Početkom ovog mjeseca su održana su dva važna skupa, jedan u Bruxellesu 5. prosinca, a drugi u organizaciji NATO pakta u Rimu 6. i 7. prosinca. I jedan i drugi su održani pod imenom “Zapadni Balkan na raskrižju”.
EU Monitor piše “kako je budućnost Zapadnog Balkana pitanje koje se brzo kreće po europskom planu”.
“No, porast nestabilnosti, teritorijalnih sporova i etničkih sukoba znači da se mnogi u Europi boje povratka rata i sukoba u regiji. S više od 20% nezaposlenih, regija još uvijek treba mnogo reformi. Demokracija, mir i stabilnost, kao i gospodarski razvoj i integracija na Zapadnom Balkanu, ne ovisi samo o politici i djelovanju nacionalnih vlada, nego o regionalnim, općinskim i gradskim vlastima. No, jasno je da su države Zapadnog Balkana sada na raskrižju između pristupanja EU i održavanja statusa quo. Stoga nije jasno kojim će putem krenuti donositelji odluka”, prenosi EU Monitor.
“U okviru ovog godišnjeg događaja, sada 18. godinu za redom, “Prijatelji Europe” i partneri su se bavili pitanjima koja utječu na Balkan, omogućujući visokim političarima iz regije da podijele svoje zabrinutosti i ideje s EU i državama članicama. Naš balkanski tim je pozdravio predsjednike, premijere i ministre, kao i nekoliko stotina ključnih predstavnika institucija EU, država članica, predstavnika poslovnog svijeta i civilnog društva”, zaključuje EU Monitor.
Odmah nakon ovog skupina je u Rimu održana konferencija pod istim imenom, “Zapadni Balkan na raskrižju”, a tema je bila je li Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju u Haagu uspio donijeti mir regiji?
Komentirali su posljednje presude i raspravljali jesu li one dovoljno uvjerljive da zatvore ovo poglavlje i donesu mir Balkanu?
Dio ih je rekao da je opravda zadovoljena i da je rad suda temelj uspješnog mirovnog procesa, dok su drugi imali dojam da je nakon više od 20 godina učinjeno malo, prekasno i da su sada aktualna druga pitanja koja će odrediti hoće li biti mira na ovim područjima.
“Proživjela sam to i pratila suđenja s velikim interesom”, za englesko izdanje Al-Arabiye je izjavila zapovjednica Koledža obrane NATO pakta, general Chris Whitecross.
“Među povijesnim napetostima i regionalnim podjelama postoje i druga pitanja. Proces integracije regije i Europske unije je usporen, radikalizacija raste zajedno s međunarodnim zločinačkim mrežama, plus postoji mnogo sukobljenih političkih planova iz Sjedinjenih Država s onima iz Rusije, Kine, Turske… samo da spomenem neke”, rekla je Chris Whitecross.
“S obzirom na stanje na terenu, ti čimbenici mogu biti opasni i zasigurno ne pomažu procesu mirovne integracije”, objasnio je Matteo Bressan, analitičar Zaklade Koledža obrane NATO pakta.
Za “gospodu” u Rimu je “balkanska regija poznata po tome što proizvodi više povijesti nego što može probaviti”.
“Iako je bolna prošlost iz ’90-ih počela napuštati gradove, a seleći se u tribunale će na kraju pronaći svoje mjesto u povijesnim knjigama, regija je daleko od stabilnog mira”, zaključili su sudionici skupa.
Što znače ova dva skupa? Koliko je Europskoj uniji i NATO paktu stalo do mira ili kakvog takvog pomirenja u regiji? Posve sigurno nimalo. To se vidi i iz nedavnih istraživanja koja su pokazala poraz netrpeljivosti i mržnje, što se redovito događalo s presudama Haškog tribunala, ma kakve one bile. Dva desetljeća mučnine i podsjećanja na patnje i stradanja nikako ne mogu doprinijeti pomirenju, da ne spominjemo činjenicu da su EU i NATO putem ovog suda “oprali ruke” od svega i krivnju prebacili na “barbarska balkanska plemena prepuna mržnje jednih prema drugima”.
