Rusija sa svojim “ekonomskim nacionalizmom” predstavlja ideološku prijetnju zapadnim elitama koje predvode Sjedinjene Države, izjavio je britanski politolog T. J. Coles u intervjuu za internetski časopis Counter Punch. U svojoj knjizi stručnjak tvrdi kako Amerika želi sačuvati ekonomsku hegemoniju u svijetu, a rusko odbijanje da čini ono što joj se kaže ometa vladavinu neoliberalnog poretka.
U svojoj novoj knjizi “Union Jackboot – Što nam mediji i profesori ne žele reći o vanjskoj politici?” su politolozi T. J. Coles i Matthew Alford izrazili svoja razmišljanje o anglo-američkom odnosu prema Rusiji i otkrili nekoliko važnih povijesnih detalja koji rasvjetljavaju aktualnu situaciju u odnosima Washingtona i Londona s Moskvom.
Komentirajući knjigu za Counter Punch, Matthew Alford je rekao kako postoji opći konsenzus europskih i američkih elita o potrebi vojnog jačanja za suočavanje s Rusijom.
“S obzirom na Rusiju, postoji mnogo pitanja koja treba razmotriti. Je li ona prijetnja? Kome? Kakva je prijetnja Rusija?”, dodao je T. J. Coles.
Prema analitičaru, za britansku elitu Rusija prije svega predstavlja “ideološku prijetnju”, jer je to velika zemlja s velikom populacijom. Pa ipak, za razliku od Ujedinjenog Kraljevstva, Rusija je s prirodnim resursima, naftom i plinom potpuno samodostatna. Coles čak spominje neka izvješća Europskog vijeća u kojima se navodi da Moskva može predstavljati “ideološku alternativu ” Europskoj uniji.
Upravo to je trend kojem svjedočimo među Europljanima, koji su gotovo u istoj mjeri podijeljeni u osudi ili podršci upravljanju ruskom državom, od ekonomije do financija, od kulture do pružanja javnih usluga, vojske i poteza koje vuče u vanjskoj politici, i tako dalje.
T.J. Coles podsjeća da britanski stratezi već više od jednog stoljeća Rusiju smatraju neprijateljem.
U toj “velikoj igri” se od XIX do početka XX. stoljeća bitka vodila za strateške resurse i trgovačke putove, što neki povjesničari nazivaju “Prvim hladnim ratom”. Zatim, nakon što su u Rusiji došli na vlast boljševici, borbi za resurse se pridružila ideološka komponenta i London je s komunistima na vlasti u dobio odličan izgovor na jačanje sukova protiv Rusije.
U to je vrijeme paranoja dosegla takve razine da je Winston Churchill otvoreno sumnjao da je Laburistička stranka, osnovana 1900. godine, bila pravan Moskve. Zbog toga je London u građanskom ratu davao veliku podršku kontrarevolucionarnoj Bijeloj armiji.
Na unutarnjem planu je revolucija u Rusiji omogućila konzervativcima da oslabe rastuću ulogu radništva u zemlji, koji su se počeli okupljati i bili su sve organiziraniji.
Winston Churchill je, prema Colesu, razmišljao tako da “tamo gdje postoji prijetnja, otvara se prilika”. Tada su vladajuće elite u Velikoj Britaniji koristile su “prijetnju” boljševika da oslabe sve jaču Laburističku stranku, baš kao što bi se danas se svi odjednom trebali bojati Rusije.
Stručnjak podsjeća i na to kako je Ujedinjeno Kraljevstvo prvi put koristilo kemijsko oružje ili kako je Churchill rekao “da je pravi lijek protiv boljševika pružiti punu potporu Bijeloj armiji”, koja je na vlast pokušala vratiti prozapadnu i liberalnu vladu koja je Rusiju vodila od “Februarske revolucije” 1917. i svrgavanja cara i uspostave republike, do “Oktobarske revolucije” iste godine.
Ali danas, iz nekog razloga, svi govore o tome kako Moskva prijeti Zapadu, recimo, svojim “Novičokom, iako nema nikakvih dokaza da je to tako
Nakon raspada Sovjetskog Saveza i ostavke proameričkog predsjednika Borisa Jeljcina, Rusija se počela okretati “ekonomskom nacionalizmu”, kako ga zove T. J. Coles.
