Sa Borisom Dežulovićem, autorom nekada kultnog Ferala i doajenom hrvatskog novinarstva, “Slobodna Dalmacija” je pre nekoliko dana prekinula saradnju. Usledilo je to nakon što je splitski Županijski sud presudio da list mora platiti 150.000 kuna, odnosno, 20.000 eura, odštete zato što je Dežulovićev tekst iz 2012. godine “Za njih bi bilo bolje da Bog ne postoji” povredio ugled, čast i dostojanstvo desetoro tužitelja iz Splita.

Poznati komentator ih je nazvao desničarskom stokom i gnjidama jer su organizatore prve splitske Parade ponosa 2011. godine označili kao odgovorne za ubistvo maloletne Antonije Bilić. Nekoliko stotina policajaca je, isticali su oni tada, moralo da obezbeđuje paradu ponosa umesto da tragaju za nestalom devojkom.

Dežulović u intervjuu za RSE kaže da je “Slobodna Dalmacija” osuđena na temelju potpuno lažnih pretpostavki. Otkriva još da je ista grupa ljudi tužila ne samo splitski list nego i njega lično i da će u tom procesu koji ga tek čeka ići do kraja – ako bude trebalo i do Strazbura. Presuda protiv njega, veruje Dežulović, ali ne samo ona, govori u prilog tome da se u Hrvatskoj priprema infrastruktura za dolazak HDZ-a na vlast.

Branka Trivić, RSE

RSE: Nakon što vam je Slobodna Dalmacija prekinula honorarnu saradnju, vi još uvek radite za EPH. Šta ćete preduzeti? Razmišljate li da stavite tačku na ovaj slučaj ili da ga pravno internacionalizujete?

Dežulović: Što se mene tiče, Slobodna Dalmacija je završena priča. Da li će oni staviti točku na taj slučaj ili će ići dalje – mene više nije briga. Ono što jeste moja briga, to je privatna tužba koju su gospoda “gnjide” podigli protiv mene. Dakle, oni su tužili i “Slobodnu Dalmaciju” i mene kao autora. To me tek čeka. Što se mene tiče, koliko god novaca da im sud dodijeli s mog računa, to neće biti točka. Ići ću do kraja. Ako to bude Strassburg biće Strassburg, ali ovako priča sigurno završiti neće. Hoće li sud drugačije odlučiti nego u slučaju “Slobodne Dalmacije”, to ćemo vidjeti. Ja ću se svakako drugačije braniti i za početak ću se braniti.

RSE: Očekujete li da sud drugačije postupi u slučaju privatne tužbe te grupe protiv vas?

Dežulović: To sada zavisi od suca, ne od pravosuđa. U ovom slučaju pokazalo se da je čitanje zakona vrlo kolokvijalna stvar u Republici Hrvatskoj. Naime, “Slobodna Dalmacija” je zbog moga teksta po pravomoćnom rješenju, po obrazloženju presude, osuđena na temelju potpuno lažnih pretpostavki.

RSE: Šta su bile lažne pretpostavke? Sutkinja u presudi navodi da vi niste proveravali šta je ta grupa ljudi na press konferenciji rekla.

Dežulović: Naravno da je to budalaština jer ti su ljudi napravili javnu konferenciju za novinare na kojoj su rekli to što su rekli. Nikada nisu demantirali to što su rekli. Oni se, naravno, pravdaju da na toj konferenciji za štampu nije bilo riječi o Antoniji Bilić, a na fotografijama te konferencije za štampu, koje može svako za 0,6 sekundi pronaći na Internetu, vide se njih desetorica postavljenih ispod velike fotografije Antonije Bilić. To ne da je lako provjerljivo, nego i lako otklonjivo.