Uz prethodne pripreme, ’90-ih je bivša Jugoslavija pretvorena u laboratorij za zapadno uplitanje. Testirane su sve tehnike destabilizacije koje se primjenjuju u ostatku svijeta već četvrt stoljeća. U početku su radili na razbijanju države poticanjem etničke mržnje, iz koje je skovao neologizam “balkanizacija”, potom su pokrenuti krvavi ratovi među narodima koji možda i nisu pripadnici jedne nacije, ali su toliko bliski i izmiješani da se ove sukobe može nazvati bratoubilačkim.
Tamo gdje NATO nije postigao uspjeh bombama, prešlo se na nekonvencionalni rat i vlade su rušene “Obojenim revolucijama”, od koji se posljednja, ali sigurno ne i zadnja uspješno provela u Makedoniji.
Atlantistički lešinari su dva dana konferencije s velikim apetitom proždirali truplo onoga što je ostalo od bivše Jugoslavije i uz sve to tražili “da se da šansa miru i euroatlantskim integracijama”.
Balkan je sigurno napredniji u usporedbi sa zemljama koje su kasnije pretrpjele isti udar i zbog toga bi mnogi trebali proučavati njegovu povijest i pokušati predvidjeti blisku budućnost. U Rimu smo 6. i 7. prosinca, na NATO konferenciji naziva “Zapad i Balkan na raskrižju”, dobili prilika da shvatimo koje su namjere NATO pakta i što bi se uskoro moglo dogoditi.
Balkanska tragedija su etničke napetosti, ali postoje i kronični problemi vezani uz kriminal, posebno povezani s trgovinom drogama, cigaretama, oružjem, ljudima, itd. No, to su problemi s kojima se suočavaju mnoge zemlje, “naprednije” ili ne, a oni se rješavaju na razini posebnih službi i agencija za provođenje zakona. Međutim, NATO to ne zanima, kao što ovaj savez nikada nije zanimao mir na ovim prostorima.
U ovoj fazi je NATO identificirao nove i opasnije prijetnje, barem sa svoje strane, a to su djelovanja Rusije, Kine, Turske i arapskih zemalja.
NATO se žali na učinkovitu rusku penetraciju među pripadnicima srpske etničke skupine, što Rusima polazi za rukom uglavnom suradnjom i širenjem informacija. U tom kontekstu, NATO je vrlo uznemiren činjenicom da je Srbija odlučila kupiti borbene zrakoplove i oklopna vozila ruske proizvodnje. NATO se boji da će se kroz vojno prisustvo, kojeg trenutno nema, ali ima prodaje oružja, ojačati ruski politički prodor u Srbiji, odnosno da će Rusija izgraditi “mostobran” prema EU, nešto što će NATO spriječiti pod svaku cijenu.
Kineska penetracija na Balkanu je samo komercijalna, s ulaganjima u industrijska postrojenja i infrastrukturu. NATO i EU žele spriječiti Kinu da im postane konkurent u regiji, ne dopuštaju drugima da se upliću u ono što oni smatraju ekskluzivnim područjem osvajanja.
Posebnu prijetnju predstavljaju neke arapske zemlje, posebno zaljevske monarhije i Turska, koje promiču vjersku radikalizaciju u Bosni i Hercegovini, Albaniji i na Kosovu.
Procjenjuje se da se oko 800 balkanskih islamističkih ekstremista trenutno bori u Siriji, a mogu se vratiti u svoje zemlje nakon skore kapitulacije “kalifata”. NATO se boji da ovi povratnici mogu provesti terorističke napade u Europi.
Ovo je zaista groteska, jer s jedne strane se žale na borce “Islamske države”, koji su prethodno radili za NATO, a na drugoj ne postavljaju pitanja tko podupire radikalizaciju. Turska je jedna od najvažnijih članica NATO pakta, a sve zaljevske monarhije su bliski saveznici Sjedinjenih Američkih Država. Kad bi samo htio, Washington bi mogao zaustaviti ovaj trend, ali on to ne čini, niti će činiti. Stvar je vrlo zanimljiva, jer bi ovo mogao biti dokaz da nije sve onako kako se predstavlja.
