procesima javnog savjetovanja prije usvajanja zakona. Pokušavaju, dakle, na različite načine utjecati na pravni okvir, u gotovo svim fazama procesa donošenja ili implementiranja pojedinih zakona, akcijskog plana ili strategije.
Širenje panike
To samo po sebi, ipak, nije problematično. Štoviše, aktivno sudjelovanje organizacija civilnog društva, ali i građana i građanki, važno je i potrebno. Zašto je ultrakonzervativni pokret u tom smislu problematičan?
Opasni su jer se okomljuju na manjinske skupine u društvu ili pokušavaju sprječavati donošenje sistemskih rješenja, poput kurikularne reforme, a s ciljem promoviranja vlastite ideološke pozicije koja nikako nije u skladu s vrijednostima demokratskog pluralističkog društva. Svojim pokušajima utjecanja u polju prava žele manjinske skupine ili potpuno isključiti ili ih svesti na drugorazredne građane. Vidljivo je to bilo i u referendumskoj inicijativi kojom je, u konačnici, u Ustav unesena definicija braka koja isključuje istospolne zajednice, ali i u ovoj posljednjoj referendumskoj inicijativi u kojoj navodno Narod odlučuje saborskim zastupnicima nacionalnih manjina ograničiti prava u Saboru. Vidljivo je to i u pokušajima utjecaja na izmjene Obiteljskog zakona ili Zakona o odgoju i obrazovanju gdje je samo jedna od spornih promjena koju pokušavaju proturiti davanje prednosti pravu roditelja da obrazuju djecu u skladu sa svojim religijskim uvjerenjima, nasuprot pravu djeteta na obrazovanje utemeljeno na znanosti, činjenicama i sekularnosti. Njihova djelatnost nije nedopustiva, štoviše, ona je dobrodošla u demokratskom društvu. Postaje nedopustiva kada svoju djelatnost zbog vlastite, uglavnom religijske pripadnosti, pokušavaju nametnuti svima nama i pravni sustav Republike Hrvatske krojiti prema onome što oni smatraju ‘prirodnim pravom’.
Referendumska inicijativa Narod odlučuje pod vodstvom Željke Markić usmjerena je prvenstveno protiv srpske zajednice u Hrvatskoj, odnosno njezinih zastupnika. No, za mobilizaciju se koristila i otvorena transfobija kako bi se učvrstio strah od zapravo nepostojeće rodne ideologije. Jasno, sve s ciljem vlastite legitimacije nauštrb manjina. Kako tumačite direktno ukrštavanje nacionalističke retorike i antirodne propagande?
Termin za koji prosječan građanin donedavno nikada ni nije čuo napunjen je potpuno neznanstvenim tezama i koristi se za stvaranje straha i mobilizaciju. Utjecaj širenja te panike, ali i mobilizaciju na djelu, vidjeli smo prilikom prosvjeda protiv ratifikacije Istanbulske konvencije, ali i u procesu prikupljanja potpisa za održavanje referenduma za otkazivanje Istanbulske konvencije i izmjene izbornog sustava. Na krilima te mobilizacije progurana su pitanja koja inicijativa Narod odlučuje ne bi mogla drugačije učiniti privlačnima. Uostalom, pod vodstvom Željke Markić neuspješno su prikupljani potpisi za izmjene izbornog sustava 2014. godine, a sada tim idejama dodaju i antimanjinsko pitanje. Velika je vjerojatnost da je pitanje usmjereno na oduzimanje prava zastupnicima nacionalnih manjina da glasaju o Vladi i proračunu prisutno samo zato da privuče dovoljan broj građana da daju svoju potpis kako ponovno ne bi doživjeli krah. U klimi permanentnog nacionalizma, mogli su biti sigurni da će dobiti veću podršku za svoju novu inicijativu jer je ona strogo i neskriveno antisrpska.
Vrsta populizma
Članica ste Savjetodavnog odbora za praćenje provedbe Okvirne konvenciju za zaštitu nacionalnih manjina Vijeća Europe, a manjinskim pravima bavite se tijekom čitave profesionalne karijere. Baš kao i gotovo svi ustavni stručnjaci s izuzetkom Mate Palića i Roberta Podolnjaka, koji je prema vlastitom priznanju pomagao prilikom sastavljanja pitanja inicijativi Narod odlučuje, tvrdite da se o pravima zastupnika nacionalnih manjina ne može odlučivati na referendumu. Zbog čega?
Pitanja kojima se ograničavaju ili ukidaju ljudska prava, a prava nacionalnih manjina su ljudska prava, ne smiju biti predmet referenduma. Ne smije se voljom relativne, pa čak ni apsolutne većine građana, putem neposrednog izjašnjavanja odlučivati o pravima pripadnika bilo koje manjine. Manjine inače nemaju osigurano jamstvo jednakosti i lako postaju žrtvena janjad promicateljima isključivosti i nacionalistima. Nije ovo, doduše, prvi put da se to ipak pokušava referendumskim inicijativama. Isto je bio slučaj kod konstitutucionalizacije definicije braka, te kod tzv. referenduma o ćirilici, a evo sad i kod pitanja o smanjenu broja i ograničenju mandata zastupnika iz reda nacionalnih manjina. Stav izražen u svim relevantnim međunarodnim izvorima prava nacionalnih manjina jest da se o promjenama svih prava nacionalnih manjina može raspravljati i može ih se provoditi tek nakon što su prethodno konzultirani i uključeni oni na koje se promjena zakonodavstva koje regulira njihova prava odnosi. Nažalost, naš Ustavni sud propustio je ovakav stav jasno utvrditi u odluci o neustavnosti referendumskog pitanja koje je stremilo povećanju praga za osiguranje ravnopravne službene uporabe jezika i pisma nacionalnih manjina.
