Zemlje tzv. zapadnog Balkana imaju dijasporu od 4,5 milijuna ljudi, što znači da je skoro svaki četvrti stanovnik ovog područja u zadnjim desetljećima iz njega otišao. A procjene za budućnost upravo su katastrofične: do 2050. stanovništvo bi se moglo smanjiti za još 14 posto, dok bi starijih od 65 godina, kojih je sada 15 posto, moglo biti čak 26 posto
Kada pišu o demografiji Balkana, strani autori često polaze od teza o malim narodima, podijeljenima kroz vjekove u veća carstva, nesložnima, siromašnima, na rubu većih sila i povijesnih događanja. Izraz ‘balkanizacija’ odavno je sinonim za cjepkanje u državice, nesposobne za svoje samostalno održanje. Socijalističko razdoblje brzo preskoče kao iznimku i vrate se svojim omiljenim temama zapuštenosti ovih krajeva kroz vjekove. Naravno, ne bez patronizirajućeg i kolonijalnog mentaliteta pritom. ‘Demografska bomba’, koja je u novije vrijeme zahvatila i domaću javnost, kao da im daje za pravo. Trudimo se da se proročanstvo o mračnom Balkanu, trenutno ne kao buretu baruta već kao prostoru s kojega se bježi, i ostvari.
I što je onda naša demografska budućnost? Siromaštvo, depopulacija i starenje. Društva bez perspektive, zakašnjela društva, za koja je prekasno da se s krivog vrate na pravi put. ‘Europeizacija’ Balkana je zakasnila, a budući da i EU ima svojih velikih problema, nema više ni snage ni volje da pomaže siromašnijoj braći. Naprotiv, u samoj toj organizaciji nastupila je unutrašnja kolonizacija i velike dijelove rubnih država, bile one s unutrašnje ili vanjske granice EU-a, pušta se da propadaju. U jednom starijem članku (iz 2017.) Berlinskog instituta za populaciju i razvoj navode se podaci za tzv. zapadni Balkan, pa se tako konstatira da i Crna Gora, kojoj komparativno ne ide ekonomski najgore, ima samo 42 posto prosječnog EU dohotka po stanovniku. I zadnja financijsko-ekonomska kriza zahvatila je ove krajeve: dok je rast između 2000. i 2008. godine bio i do pet posto, danas je u prosjeku 1,5 postotaka. Nezaposlenost i neformalna zaposlenost široko su rasprostranjene u regiji. U Srbiji i Makedoniji oko 20 posto stanovništva nema nikakav oblik zaposlenja, a u Albaniji čak 63 posto ljudi radi u neformalnoj ekonomiji, bez ikakvih prava zdravstvenog i mirovinskog osiguranja. Iz sada već zastarjelih podataka UN-a, u razdoblju od 2010. do 2015. imigracija je s tog područja bila 200.000 ljudi.
U međuvremenu su se stvari dramatično pogoršale po tom pitanju. Svi znaju da ovi krajevi imaju dugu tradiciju cikličkih migracija, od onih s početka 20. stoljeća do fenomena gastarbajtera 1960-ih i kasnije. Zatim slijede migracije 1990. – bijeg od rata i nasilja, kako unutar regije tako i širom svijeta, od kojih se dobar dio ljudi nakon prestanka ratnih sukoba nije vratio. Tzv. zapadni Balkan zato ima dijasporu od 4,5 milijuna ljudi, što znači da je skoro svaki četvrti stanovnik ovog područja u zadnjim desetljećima iz njega otišao. Od 1990. broj stanovnika u našim zemljama smanjio se za desetinu, no to je trend koji sada vrtoglavo raste. Procjene za budućnost, kojima ćemo se još vratiti, govore da će se do 2050. stanovništvo smanjiti za još 14 posto. A da ne govorimo da će biti još starije i bez velikog broja mladih i obrazovanih, koji će i dalje napuštati ove krajeve. Fertilnost je niska – žene u prosjeku rađaju 1,3 djeteta. Starijih od 65 godina sada je 15 posto, dok se predviđa da će do sredine ovog stoljeća narasti na 26 posto.