Postoje tri različita tumačenja neuspjeha integracija u ovaj de facto jedan vojnopolitički savez. Prvi neuspjeh je što Bosna i Hercegovina nije riješila etničke sukobe i živi u izrazito krhkoj ravnoteži. Srbija i ne skriva da ne odustaje od Kosova, narkodržave koja će teško biti priznata i iznad svega ne zna kako se samoorganizirati.
U ta tri entiteta vlada kaos koji stvara politički vakuum u kojeg se svojim djelovanjem mogu uključiti Rusija, Kina, Turska i arapske zemlje. Jedino rješenje koje NATO ima da se izbjegne ovaj scenarij je opet ići protiv volje naroda i prisilno provesti integraciju, možda čak i slanjem nekog oblika “stečajnog upravitelja”, opunomoćenika koji bi provodio direktive NATO pakta ili možda Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS).
Ne vjerujete u ovaj scenarij? Pričekajmo. NATO je u ovakvoj situaciji spreman udariti šakom o stol i Balkanu, koji je “ponovno na raskrižju”, ponuditi vazalstvo ili rat.
Kriza između EU i SAD više nije nikakva tajna i manifestirala se u više navrata manifestiralo, kao u Libiji, zatim u Ukrajini, ali se sada možda može pogoršati. Prisiljavanjem ulaska Bosne i Srbije s Kosovom u EU stvara se proturječje koja bi moglo narušiti ravnotežu na cijelom kontinentu. Nakon što se s provokacijom oko statusa Jeruzalema zapalio Bliski istok, SAD vrlo lako ponovno mogu upaliti vatru pod balkanskim buretom baruta samo kako bi destabilizirale Europu.
Možda truplo kojeg atlantistički lešinari žele proždrijeti nije samo ono bivše Jugoslavije?
logično
Bruxelles i Balkan
EU Monitor piše “kako je budućnost Zapadnog Balkana pitanje koje se brzo kreće po europskom planu”.
“No, porast nestabilnosti, teritorijalnih sporova i etničkih sukoba znači da se mnogi u Europi boje povratka rata i sukoba u regiji. S više od 20% nezaposlenih, regija još uvijek treba mnogo reformi. Demokracija, mir i stabilnost, kao i gospodarski razvoj i integracija na Zapadnom Balkanu, ne ovisi samo o politici i djelovanju nacionalnih vlada, nego o regionalnim, općinskim i gradskim vlastima. No, jasno je da su države Zapadnog Balkana sada na raskrižju između pristupanja EU i održavanja statusa quo. Stoga nije jasno kojim će putem krenuti donositelji odluka”, prenosi EU Monitor.
“U okviru ovog godišnjeg događaja, sada 18. godinu za redom, “Prijatelji Europe” i partneri su se bavili pitanjima koja utječu na Balkan, omogućujući visokim političarima iz regije da podijele svoje zabrinutosti i ideje s EU i državama članicama. Naš balkanski tim je pozdravio predsjednike, premijere i ministre, kao i nekoliko stotina ključnih predstavnika institucija EU, država članica, predstavnika poslovnog svijeta i civilnog društva”, zaključuje EU Monitor.
FOTO – Dio diskusije “Prijatelja Europe” na konferenciji “Zapadni Balkan na raskrižju” u Bruxellesu
NATO i Balkan
Odmah nakon ovog skupina je u Rimu održana konferencija pod istim imenom, “Zapadni Balkan na raskrižju”, a tema je bila je li Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju u Haagu uspio donijeti mir regiji?
Komentirali su posljednje presude i raspravljali jesu li one dovoljno uvjerljive da zatvore ovo poglavlje i donesu mir Balkanu?
Dio ih je rekao da je opravda zadovoljena i da je rad suda temelj uspješnog mirovnog procesa, dok su drugi imali dojam da je nakon više od 20 godina učinjeno malo, prekasno i da su sada aktualna druga pitanja koja će odrediti hoće li biti mira na ovim područjima.