Na kraju krajeva, u tom obrazloženju presude, koje je upravo skandalozno, sutkinje, i prvostepenog i drugostepenog suda, ne znam drugi termin, lažu. One su “Slobodnu Dalmaciju” zbog mog članka osudili zbog toga što ja navodno tužitelje proglašavam najvećim prirodnim neprijateljima hrvatske inteligencije. Dalo bi se razgovarati o tome da li je to uvredljivo – kad bih ja uopće nešto takvo napisao. U tekstu sam nabrojio činjenice kao najveće prirodne neprijatelje hrvatske inteligencije. Sutkinje su to protumačile kao da ja tužitelje proglašavam neprijateljima hrvatske inteligencije. Zbog toga se dobija jedinica u petom razredu osnovne škole na kontrolnom zadatku “što je novinar htio reći”.

Ključni problem je taj što u obrazloženju presude tužitelji dobijaju taj golemi novac zbog toga što sam ja njih u tom tekstu navodno proglasio izravnim krivcima za smrt Antonije Bilić. To je apsolutno skandalozno jer to je, zapravo, njihova teza – zbog koje sam ja i pisao tekst. Oni su optužili organizatore Gay pride da su krivci za smrt Antonije Bilić, a u presudi Županijskog suda u Splitu crno na bijelo stoji da je “Slobodna Dalmacija” kriva zbog toga što smo njih optužili za smrt Antonije Bilić. Zbog toga se, ponavljam, u petom osnovne dobijaju jedinice, ali na hrvatskom sudu 150.000 kuna.

RSE: Da li imate indicija da pretpostavite da je sud bio pod pritiscima? Ili da nezavisno sudstvo još nije uspostavljeno, te pritisci nisu ni trebali?

Dežulović: Nisam poklonik teorija zavjere. Čak ni za vrijeme Franje Tuđmana nisam mislio da postoji nekakav masonski krug koji je dijelio instrukcije sucima. Kad jedanput odgojiš generaciju sudaca – kako nogometnih tako i županijskih – kada odgojiš cijelu jednu infrastrukturu države, onda tebi u jednoj pametnoj diktaturi, ili poludiktaturi, ne trebaju instrukcije, niti pisane zapovijedi. Onda oni sami znaju svoj posao.

Bit ću toliko dobrohotan prema hrvatskom pravosuđu, pa čak neću pretpostaviti niti zlu namjeru prema meni, što je utoliko gore. Ovdje se naprosto radi o katastrofalnom nepoznavanju elementarne pravne znanosti. To govorim ja, kao čovjek koji ima završena tri razreda građevinske škole. Ti ljudi o pravu nemaju pojma. To je, dakle, u najboljem slučaju, katastrofa.

U najgorem, ako postoji nekakav plan – naravno ne govorim o nekom strateškom planu koji se zacrtava u nekim podrumima na ritualima – ali, ako postoji nekakav pripremanja terena za dolazak HDZ-a na vlast, utoliko gore. Ja sam iznio najbolju moguću mogućnost, međutim, sve govori u prilog tome da se u Hrvatskoj priprema infrastruktura za dolazak na vlast HDZ-a. To nam ne govori samo ova presuda. Nisam ja tu jedini i, daleko od toga, najvažniji, ali sve govori u tom pravcu.

RSE: Šta još govori u pravcu pripreme za dolazak na vlast HDZ-a?

Dežulović: Počnimo od toga da se na fakultetima instaliraju ljudi iz crkvenih krugova, iz nekih raznih opus dei-a. Čak se i u novinama kakve su “Novi list” ovih dana priprema otkaz novinaru koji se usudio napisati tekst u kojem nije napao šefa HDZ-a Tomislava Karamarka nego je samo napisao novinsku vijest o tome da je Josip Manolić optužio Karamarka da je bio suradnik UDBE. Dakle, ako se to događa u jednom “Novom listu”, koji je navodno posljednje nezavisno glasilo u Hrvatskoj, onda – o čemu pričamo?!