Sjedinjenim Državama se to nikako nije svidjelo, jer tržišta nisu bila slobodna, a američke korporacije su se morale nositi s novim porezima. To je ono što je postala pravi prijetnja, ali se javnosti ne može reći da Zapad “mrzi Rusiju jer ne radi ono što joj se kaže da mora raditi”.
Coles je uvjeren da je pravi cilj borbe Rusije očuvati gospodarsku hegemoniju Sjedinjenih Država i kult “slobodnog tržišta”, dok će sama Amerika i dalje biti protekcionistička sila. Bez obzira na glavne američke i britanske medije, koji objavljuju bezbroj članaka kako su Rusija ili Kina vojna prijetnja za Zapad, one to nisu i jedini je razlog zbog kojeg ih zapadne elite ne vole njihov “ekonomski nacionalizam”, što bi u prijevodu bio ekonomski suverenizam s mješovitim državnim i privatnim planskim gospodarstvom, što je za neoliberalne ekonomiste i gurue “nevidljive ruke slobodnog tržišta” prava blasfemija.
U knjizi se ističe kako se procjene vojske vrlo često ne slažu s onim što govore političari i mediji. Naime, stručnjaci američke Vojne akademije kopnenih snaga su prije mnogo godina izjavili kako bi svaki pokušaj NATO pakta da podrži zapadnu vladu u Ukrajini izazvao Rusiju i došlo bi do “aneksije” Krima. To jest, Moskva ne bi odjednom “napala” cijelu Ukrajinu, ali bi na Krimu pokazala svoju reakciju na akcije NATO pakta. Ono što su predviđali američki vojni stručnjaci se i dogodilo.
“Ako pogledate geografsku kartu, možete vidjeti da je Rusija okružena neprijateljskih snagama”, tvrdi T. J. Coles.
“Malo ljudi to spominje, a ako to i učine, to spominju samo u kontekstu “zadržavanja” Moskve. Ali logično bi bilo da nešto što želite zadržati, da bi to “nešto” trebalo početi rasti i širiti se. I ovdje američka vojska izvještava Kongres da se Rusija “ne širi , osim u onim trenucima kada je izazvana”, kaže Coles, misleći pri tom na rat u Gruziji i ujedinjenje s Krimom.
U tom smislu je napravio usporedbu kakve možete vidjeti u člancima ili komentarima u tisku ili na društvenim mrežama.
“Zamislite da se Škotska odvojila od Velike Britanije, a da su Rusi počeli provoditi vojne vježbe blizu naših granica, navodno kako bi spriječili Britance da okupiraju Škotsku. Mi upravo to činimo u Ukrajini. Ili, kada bi Rusija provodila vlastite vojne vježbe u Kanadi ili Meksiku… To bi se odmah smatralo velikom prijetnjom i kršenjem Povelje Ujedinjenih naroda. Ništa manje”, izjavio je T. J. Coles.
“No glavni igrač su, naravno, Sjedinjene Države, koje svoj neoliberalni poredak pokušavaju uspostaviti prijetnjom uporabe sile. Velika Britanija slijepo slijedi Washington. Da nije zbog Sjedinjenih Država, London bi teško mogao rasporediti svoje snage blizu ruskih granica”, smatra stručnjak.
“Naravno, nitko neće napasti Rusiju, ali to nije najvažnije. Želimo li se riješiti ionako napete geopolitičke situacije ili je pogoršati do te mjere da može doći do vrlo neugodnih situacija i incidenata? Ako i ne govorimo o izravnom napadu na ruski teritorij, onda možemo govoriti o napadu na nacionalne interese Moskve, koji se, kao u slučaju britanske elite, ne podudaraju uvijek s interesima naroda. U okviru tih interesa, Moskva želi sačuvati Ukrajinu kroz koju teče većina opskrbe naftom i plinom za Europe, zadržati je u svojoj sferi utjecaja ili barem sačuvati od Europe, jer Ukrajina Bruxellesu može dati prednost u odnosima s Moskvom”, zaključuje T. J. Coles.