“Proživjela sam to i pratila suđenja s velikim interesom”, za englesko izdanje Al-Arabiye je izjavila zapovjednica Koledža obrane NATO pakta, general Chris Whitecross.
“Među povijesnim napetostima i regionalnim podjelama postoje i druga pitanja. Proces integracije regije i Europske unije je usporen, radikalizacija raste zajedno s međunarodnim zločinačkim mrežama, plus postoji mnogo sukobljenih političkih planova iz Sjedinjenih Država s onima iz Rusije, Kine, Turske… samo da spomenem neke”, rekla je Chris Whitecross.
“S obzirom na stanje na terenu, ti čimbenici mogu biti opasni i zasigurno ne pomažu procesu mirovne integracije”, objasnio je Matteo Bressan, analitičar Zaklade Koledža obrane NATO pakta.
Za “gospodu” u Rimu je “balkanska regija poznata po tome što proizvodi više povijesti nego što može probaviti”.
“Iako je bolna prošlost iz ’90-ih počela napuštati gradove, a seleći se u tribunale će na kraju pronaći svoje mjesto u povijesnim knjigama, regija je daleko od stabilnog mira”, zaključili su sudionici skupa.
FOTO – Skup u organizacioni NATO pakta u Rimu
Atlantistički lešinari proždiru Balkan
Što znače ova dva skupa? Koliko je Europskoj uniji i NATO paktu stalo do mira ili kakvog takvog pomirenja u regiji? Posve sigurno nimalo. To se vidi i iz nedavnih istraživanja koja su pokazala poraz netrpeljivosti i mržnje, što se redovito događalo s presudama Haškog tribunala, ma kakve one bile. Dva desetljeća mučnine i podsjećanja na patnje i stradanja nikako ne mogu doprinijeti pomirenju, da ne spominjemo činjenicu da su EU i NATO putem ovog suda “oprali ruke” od svega i krivnju prebacili na “barbarska balkanska plemena prepuna mržnje jednih prema drugima”.
Uz prethodne pripreme, ’90-ih je bivša Jugoslavija pretvorena u laboratorij za zapadno uplitanje. Testirane su sve tehnike destabilizacije koje se primjenjuju u ostatku svijeta već četvrt stoljeća. U početku su radili na razbijanju države poticanjem etničke mržnje, iz koje je skovao neologizam “balkanizacija”, potom su pokrenuti krvavi ratovi među narodima koji možda i nisu pripadnici jedne nacije, ali su toliko bliski i izmiješani da se ove sukobe može nazvati bratoubilačkim.
Tamo gdje NATO nije postigao uspjeh bombama, prešlo se na nekonvencionalni rat i vlade su rušene “Obojenim revolucijama”, od koji se posljednja, ali sigurno ne i zadnja uspješno provela u Makedoniji.
Atlantistički lešinari su dva dana konferencije s velikim apetitom proždirali truplo onoga što je ostalo od bivše Jugoslavije i uz sve to tražili “da se da šansa miru i euroatlantskim integracijama”.
Balkan je sigurno napredniji u usporedbi sa zemljama koje su kasnije pretrpjele isti udar i zbog toga bi mnogi trebali proučavati njegovu povijest i pokušati predvidjeti blisku budućnost. U Rimu smo 6. i 7. prosinca, na NATO konferenciji naziva “Zapad i Balkan na raskrižju”, dobili prilika da shvatimo koje su namjere NATO pakta i što bi se uskoro moglo dogoditi.
FOTO: NATO
Balkanska tragedija su etničke napetosti, ali postoje i kronični problemi vezani uz kriminal, posebno povezani s trgovinom drogama, cigaretama, oružjem, ljudima, itd. No, to su problemi s kojima se suočavaju mnoge zemlje, “naprednije” ili ne, a oni se rješavaju na razini posebnih službi i agencija za provođenje zakona. Međutim, NATO to ne zanima, kao što ovaj savez nikada nije zanimao mir na ovim prostorima.