Pod lakonskim naslovom ‘Baj-baj, Balkan: regija u kritičnom demografskom padu’, dopisnik ‘The Economista’ i suradnik na programu evropske budućnosti na Institutu za znanosti o čovjeku u Beču, dakle stručnjak specijaliziran za naše krajeve, poznati novinar Tim Judah, u novom članku predviđa katastrofičnu depopulaciju Balkana, što će imati dalekosežne socijalne i političke posljedice. Mladi odlaze, postoci fertilnosti kolabiraju, društva stare, a tisuće izbjeglica koje prolaze regijom ne žele u njoj ostati. U središte zanimanja moralo bi se dovesti, ne nužno na način domoljubnih nacionalista, pitanja demografskog pada, depopulacije i s time povezano budućeg nedostatka radne snage. No vlade balkanskih država nemaju uvjerljive odgovore na njih. A ona nisu isključivo samo regionalna. Judah uspoređuje i druge zemlje izvan regije, kako one izašle iz socijalizma (npr. Poljsku) tako i one koje u njemu nisu bile (npr. Grčku), da bi zaključio da prisustvujemo širom fenomenu krize evropskog ruba, koja zahvaća istočnu, srednju i jugoistočnu Evropu, na drugačiji način nego zemlje centra. Projekcije trendova do 2050. (a one nikada ne računaju na moguće veće političke i socijalne lomove, koji bi osporili trendove) govore da će npr. Bugarska tada imati 38,6 posto manje stanovništva nego što ga je imala na početku tzv. tranzicije 1990., Srbija 23,8 posto manje, a Hrvatska 22,4, dok će se broj stanovnika u Rumunjskoj smanjiti za čak 30,1 posto. Moldavija je već izgubila 33,9 posto svoje populacije. Bosna i Hercegovina ima prosjek fertilnosti žena od 1,26, što je jedan od najnižih u svijetu. Kosovo je s prosječnom starošću od samo 29 godina po stanovništvu najmlađa zemlja u regiji, no to mu ne pomaže da i sam ne bilježi demografski nazadak. Srbi se s prosječnom starošću od 43 godine drže evropskog prosjeka, koji iznosi 42,6 godina. Jedna grafika s projekcijom populacijskih promjena u srednjoj i jugoistočnoj Evropi od 1989. do 2050. navodi ove postotke po zemljama: Poljska -15 posto, Hrvatska -22 posto, BiH -29 posto, Crna Gora -5 posto, Albanija -18 posto, Češka -3 posto, Slovačka -6 posto, Mađarska -20 posto, Rumunjska -30 posto, Srbija -24 posto, Bugarska -39 posto, Kosovo -11 posto, Sjeverna Makedonija -3 posto, Grčka -3 posto. U plusu su jedino Austrija sa 16 i Slovenija (!) s tri posto.
Današnje stanje ne da se usporediti ni sa čim u prošlosti ovih krajeva, tvrdi pesimistično Judah. U slučaju Jugoslavije, stotine tisuća otišlo je 1960-ih kao gastarbajteri, ne nužno s namjerom da ostanu, no mnogima se to dogodilo, bilo zbog djece, bilo zbog ratova itd. Prije toga otišli su ili su ubijeni Židovi, pa njemačka manjina. Još jednu generaciju prije mnogo je Turaka, ne samo iz Bosne, otišlo, a tu su i ekonomske migracije na razmeđi 19. i 20. stoljeća. Ljudi s dalmatinskih otoka i iz dijelova Crne Gore masovno su se iseljavali, najčešće u SAD. Grčka, Turska i Bugarska razmjenjivale su stanovništvo. No sve to nije toliko remetilo brojeve u odnosima stanovništva, jer su žene često imale šestero ili sedmero djece. Emigracija je pomogla onima koji su ostali da lakše dođu do resursa i populacije su nastavile rast.
Ono što čini razliku Balkana od zapadne Evrope nije trend smanjivanja broja djece, to se i tamo događa, već to što naši krajevi nemaju tradiciju imigracije (osim unutrašnjeg preseljavanja stanovništva). Iznimke na rubu Evrope su Poljska, sa značajnom imigracijom od oko milijun Ukrajinaca, te Rusija, u koju se mnogo imigrira iz zemalja poput Ukrajine, pa i Bjelorusije, što nisu vijesti za naše medije.
