Na ovim prostorima od raspada jugoslavenske federacije širom su otvorena vrata desnici svih boja i nijansi; što je povijesni revizionizam postao, bez pretjerivanja, dijelom državne politike; što je oslobođena avet radikalnog nacionalizma, koji je nezamisliv bez neprijateljstva prema svim drugima i drugačijima – najprije verbalnog, a potom – znamo kako je to završilo u vrijeme Drugog svjetskog rata. Neskriveni govor mržnje tretira se kao “navijački folklor”, ili kao manifestacija “slobode govora”. Demonizira se antifašizam (sve do zahtjeva da bude izbačen iz hrvatskog Ustava), podatak o srušenih više od 3.000 spomenika antifašističkim borcima i žrtvama fašizma već je postalo dosadno ponavljati, borce protiv fašizma paušalno se izjednačava s komunistima (koji jesu poveli i vodili oslobodilačku borbu u Jugoslaviji!), a komunizam i fašizam (nacizam) prikazuju se kao jednaka zla (to je samo primijenjeno ono njemačko “podjednaka opasnost od lijevog i desnog ekstremizma”). Svaki pokušaj da se stvari postave na pravo mjesto suzbija se krilaticom: “Dosta nam je priča o ustašama i partizanima!” Manjinska prava jesu zajamčena Ustavom i zakonom, ali praksa ide svojim putem i svjetlosnim je godinama udaljena od slova zakona. Vrhunac je ideja da se manjine u Hrvatskoj “dignu na razinu” većinskog naroda (dakle, one jesu danas drugorazredne!) time što će se svatko tko živi u Hrvatskoj morati (!) izjašnjavati kao Hrvat.
“Previše dugo Njemačka je potcjenjivala opasnost desnog ekstremizma!” To je doslovni citat. I to ne nekog lijevog aktiviste, anarholiberala, slobodnog zidara (masona), ili predstavnika neke nevladine organizacije. Ne, to su riječi jednoga od veterana njemačke političke scene, ujedno i jednoga od najutjecajnijih političara Kršćansko-demokratske unije (CDU), predsjednika saveznog parlamenta, Bundestaga, Wolfganga Schäublea. Na južnoevropskim prostorima na kojima desnica praktično neometano što rovari, što sve otvorenija nastupa, pa i divlja, zaogrnuta (i) plaštem pripadnika obitelji pučkih stranaka, kamo pripada i CDU, te su riječi gorkog upozorenja (ili naknadne pameti) ostale praktično nezabilježene, neprimijećene, ignorirane. Da bi se netko ozbiljnije pozabavio njihovim značenjem, pa onda to primijenio na vlastitu sredinu, o tome se na prostorima nekadašnje jugoslavenske federacije, uključujući – naravno – Hrvatsku, može tek sanjati. Više od toga – ne!
Njemačka je doista godinama uporno ponavljala frazu o “opasnosti lijevog i desnog ekstremizma”, a tako se i ponašala. Zatvarala je oči pred rastućim desnim ekstremizmom i (svjesno, dakako) zaboravljala činjenicu da je od vremena Baader-Meinhof skupine prošlo nekoliko desetljeća. Da, tadašnji se teroristi doista jesu legitimirali kao ekstremno lijevo orijentirani (pri čemu je njihova pripadnost onoj pravoj, istinskoj ljevici krajnje upitna), ali nakon njih nikakvog lijevog ekstremizma u Njemačkoj nema. Na stranu sada to, što kršćanski demokrati iz vrlo prozirnih razloga smatraju stranku ‘Ljevica’, proizašlu iz nekadašnje – svakako nimalo demokratske – vladajuće stranke Njemačke Demokratske Republike (DDR), neprihvatljivom u bilo kojoj formi političke suradnje i uporno je etiketiraju kao ekstremnu ljevicu. Koliko je to bespredmetno, jasno je već i kada se shvati da su od ujedinjenja Njemačke (ili pripojenja DDR tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj) prošla puna tri desetljeća, pa već i zbog toga današnja ‘Ljevica’ ne može biti tretirana (samo) kao nastavljač politike Jedinstvene socijalističke partije Njemačke (SED). Članovi SED, pogotovo oni vodeći, uglavnom su nestali sa scene, pa i one životne, a novo članstvo ima i nove ideje. E sada, što se te ideje nimalo ne sviđaju vodećim krugovima zemlje, ni političkim, ni gospodarskim, što su krajnje mrski velikom pokrovitelju s onu stranu Atlantika (bez obzira na to stolovao u Washingtonu Trump, ili netko drugi), to je posebna priča, koja – međutim – na činjeničnom stanju ništa ne mijenja. A činjenično je stanje da ‘Ljevica’ zagovara u najvećem dijelu, malo zaoštreno doduše, one vrijednosti, što su nekada obilježavale socijal-demokraciju, osobito onu skandinavskog tipa. Ukratko – protivnik je neobuzdanog liberalnog kapitalizma i svega što on donosi.
