Potres koji je odnio ljudske živote i razrušio Banovinu i sisački kraj istodobno je pokazao kako se živi u najsiromašnijem dijelu Hrvatske, kakvu moć ima ljudska solidarnost te kako je vlast u dvadeset i pet godina nakon završetka rata kobno propustila i osmisliti strategiju razvoja, i integrirati cijelo društvo.
Kada ne znaš riješiti problem, osnuj povjerenstvo. Pardon, stožer. Iako Hrvatska prema Zakonu o sustavu civilne zaštite koji je u ožujku 2020. dobio dopune, ima nacionalni Stožer civilne zaštite kao stručno, operativno i koordinativno tijelo za provedbu mjera i aktivnosti civilne zaštite u velikim nesrećama i katastrofama, zemlja upravo dobiva još jedan stožer.
Naime, Vlada, prema vlastitoj odluci, osniva Stožer koji će voditi proces i povezati aktivnosti svih sudionika u pružanju pomoći u saniranju posljedica potresa u Sisačko-moslavačkoj županiji i dijelovima Zagrebačke i Karlovačke županije. I dok je, prema Zakonu, načelnik Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske ministar unutarnjih poslova koji vodi rad Stožera, na čelu će novog Stožera biti potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved. Tako će se drugi potpredsjednik Vlade i ministar unutarnjih poslova Davor Božinović i dalje baviti velikim nesrećama kao što je aktualna pandemija koronavirusne bolesti, a njegov kolega Medved posljedicama katastrofalnog potresa koji je na samom završetku godine odnio ljudske živote i razorio područje, u mnogo čemu, najsiromašnijeg dijela zemlje.
S obzirom na to da se potres dogodio u utorak, 29. prosinca, kada su i bili poznati njegovi razmjeri, nije jasno zašto se odmah nije proglasila katastrofa te zašto se novi Stožer osniva tek tjedan dana kasnije. Također, nije poznato zašto sukladno Zakonu o sustavu civilne zaštite postojeći Stožer civilne zaštite ne može i u slučaju recentnog potresa djelovati stručno, operativno i koordinirajuće.
Stručno, operativno i koordinirano?
Očito ne može jer su prilike na terenu pokazale da proteklih nekoliko dana upravo nedostaje stručnosti u pripremama zemlje za ovakve situacije, operativnosti svih državnih služba kada je posrijedi saniranje posljedica velikih nesreća i katastrofa te učinkovitog usklađivanja nužno potrebnih mjera i pružanja pomoći. Tjedan dana nakon potresa njegovim su žrtvama pomogli svi koji su mogli, ali se stekao dojam da su ključni bili ljudska solidarnost i napori mnogobrojnih pojedinaca, a ne sustavna državna priprema i realizacija scenarija za ovakve nedaće. Na terenu i dalje nedostaje objekata za privremeno stanovanje, komunikacije se uspostavljaju uglavnom osobnim pregnućima, a civilna zaštita koja i zakonski mora imati elemente uređenog sustava djeluje bez prepoznatog koordiniranja.
Hrvatska vojska i policija te humanitarne organizacije i zaklade uz potporu uistinu impresivnog broja pojedinaca čine najviše što mogu. No, nešto očito nedostaje kada je potrebno utemeljiti još jedan stožer. Rezultat će se vidjeti ubrzo, ali se već sada vidi da je prema broju žrtava jedan od najtežih potresa u hrvatskoj povijesti razotkrio nespremnost države da u najkraćem roku upravo onako kako je zakonski normirano – stručno, operativno i koordinirano – pripremi, osigura i pruži svu odgovarajuću pomoć.
Prirodne je katastrofe poput potresa nemoguće vremenski predvidjeti. U uređenim se državama, posebice u onima u kojima postoji veća seizmička aktivnost, može i mora učiniti sve kako bi se pravovremeno reagiralo na njihove posljedice. Kada iz Petrinje, Gline i niza okolnih sela i danima nakon potresa stižu prizori ljudi koji čekaju stambene kontejnere ili im nedostaje zdjela za jelo, postavlja se pitanje koliko domaći sustav civilne zaštite može zaštititi civile u velikim nesrećama i katastrofama.
Istodobno s registriranim deficitima državno upravljane civilne zaštite, potres je na Banovini još jednom, ovaj put najdrastičnije, razotkrio koliko je razrušeni kraj siromašan te odijeljen od ionako zaostajućega hrvatskog prosjeka. Pritom je to rezultat ne samo rata i poraća nego i sad već desetljetnog zapostavljanja i ovog i niza drugih dijelova Hrvatske. Usto se na nebrigu središnje vlasti nadovezala podjednako slaba regionalna i lokalna vlast. Dovoljno se sjetiti sinergije premijerskog mandata Ive Sanadera i mandata sisačko-moslavačke županice Marine Lovrić Merzel. I dok bivši HDZ-ov predsjednik Vlade služi zatvorsku kaznu zbog korupcije, bivša SDP-ova županica čeka sudski ishod optužnice zbog korupcije. Još uvijek zvone njezine riječi kada je bila na vrhuncu moći kako ju vrijeđa kada netko njezinu županiju proglašava siromašnom. Ona se očito nije osjećala siromašnom dok joj je županija siromašila na niz načina.