Iako su vlade svjesne problema, ne poduzimaju nikakve suvisle mjere, jer to propaganda za imanje više djece i male povlastice majkama s puno djece nisu. Mladi mogu doći do stana samo uz skupe i dugotrajne kredite banaka, a ni to nije pristupačno dobrom dijelu omladine.
Novac nije jedini razlog zašto mladi masovno napuštaju ove zemlje. Logika pokretljivosti stanovništva također se izmijenila. Dostupnim jeftinim prijevozom ne postoji, inače oduvijek postojeća, dinamika odlaska sa sela u grad unutar iste zemlje, recimo u nas iz Slavonije u Zagreb. Jer zašto bi netko iz takvog kraja, gurnutog u novo siromaštvo, tražio po Zagrebu slabo plaćene poslove, uz gotovo jednako skup život kao i na Zapadu, kad može jednostavno iz svog sela odmah otići u Njemačku ili Irsku? Za većinu Evropljana ne trebaju vize za Zapad, a u na današnji način povezanom svijetu odlazak ne znači put preko sedam gora i sedam mora. Može se negdje raditi sezonski pa vraćati, dolaziti često kući itd. Da sad ne spominjemo virtualnu povezanost.
No za zemlje ostanka velika emigracija radit će sve veće probleme na tzv. tržištu rada. To može obeshrabriti i strane investitore, iako je njihova korist za naše zemlje ionako dvojbena. Logično bi bilo da nedostatak radne snage izazove povećanje nadnica (vidimo sad val štrajkova u dijelovima javnog sektora), no to se značajno, više od nekoliko postotaka u plaći, ne događa. Ili zašto raditi za neku domaću prijevozničku kompaniju koja gubi konkurentnost spram stranaca, koji u svoje ruke uzimaju znatne dijelove javnog prijevoza u nas (npr. autobusni promet), kada se može raditi za stranca, uz neusporedivo veće plaće, ako baš ne i radne uvjete? Ipak, u nekim zanimanjima počinje biti isplativim ostati ovdje, na primjer u IT sektoru.
Poseban problem je što mi nemamo tradiciju imigracije iz udaljenijih krajeva i osim ljudskopravaškog pristupa borbe protiv diskriminacije nemamo neke stabilnije politike useljavanja stranih radnika. A kako je Ukrajincima, koji su bijelci i kršćani, u očito nedosljednoj, a ksenofobnoj Poljskoj, koja se toliko trsi da ne primi niti jednu izbjeglicu s Bliskog istoka ili iz Afrike, o tome do nas dopire malo vijesti. No gdje je Balkancima njihova Ukrajina? Bosanskih je radnika u Hrvatskoj malo, preko Slovenije gura ih se na Zapad, a Srbija je sljedeći mogući rezervoar radne snage, svoj antisrpskoj klimi u društvu usprkos.
Ulazak u EU i po pitanju demografije pogoršao je, a ne popravio stanje u balkanskim zemljama. Tako je to barem sada, u prvom valu bijega na Zapad, no trend odlaska i nema više toliko veze s članstvom u EU-u. Redovi za odlazak pred konzulatima i ambasadama zapadnih zemalja jednako postoje i u Beogradu i u Prištini i u Banjoj Luci, iako ti krajevi nisu u EU-u. Ono što je već uhodana pojava jest da posredničke firme, naročito iz Slovenije, a sve više i iz Hrvatske, trguju radnicima iz istočnijih zemalja, posredujući u njihovom zapošljavanju na Zapadu, što često završava, naročito za one nekvalificirane, velikim iskorištavanjem, a ponekad i u kriminalu.