Upravo zbog toga Njemačka se godinama uljuljkivala u lažni i neutemeljeni san (ili noću moru?) o podjednakoj opasnosti od lijevog i desnog ekstremizma, pri čemu je ‘lijevi’ uvijek bio na prvome mjestu. Ili: svako odstupanje od vladajućeg klišea prema kojemu je obračun s nacizmom (fašizmom) proveden nakon pobjede Saveznika, odnosno sloma Hitlerovog Trećeg Reicha, godine 1945., pa s te strane nikakva opasnost više ne prijeti, a jedina je stvarna opasnost lijevi ekstremizam, odnosno komunizam – zakleti neprijatelj kapitalizma – smatrano je i tretirano kao – lijevi ekstremizam. Sve ono što je upućivalo na stalno jačanje desnice i desnog ekstremizma, poput manifestacija antisemitizma, netolerancije, ksenofobije, antiislamizma, sve je to dobivalo tretman (politički, medijski, ali i policijski) usamljenih incidenata. Nije se htjelo, ili smjelo, istini pogledati u oči ni kada su nakon prvog izbjegličkog (ne migrantskog!) vala koji je zapljusnuo Evropu godine 2016. gorili objekti namijenjeni smještaju izbjeglica, ni onda kada su u medije perfidno plasirani lažni podaci o naglom porastu kriminaliteta, otkako je Njemačka primila veliki broj izbjeglica, ali ni onda kada su na platformi otpora primanju izbjeglica i “zaštite” Njemačke i Nijemaca – od stranaca, razumije se samo po sebi, iznikle stranke i pokreti poput Pegide i Alternative za Njemačku (AfD) čiji zastupnici danas sjede u svim pokrajinskim parlamentima, kao i u Bundestagu kojim predsjeda Wolfgang Schäuble. Pa je tako naprosto moralo doći, suvremenim bi se jezikom reklo: bilo je programirano, do ubojstva desetero građana na ulici u gradiću Hannau, pri čemu je ubojica nedvojbeno pripadnik desnog ekstremnog miljea. A čemu je prethodio, na drugome lokalitetu, oružani napad na sinagogu.
Sve te godine, ta desetljeća lažnog izjednačavanja lijevog (nakon likvidiranja Baader-Meinhof grupe nepostojećeg) i desnog (rastućeg) ekstremizma kao jednakih zala, vratila su se pucnjevima na ulici u Hannau kao bumerang. Svjesno zatvaranje očiju pred činjenicama, lažno prikazivanje stvari, ignoriranje najprije govora mržnje, a potom ispada inspiriranih mržnjom, eskaliralo je dotle da je čak i političar poput Schäublea kojemu se ne mogu pripisati ama baš nikakve simpatije za lijevo opredjeljenje, morao priznati kako je “Njemačka previše dugo potcjenjivala opasnost desnog ekstremizma”. Shvatio je, a s razlogom se može pretpostaviti da je to shvatila i demokršćanska opcija, kako nisu bila isprazna upozoravanja onih koji su podsjećali (a jesu!) da je naci-fašizam poražen 1945., ali nije i dokrajčen, koji su upozoravali na opasnost oživljavanja starih predrasuda i stereotipa. Pa je postalo jasno i da nisu bila ni neutemeljena ni isforsirana okupljanja građana koji su pokazali veću zrelost od političara i redovno masovnim izlascima na ulice reagirali na desničarske izgrede. Tada je etablirana, građanska politika uglavnom šutjela. Danas govori. Nije, naime, Schäuble više jedini koji upozorava na opasnost desnog ekstremizma i poziva na energičnu borbu protiv njega. Ne govore, doduše, ali vjerojatno rade oni na kojima je operativni dio zadatka obrane demokracije – policija, tajne službe, a u konačnici – pravosuđe.
