Djelo Arhipelag Gulag (Pariz, 1973–75) ruskoga književnika Aleksandra Solženjicina (1918–2008), jedinstveno po svojemu žanrovskome određenju, snazi izraza i dubini uvida, nastalo je u najtragičnijemu stoljeću ljudske povijesti u kojemu su totalitarizmi svih ideologija bez ikakvih kočnica sijali smrt. U njemu Solženjicin progovara o iskustvu komunističkoga terora koji je pogodio mnoge države i narode diljem svijeta – tumači kako je do komunističkoga terora došlo, kako je funkcionirao, što ga je održavalo, koji mu je bio cilj, ali i kako mu se suprotstaviti.
Prateći put običnoga zatvorenika, od uhićenja, ispitivanja i namještenoga sudskoga procesa do putovanja u logor, boravka u njemu i nesigurnosti u izlazak, Solženjicin pokazuje kako je svaki korak toga smrtnoga hodočašća bio osmišljen da slomi pojedinca.
Kapitalno djelo ruskog nobelovca prvi će put biti dostupno hrvatskoj publici u prijevodu Gabrijela Jurića. Književna je, kulturna i moralna nepravda što se to nije dogodilo i ranije, a nakladnička kuća Verbum rado je na sebe preuzela opsežan zadatak da je ispravi.
Treba Organima odati priznanje na poprilično raznovrsnim uhićenjima u vremenu kada politički govori, kazališni komadi i modni krojevi izgledaju kao da su svi sišli s iste trake: nakon što ste pokazali propusnicu na ulazu u tvornicu, odvode vas u stranu – uhićeni ste; odvode vas iz vojne bolnice s temperaturom 39°C (Ans Bernštejn), a liječnik se ne buni protiv vašega uhićenja (samo neka pokuša!); odnose vas s operacijskoga stola, s operacije čira želuca (N. M. Vorobjov, oblasni školski inspektor, 1936.) – i jedva živa, oblivena krvlju, dovode vas u ćeliju (sjeća se Karpunič); ili se trsite da vam odobre posjet osuđenoj majci (Nadja Levitska) i izlaze vam ususret! – kad ono, riječ je o suočenju na sudu i uhićenju! U trgovini živežnim namirnicama pozivaju vas u odjel za narudžbe i ondje vas uhićuju; uhićuje vas hodočasnik kojemu ste se smilovali i pustili da prenoći kod vas; uhićuje vas čovjek koji vam je došao očitati stanje brojila; uhićuje vas biciklist koji se sudario s vama na ulici; željeznički kondukter, vozač taksija, službenik u štedionici i zaposlenik u kinu – svi vas uhićuju i tek kasnije vidite dobro skrivenu tamnocrvenu značku GPU-a.
Katkada su uhićenja nalik na igru – toliko je u njih uloženo suvišnoga izmišljanja, jednog viška energije, a žrtva se ionako ne bi opirala. Možda je riječ o želji operativaca da time opravdaju svoju službu i tolika radna mjesta? Jer čini se da bi dovoljno bilo poslati svim označenim kunićima pozivnice i oni bi se sami pokorno javili sa zavežljajima u određeni sat i minutu pred crnim željeznim vratima državne sigurnosti, spremni zauzeti djelić poda u ćeliji koja je već pripremljena za njih. (Kolhoznike tako i kupe, ta tko bi još noću išao seoskim putovima do njihovih kuća? Pozovu ih u mjesnu zajednicu i ondje ih pokupe. Fizičkoga radnika pozvat će u kakvu kancelariju i tamo ga uhititi.)
Naravno, svaki stroj dođe do točke kada više ne može gutati. Za vrijeme 1945.–1946., kada je došlo do trpanja nasilu, jer su iz Europe pristizali ešaloni koje je trebalo sve odjednom progutati i otpremiti u Gulag, tada više nije bilo tih suvišnih igrica, sama teorija bila je dokraja olinjala, odletjelo je njezino ritualno perje te je uhićenje desetaka tisuća nalikovalo na ubogo prozivanje: stajali su s popisima, prozivali ljude iz jednoga ešalona i prebacivali ih u drugi – i to je bilo čitavo uhićenje.
Desetljećima su se politička uhićenja u nas odlikovala upravo time što su hvatali ljude koji nizašto nisu bili krivi, stoga nisu ni bili spremni ni na kakav otpor. Stvorio se jedan zajednički osjećaj neminovne propasti, predodžba da se od GPU-a i NKVD-a ne može uteći (osjećaj uostalom poprilično točan kada se uzme u obzir način izdavanja putovnica). Čak i na vrhuncu uhidbenih epidemija, kada su se ljudi na odlasku na posao svaki dan opraštali s obitelji jer nisu mogli biti sigurni da će se navečer vratiti – čak i tada nije bilo pokušaja bijega (samoubojstva su se događala u rijetkim slučajevima). To se i očekivalo. Tko se ovcom učini, kurjaci ga pojedu.