Posebno je pitanje kako se problem migracija, domaćeg i stranog stanovništva, u nas politički tretira. Gotovo je nevjerojatno da nema nikakvog osjećaja i zapošljavanja za npr. i visoko kvalificirane radnike s Bliskog istoka, dok se od zemalja domaćina na Zapadu očekuje da dobro prihvate i integriraju ‘naše’ ljude. A što s pitanjem kako ‘naši’ ljudi mijenjaju političku sliku u zemlji domaćinu? Rašireno je mišljenje da tzv. ekonomski migranti nisu zainteresirani za politiku, ta od nje su i pobjegli, no i to se s vremenom mijenja i nije rijetka pojava da onaj koji je u neku zapadnu zemlju došao koliko jučer, ako je bijelac i kršćanin, danas tamo ima ksenofobne i antimigrantske stavove. Tim Judah spominje ne tako male zajednice Poljaka, Rumunja i Bugara u Velikoj Britaniji čije stavove npr. spram Brexita nitko ne istražuje, a sigurno igraju neku ulogu.
Zaključno možemo reći da je ono što najviše razlikuje situaciju u balkanskim zemljama od one na Zapadu to što Zapad svoje nepovoljne demografske trendove ‘popravlja’ imigracijom. Kada će naši krajevi postati mjestom, svoj nacionalističkoj demagogiji usprkos, gdje će ljudi htjeti ostati živjeti? Dapače, gdje će se stranci voljeti doseljavati, pa ćemo tako od zemalja emigracije postati onima imigracije, što je jedini put za ublažavanje negativnih trendova. Sve to ostaje nejasno. To nije velika nauka, ali politički smjerovi u zemlji, njezino konstantno skretanje udesno, sve do normalizacije fašizma, tome sigurno ne pridonose. No to je unutrašnja politika svake zemlje, svakako ne bez svoje težine i značaja, a drugo su širi trendovi unutar EU-a kao cjeline. U njoj su moćne i velike zemlje centra odlučile da od nas naprave polukolonijalne rezervoare radne snage, ali i prirodnih resursa. To što će se pritom veliki dijelovi stanovništva otpisati kao ‘nepotrebni’, sigurno neće popraviti situaciju. Dapače, ona će po svim projekcijama do 2050., od kojih smo neke citirali, postati još gorom. Ako se nešto radikalno u širem kontekstu politički ne promijeni.
portalnovosti
Kada pišu o demografiji Balkana, strani autori često polaze od teza o malim narodima, podijeljenima kroz vjekove u veća carstva, nesložnima, siromašnima, na rubu većih sila i povijesnih događanja. Izraz ‘balkanizacija’ odavno je sinonim za cjepkanje u državice, nesposobne za svoje samostalno održanje. Socijalističko razdoblje brzo preskoče kao iznimku i vrate se svojim omiljenim temama zapuštenosti ovih krajeva kroz vjekove. Naravno, ne bez patronizirajućeg i kolonijalnog mentaliteta pritom. ‘Demografska bomba’, koja je u novije vrijeme zahvatila i domaću javnost, kao da im daje za pravo. Trudimo se da se proročanstvo o mračnom Balkanu, trenutno ne kao buretu baruta već kao prostoru s kojega se bježi, i ostvari.
Tim Judah predviđa da će depopulacija Balkana imati dalekosežne socijalne i političke posljedice. Uspoređuje i druge zemlje izvan regije, da bi zaključio da prisustvujemo širom fenomenu krize evropskog ruba, koja zahvaća istočnu, srednju i jugoistočnu Evropu
I što je onda naša demografska budućnost? Siromaštvo, depopulacija i starenje. Društva bez perspektive, zakašnjela društva, za koja je prekasno da se s krivog vrate na pravi put. ‘Europeizacija’ Balkana je zakasnila, a budući da i EU ima svojih velikih problema, nema više ni snage ni volje da pomaže siromašnijoj braći. Naprotiv, u samoj toj organizaciji nastupila je unutrašnja kolonizacija i velike dijelove rubnih država, bile one s unutrašnje ili vanjske granice EU-a, pušta se da propadaju. U jednom starijem članku (iz 2017.) Berlinskog instituta za populaciju i razvoj navode se podaci za tzv. zapadni Balkan, pa se tako konstatira da i Crna Gora, kojoj komparativno ne ide ekonomski najgore, ima samo 42 posto prosječnog EU dohotka po stanovniku. I zadnja financijsko-ekonomska kriza zahvatila je ove krajeve: dok je rast između 2000. i 2008. godine bio i do pet posto, danas je u prosjeku 1,5 postotaka. Nezaposlenost i neformalna zaposlenost široko su rasprostranjene u regiji. U Srbiji i Makedoniji oko 20 posto stanovništva nema nikakav oblik zaposlenja, a u Albaniji čak 63 posto ljudi radi u neformalnoj ekonomiji, bez ikakvih prava zdravstvenog i mirovinskog osiguranja. Iz sada već zastarjelih podataka UN-a, u razdoblju od 2010. do 2015. imigracija je s tog područja bila 200.000 ljudi.