Nekoć industrijski giganti kojima je gospodarski prosperitet omogućavao i onaj društveni, Petrinja i Sisak nakon trideset godina domaće inačice tranzicije postaju gradovima koji gube stanovništvo, elementarnu gospodarsku održivost te priliku da se infrastrukturno i socijalno priključe na tokove kakvog-takvog razvoja. U prometno preskočeni Sisak nikako da stigne ni planirana autocesta. Glina pak i četvrt stoljeća nakon završetka rata izgleda kao scenografija za ratnu dramu. Kako se to moglo dogoditi? Je li Hrvatska 1970., dvadeset i pet godina nakon završetka Drugog svjetskog rata 1945., gospodarski i socijalno napredovala više nego li 2020. u odnosu na isti vremenski odmak od završetka Domovinskog rata 1995.? I dok je Hrvatska 1970. bila dijelom autokratski vođene jugoslavenske državne zajednice, godine 2020. zemlja već tri desetljeća ima vlastitu demokratsku vlast te jednako toliko državnu samostalnost, a od 1995. i mirnodobsko razdoblje za što je veliku ljudsku žrtvu dala i Banovina.
Zemlje koju su prošle intezivno ratno razdoblje veoma često nakon njega dožive gospodarski i društveni uzlet. Hrvatska je takvo što propustila te je već 1999. upala u recesiju. Nekoć uz Sloveniju najrazvijenija sredina među bivšim socijalističkim državama, Hrvatska je danas u Europskoj uniji po više parametara na samom dnu te je samo pitanje godine kada će je prestići i Bugarska. Za takav je razvoj događaja najodgovornija vlast koja zemljom upravlja proteklih trideset godina, konkretno HDZ samostalno ili s koalicijskim partnerima više od dvadeset i dvije godine te SDP-ove koalicije osam godina. Do sljedećih će redovitih parlamentarnih izbora HDZ u Hrvatskoj biti na čelu vlada više od tri četvrtine vremena te je zemlja među svim promatranim bivšim socijalističkim državama u Europi jedna s najpostojanijom strankom na vlasti.
Najveći krimen hrvatske vlasti nakon rata
Takav je i Japan nakon Drugog svjetskog rata u kojem je doslovce bio sravnjen sa zemljom, ali se japanski i hrvatski poslijeratni razvojni put i obnova teško mogu uspoređivati. Najveći krimen hrvatske vlasti nakon završetka rata koji je trebao označiti sustavni rad na prosperitetu zemlje, jest neosmišljavanje dugoročne strategije razvoja zemlje u kojem bi mjerilo uspješnosti tog razvoja bio napredak ratom najpogođenijih dijelova zemlje te onih najsiromašnijih. Sisački kraj i cijela Banovina zadovoljavaju oba kriterija. Dvadeset i pet godina nakon završetka rata u njima je moguće pronaći naselja u kojima nema struje, u kojima se strahuje od poplava te u kojima je internet znanstvena fantastika. To pak ne sprječava nadležne službe da stradale u potresu pozovu da stambene kontejnere zatraže putem e-maila, čak i u slučaju stanovnika bez ikakvih resursa.
Slično su jednog od stanovnika sela na Banovini prije nekoliko godina uputili da također pošalje e-mail kada mu se u dvorištu pojave – vukovi. U kraju bez struje i vode, ali zato s potresima i vukovima na pragu, država pokazuje koliko je sposobna i ozbiljna u svojim nadležnostima i učinkovitosti. I dok je Hrvatska 2013. ušla u Europsku uniju, niz njezinih dijelova dan-danas djeluje kao da još uvijek nije ušao ni u 20. stoljeće. Nedavno predstavljena Nacionalna razvojna strategija Republike Hrvatske do 2030. godine kao jedan od strateških ciljeva predstavlja i razvoj potpomognutih područja te područja s razvojnim posebnostima. Kroz njega se zagovara i brži razvoj Dalmatinske zagore, Like, Banovine i Gorskog kotara kako bi se omogućio ravnomjeran razvoj Hrvatske.
Kako to konkretno učiniti upravo za Banovinu te druge navedene krajeve, to ova preskupno plaćena i preopćenito skrpana Strategija niti ne pokušava precizirati. Uostalom, i njezino je naručivanje i pisanje dijelom nekompetentnog upravljanja Hrvatskom posljednja tri desetljeća. Potres je na Banovini razotkrio čak i malverzacije u građevinskoj obnovi ratom razrušenih objekata, a građani Petrinje ističu da se godinama u gradu nije zabio nijedan čavao dok državna imovina propada zbog nebrige da ju se napokon obnovi i stavi u funkciju. I zato Vlada ima pravo na osnivanje još jednog stožera jer postojeća tijela ni na koji način ne mogu pokriti sve ono što zahtijeva aktualna situacija u zemlji. U slučaju nedostatka struje ili pojave vukova barem će netko moći čekati na e-mailove…
tportal