Sve se to događalo i zbog nerazumijevanja mehanizma uhidbenih epidemija. Organi se najčešće nisu vodili nekim duboko opravdanim razlozima kada su birali koga uhititi, a koga ne dirati, već su samo udovoljavali brojčanim pokazateljima. Ispunjavanje formulara moglo se zasnivati na nekim zakonitostima ili pak ovisiti o potpunoj slučajnosti… U čekaonicu novočerkaskoga NKVD-a 1937. došla je jedna žena pitati kako će izaći na kraj s gladnim dojenčetom svoje uhićene susjede. „Sjednite,“ rekli su joj, „sredit ćemo to.“ Sjedila je tako dva sata, a onda su je pokupili iz čekaonice i odveli u ćeliju: trebalo je hitno ispuniti normu, nije bilo suradnika koje bi poslali po gradu – a ta je žena već bila tu! A sada sasvim suprotan primjer: NKVD dolazi uhititi u blizini grada Orše Latvijca Andreja Pavla; on im ne otvara vrata, već iskače kroz prozor te uspije pobjeći i otputovati ravno u Sibir. I premda je ondje živio pod istim prezimenom te je iz dokumenata bilo jasno da je on iz Orše, nikada nije završio u zatvoru niti su se Organi zanimali za njega ili ga i za što sumnjičili. Inače, postoje tri vrste tjeralica: savezna, republička i oblasna, i skoro za polovinu uhićenih za vrijeme tih epidemija ne bi izdavali tjeralice na višoj razini od onih oblasnih. Onaj koji je bio označen za uhićenje prema slučajnim okolnostima, primjerice zbog prijave susjeda, lako bi se dao zamijeniti drugim susjedom. Kao u slučaju A. Pavla, ljudi koji su se slučajno našli negdje za vrijeme racije ili u kakvome stanu u kojemu je bila postavljena klopka i koji su imali hrabrosti u tome trenutku pobjeći prije nego što ih uopće ispitaju – takvi se nikada više nisu lovili niti ih se pozivalo na sud; a oni koji su ostajali i čekali pravedan postupak – završili bi iza rešetaka. I skoro su svi imali jedan te isti malodušan i bespomoćan izgled prepuštenosti sudbini.
Istina je i to da je NKVD, kada ne bi zatekao potrebnu osobu, izdavao rođacima odluku o zabrani napuštanja mjesta prebivališta i nije im, naravno, bio nikakav problem ozakoniti uhićenje onih koji su ostali umjesto bjegunca.
Sveopća nevinost rađa i sveopću pasivnost. Možda te i neće pokupiti? Možda sve bude u redu? A. I. Ladiženski bio je jedan od najvažnijih školskih nastavnika u zabitome mjestu Kologriv. Godine 1937. na tržnici mu je prišao seljak i prenio mu u povjerenju: „Aleksandre Ivaniču, bježi, na popisu si!“ No on je ostao: ta na mojim leđima počiva čitava škola, a i njihova vlastita djeca moji su učenici – gdje bi mene mogli pokupiti…? (Nakon nekoliko dana uhićen je.) Nije svakomu dano, kao Vanji Levitskome, shvatiti s četrnaest godina: „Svaki častan čovjek mora završiti u zatvoru. Sada svoje guli otac, a kada odrastem – gulit ću i ja.“ (Strpali su ga s dvadeset tri.) Većina odrveni gajeći puste nade. Ako si nevin – zbog čega bi te onda pokupili? To je pogreška! Već te i za ovratnik vuku, a ti svejedno preklinješ u sebi: „To je pogreška! Sve će se razjasniti – a onda će me pustiti!“ Druge masovno trpaju u zatvor, to je također izvan svake pameti, ali možda se iza svakoga slučaja nešto krije: „Možda je baš taj nešto, ipak…?“ A ti! – ti si zasigurno nevin! Ti još doživljavaš Organe kao institucije u kojima se ljudi vode logikom: pa kada sve razjasne – pustit će me.
I zašto bi onda bježao...? I kako bi se onda mogao opirati…? Tako ćeš samo pogoršati svoj položaj i zbuniti ih, omesti da razjasne pogrešku. I ne samo da se ne opireš već se pridržavaš onoga što su ti naredili, da po stubištu hodaš na prstima kako te susjedi ne bi čuli.