U međuvremenu su se stvari dramatično pogoršale po tom pitanju. Svi znaju da ovi krajevi imaju dugu tradiciju cikličkih migracija, od onih s početka 20. stoljeća do fenomena gastarbajtera 1960-ih i kasnije. Zatim slijede migracije 1990. – bijeg od rata i nasilja, kako unutar regije tako i širom svijeta, od kojih se dobar dio ljudi nakon prestanka ratnih sukoba nije vratio. Tzv. zapadni Balkan zato ima dijasporu od 4,5 milijuna ljudi, što znači da je skoro svaki četvrti stanovnik ovog područja u zadnjim desetljećima iz njega otišao. Od 1990. broj stanovnika u našim zemljama smanjio se za desetinu, no to je trend koji sada vrtoglavo raste. Procjene za budućnost, kojima ćemo se još vratiti, govore da će se do 2050. stanovništvo smanjiti za još 14 posto. A da ne govorimo da će biti još starije i bez velikog broja mladih i obrazovanih, koji će i dalje napuštati ove krajeve. Fertilnost je niska – žene u prosjeku rađaju 1,3 djeteta. Starijih od 65 godina sada je 15 posto, dok se predviđa da će do sredine ovog stoljeća narasti na 26 posto.
Pod lakonskim naslovom ‘Baj-baj, Balkan: regija u kritičnom demografskom padu’, dopisnik ‘The Economista’ i suradnik na programu evropske budućnosti na Institutu za znanosti o čovjeku u Beču, dakle stručnjak specijaliziran za naše krajeve, poznati novinar Tim Judah, u novom članku predviđa katastrofičnu depopulaciju Balkana, što će imati dalekosežne socijalne i političke posljedice. Mladi odlaze, postoci fertilnosti kolabiraju, društva stare, a tisuće izbjeglica koje prolaze regijom ne žele u njoj ostati. U središte zanimanja moralo bi se dovesti, ne nužno na način domoljubnih nacionalista, pitanja demografskog pada, depopulacije i s time povezano budućeg nedostatka radne snage. No vlade balkanskih država nemaju uvjerljive odgovore na njih. A ona nisu isključivo samo regionalna. Judah uspoređuje i druge zemlje izvan regije, kako one izašle iz socijalizma (npr. Poljsku) tako i one koje u njemu nisu bile (npr. Grčku), da bi zaključio da prisustvujemo širom fenomenu krize evropskog ruba, koja zahvaća istočnu, srednju i jugoistočnu Evropu, na drugačiji način nego zemlje centra. Projekcije trendova do 2050. (a one nikada ne računaju na moguće veće političke i socijalne lomove, koji bi osporili trendove) govore da će npr. Bugarska tada imati 38,6 posto manje stanovništva nego što ga je imala na početku tzv. tranzicije 1990., Srbija 23,8 posto manje, a Hrvatska 22,4, dok će se broj stanovnika u Rumunjskoj smanjiti za čak 30,1 posto. Moldavija je već izgubila 33,9 posto svoje populacije. Bosna i Hercegovina ima prosjek fertilnosti žena od 1,26, što je jedan od najnižih u svijetu. Kosovo je s prosječnom starošću od samo 29 godina po stanovništvu najmlađa zemlja u regiji, no to mu ne pomaže da i sam ne bilježi demografski nazadak. Srbi se s prosječnom starošću od 43 godine drže evropskog prosjeka, koji iznosi 42,6 godina. Jedna grafika s projekcijom populacijskih promjena u srednjoj i jugoistočnoj Evropi od 1989. do 2050. navodi ove postotke po zemljama: Poljska -15 posto, Hrvatska -22 posto, BiH -29 posto, Crna Gora -5 posto, Albanija -18 posto, Češka -3 posto, Slovačka -6 posto, Mađarska -20 posto, Rumunjska -30 posto, Srbija -24 posto, Bugarska -39 posto, Kosovo -11 posto, Sjeverna Makedonija -3 posto, Grčka -3 posto. U plusu su jedino Austrija sa 16 i Slovenija (!) s tri posto.