Britanski politolog na kraju dodaje kako svi ovi detalji ipak ne opravdavaju “protupravne radnje” Rusije na Krimu, ali su dokaz da mediji vrlo rijetko stvari prikazuju onakvima kakve stvarno jesu.
logično
U svojoj novoj knjizi “Union Jackboot – Što nam mediji i profesori ne žele reći o vanjskoj politici?” su politolozi T. J. Coles i Matthew Alford izrazili svoja razmišljanje o anglo-američkom odnosu prema Rusiji i otkrili nekoliko važnih povijesnih detalja koji rasvjetljavaju aktualnu situaciju u odnosima Washingtona i Londona s Moskvom.
Komentirajući knjigu za Counter Punch, Matthew Alford je rekao kako postoji opći konsenzus europskih i američkih elita o potrebi vojnog jačanja za suočavanje s Rusijom.
“S obzirom na Rusiju, postoji mnogo pitanja koja treba razmotriti. Je li ona prijetnja? Kome? Kakva je prijetnja Rusija?”, dodao je T. J. Coles.
Prema analitičaru, za britansku elitu Rusija prije svega predstavlja “ideološku prijetnju”, jer je to velika zemlja s velikom populacijom. Pa ipak, za razliku od Ujedinjenog Kraljevstva, Rusija je s prirodnim resursima, naftom i plinom potpuno samodostatna. Coles čak spominje neka izvješća Europskog vijeća u kojima se navodi da Moskva može predstavljati “ideološku alternativu ” Europskoj uniji.
Upravo to je trend kojem svjedočimo među Europljanima, koji su gotovo u istoj mjeri podijeljeni u osudi ili podršci upravljanju ruskom državom, od ekonomije do financija, od kulture do pružanja javnih usluga, vojske i poteza koje vuče u vanjskoj politici, i tako dalje.
T.J. Coles podsjeća da britanski stratezi već više od jednog stoljeća Rusiju smatraju neprijateljem.
U toj “velikoj igri” se od XIX do početka XX. stoljeća bitka vodila za strateške resurse i trgovačke putove, što neki povjesničari nazivaju “Prvim hladnim ratom”. Zatim, nakon što su u Rusiji došli na vlast boljševici, borbi za resurse se pridružila ideološka komponenta i London je s komunistima na vlasti u dobio odličan izgovor na jačanje sukova protiv Rusije.
U to je vrijeme paranoja dosegla takve razine da je Winston Churchill otvoreno sumnjao da je Laburistička stranka, osnovana 1900. godine, bila pravan Moskve. Zbog toga je London u građanskom ratu davao veliku podršku kontrarevolucionarnoj Bijeloj armiji.
Na unutarnjem planu je revolucija u Rusiji omogućila konzervativcima da oslabe rastuću ulogu radništva u zemlji, koji su se počeli okupljati i bili su sve organiziraniji.
Winston Churchill je, prema Colesu, razmišljao tako da “tamo gdje postoji prijetnja, otvara se prilika”. Tada su vladajuće elite u Velikoj Britaniji koristile su “prijetnju” boljševika da oslabe sve jaču Laburističku stranku, baš kao što bi se danas se svi odjednom trebali bojati Rusije.
Stručnjak podsjeća i na to kako je Ujedinjeno Kraljevstvo prvi put koristilo kemijsko oružje ili kako je Churchill rekao “da je pravi lijek protiv boljševika pružiti punu potporu Bijeloj armiji”, koja je na vlast pokušala vratiti prozapadnu i liberalnu vladu koja je Rusiju vodila od “Februarske revolucije” 1917. i svrgavanja cara i uspostave republike, do “Oktobarske revolucije” iste godine.
Ali danas, iz nekog razloga, svi govore o tome kako Moskva prijeti Zapadu, recimo, svojim “Novičokom, iako nema nikakvih dokaza da je to tako
Nakon raspada Sovjetskog Saveza i ostavke proameričkog predsjednika Borisa Jeljcina, Rusija se počela okretati “ekonomskom nacionalizmu”, kako ga zove T. J. Coles.
Sjedinjenim Državama se to nikako nije svidjelo, jer tržišta nisu bila slobodna, a američke korporacije su se morale nositi s novim porezima. To je ono što je postala pravi prijetnja, ali se javnosti ne može reći da Zapad “mrzi Rusiju jer ne radi ono što joj se kaže da mora raditi”.
