Je li ukrajinski rat dostatan razlog zapadnom dijelu međunarodne zajednice da do kraja odvrne ventil kaznenih zabrana/ograničenja Njemačkoj u pogledu naoružavanja i uspostave moćne vojne sile?
Ako je u pravu istaknuta njemačka povjesničarka i politologinja dr. sc. Liana Fix iz Vijeća za vanjske odnose (CFR) u Washingtonu u analizi u vodećemu američkom časopisu Foreign Affairs (Međunarodni odnosi/ Vanjski poslovi), Njemačka je zbog jačanja moći pod kapom ukrajinskog rata i navodne opasnosti od širenja ruske agresije – „sljedeći europski hegemon“. Je li na djelu sjetva nečega što bi moglo isklijati u tzv. Viertes Reich (Četvrti Reich) i možda opet zaviti svijet u crnilo iz kojega mu ovaj put više neće biti natrag!? Velikonjemački zao nacionalsocijalistički virus nije pobijeđen 1945. godine ni dvostrukom kapitulacijom Trećeg Reicha. Najprije na „generalnoj probi“ 7. svibnja 1945. godine u Reimsu u Francuskoj pa, u Staljinovoj režiji, „premijerom“ u noći s 8. na 9. svibnja u Berlinu.
Njemački socijaldemokrati i navodno većina Nijemaca i dan-danas drže osnivanje Bundeswehra pogrešnim političkim potezom CDU-ovih vlasti
Doduše, danas u Njemačkoj nikomu čak i jako trknutom u glavu ne pada na pamet dernjati se „Sieg Heil“ ili „Heil Hitler“ na stadionima, iscrtavati kukaste križeve po fasadama, kititi se nacističkim znamenjem ili mahati zastavom zločinačkog režima – što je, npr. u RH postalo gotovo tzv. novo domoljubno normalno sa ZDS-om, ustaštvom, revizijom povijesnih istina i tribunima nacifašizma – ali brzorastuće ekstremno tzv. desne ideologije i stranke zloslutno mijenjaju konfiguraciju javnog mnijenja.
Alternativa za Njemačku (Alternative für Deutschland – AfD) prednjači, već je osvojila neke savezne pokrajine i snažno zakoračila u Bundestag, a na primjetno i pronaci valu također jezde Nacionaldemokratska stranka Njemačke – Narodni savez (Nationaldemokratische Partei Deutschlands – Die Volksunion – NPD), od 1964. godine nasljednica Njemačke stranke Reicha (Deutsche Reichspartei – DRP). Nacionalizam i revanšizam su im kredo političkih programa, a prorusko i protuukrajinsko djelovanja jasan odmak od tzv. mainstream politika i Bruxellesa i Berlina.
„Njemačka je 2025. godine potrošila više na obranu nego bilo koja druga europska zemlja u apsolutnom iznosu“, objavljuje Liana Fix u analizi od 6. veljače 2026. u Foreign Affairsu. „Njezin vojni proračun je sada četvrti u svijetu, odmah iza ruskog. Očekuje se da će godišnja vojna potrošnja doseći 189 milijardi dolara u 2029., što je više no trostruko nego 2022. Njemačka čak razmatra povratak obaveznoga vojnog roka, ne bude li njezina vojska, Bundeswehr, mogla privući dovoljno dragovoljnih novaka. Ostane li Njemčka na tom putu, opet će biti velika vojna sila prije 2030. godine.“
Podsjeća li to na neka huda razdoblja iz njemačke prošlosti – osobito na 1930. godine – kada su i Europa i ini svijet gledali kroz prste na razloge zbog kojih će njemačko oružje nasrnuti na mir i ljudsko dostojanstvo? Je li ukrajinski rat sada – da se ne spominju ozbiljno bujajuće krize drugdje po Kugli – dostatan razlog zapadnom dijelu međunarodne zajednice za do kraja odvrnuti ventil kaznenih zabrana/ograničenja Njemačkoj u pogledu naoružavanja i uspostave moćne vojne sile? Zemlji koja je izazvala oba svjetska rata u 20. stoljeću s cca 100 milijuna vojnih i civilnih žrtava!