Današnje stanje ne da se usporediti ni sa čim u prošlosti ovih krajeva, tvrdi pesimistično Judah. U slučaju Jugoslavije, stotine tisuća otišlo je 1960-ih kao gastarbajteri, ne nužno s namjerom da ostanu, no mnogima se to dogodilo, bilo zbog djece, bilo zbog ratova itd. Prije toga otišli su ili su ubijeni Židovi, pa njemačka manjina. Još jednu generaciju prije mnogo je Turaka, ne samo iz Bosne, otišlo, a tu su i ekonomske migracije na razmeđi 19. i 20. stoljeća. Ljudi s dalmatinskih otoka i iz dijelova Crne Gore masovno su se iseljavali, najčešće u SAD. Grčka, Turska i Bugarska razmjenjivale su stanovništvo. No sve to nije toliko remetilo brojeve u odnosima stanovništva, jer su žene često imale šestero ili sedmero djece. Emigracija je pomogla onima koji su ostali da lakše dođu do resursa i populacije su nastavile rast.
Ono što čini razliku Balkana od zapadne Evrope nije trend smanjivanja broja djece, to se i tamo događa, već to što naši krajevi nemaju tradiciju imigracije (osim unutrašnjeg preseljavanja stanovništva). Iznimke na rubu Evrope su Poljska, sa značajnom imigracijom od oko milijun Ukrajinaca, te Rusija, u koju se mnogo imigrira iz zemalja poput Ukrajine, pa i Bjelorusije, što nisu vijesti za naše medije.
Projekcije trendova do 2050. govore da će npr. Bugarska tada imati 38,6 posto manje stanovništva nego što ga je imala na početku tzv. tranzicije 1990., Srbija 23,8 posto manje, a Hrvatska 22,4, dok će se broj stanovnika u Rumunjskoj smanjiti za čak 30,1 posto
Iako su vlade svjesne problema, ne poduzimaju nikakve suvisle mjere, jer to propaganda za imanje više djece i male povlastice majkama s puno djece nisu. Mladi mogu doći do stana samo uz skupe i dugotrajne kredite banaka, a ni to nije pristupačno dobrom dijelu omladine.
Novac nije jedini razlog zašto mladi masovno napuštaju ove zemlje. Logika pokretljivosti stanovništva također se izmijenila. Dostupnim jeftinim prijevozom ne postoji, inače oduvijek postojeća, dinamika odlaska sa sela u grad unutar iste zemlje, recimo u nas iz Slavonije u Zagreb. Jer zašto bi netko iz takvog kraja, gurnutog u novo siromaštvo, tražio po Zagrebu slabo plaćene poslove, uz gotovo jednako skup život kao i na Zapadu, kad može jednostavno iz svog sela odmah otići u Njemačku ili Irsku? Za većinu Evropljana ne trebaju vize za Zapad, a u na današnji način povezanom svijetu odlazak ne znači put preko sedam gora i sedam mora. Može se negdje raditi sezonski pa vraćati, dolaziti često kući itd. Da sad ne spominjemo virtualnu povezanost.
No za zemlje ostanka velika emigracija radit će sve veće probleme na tzv. tržištu rada. To može obeshrabriti i strane investitore, iako je njihova korist za naše zemlje ionako dvojbena. Logično bi bilo da nedostatak radne snage izazove povećanje nadnica (vidimo sad val štrajkova u dijelovima javnog sektora), no to se značajno, više od nekoliko postotaka u plaći, ne događa. Ili zašto raditi za neku domaću prijevozničku kompaniju koja gubi konkurentnost spram stranaca, koji u svoje ruke uzimaju znatne dijelove javnog prijevoza u nas (npr. autobusni promet), kada se može raditi za stranca, uz neusporedivo veće plaće, ako baš ne i radne uvjete? Ipak, u nekim zanimanjima počinje biti isplativim ostati ovdje, na primjer u IT sektoru.