A koliko nas je to tek kasnije mučilo u logorima: što bi bilo da svi ti operativci, kada bi noću odlazili hapsiti, nisu bili sigurni hoće li se živi vratiti kući te da su se oni praštali sa svojim obiteljima? Ili, primjerice, da ljudi, kada su u Lenjingradu masovno trpali u zatvor četvrtinu grada, nisu čučali svak u svojoj mišjoj rupi, kočeći se od straha pri svakome lupkanju ulaznih vrata i od koraka na stubištu – već da su shvatili da nemaju što izgubiti i odlučno postavili na ulazu u zgradu zasjede s nekoliko ljudi naoružanih sjekirama, čekićima, žaračima, bilo čime? Ta bilo im je otprije poznato da ti noćni kačketi ne dolaze s dobrim namjerama i da ne bi pogriješili da su čime mlatnuli jednoga takvoga ubojicu. Ili da su potjerali osamljenoga vozača što se zaustavio s maricom na ulici ili mu probušili gume. Organi bi brzo ostali bez suradnika i vozila te bi se – bez obzira na svu Staljinovu žeđ – zaustavio prokleti stroj! Što bi bilo kad bi bilo… Naprosto smo zaslužili sve što je uslijedilo.
Ali naposljetku – čemu da se čovjek konkretno suprotstavi? Tome što ti oduzimaju remen? Ili naredbi da odeš u kut, ili tome što moraš prijeći kućni prag? Uhićenje se sastoji od sitnoga okolišanja, pustih sitnica – i izgleda da nema smisla raspravljati ni o jednoj od njih zasebno (kada su već misli uhićenika ionako zaokupljene velikim pitanjem: „Zbog čega?!“) – a sve to okolišanje zajedno uzeto neminovno prerasta u uhićenje.
No već se ionako toliko toga odvija u duši tek uhićena čovjeka! – samo bi se o tome dala napisati knjiga. Ima tu osjećaja koji nam nikada ne bi ni pali na pamet. Kada su 1921. za vrijeme uhićenja devetnaestogodišnje Jevgenije Dojarenko trojica mladih čekista kopala po njezinu krevetu i komodi s donjim rubljem, ona je bila mirna: nema ničega, ništa i neće naći. I najednom su se dotakli njezina intimnoga dnevnika koji ne bi pokazala čak ni majci – i to čitanje njezinih rečenica od nepoznatih i neprijateljski nastrojenih mladića više ju je pogodilo nego čitava Lubjanka sa svojim rešetkama i podrumima. Mnoge ljude pri uhićenju više pogađa kada se takne u njihove osjećaje i sklonosti nego što ih muči zadiranje u njihove političke nazore ili sam strah od zatvora. Čovjek koji u sebi nije spreman na nasilje uvijek je slabiji od nasilnika.
Rijetki su oni koji pametno i hrabro mogu sve prozreti u jednome trenu. Grigorjev, ravnatelj geološkoga instituta Akademije znanosti, zabarikadirao se i dva sata spaljivao dokumente kada su 1949. došli da ga uhite.
Ponekad je uhićenikov glavni osjećaj – olakšanje, čak i… radost, osobito za vrijeme uhidbenih epidemija; kada naokolo kupe i kupe takve kao što si ti, a po tebe sve nekako ne dolaze, sve nešto odugovlače – to iscrpljivanje, to mučenje, gore je od svakoga uhićenja, i to ne samo za one koji su slabi. Tako je bilo u slučaju Vasilija Vlasova, neustrašivoga komunista kojega ćemo spomenuti još koji put. Nakon što je odbio pobjeći kako su mu predložili njegovi izvanpartijski pomoćnici, iscrpilo ga je to što su cjelokupno rukovodstvo Kadijskoga područja uhitili (1937.), a njega su sve nekako zaobilazili pa zaobilazili. On je bio spreman samo na izravan udarac u glavu – i kada ga je dobio, smirio se te se prvih dana nakon uhićenja odlično osjećao. – Svećenik Ijeraks (Bočarov) 1934. godine krenuo je u Alma Atu posjetiti deportirane vjernike, a u to vrijeme tri su puta dolazili u njegov moskovski stan uhititi ga. Na povratku su ga župljanke dočekale na kolodvoru i nisu ga puštale kući te su ga osam godina skrivale po različitim stanovima. Život pod stalnom hajkom svećenika je toliko izmučio da je, kada su ga 1943. ipak uhitili, radosno zapjevao hvalu Bogu.
U ovome poglavlju na neki način govorimo isključivo o masama, o kunićima, koji su strpani u zatvor iz nepoznatoga razloga. Međutim, moramo se u knjizi dotaknuti i onih koji su i u novije vrijeme ostali istinski politički zatvorenici. Vera Ribakova, studentica i socijaldemokratkinja, na slobodi je sanjala o Suzdaljskome izolatoru: računala je da se jedino ondje može susresti sa starijim drugovima (na slobodi ih više nije bilo) i formirati svoj svjetonazor. Eserka Jekaterina Olicka 1924. smatrala se čak nedostojnom zatvora: jer su kroz njega prošli najbolji ljudi Rusije, a ona je još mlada i još ništa nije učinila za Rusiju. Ali sloboda ju je već počela tjerati od sebe. Tako su one obje došle u zatvor – s ponosom i radošću.
„Otpor! Gdje vam je bio otpor?“ prigovaraju stradalnicima oni koji su imali sreće.
Da, trebao je on početi odatle, od samoga uhićenja.
Nije počeo.