Josip Manolić je bio Tuđmanova desna ruka devedesetih. On je jedan od mistermind-ova hrvatske nezavisnosti. Bio je visoki oficir UDBE, što bi se reklo, čovjek koji previše zna i koji je tih istorijskih dana pomogao Tuđmanu da napravi hrvatsku državu. Kad takav jedan čovjek optuži šefa opozicije da je bio suradnik UDBA-e, to je u svakoj normalnoj državi novinska vijest. U Hrvatskoj je, međutim, to novinska vijest koja se ne objavljuje dok centrala iz Zagreba ne kaže da je treba objaviti, tako da smo imali sumanutu situaciju gdje se sedam dana u Hrvatskoj o tome uopće nije govorilo, dok sam Karamarko, nakon sedam dana razmišljanja, nije rekao da nije bio udbaš.

RSE: Ipak je činjenica da ste imali podršku kolega u “Slobodnoj Dalmaciji” – Ante Tomića, Jurice Pavičića – što, gledano iz perspektive položaja medija u Srbiji, zvuči utopistički. Vi znate da je sa Televizije B92 skinuta emisija Utisak nedelje, a nije bilo nikakvih reakcija. Prosto se čini da je na ovim geografskim širinama nemoguće baviti se valjanim novinarstvom.

Dežulović: To nemoguće je već duže vrijeme. Već dvadeset i pet godina je nemoguće baviti se valjanim novinarstvom. Već odavno, otkako sam prije šest godina otišao iz Ferala i otkako je Feral propao, tvrdim da zapravo nezavisno novinarstvo, barem u nekom staromodnom smislu, ne postoji – dakle, to je zaboravljena stvar. Još mogu postojati samo slobodni i nezavisni autori, dakle, slobodne i nezavisne stranice u nekim novinama, ali novine, kao nezavisne više ne postoje.

Ne radi se čak više ni o političkim pritiscima. Politika je sama postala alat krupnog kapitala. Više ne strepimo od političara, sada strepimo od oglašivača i to je cijela stvar. Tajkuni preuzimaju novine, tajkuni kojima nije motiv čestito, pošteno i hrabro izvještavanje ljudi.

Da se razumijemo, ja i ne mislim da su u povijesti ikada – osim uz časne izuzetke – novine otvarali romantični heroji. Naravno da su ljudi otvarali i osnivali novine sa ciljem da nešto zarade, ali se bar čuvao nekakav integritet profesije. Taj integritet profesije je sad potpuno ne samo zaboravljena stvar, nego se čak smatra nekim hendikepom u profesiji.

Novine su sad, ako uopće možemo govoriti o novinama, svedene na sredstvo zabave i zaglupljivanja. Klasične novine, barem kod nas, više ne postoje. Vani, bogu hvala, toga još ima. Nisu tiražne, prošla su zlatna vremena kada su se prodavale u stotinama hiljada primjeraka, ali su bar donekle sačuvane. Na našim prostorima, barem u Hrvatskoj, to više ne postoji. Postoje tabloidi sa par autora koji će biti nezavisni i slobodni na tom svom komadiću slobode koji su sebi izborili. Ostalo je sve infotainment, zabava, poluimbecilne informacije i slično, ovisno već o interesu vlasnika novina.

RSE: Postoji li neka exit strategija, kada je u pitanju ova profesija? Gdje uopšte objavljivati? Kako objavljivati?

Dežulović: Da mi je neko prije trideset godina rekao da ću jednog dana reći kako bi država trebala finanscirati nezavisno novinarstvo, poslao bih ga u organ koji se ne spominje na pristojnim radio stanicama. Danas, međutim, sa pedeset godina života i trideset godina iskustva u ovom poslu, mislim da jedini način da opstanu poštene i nezavisne novine taj da budu praktički državne.

To moram pojasniti jer mi smo državne novine imali – imali smo i Politiku i Vjesnik i Oslobođenje. Ne, dakle, u tom smislu, nego u smislu u kojem informacija, pravo na istinu, mora biti javno dobro na potpuno isti način na koji su javno dobro nacionalni parkovi prirode, voda, zrak, more i tako dalje. U tom smislu, nekakva će pristojna država – naravno, ne ovdje – jednog dana morati regulirati medijski prostor na način da tretira pravo na informaciju na jednak način na koji tretira vodu.

