Bajaga: Frajer ostaje frajer i kad svira retro

 

Ako je možda po glazbenom izričaju svrstan u običan mainstream pop, Momčilo Bajagić je i u okvirima tog žanra itekako upečatljiv. Jedan dio priče je Bajagina osebujna lirika (novi klasici među bajagizmima su: “Može da te ubije grom, može da te ubije gram, može da te ubije som, možeš da se ubiješ sam”), drugi njegov sugestivni vokal, a treći – pjesme, koje nemaju baš nikakvu želju povlađivanja novim trendovima, natopljene su starim retro-štihom i imaju drskost da se same nametnu kao modni trend u muzici.

“U sali lom” će izazivati lom u koncertnim salama iz razloga što su pjesme prijemčive, pijevne i poletne, onakve “kakve srce voli”. Nivo kvalitete je povišen u odnosu na prethodni album “Daljina, dim i prašina”, žanrovski je raskošniji, i sva je prilika da će dulje trajati od prethodnika. Žanrovska diverzija se dočarava već na početku: klasičan stadionski rock broj “Savršen dan”, ubrzana naslovna stvar i balada “Bilo bi lako” odmah stvaraju pomutnju u kojem će smjeru ići ovaj album.



Velikih iznenađenja nema, to je solidan album omiljenog Zemunca na prostorima nekadašnje Jugoslavije (jesu li onda njegovi Instruktori “zemunski klan”?), kojem je ipak inspiracija vrludala tijekom ovog dopadljivog albuma. Teško je zamisliti da će “Nikad te više neću zvati” rasturati po koncertima, a ni “Može da te ubije grom” ne obećava mnogo. Očekivani prinos Žike Milenkovića “Severac” je solidna stilska vježba, no sa svim pjesmama skupa album zvuči bolje nego puka suma sastavnih faktora.

Bajaga je najsugestivniji kad slijedi američke glazbene idiome i kad ne brine puno hoće li i koliko će biti shvaćen i popularan. Najbolji dio albuma su dvije Bajagine suradnje: za jednu je napisao muziku, a u drugoj je autor teksta. Tekst za pjesmu “Noćima sanjam” je napisao dramski pisac Dušan Kovačević, proslavljeni scenarist filmova “Ko to tamo peva”, “Maratonci trče počasni krug”, “Profesionalac”, “Underground” i “Balkanski špijun”, a druga je bonus na albumu – “Kad mesec prospe rekom srebra sjaj”, koja je inače suradnja s grupom Point blank i na neki način gratifikacija Bajaginog rada jer na toj stvari gitaru svira Dragi Jelić iz YU grupe – čovjek čiju je pjesmu “Crni leptir” Bajaga u mladim danima prvo naučio svirati na gitari. I jedna i druga pjesma mogu stati rame uz rame s bilo čim što je Bajagić napisao.



Ovom je pločom Bajaga podsjetio publiku zašto ga vole sve ove godine, malo je umjetnika koji mogu zvučati tako “frajerski” i u isto vrijeme kao dobrice. Bajagiću je opet uspjelo povezati naoko nespojive stvari i stvoriti začudne i zabavne pop-pjesme koje nose njegov autorski pečat i koje neće plesati jedno ljeto.

muzika