Svaki put kada je Njemačka potpalila fitilj velike ratne nevolje – uključivo najveće u povijesti ljudskog roda: 1914. i 1939. godine – na čelu su joj se našli kardinalno pogrešni ljudi kokošje pameti
Budući da se povjesničarku i politologinju Fix globalno smatra u stručnim krugovima jednom od vodećih u svijetu poznavateljica njemačke vanjske politike, europske sigurnosti i odnosa s Rusijom, njezina su zapažanja u analizi „Sljedeći europski hegemon – opsnosti njemačke moći“ u Foreign Affairsu vrijedna ozbiljne pozornosti.
Pobjednički je svijet 1945. godine na konferenciji u Potsdamu potpuno zabranio Njemačkoj naoružavanje – izazivačici, pa gubitnici u Drugomu svjetskom ratu – raspustio joj vojsku, strogo je demilitarizirao kako bi se ubuduće onemogućili militarizam i rehabilitacija nacizma. Sve do pada Berlinskog zida u noći s 9. na 10. studenoga 1989. i 28-godišnje podjele grada, početka kraja Hladnog rata kapitalističkog Zapada i komunističkog Istoka te ujedinjenja podijeljene države na njihova dva dijela, Nijemci su pod tuđim zapovjedništvima (ruskim u Deutsche Demokratische Republik – DDR i američkim u Bundesrepublik Deutschland – BRD) gledali jedni druge preko ciljnika. U dvjema vojskama.
Nakon ujedinjenja, istočni su Nijemci postali „zapadni“, iako diskriminirani od sunarodnjaka, te ušli u profesionalne postrojbe pod američkim/NATO zapovjedništvom. Zapad je početkom Hladnog rata već 1946. godine ne samo neodgovorno „abolirao“ više od 90 posto bivših zadrtih nacista, koji su u šest godina Drugoga svjetskog rata bili gospodarili životima i smrću u Europi, dijelu Azije, na Bliskom istoku, u sjevernoj Africi na oceanima nego i znatno olabavio kategorične regule Potsdamskog sporazuma.
„U studenomu 1950. godine se u njemačkom parlamentu u Bonnu prvi put raspravljalo o ponovnom naoružavanju (vojnika BRD-a, op. a.)“, piše renomirani Deutsche Welle. „Rasprava je trajala cijeli dan. U vladinom je priopćenju Konrad Herman Josef Adenauer (prvi BRD-ov kancelar, op. a.) branio i opravdavao svoj plan da njemački vojnici postanu sastavni dio europske vojske. Taj demokršćanin je smatrao da i Njemačkoj i Zapadu prijeti velika opasnost te u strašnim slikama prikazivao moguća zbivanja. ‘Svatko se bojao da nam Rusi ovdje ne dođu’, izjavio je jedan svjedok tog vremena. Socijaldemokratima nipošto nije bilo drago opet vidjeti njemačke vojnike kako marširaju.“
Poznato!? Itekako! Sedamdeset šest godina kasnije – kada je Njemačka svoja na svomu, tzv. razvojna lokomotiva Starog kontinenta, EU-ova država prve brzine – „ruska se opasnost“ iz Adenauerove noćne more dade gotovo opipati ne samo u svakoj riječi nasljednika iz Kršćansko-demokratske unije (Christlich Demokratische Union Deutschlands – CDU) aktualnog kancelara Joachim-Friedricha Martina Josefa Merza već i svakog slova u čelništvu EU-a. A ruske invazije na Njemačku/Europu nije bilo svih tih 76 godina niti je moguća danas ili u skoroj budućnosti. Ako ikad uopće!? No, sijanje neosnovanog straha je čini se vrlo unosno.
Svaki put kada je Njemačka potpalila fitilj velike ratne nevolje – uključivo najveće u povijesti ljudskog roda: 1914. i 1939. godine – na čelu su joj se našli kardinalno pogrešni ljudi kokošje pameti. I svaki put je u tom ratu i od posljedica nakon njegova kraju nastradao nedužan njemački narod. Adenauerovi su protivnici tvrdili da će ponovno naoružavanje učvrstiti podjelu Njemačke i dovesti ju u opasnost.