U ovoj fazi je NATO identificirao nove i opasnije prijetnje, barem sa svoje strane, a to su djelovanja Rusije, Kine, Turske i arapskih zemalja.
NATO se žali na učinkovitu rusku penetraciju među pripadnicima srpske etničke skupine, što Rusima polazi za rukom uglavnom suradnjom i širenjem informacija. U tom kontekstu, NATO je vrlo uznemiren činjenicom da je Srbija odlučila kupiti borbene zrakoplove i oklopna vozila ruske proizvodnje. NATO se boji da će se kroz vojno prisustvo, kojeg trenutno nema, ali ima prodaje oružja, ojačati ruski politički prodor u Srbiji, odnosno da će Rusija izgraditi “mostobran” prema EU, nešto što će NATO spriječiti pod svaku cijenu.
Kineska penetracija na Balkanu je samo komercijalna, s ulaganjima u industrijska postrojenja i infrastrukturu. NATO i EU žele spriječiti Kinu da im postane konkurent u regiji, ne dopuštaju drugima da se upliću u ono što oni smatraju ekskluzivnim područjem osvajanja.
Posebnu prijetnju predstavljaju neke arapske zemlje, posebno zaljevske monarhije i Turska, koje promiču vjersku radikalizaciju u Bosni i Hercegovini, Albaniji i na Kosovu.
Procjenjuje se da se oko 800 balkanskih islamističkih ekstremista trenutno bori u Siriji, a mogu se vratiti u svoje zemlje nakon skore kapitulacije “kalifata”. NATO se boji da ovi povratnici mogu provesti terorističke napade u Europi.
Ovo je zaista groteska, jer s jedne strane se žale na borce “Islamske države”, koji su prethodno radili za NATO, a na drugoj ne postavljaju pitanja tko podupire radikalizaciju. Turska je jedna od najvažnijih članica NATO pakta, a sve zaljevske monarhije su bliski saveznici Sjedinjenih Američkih Država. Kad bi samo htio, Washington bi mogao zaustaviti ovaj trend, ali on to ne čini, niti će činiti. Stvar je vrlo zanimljiva, jer bi ovo mogao biti dokaz da nije sve onako kako se predstavlja.
Bosna, kao ni Srbija s Kosovom nisu ni u EU, niti u NATO paktu, a postoji vjerojatnost da neće ni ući.
Postoje tri različita tumačenja neuspjeha integracija u ovaj de facto jedan vojnopolitički savez. Prvi neuspjeh je što Bosna i Hercegovina nije riješila etničke sukobe i živi u izrazito krhkoj ravnoteži. Srbija i ne skriva da ne odustaje od Kosova, narkodržave koja će teško biti priznata i iznad svega ne zna kako se samoorganizirati.
U ta tri entiteta vlada kaos koji stvara politički vakuum u kojeg se svojim djelovanjem mogu uključiti Rusija, Kina, Turska i arapske zemlje. Jedino rješenje koje NATO ima da se izbjegne ovaj scenarij je opet ići protiv volje naroda i prisilno provesti integraciju, možda čak i slanjem nekog oblika “stečajnog upravitelja”, opunomoćenika koji bi provodio direktive NATO pakta ili možda Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS).
Ne vjerujete u ovaj scenarij? Pričekajmo. NATO je u ovakvoj situaciji spreman udariti šakom o stol i Balkanu, koji je “ponovno na raskrižju”, ponuditi vazalstvo ili rat.
Kriza između EU i SAD više nije nikakva tajna i manifestirala se u više navrata manifestiralo, kao u Libiji, zatim u Ukrajini, ali se sada možda može pogoršati. Prisiljavanjem ulaska Bosne i Srbije s Kosovom u EU stvara se proturječje koja bi moglo narušiti ravnotežu na cijelom kontinentu. Nakon što se s provokacijom oko statusa Jeruzalema zapalio Bliski istok, SAD vrlo lako ponovno mogu upaliti vatru pod balkanskim buretom baruta samo kako bi destabilizirale Europu.
Možda truplo kojeg atlantistički lešinari žele proždrijeti nije samo ono bivše Jugoslavije?
logično