Coles je uvjeren da je pravi cilj borbe Rusije očuvati gospodarsku hegemoniju Sjedinjenih Država i kult “slobodnog tržišta”, dok će sama Amerika i dalje biti protekcionistička sila. Bez obzira na glavne američke i britanske medije, koji objavljuju bezbroj članaka kako su Rusija ili Kina vojna prijetnja za Zapad, one to nisu i jedini je razlog zbog kojeg ih zapadne elite ne vole njihov “ekonomski nacionalizam”, što bi u prijevodu bio ekonomski suverenizam s mješovitim državnim i privatnim planskim gospodarstvom, što je za neoliberalne ekonomiste i gurue “nevidljive ruke slobodnog tržišta” prava blasfemija.
Pentagon je odavno znao da će ulaskom u Ukrajinu Krim otići Rusiji
U knjizi se ističe kako se procjene vojske vrlo često ne slažu s onim što govore političari i mediji. Naime, stručnjaci američke Vojne akademije kopnenih snaga su prije mnogo godina izjavili kako bi svaki pokušaj NATO pakta da podrži zapadnu vladu u Ukrajini izazvao Rusiju i došlo bi do “aneksije” Krima. To jest, Moskva ne bi odjednom “napala” cijelu Ukrajinu, ali bi na Krimu pokazala svoju reakciju na akcije NATO pakta. Ono što su predviđali američki vojni stručnjaci se i dogodilo.
“Ako pogledate geografsku kartu, možete vidjeti da je Rusija okružena neprijateljskih snagama”, tvrdi T. J. Coles.
“Malo ljudi to spominje, a ako to i učine, to spominju samo u kontekstu “zadržavanja” Moskve. Ali logično bi bilo da nešto što želite zadržati, da bi to “nešto” trebalo početi rasti i širiti se. I ovdje američka vojska izvještava Kongres da se Rusija “ne širi , osim u onim trenucima kada je izazvana”, kaže Coles, misleći pri tom na rat u Gruziji i ujedinjenje s Krimom.
U tom smislu je napravio usporedbu kakve možete vidjeti u člancima ili komentarima u tisku ili na društvenim mrežama.
“Zamislite da se Škotska odvojila od Velike Britanije, a da su Rusi počeli provoditi vojne vježbe blizu naših granica, navodno kako bi spriječili Britance da okupiraju Škotsku. Mi upravo to činimo u Ukrajini. Ili, kada bi Rusija provodila vlastite vojne vježbe u Kanadi ili Meksiku… To bi se odmah smatralo velikom prijetnjom i kršenjem Povelje Ujedinjenih naroda. Ništa manje”, izjavio je T. J. Coles.
“No glavni igrač su, naravno, Sjedinjene Države, koje svoj neoliberalni poredak pokušavaju uspostaviti prijetnjom uporabe sile. Velika Britanija slijepo slijedi Washington. Da nije zbog Sjedinjenih Država, London bi teško mogao rasporediti svoje snage blizu ruskih granica”, smatra stručnjak.
“Naravno, nitko neće napasti Rusiju, ali to nije najvažnije. Želimo li se riješiti ionako napete geopolitičke situacije ili je pogoršati do te mjere da može doći do vrlo neugodnih situacija i incidenata? Ako i ne govorimo o izravnom napadu na ruski teritorij, onda možemo govoriti o napadu na nacionalne interese Moskve, koji se, kao u slučaju britanske elite, ne podudaraju uvijek s interesima naroda. U okviru tih interesa, Moskva želi sačuvati Ukrajinu kroz koju teče većina opskrbe naftom i plinom za Europe, zadržati je u svojoj sferi utjecaja ili barem sačuvati od Europe, jer Ukrajina Bruxellesu može dati prednost u odnosima s Moskvom”, zaključuje T. J. Coles.
Britanski politolog na kraju dodaje kako svi ovi detalji ipak ne opravdavaju “protupravne radnje” Rusije na Krimu, ali su dokaz da mediji vrlo rijetko stvari prikazuju onakvima kakve stvarno jesu.
logično
