Najdraže doba u godini mi je oduvijek bio početak jeseni, kad se miješaju duga ljetna popodneva s mirisom jeseni u zraku i šuštanjem lišća pod nogama. Neki će to povezati sa činjenicom da sam rođena u to doba godine, a ja jednostavno volim taj osjećaj povratka u rutinu, smirenosti koju donosi kraj ljetne užurbanosti, aktivnosti, gužve. Nekako su mi ljeta uvijek pomalo naporna, uvjetuju neki svoj tempo, nameću putovanja, druženja sa rodbinom pristiglom iz raznih krajeva svijeta. Gastarbajteri, rekli bismo nekad. Dijaspora, politički korektno je danas.
Sjećam ih se još iz osamdesetih, kada bi pristizali uglavnom Mercedesima natrpanim do krovova, u šarenim košuljama i krunicama zakvačenim za retrovizore. Kao da su izronili iz neke druge dimenzije, nama djeci su uvijek bili pomalo smješni i strani, a sav naš kontakt se svodio na oduševljenje i svemirsku zahvalnost za limenke coca cole i gumene bombone. Idućih dana smo ih viđali samo za vrijeme ručkova i večera kada su se redovno pretrpavali domaćom kuhinjom uz stalno kukanje kako se kod njih nikad ne jede tako fino i puno.
Danas mi ta rodbinska dijaspora i nije tako strana, jer odrasli smo zajedno, većina njih je tek nekoliko zadnjih godina promijenila prebivalište u Bavarsku pokrajinu, no izgleda da im je brzina zaboravljanja materinjeg jezika obrnuto proporcionalno s godinama provedenim u blizini Marienplatz-a. Pa se tako ide na tankštelu po gorivo, zove se na hendi, za ručak su nudle, a urlaub svake godine sve kraći i kraći. Kako kome. Meni je već treći dan dosta.
Odjednom se zaboravlja 30 i kusur godina provedenih u Lijepoj našoj i većini stvari se čude kao pura dreku, jer „u nas je to drugačije“. Poseban tik dobijem od komentara „ee, al vi ovdje uživate!“. Pa u k****! Vrati se i uživaj s nama. Zbog tog uživanja ste i otišli autobanom preko Esterajha. Počinjem misliti kako je to neki kolektivni fenomen – onako, kad ti biro u Dojčlandu udari stalni boravak u putovnicu, nekom meni nepoznatom metodom ti izbrišu pamćenje, operu mozak i dok koračaš Marienplatzom deformiraš se u cajku sa krunicom na retrovizoru i zavidnom kolekcijom mp3 koju predvode Ceca i Thompson? Oko vrata objese valjda najveći križ koji su si mogli priuštiti i svi odreda postaju klonovi Zlatka Suca, što im nikako ne smeta da povremeno u toku urlauba skoknu do nekog hodže ako im se učini da im nešto šteka u bračnim ili inim odnosima. Da ne spominjem kako i zakleti ljevičari, nakon onog spomenutog stalnog boravka odjednom postaju sljedbenici „U ime (svih nas iz 1500. i neke) obitelji“.
Kad bih bila zločesta spomenula bih kako su limenke coca cole i gumene bombone zamijenile 2 litre Ornela i gel za tuširanje Duschdas. Bemti, pa imamo i mi Muller i Lidl, osim toga možemo si priuštiti bar zeru bolje od Duschdasa. Ali neću..niste se trebali u takav trošak davati.
U dane urlauba kupovinu obavljam u „Plodinama“ ili „Getrou“, jer je grupna kupovina u „Lidlu“, „Mulleru“ i „DM-u“ isto nekakav samo njima znan fetiš, dovikivanje preko polica i vječito iščuđavanje „Pa kako se ne može platiti u ojrima?“
Slastičarne izbjegavam u širokom luku jer sladoleda i bureka od Žutog konzumiraju kao da iste u životu nisu vidjeli. A neka, drago mi zbog Žutog.
No da, taj treći dan u kojemu obavezno dobijem neki ozbiljniji tik kreću teme domoljublja. Jer domoljublje je isto fenomen koji jača svakim kilometrom prijeđenog autobana. Mi ovdje? Ma, mi smo svi udbaši, jugonostalgičari. Dok oni na Marienplatzu ginu svakodnevno za Hrvatsku. Njima srce krvari od pomisli na vladavinu crvenih, sjevernokorejaca, srpa i čekića. Je, a meni krvare tri čira na želucu koja su mi prouzročili veliki domoljubi, zna se koji.
Ali šta ja znam, valjda se ljubav prema domovini više ne iskazuje životom u njoj? Domoljublje se pokazuje kad si uštimaš urlaub da bi stigao na Thompsonov koncert, a kad si već blizu Bosne skokneš kupiti desetak novih cajkaških CD-ova. I kineske grudnjake, fejk starke i Apatinsko pivo. Pa svoje mukom zarađene ojre ostaviš u Republici Srpskoj. To je, druže moj domoljublje! Šta mi ovdje znamo?