Da nema pomoći Crkve, i to vrlo opipljive pomoći, u formi ustupanja prostora za prikupljanje potpisa ili pozivanja na potpisivanje, teško da bi hrvatski konzervativni pokret uspio mobilizirati toliko pristaša
Ministar uprave Lovro Kuščević najavio je da će se izmjenama Zakona o financiranju političkih aktivnosti dotaknuti i reguliranja, odnosno transparentnog prikaza financiranja referendumskih kampanja. Radna skupina je osnovana i održala je već niz sastanaka, neka nagađanja ukazuju na to da bi se Zakon mogao naći u Saboru prije ljetne stanke. Koliko je i za što važno znati otkud dolazi novac?
Organiziranje u referendumsku inicijativu jedan je od vidova političkog djelovanja, a ako su političke stranke dužne objaviti popis svojih donatora, logično je da to moraju činiti i građanske inicijative. Referendumi nisu jeftina ni logistički nezahtjevna događanja, a moj je dojam da će propisivanjem financijske transparentnosti doći do njihova prorjeđivanja. Financijska netransparentnost dosada je itekako išla na ruku organizatorima antimanjinskih inicijativa.
U svojem radu bavili ste se i metodama koje koristi ultrakonzervativni pokret u Hrvatskoj. U slučaju inicijative Narod odlučuje vidimo silan broj novih, mladih, obrazovanih lica. Dijelom zbog ‘ponarođivanja’ narodne inicijative, a dijelom zbog nepopularnosti lidera inicijative. Koje metode još primjećujete?
Prizvala bih ovdje znanstvenu terminologiju – naš konzervativni pokret zapravo može biti objašnjen terminologijom novih društvenih pokreta. Riječ je o pokretima koji su prestali svoju misiju i cilj ispunjavati ostvarivanjem radničkih ili egzistencijalnih prava, kao što je to bio slučaj s inicijalnim društvenim pokretima, već se okreću promoviranju određenih načina života, kulture, odnosno vlastitih vrijednosti. Ovaj konzervativni pokret definitivno promovira jedan sklop vrijednosti i pogleda na svijet koji želi preslikati na čitavo društvo, a najlakše to čini tako da te vrijednosti postaju zakon ili dio Ustava. Uz to, novi društveni pokreti kao noseća lica pokreta, imaju obrazovane, elokventne, urbane ‘ljude iz naroda’ s kojima se njihovi sljedbenici mogu lako poistovjetiti. Ne guraju u prvi plan mesijanske vođe, nego ljude poput sviju nas. Hrvatski konzervativni pokret prepoznaje globalna društvena gibanja i u ovoj inicijativi u prvi plan donosi neka nova, nepotrošena lica koja bi trebala predstavljati nositelje pokreta. Pokušavaju time, zasigurno, prikazati svoj pokret masovnijim, ali i tvrditi da društvo žele učiniti čistim od korupcije, starih i tromih političkih stranaka. To je u osnovi jedna vrsta populizma koju oni prepoznaju i koriste.
Logističko zaleđe
Koliko bi uspjeha novi društveni pokreti, u koje spada i ovaj o kojemu govorite, imali bez podrške nekih itekako starih institucija i njihovih struktura, poput recimo Katoličke crkve? Koliko su novi društveni pokreti novi, a koliko novo lice stare kampanje koja pruža financijsku i logističku podršku?
Da nema pomoći Katoličke crkve, i to vrlo opipljive pomoći, u formi ustupanja prostora za prikupljanje potpisa ili pozivanja na potpisivanje, teško da bi hrvatski konzervativni pokret uspio mobilizirati toliko pristaša. Trebamo biti realni i priznati da hrvatski građani nisu politički aktivni izvan izbornih ciklusa. Takva mobilizacija novost je za Hrvatsku jer organiziranje prikupljanja tolikog broja potpisa podrazumijeva moćno, i financijsko i logističko zaleđe. Demokracija se ne događa sama od sebe, ne događa se spontano, a posebno u toliko politički neaktivnom društvu. Podrška Katoličke crkve ovdje je vjerojatno bila krucijalna.
Ovog tjedna inicijativa Narod odlučuje predala je potpise u Sabor. Kako vidite daljnji razvoj situacije?
Uvjerena sam da premijer Andrej Plenković koji je, uostalom, i sam pravnik, zagovara vladavinu prava i zaštitu ljudskih prava, uključujući i prava nacionalnih manjina, dakle vrednote ne samo našega ustavnog poretka, nego i cijele Europske unije. Vjerujem i da je svjestan da ovakva referendumska pitanja mora djelovanjem Sabora poslati Ustavnom sudu da utvrdi je li njihov sadržaj u skladu s Ustavom. Napominjem i da je krajnje vrijeme za izmjene Zakona o referendumu i to uz nužno definiranje koja se to prava odnosno područja mogu propitivati referendumima. Ovom logikom možemo doći do toga da svaki članak Ustava ima svoj grozd podstavaka u kojima se nalaze odredbe koje zapravo pripadaju parlamentarnoj proceduri. Referendumi sami po sebi, naravno, nisu loši i dobrodošli su jer omogućavaju građanima da kreiraju ili sukreiraju zakonske politike, ali naprosto treba biti jasno definirano o čemu se može, a o čemu ne može odlučivati na takav način.