„Velika je većina stanovništva također bila užasnuta tim Adenauerovim planovima“, pisao je Deutsche Welle. „Užasnuti su građani pod krilaticom ‘Bez mene!’ izašli na prosvjede, među njima bivši vojnici Wehrmachta na štakama ili s protezama. Otprilike tri četvrtine Nijemaca se 1950. godine izjasnilo protiv uvođenja vojske.“
Nisu uspjeli, kancelar Adenauer jest. Bundestag je u veljači 1952. izglasao njemačko sudjelovanje u Europskoj vojsci, koju je pak ideju pokopao francuski parlament prije no što je zaživjela. Europska vojska je i danas fatamorgana nekih zadrtih ratnohuškača u Bruxellesu koji bi tuđu djecu – ne svoju i svojih bližnjih – slali izginuti na ukrajinskom ratištu. Naravno da ta tlapnja nema niti će doskora imati prođu, ali…
SR Njemačka je 1955. godine primljena u Zapadnoeuropsku uniju i NATO, ukinut joj je okupacijski status i Pariškim ugovorima dopušteno osnovati svoju vojsku. Bundestag je na brzaka izglasao u srpnju 1955. zakon o dragovoljcima (6000 vojnika u postrojbama) tako da je – simolično (!?), na dan rođenja pruskoga generala i vojnog reformatora Gerharda Johanna Davida von Scharnhorsta – prvi ministar obrane SR Njemačke, CDU-ov Theodor Anton Blank 12. studenoga te godine primio u vojsku 101 dragovoljca.
Te su njemačke postrojbe, zbog tradicije na koju se oslanjala, nazivali „novim Wehrmachtom“ budući da Bundeswehr nije mogao bez časnika bivše Hitlerove vojske (više od 12.000 iz Wehrmachta i 300 iz SS-a, u službi 1960. godine). Ustavno-pravno, njemačka se vlada pobrinula da ne dođe do „neželjenih pojava“ u vojsci, pa je Bundeswehr „uvezan u kontrolne mehanizme parlamentarne demokracije“ i namjena mu je bila isključivo obrana Njemačke u slučaju agresije. Dopušteno je najviše 500.000 vojnika pod NATO-ovim zapovjedništvom.
Njemački socijaldemokrati i navodno većina Nijemaca i dan-danas drže osnivanje Bundeswehra pogrešnim političkim potezom CDU-ovih vlasti. Ukrajinski je rat puno toga promijenio glede&unatoč Bundeswehrove pozicije i uloge u obrambenoj sigurnosti ne samo Njemačke nego i cijele Unije. Kojekakvi se militaristički idealizmi sudaraju s neugodnom zbíljom uspostave tzv. novoga svjetskog poretka u kojemu će i Europa nužno biti „nova“, uvelike drukčija, suočena s povijesno nepoznatim izazovima.
„Berlin mora prepoznati rizike koji prate njegove snage i obuzdati svoju obrambenu moć ugrađivanjem svoje obrambene sposobnosti u dublje integrirane europske vojne strukture“, tvrdi Liana Fix. „Njemački bi pak europski susjedi trebali jasno dati Berlinu do znanja kakvu obrambenu integraciju žele vidjeti. Inače, njemačko naoružavanje vrlo lako može rezultirati podijeljenom, nepovjerljivom i slabijom Europom. Suprotno od toga što Berlin navodno želi postići.“
Njemačka ima dugu militarističku povijest, ali se nakon 1945. godine bila okrenula gospodarstvu i integrirala u Europu i nakon Hladnog rata ostala vojno suzdržana čak u uvjetima uvećane moći ujedinjenjem. „Ipak“, reći će politologinja Fix, „kako tvrde neki realistični znanstvenici, rivalstvo među europskim zemljama zapravo nikad nije nestalo. Tek je prigušeno zahvaljujući NATO-u i američkoj hegemoniji. Kako je EU prvenstveno ekonomska organizacija, sigurnost i obrana u Europi su uglavnom bile u rukama NATO-a i američke vojske.“
Eva Alexandra Ingrid Irmgard Anna Högl, rođ. Kampmeer, povjerenica njemačkog parlamenta za Bundeswehr, ističe u izvještaju Bundestagu za 2024. godinu da je u vojsci vrlo ozbiljan problem veliki manjak osoblja, opreme i infrastrukture. Koncem te godine, Njemačka je raspolagala sa 181.174 vojnika prosječne dobi od 34 godine (pet godina ranije bili su 18 mjeseci mlađi), a cilj je do 2031. godine povećati broj vojnika na 203.000. „Druge europske zemlje su već zabrinute zbog njemačkog jačanja vojske i obrambenih izdataka (osobito Francuska i Poljska, koje su povijesno imale problema s njemačkim militarizmom, op. a.)“, naglašava Liana Fix.