Pošto to neće moći biti profitabilan posao, već sada nije i već odavno nije, onda će to morati biti uređeno na drugačiji način. Govorim o civiliziranim državama, državama kakve već postoje. Skandinavske zemlje troše veliki novac na finansiranje nezavisnih medija, kojima je posao da kritikuju tu istu vlast, odnosno državu. To je u nekim civilizacijama, koje nama izgledaju daleko, normalno. Kod nas je to još uvijek nenormalno, ali doći će valjda i to vrijeme.

RSE: Možemo u nekom idealno-tipskom smislu zamisliti, recimo, BBC, koji se finansira javnim sredstvima ili američku javnu televiziju C-SPAN koju finansiraju fondacije i građani…

Dežulović: Ništa nije idealno, ali govorim o nečem što bi trebalo biti, dakle, o načinu da se novcem poreskih obveznika financira njihovo pravo na informaciju i na istinu.

RSE: Vi govorite o civilizovanim društvima, dakle, o veoma dalekoj budućnosti kada su ovi krajevi u pitanju. Partije su ovde pojele državu, čak ni javni servisi u ovim državama nisu na velikoj udaljenosti od PR stranačko-oligarhijskih struktura. U Srbiji nemate ni transparentnost vlasništva u medijima, ne znate uopšte ko su vlasnici medija...

Dežulović: Čak i kad se zna ko su vlasnici, svima je jasno da su oni samo formalno vlasnici. Ne zna se ko su vlasnici, osim što se to može slutiti jer kao što postoji trag novca, postoji i trag interesa.

RSE: Ali, ne može se to dokazati.

Dežulović: Ne može se dokazati i to je problem. E, sad, ono što preostaje – preostaje gerila, preostaje Internet. Internet je prostor trećeg milenija, tamo se već sada preselila javna komunikacija. Novine su postale nevažne, štampane novine su postale važne samo utoliko što se u njima još uvijek ne može objaviti nekakva šovinistička ili rasistička dosjetka, kao što može nekažnjeno na Internetu, pa se onda stvara iluzija važnosti novina. Novine su, naravno, nevažne. Mi smo zadnja generacija, ili će biti eventualno još jedna iza nas, koja uopće na trafici kupuje novine.

Ne mislim pritom da će novine nestati, one će preživjeti, ali na jedan potpuno novi format. Više neće biti informativne jer su već u odnosu na televiziju prespore, a kamoli za Internet, tako da će one biti nekakvo štivo za zahtjevnije čitatelje, a sve drugo će se preseliti na Internet. Trebat će onda regulirati pravila igre na Internetu, pošto je to sada potpuna anarhija i tamo će se vodit ili se već vodi borba za čestitu i poštenu informaciju.

RSE: Nakon što vam je otkazana saradnja u “Slobodnoj Dalmaciji”, veliki broj aktivista, novinara, kolega, javnih radnika, umetnika podržali su vas. Potpisali su taj vaš navodno sporni tekst Tu su: Oliver Frljić, Viktor Ivančić, Predrag Lucić, Heni Erceg, Marinko Čulić, Jasmila Žbanić i drugi. Uliva li vam to nekakvu nadu da ipak postoji jedno kritičko javno mnenje?

Dežulović: Sigurno da uliva nadu. Ja sam tu nadu imao i prije nego što su ti ljudi to potpisali. Ljudi koji su to potpisali, su moji ljudi. Kad kažem moji, mislim na tu neku jezgru, malobrojnu i manjinsku, koja postoji u svakoj od država, koja se još uvijek ne miri sa situacijom. U tom smislu oni, ne samo da mi ulivaju nadu, već ta nada i opstaje kroz to jedno malo jezgro.