Poseban problem je što mi nemamo tradiciju imigracije iz udaljenijih krajeva i osim ljudskopravaškog pristupa borbe protiv diskriminacije nemamo neke stabilnije politike useljavanja stranih radnika. A kako je Ukrajincima, koji su bijelci i kršćani, u očito nedosljednoj, a ksenofobnoj Poljskoj, koja se toliko trsi da ne primi niti jednu izbjeglicu s Bliskog istoka ili iz Afrike, o tome do nas dopire malo vijesti. No gdje je Balkancima njihova Ukrajina? Bosanskih je radnika u Hrvatskoj malo, preko Slovenije gura ih se na Zapad, a Srbija je sljedeći mogući rezervoar radne snage, svoj antisrpskoj klimi u društvu usprkos.
Ulazak u EU i po pitanju demografije pogoršao je, a ne popravio stanje u balkanskim zemljama. Tako je to barem sada, u prvom valu bijega na Zapad, no trend odlaska i nema više toliko veze s članstvom u EU-u. Redovi za odlazak pred konzulatima i ambasadama zapadnih zemalja jednako postoje i u Beogradu i u Prištini i u Banjoj Luci, iako ti krajevi nisu u EU-u. Ono što je već uhodana pojava jest da posredničke firme, naročito iz Slovenije, a sve više i iz Hrvatske, trguju radnicima iz istočnijih zemalja, posredujući u njihovom zapošljavanju na Zapadu, što često završava, naročito za one nekvalificirane, velikim iskorištavanjem, a ponekad i u kriminalu.
Posebno je pitanje kako se problem migracija, domaćeg i stranog stanovništva, u nas politički tretira. Gotovo je nevjerojatno da nema nikakvog osjećaja i zapošljavanja za npr. i visoko kvalificirane radnike s Bliskog istoka, dok se od zemalja domaćina na Zapadu očekuje da dobro prihvate i integriraju ‘naše’ ljude. A što s pitanjem kako ‘naši’ ljudi mijenjaju političku sliku u zemlji domaćinu? Rašireno je mišljenje da tzv. ekonomski migranti nisu zainteresirani za politiku, ta od nje su i pobjegli, no i to se s vremenom mijenja i nije rijetka pojava da onaj koji je u neku zapadnu zemlju došao koliko jučer, ako je bijelac i kršćanin, danas tamo ima ksenofobne i antimigrantske stavove. Tim Judah spominje ne tako male zajednice Poljaka, Rumunja i Bugara u Velikoj Britaniji čije stavove npr. spram Brexita nitko ne istražuje, a sigurno igraju neku ulogu.
Zaključno možemo reći da je ono što najviše razlikuje situaciju u balkanskim zemljama od one na Zapadu to što Zapad svoje nepovoljne demografske trendove ‘popravlja’ imigracijom. Kada će naši krajevi postati mjestom, svoj nacionalističkoj demagogiji usprkos, gdje će ljudi htjeti ostati živjeti? Dapače, gdje će se stranci voljeti doseljavati, pa ćemo tako od zemalja emigracije postati onima imigracije, što je jedini put za ublažavanje negativnih trendova. Sve to ostaje nejasno. To nije velika nauka, ali politički smjerovi u zemlji, njezino konstantno skretanje udesno, sve do normalizacije fašizma, tome sigurno ne pridonose. No to je unutrašnja politika svake zemlje, svakako ne bez svoje težine i značaja, a drugo su širi trendovi unutar EU-a kao cjeline. U njoj su moćne i velike zemlje centra odlučile da od nas naprave polukolonijalne rezervoare radne snage, ali i prirodnih resursa. To što će se pritom veliki dijelovi stanovništva otpisati kao ‘nepotrebni’, sigurno neće popraviti situaciju. Dapače, ona će po svim projekcijama do 2050., od kojih smo neke citirali, postati još gorom. Ako se nešto radikalno u širem kontekstu politički ne promijeni.
portalnovosti