Tim više, jer Njemačka želi da proizvodnja oružja ostane čvrsto u ovlasti nacionalnih vlada i čvrsto odbacuje koordinacijsku ulogu EU-a, protivi se jedinstvenom tržištu oružja i taj sektor „vodi u drugom smjeru“. Švedska, Francuska, Italija i još neke jače zemlje EU-a nastoje svojim industrijama oružja parirati težnjama za opet njemačkom dominacijom, ali nijedna se nije kadra nositi s potrošnjom Berlina, koji planira uložiti više od 750 milijardâ eura za vojsku u iduće četiri godine. Možda nije bez vraga ni njemačka težnja sada – pod egidom „zaštite europskih interesa“ – za stacioniranjem svojih trupa u baltičkim državama, ubuduće i u više drugih zemalja, kao osigurač njemačke vojne i industrijske dominacije u Europi?
Njemački političari zanemaruju činjenicu da se ekonomski rast zemlje oslanjao na dvije pouzdane ekonomske štake: unosan izvoz u Kinu i jeftinu energiju iz Rusije. Sigurnost i vojska su bili ostavljeni NATO-u i SAD-u. Sada odjednom toga više nema i Berlin je prisiljen naći izlaz.
„Kako se Njemačka uspinje, sumnja i nepovjerenje u Uniji bi mogli rasti“, tvrdi analitičarka Liana Fix u Foreign Affairsu. „U najgorem slučaju, konkurencija bi se mogla vratiti. Francuska, Poljska i druge države bi mogle pokušati uravnotežiti Njemačku, što bi odvratilo pozornost od Rusije i ostavilo Europu podijeljenom i ranjivom. Posebno bi se Francuska mogla ponovo nametnuti kao vodeća vojna sila kontinenta i ‘velika nacija’. To otvoreno rivalstvo s Berlinom bi onda dovelo Europu u sukob sa samom sobom. Ti su dramatični ishodi posebno vjerojatni dođe li AfD na vlast u Njemačkoj (ali i Nacionalno okupljanje Marine Le Pen u Francuskoj, op. a.), čija popularnost raste.
Sijanje neosnovanog straha je, čini se, vrlo unosno
Izrazito nacionalistička stranka dugo kritizira EU i NATO, a nije imuna od revanšističkih tvrdnjâ o teritoriju susjednih zemalja. Njemačka bi pod kontrolom AfD-a mogla iskoristiti moć za zastrašivanje ili prisiljavanje drugih zemalja, što vodi u napetosti i sukobe.“ Tim više, jer je SAD pod Trumpovom administracijom okrenuo vojnu i ekonomsku ploču u odnosu na Europu. Na Starom bi kontinentu mogli poispadati iz ormara mnogi povijesni kosturi, a vampiri neutažene imperijalne žeđi ispuzati iz svojih mrtvačkih lijesova. Taj se potmuli huk već pomalo čuje. I to ne samo u Njemačkoj, gdje možebitna gradnja temelja tzv. Četvrtog Reicha unutar „nove Europe“ ne mora biti fake news?
„Njemačka mora biti sposobna sama se braniti“, jasan je kancelar Merz, što je sestrinska tvrdnja arhitekata sva tri prethodna njemačka Reicha. I svaki put s imperijalnim „alibijem“ tipa Drang nach Osten, Lebensraum, itsl. Europa itekako ima razloga za veliki oprez, unatoč stasanja Bundeswehra u opet najmoćniju vojnu silu na Starom kontinentu.
