Veteranska populacija u Hrvatskoj posve je prepuštena desnom političkom odgoju
Je li prosvjed branitelja u Savskoj ispred Ministarstva branitelja svojevrsna domaća inačica kijevskog Majdana ili pak Occupy pokreta? Demonstriraju li veterani zato jer nemaju ili zato jer ih se zaboravlja, kako pretpostavlja izvjestilac jednog tjednog političkog magazina, odnosno jesu li ti prosvjedi egzistencijalni ili, kako kaže isti kolega, ontološki?
Podsjetimo, skoro je mjesec dana prošlo otkako je ispred Ministarstva branitelja raširen šator, a ratni veterani sve vrijeme poručuju da traže ostavke resornog ministra Predraga Matića i dvoje njegovih pomoćnika. Jedan od njih je Bojan Glavašević, sin Siniše Glavaševića, radijskog novinara iz ratnog Vukovara. Naime, Glavašević mlađi se javno zapitao o razlozima povećeg broja oboljelih od PTSP-a među hrvatskim ratnim veteranima i zašto je on puno veći nego kod veterana u drugim državama regije. Osim te izjave, branitelje je isprovocirala najava da će im od iduće godine mirovine biti određivane u dva dijela, od kojih je jedan fiksni i vezan uz radni staž, a drugi varijabilni. Put je to, pretpostavljaju prosvjednici, a i nama se čini, u sigurno naknadno rezanje penzija, što bi moglo zaprijetiti i ostatku populacije.
Prigovori koji se demonstrantima upućuju obično idu za tim da ih se prikazuje kao razmažene, one koji traže kruha preko pogače, kao one koji samo traže pažnju javnosti, koji su neracionalni u svojim zahtjevima itd. Posebno su odiozni tzv. građanskoj javnosti i njihovim medijima, odakle se stalno čuju upozorenja da je to siguran put u desni radikalizam, da nam ne ginu prosvjedi velikih razmjera čiji su ovi u Savskoj samo najava (tako nam kažu iz Evrope), da nam se svima skupa crno piše itd. Očito je da ovakvi babaroga pogledi idu u prilog socijaldemokratima, čiji rejting bilježi neznatan rast nakon dugog pada.
S druge strane, Savska jest poligon crne desnice. Naime, braniteljima u posjet dolaze popovi, nogometaši na zalasku karijere, desni estradnjaci, zaboravljeni političari i sva ta crna skalamerija obično općinstvo doista može uplašiti. Također, branitelji pokazuju, primjećuje se i to, premalo solidarnosti s ostalim dijelovima stanovništva koji su bitno financijski zakinutiji od njih samih (iako to nije do kraja istina, ipak su išli dati podršku radnicima Imunološkog). U Savskoj se uglavnom izležavaju članovi rukovodstava brojnih veteranskih udruga, pa se postavlja pitanje imaju li uopće vezu sa svojom bazom ili je na djelu piknikovanje veteranske oligarhije. Gotovo je sigurno da su u političkom dosluhu, na direktan ili indirektan način, s HDZ-om, kao što je i stara istina da je ovaj problem stvoren starom hadezeovskom odlukom da nakon rata pripadnici postrojbi ne idu nazad u radne pogone (u puno slučajeva nisu se ni imali kamo vratiti), nego da se ekspresno penzioniraju. To je otežalo penzioni fond do današnjeg pucanja, ali je ujedno i osiguralo stalnu podršku hadezeovskim političkim naporima. Sve to stoji, ali ljudi imaju pravo na izražavanje nezadovoljstva, čak i oni kojima je malo bolje. To pravo imaju i oni koji nam se politički ne sviđaju.
Pa u čemu je onda problem? U tome što je ta populacija posve prepuštena desnom političkom odgoju, što se s njima ne pokušava ozbiljno poraditi i slijeva. Instruktivan film u tom je smislu ‘Rođen 4. srpnja’ Olivera Stonea, u kojem vijetnamski veteran Ron Kovic (igra ga Tom Cruise) od desničara i ogorčenog mrzitelja svega prerasta u zagovornika antiratnih inicijativa i predanog aktivista, jer mu je ‘ekipa prišla’. I naše bi veterane trebalo antagonizirati protiv pravih stvari, a ne protiv stalnih meta Srba, Jugoslavena ili koje im sve đavle ne malja ekipa s desnice, uz vječito sekundiranje profesionalnih liberalnih zgražatelja.
novosti