Zašto bi nama na jugoistoku Evrope (i u Hrvatskoj, naravno!) sve ovo trebalo biti zanimljivo? Ili poučno? Pa zato što su na ovim prostorima (i da ponovimo: i u Hrvatskoj, naravno) od raspada jugoslavenske federacije širom otvorena vrata desnici svih boja i nijansi; što je povijesni revizionizam postao, bez pretjerivanja, dijelom državne politike; što je oslobođena avet radikalnog nacionalizma, koji je nezamisliv bez neprijateljstva prema svim drugima i drugačijima – najprije verbalnog, a potom – znamo kako je to završilo u vrijeme Drugog svjetskog rata. Neskriveni govor mržnje tretira se kao “navijački folklor”, ili kao manifestacija “slobode govora”. Demonizira se antifašizam (sve do zahtjeva da bude izbačen iz hrvatskog Ustava), podatak o srušenih više od 3.000 spomenika antifašističkim borcima i žrtvama fašizma već je postalo dosadno ponavljati, borce protiv fašizma paušalno se izjednačava s komunistima (koji jesu poveli i vodili oslobodilačku borbu u Jugoslaviji!), a komunizam i fašizam (nacizam) prikazuju se kao jednaka zla (to je samo primijenjeno ono njemačko “podjednaka opasnost od lijevog i desnog ekstremizma”). Svaki pokušaj da se stvari postave na pravo mjesto suzbija se krilaticom: “Dosta nam je priča o ustašama i partizanima!” Manjinska prava jesu zajamčena Ustavom i zakonom, ali praksa ide svojim putem i svjetlosnim je godinama udaljena od slova zakona. Vrhunac je ideja da se manjine u Hrvatskoj “dignu na razinu” većinskog naroda (dakle, one jesu danas drugorazredne!) time što će se svatko tko živi u Hrvatskoj morati (!) izjašnjavati kao Hrvat. Uz naglašene političke simpatije prema Izraelu, antisemitizam je prisutan na dnevnoj osnovi, sve od one samo naizgled bezazlene primjedbe nekome tko je štedljiv: “Nemoj biti Židov!” I to je, valjda, folklor.
I sve se to događa pod okriljem “svekolike slobode” ostvarene prvim slobodnim i višestranačkim izborima godine 1990. i u sklopu novo-povijesti koja se svodi na demoniziranje svega što je bilo do 1990. i na diviniziranje svega što je bilo nakon te prijelomne godine. Prevedeno na jezik primitivne tzv. politike koja caruje ovim prostorima: izdajnik je svatko tko ne pristaje na formulu: sve do 1990. nije valjalo ništa, a sve nakon te godine predivno je i nema ni jedne mrlje. Uz dodatak: oni koji su se borili protiv naci-fašizma i njegovih ovdašnjih inačica bili su ili zavedeni, ili zločinci, a oni koji su na ovim prostorima podupirali naci-fašističke okupatore bili su zapravo “dobri dečki” koji su tek tu i tamo malo zastranili.
Ovo je “razmišljanje na temu” potaknuto očitom činjenicom da na ovim prostorima (uključujući, naravno, i Hrvatsku) nikakvog Wolfganga Schäublea nema. I spoznajom da nema nikoga tko bi upozorio na bumerang što će nam se stostruko vratiti u glavu. A hoće!
tacno
