„Lokve često predstavljaju metaforički ponor između značaja i anonimnosti, čvrstoće i neodređenosti, stvarnosti i iluzije“,
piše književnica
Michelle Rene Arch
„Ima jedna lokva drska, koja stalno djecu prska – i onda djeca zlatna dođu kući blatna“, tih sam se stihova Grigora Viteza sjetio sinoć dok sam obilazio goleme lokve vode kod tržnice u Branimirovoj, jer je opet pukla neka cijev, što je noćna mora gradske uprave. Othrvao sam se napasti da šljapkam po njima i sretno stigao doma, a lokava već sutra neće biti, u skladu s njihovom prolaznom naravi. Sitne i slučajne pojave najteže je definirati, pa rječnik lokvu opisuje kao vodu što se zadrži u udubljenju zemlje, bez stalna izvora punjenja, a enciklopedija kao malu akumulaciju tekućine koja postaje plitko vlažno stanište biljaka i životinja. Hrvati obožavaju otoke, pa su točno razlučili otok (površina veća od 1 km2), otočić (0,01 do 1 km2) i hrid (manje od 0,001 km2). Lokve su nam, međutim, nevažne pa ih Zakon o slatkovodnom ribarstvu ne spominje, nego poznaje samo jezera i ribnjake, bez nekih posebnih specifikacija, za razliku od Engleza, koji su točno propisali da je jezerce sve od jednoga četvornog metra do dva hektara, nakon čega slijede jezera.
Izvor Pixabay
Ono manje od kvadratnog metra, logično, jesu lokve, kako kaže Jeremy Biggs, autor knjige Jezerca, bazeni i lokve, izvršni direktor Zaklade za upravljanje slatkim vodama Ujedinjenog Kraljevstva. „Lokva je ono što zamislite“, kaže on. „Dovoljno je plitka da u njoj možete prskati, i zato se suši prilično brzo, za nekoliko sati, dana ili tjedana.“
No mjerila Britanije bogate padalinama nisu primjenjiva na sušni krš, gdje je svaka voda skupljena u nekoj udolinici značila život i za ovce i za ljude, zbog čega se kod nas mnogi toponimi tako nazivaju, na čelu s Lokvama u Gorskom kotaru, koje su cijela općina. Neki izvori kod nas lokvu definiraju velikodušnije od Britanaca, pripisujući joj opseg i do 100 m2, a čak ne moraju biti ni prirodne: Živu lokvu kod Poljica na Krku izdubili su ljudi, a na istom otoku, u selu Bajčići, lokva je i obzidana, jer su se iz njih napajali i stanovnici. Te su se i druge lokve nekada praznile i čistile od mulja, a sada su turističke atrakcije, poput lokve Diviške, a osim toga su i staništa algi, vretenaca, račića, kornjača, zmija i žaba te pojilišta i odmorišta pticama, dok supovima služe da ondje speru krv s perja. Iz Istre, koja ima slučajeve i najboljeg i najgoreg upravljanja okolišem, dolazi odličan primjer iz Medulina, u kojem su lokvu zabilježenu još u godini Seljačke bune Matije Gupca, sačuvali kao zelenu oazu u gradu, ali i vijest iz prošlog mjeseca da je nepoznat netko kod Premanture obiljem građevinskog otpada nemilosrdno zatrpao lokvu kojoj je svraćala i siva čaplja.
U eseju Vješanje, objavljenu kolovoza 1931. u književnom časopisu Adeplhi, George Orwell opisuje smaknuće osuđenika kojeg je čuvao dok je služio kao vojnik u Burmi. Točan protokol izvršenja smrtne kazne prekinula je obična lokvica pred kojom je neimenovani Hindus, dok su ga vodili na stratište, zastao te je obišao. Ta je makinalna kretnja šokirala Orwella jer mu je snažno ukazala na neprirodnost situacije: kao što je apsurdno trenutak prije smrti obilaziti lokvu, tako je apsurdno i oduzeti život zdravu čovjeku.
Suprotnost nečeg efemernog kao što je lokva, i nečeg egzistencijalnog, primijetila je na svojem književnom blogu kalifornijska književnica Michelle Rene Arch, osobito je prisutno u djelima Virginije Woolf. Na putu do svjetionika vizionar prolazi plažom, prska po lokvi i pita se Što sam ja?; u Valovima Rhoda ne može prijeći lokvu, i boji se da će biti otplavljena niz vječne hodnike; preko lokve ne može se prijeći ni u Skici prošlosti iz 1939. zbog snažna osjećaja da je svijet nestvaran; spisateljica fobiju od lokve evocira i u dnevnicima, povezujući je sa svojom dubokom tugom. „Lokve često predstavljaju metaforički ponor između značaja i anonimnosti, čvrstoće i neodređenosti, stvarnosti i iluzije“, piše Archova, povezujući muke Virginije Woolf i njezinih protagonista, jer su i ona i oni „zaključani u iscrpljujućim deluzijama svog uma“. O Orwellovu sudbinskom susretu čovjeka i lokve Adam Steiner je na književnom portalu Mercurius zapisao: „Ovdje se ne postavlja pitanje vidi li osuđeni čovjek svoj odraz u lokvi, kao posljednju viziju života, ili je lokva tek prepreka koju treba savladati, korak bliže smrti?“
Godine 2000. Milan Bandić je, u prvom mandatu, održao sjednicu Gradske skupštine na Kozari Putevima. Dok je obilazio taj nimalo reprezentativan kraj, hladnokrvno je, u svojim skupim cipelama i u finom odijelu, pregazio blatnu lokvu i ušao u legendu, zahvaljujući snimci fotoreportera Damjana Tadića. Ta je fotografija 2009. završila na džambo-plakatu u sklopu predizborne kampanje i postala temelj njegova imidža kao čovjeka iz naroda, koji ne preže pred teškoćama. Povjesničar umjetnosti Feđa Gavrilović zapamtio je kako je na studiju pohvalio domišljatost Bandićeva vizualnog marketinga, i za to iz eseja „dobio najnižu moguću ocjenu“ jer je „profesorici bilo skaredno i tako neeuropski to što on hoda kroz blato“. Čini se da lokve i nisu tako bezazlene, što je uostalom znao i Viktor Vida, koji je pisao o otrovanim lokvama. One nisu čak ni nestalne kako nam se to čini, što je dobro primijetio Biggs: „Mislite da su prolazne i da dolaze i odlaze, ali uvijek će se stvarati na istom mjestu, jer nastaju tamo gdje su udubljenja.“ Da, čekaju nas uvijek na istom mjestu. Vrebaju, rekao bi Grigor Vitez.