Mi, koji smo ostali ovdje, u sred septičke zvane Lijepa naša smo samo smetnja pravim, velikim domoljubima, koji bogufala ovih dana prelaze granični prijelaz Bregana u smjeru zapada.
Sjećam ih se još iz osamdesetih, kada bi pristizali uglavnom Mercedesima natrpanim do krovova, u šarenim košuljama i krunicama zakvačenim za retrovizore. Kao da su izronili iz neke druge dimenzije, nama djeci su uvijek bili pomalo smješni i strani, a sav naš kontakt se svodio na oduševljenje i svemirsku zahvalnost za limenke coca cole i gumene bombone. Idućih dana smo ih viđali samo za vrijeme ručkova i večera kada su se redovno pretrpavali domaćom kuhinjom uz stalno kukanje kako se kod njih nikad ne jede tako fino i puno.
Danas mi ta rodbinska dijaspora i nije tako strana, jer odrasli smo zajedno, većina njih je tek nekoliko zadnjih godina promijenila prebivalište u Bavarsku pokrajinu, no izgleda da im je brzina zaboravljanja materinjeg jezika obrnuto proporcionalno s godinama provedenim u blizini Marienplatz-a. Pa se tako ide na tankštelu po gorivo, zove se na hendi, za ručak su nudle, a urlaub svake godine sve kraći i kraći. Kako kome. Meni je već treći dan dosta.
Odjednom se zaboravlja 30 i kusur godina provedenih u Lijepoj našoj i većini stvari se čude kao pura dreku, jer „u nas je to drugačije“. Poseban tik dobijem od komentara „ee, al vi ovdje uživate!“. Pa u k****! Vrati se i uživaj s nama. Zbog tog uživanja ste i otišli autobanom preko Esterajha. Počinjem misliti kako je to neki kolektivni fenomen – onako, kad ti biro u Dojčlandu udari stalni boravak u putovnicu, nekom meni nepoznatom metodom ti izbrišu pamćenje, operu mozak i dok koračaš Marienplatzom deformiraš se u cajku sa krunicom na retrovizoru i zavidnom kolekcijom mp3 koju predvode Ceca i Thompson? Oko vrata objese valjda najveći križ koji su si mogli priuštiti i svi odreda postaju klonovi Zlatka Suca, što im nikako ne smeta da povremeno u toku urlauba skoknu do nekog hodže ako im se učini da im nešto šteka u bračnim ili inim odnosima. Da ne spominjem kako i zakleti ljevičari, nakon onog spomenutog stalnog boravka odjednom postaju sljedbenici „U ime (svih nas iz 1500. i neke) obitelji“.
Kad bih bila zločesta spomenula bih kako su limenke coca cole i gumene bombone zamijenile 2 litre Ornela i gel za tuširanje Duschdas. Bemti, pa imamo i mi Muller i Lidl, osim toga možemo si priuštiti bar zeru bolje od Duschdasa. Ali neću..niste se trebali u takav trošak davati.
U dane urlauba kupovinu obavljam u „Plodinama“ ili „Getrou“, jer je grupna kupovina u „Lidlu“, „Mulleru“ i „DM-u“ isto nekakav samo njima znan fetiš, dovikivanje preko polica i vječito iščuđavanje „Pa kako se ne može platiti u ojrima?“
Slastičarne izbjegavam u širokom luku jer sladoleda i bureka od Žutog konzumiraju kao da iste u životu nisu vidjeli. A neka, drago mi zbog Žutog.
No da, taj treći dan u kojemu obavezno dobijem neki ozbiljniji tik kreću teme domoljublja. Jer domoljublje je isto fenomen koji jača svakim kilometrom prijeđenog autobana. Mi ovdje? Ma, mi smo svi udbaši, jugonostalgičari. Dok oni na Marienplatzu ginu svakodnevno za Hrvatsku. Njima srce krvari od pomisli na vladavinu crvenih, sjevernokorejaca, srpa i čekića. Je, a meni krvare tri čira na želucu koja su mi prouzročili veliki domoljubi, zna se koji.
Ali šta ja znam, valjda se ljubav prema domovini više ne iskazuje životom u njoj? Domoljublje se pokazuje kad si uštimaš urlaub da bi stigao na Thompsonov koncert, a kad si već blizu Bosne skokneš kupiti desetak novih cajkaških CD-ova. I kineske grudnjake, fejk starke i Apatinsko pivo. Pa svoje mukom zarađene ojre ostaviš u Republici Srpskoj. To je, druže moj domoljublje! Šta mi ovdje znamo?
Mi, koji smo ostali ovdje, u sred septičke zvane Lijepa naša smo samo smetnja pravim, velikim domoljubima, koji bogufala ovih dana prelaze granični prijelaz Bregana u smjeru zapada.