Možda je to malo jezgro po imenima veliko i utjecajno, ali nažalost, po stanju na terenu i nije toliko; ne možemo se pohvaliti nekakvim spektakularnim rezultatima u mijenjanju društva nabolje ovih 25 godina, pa ne treba ni nas možda precjenjivati. Ali, ne damo se, bar ja ne, a znam ni oni. Nećemo se predati. To na kraju krajeva i nije rat u kojem ima pobijeđenih i poraženih, to je naprosto nekakav životni izbor. To više nije stvar ni profesije, to je sad stvar elementarnog poštenja prema sebi i prema drugima.

RSE: Ako malo pogledamo šire, preko ovog našeg nesrećnog regiona, videćemo da je i na globalnom nivou strahovito koncentrisano vlasništvo medija u rukama nekoliko velikih koncerna i banaka. Čemu se onda čovek uopšte može nadati? Da li je ponovo odgovor gerila na Internetu?

Dežulović: Naprosto nema druge. Stvari su se u našoj profesiji strahovito promijenile. Čak to ne bih nazvao ni promjenama, nego govorimo o potpuno drugoj stvari: mediji danas zapravo nisu mediji. Po definiciji nisu ono što su bili prije samo trideset – četrdeset godina, kad smo se mi počinjali baviti ovim poslom.

Mi smo znali i onda, u tadašnjoj državi Jugoslaviji, zašto postoje mediji; znali smo da su ti mediji alat vladajuće partije da provodi svoje interese, ali je isto tako bilo načina, čak i unutar takvog režima, takve partijske kontrole, da se radi slobodno. Primjer je, recimo, bila omladinska štampa, koju je ta ista država financirala, da bi mi iz omladinske štampe tu državu praktički podrivali. To danas izgleda kao znanstvena fantastika, ali je to prije bilo moguće.

Danas novine naprosto ne postoje iz tog razloga. Čak i kad je Partija držala te novine, ona ih nije držala da na njima zaradi pare, već da širi svoju ideološku platformu. Opet je, dakle, bila neka ideja iza te novine; nakaradna, ali je bila ideja. Danas ne postoji nikakva ideja, danas ljude zanima samo profit. Novine, čak i kad nisu tu da donose profit, onda su u zaštiti nečijeg profita. Nema nikakve ideologije, ni ideje; danas je jedina ideologija i ideja novac i novine tu služe ako ne da donesu pare, onda bar da budu u infrastrukturi nečijeg profita.

RSE: Pratite li medijsku situaciju i položaj medija u Srbiji?

Dežulović: Pratim stanje medija u regiji. Postoje neke specifičnosti za svaku zemlju, ali to su nijanse. Generalno je to svuda isto. Mi nemamo toliko revolveraških tabloida, koliko ih ima u Srbiji, Srbija je, zaista, carstvo tabloida. Tamo izgleda da svaki mafijaš, svaki bogataš, svaki vlasnik kafića ili sportske kladionice, otvara tabloide da bi se obračunavao sa susjedom. To je otprilike smisao novinarstva i onoga o čemu smo maloprije govorili. U tom smislu je svejedno da li je nekakav tabloid osnovao vlasnik kafića, da se obračuna sa susjednim klanom, ili mogul koji drži četvrtinu jugoistočne Evrope da bi obranio svoj profit. Suštinske razlike nema.

RSE: Ne zvučite uopšte kao neko koga su ućutkali, ko neće nastaviti da piše, onako kako je celog života i radio.

Dežulović: Mene sigurno ušutkati neće. Nisam ja ni narodni heroj, ni nekakav romantički borac za pravdu, sada se prosto radi o nužnoj samoobrani. Sve što imam je moj osobni integritet. Ja čak nemam ni nekretnina, nemam ništa. Sve što imam je moje poštenje i tu se sad već radi o samoobrani iz nužde, što bi se reklo sudskim riječnikom.

tacno