U Europi opet vlada panika — „neidentificirani dronovi“ nadlijeću aerodrome, zračni promet se zaustavlja, mediji bruje o „novom obliku prijetnje“, a generali i sigurnosni stručnjaci već tope pero za izjave o „nacionalnoj sigurnosti“. No, iza te dramatične kulise krije se poznati scenarij: kad se pojavi problem, netko mora prodati rješenje. I to skupo.
Mali dronovi, velika panika
Navodno, nad aerodromima u Oslu, Minhenu i Kopenhagenu posljednjih su tjedana viđene misteriozne letjelice koje su izazvale višesatne obustave letova. Nitko ih nije uhvatio, nitko ne zna odakle su došle, ali zaključak je jasan — „Europa je pod napadom“. Zvuči kao početak trilera, no u stvarnosti se radi o civilnim dronovima veličine kutije za cipele. Oni teško mogu izdržati let duži od nekoliko kilometara, a kamoli tisuće kako bi stigli iz nekog mračnog centra stranih obavještajnih službi.
Ali, zašto kvariti dobru priču činjenicama? Kad se u igru ubaci malo „geopolitičke napetosti“ i spomene ruska obavještajna služba, strah postaje roba koja se prodaje brže od karata za utakmicu. I baš tada, kad je javnost uznemirena, na scenu stupa vojno-industrijski kompleks sa svojom omiljenom mantrom: „Potrebna je nova tehnologija obrane.“
Strah kao investicija
Nakon nekoliko incidenata, europske zemlje ubrzano kupuju sustave za detekciju i „neutralizaciju“ dronova. Cijene? Astronomske. Rezultati? Ne baš mjerljivi. No, ono što jest mjerljivo jesu profiti kompanija koje proizvode tu opremu.
Sličan se narativ sada seli i na Balkan. U BiH se, navodno iz „predostrožnosti“, predlaže da se i sarajevski aerodrom opremi antidronskim sustavima. Na papiru, ideja zvuči razumno. U praksi, međutim, radi se o nabavci skupe tehnologije koja će većinu vremena skupljati prašinu dok će novac poreznih obveznika tiho kliziti u džepove dobavljača „specijalizirane opreme“.
A novinari, svjesno ili ne, odrađuju svoj dio posla. Svaka vijest o „neidentificiranim dronovima“ postaje idealan marketing: besplatna reklama za industriju straha.
Kada paranoja postane profitabilna
Ironija cijele priče je što ti isti „misteriozni dronovi“ najčešće potječu iz trgovina elektronikom i koriste se za snimanje svadbi, koncerata ili YouTube vlogova. Ipak, čim jedan takav uređaj zaluta blizu aerodroma, mediji dižu uzbunu kao da je riječ o napadu bespilotnih bombardera.
U međuvremenu, stvarne prijetnje – poput zastarjele infrastrukture, ljudske pogreške i korupcije u sustavima sigurnosti – ostaju po strani. Nisu dovoljno „atraktivne“. Nema u njima dovoljno vojne romantike ni unosnih ugovora.
Bosna i Hercegovina – novi poligon za stare trikove
Dok europske države već odavno troše milijarde na „antidronske štitove“, u BiH se tek priprema teren. U medijskim izvještajima naglašava se da aerodrom u Sarajevu „nema protudronske sustave“ i „nema definirane procedure“. To zvuči kao sigurnosna rupa, ali u suštini je samo poziv na nabavu — jer čim postoji „rupa“, postoji i netko tko će je „popraviti“. Naravno, uz odgovarajući budžet.
U igri je stara formula: stvori paniku, dramatiziraj prijetnju, ponudi rješenje. I dok javnost raspravlja o „nacionalnoj sigurnosti“, ugovori se potpisuju, računi ispostavljaju, a kompanije u sjeni trljaju ruke.
Dronovi ne lete daleko, ali novac da
Ova „invazija dronova“ nije ništa drugo nego moderna verzija stare priče — stvaranje straha kako bi se opravdala potrošnja. Dronovi možda ne mogu preletjeti pola kontinenta, ali novac koji se preko njih prelijeva u džepove industrije može.
Možda bi, prije nego što se zagrmi o „sigurnosnoj prijetnji stoljeća“, trebalo jednostavno pogledati prema nebu — i zapitati se: leti li ondje stvarno prijetnja, ili samo dobra prilika za profit?
