Crna internacionala

Feudalizam je period gotovo potpune povezanosti interesa i moći Crkve i državne vlasti. Crkvena se hijerarhija isprepliće s državnom vlašću, a njezina rimska kasta uspostavlja vlastitu papinsku državu u kojoj najpotpunije ostvaruje svoj cilj: poistovjećivanje crkvene i svjetovne vlasti. Izvan papinske države, infiltracija je klera i crkvene hijerarhije u državne funkcije manje-više potpuna. Kler, privilegirana kasta, ne samo da dijeli s feudalnim plemstvom vlasništvo nad zemljišnim posjedima, nego u svojim rukama drži i cijeli niz javnih funkcija u državnoj upravi, prosvjeti i drugim područjima. Biskupi i svećenici u mnogim državama vrlo često vode političke i diplomatske poslove feudalnih kraljevina. Crkveni redovi, obogaćeni nasljedstvom i uživaoci privilegija dodijeljenih Crkvi, imaju ogroman utjecaj na feudalnim dvorovima i među aristokracijom. S druge strane, svojim utjecajem na priproste, praznovjerne mase predstavljaju najtvrđi oslonac feudalnog sistema.

Pretapanje Crkve i države imalo je duboke korijene u povijesnom razvoju feudalnog društva, koje je omogućilo crkvenoj kasti rimske kurije da u potpunosti ostvari svoje klasne, ekonomske i političke interese. Zbog toga je Crkva još u 18. i 19. stoljeću najveća konzervativna sila feudalnog sistema. Svojim utjecajem na priproste mase osigurava u razdoblju građanske revolucije očuvanje feudalne strukture društva i najsnažniji je oslonac feudalne vladavine. Zato je borba nove liberalne buržoazije protiv feudalnih ustanova obavezno i borba protiv Crkve, protiv najmoćnijeg i najotpornijeg uporišta feudalnog sistema: rimske crkvene, ekonomske i političke kaste.

U prijelomnom razdoblju između feudalizma i kapitalizma, francuska je revolucija nedvojbeno točka kulminacije sukoba mlade buržoazije i Crkve. Ubrzo nakon početka revolucije kler i rimska kurija našli su se s druge strane barikade: uz kralja i feudalno plemstvo. Zbog toga je osim njih i Crkva glavna žrtva revolucije. Revolucija je oduzela crkvenoj hijerarhiji njezine privilegije i ogromne zemljišne posjede te uspostavila gotovo laičku vlast: prekida se stoljetno feudalno pretapanje crkvene i državne vlasti. Jedanaestog kolovoza 1789. revolucionarna je Skupština proglasila nacionalizaciju crkvenih posjeda, a 12. srpnja 1790. „civilnim ustavom za kler“ oduzima crkvenim predstavnicima državničke i društvene privilegije.

Bio je to prvi slučaj u povijesti da je revolucionarni i patriotski entuzijazam – kako se kaže, čista ljudska vjera i osjećaj – digao široke mase u borbu protiv starih društvenih i političkih sila, na čijem je čelu u tom trenutku bila upravo rimska crkvena kasta. Rimska crkvena hijerarhija i njezina francuska ekspozitura,

Rimska se kurija našla pred izborom: podržati revoluciju i težnje masa koje su očekivale da će Crkva kao vjerski pokret slijediti njihove zahtjeve za socijalnom pravdom, ili se skupa sa starim feudalnim režimom dignuti u obranu ugroženih posjeda i pozicija crkvene kaste

usprkos svojem golemom vjerskom utjecaju na mase, doživjele su poraz u sukobu s tim masama jer su one same, potaknute realnim ekonomskim i društvenim interesima, nadjačale vjerske predrasude te prihvatile borbu protiv društvenih i ekonomskih klasa i sistema koji su ih ugnjetavali. Za mase, koje je pokrenula revolucija, crkvena hijerarhija u tom trenutku nije bila predstavnik vjere, nego suprotstavljene ekonomske i društvene formacije.

Sukob s masama, koje su uglavnom bile katoličke, prouzročio je u određenom vremenskom intervalu revolucionarnoga razdoblja kolebanje među rimskom crkvenom kastom. Započeti otvoreni sukob s revolucionarnom masom, koja zapravo istovremeno predstavlja vjerničku bazu same Crkve, ili pokušati postići kompromis? Rimska se kurija našla pred izborom: podržati revoluciju i težnje masa koje su očekivale da će Crkva kao vjerski pokret slijediti njihove zahtjeve za socijalnom pravdom, ili se skupa sa starim feudalnim režimom dignuti u obranu ugroženih posjeda i pozicija crkvene kaste. Pobijedili su kastinski interesi, pogotovo u trenutku kada je revolucija anektirala papinski posjed Comtat-Venaissin i zaplijenila papinske posjede u Avignonu. Papa Pio VI. osudio je revoluciju i građanski ustav kao protucrkvene i protukanonske. Rimska kurija postala je organizator europske proturevolucionarne reakcije. Sve feudalne sile udružile su se u blok protiv francuske revolucije: rimska Crkva na čelu, a uz nju apsolutističke feudalne vladavine Europe i stara feudalna aristokracija. Rođen je „savez prijestoljâ i oltarâ“ koji pokušava pokrenuti stranu intervenciju u Francuskoj i podići protujakobinski ustanak u Vandeji i sjevernoj Italiji, zavodeći priproste, praznovjerne i pobožne kmetove.

Poraz feudalne crkvene kaste nije bio samo francuska pojava, kao što to nije bila ni sama francuska revolucija. Ideološki i društveni potresi koje je prouzročila revolucija iz temelja su ugrožavali čitavu strukturu rimske Crkve te društvene i ekonomske interese njene kaste. Revolucionarni pokreti mladog građanstva ugrožavali su i centralno uporište interesa papinske kurije. U Italiji je Vatikan još uvijek posjedovao Rim i rimske pokrajine Umbriju, Marche te Anconu i Romagnu s Bolognom. U njima je apsolutistička feudalna vlast rimske hijerarhije već bila uzdrmana. U veljači 1831. godine, građanstvo u Umbriji i Romagni nasilno uspostavlja privremenu građansku vladu sa središtem u Bologni. Papa upomoć zove svog feudalnog saveznika, austrijskog cara, čije čete prodiru u pobunjeničke krajeve i u ožujku iste godine ponovno uspostavljaju vlast rimske crkvene kaste.

Društveni konflikti koje je rasplamsala revolucija morali su, naravno, dovesti i do i unutarnjih kontrasta u samom katoličkom pokretu. Revolucionarni sukob mladog građanstva s feudalizmom odvojio je katoličku bazu od hijerarhizirane crkvene vrhuške. U bazi su se pojavile težnje za reorganizacijom Crkve i njezinom prilagodbom novim liberalnim težnjama i slobodoumnom raspoloženju katoličkih masa. U okrilju katolicizma rađa se novi ideološki politički pokret, nazvan liberalni katolicizam. Bio je najzastupljeniji u Francuskoj, gdje ga predvodi opat Lamennais sa skupinom svećenika okupljenih oko novina „L’Avenir“. Liberalni katolici zahtijevaju odvajanje Crkve od države, ukinuće ekonomskih i političkih pozicija crkvene hijerarhije, kao i ukidanje same papinske države. To je bio raskol koji je još jasnije naglasio ekonomski i socijalni kontrast između crkvene kaste i vjerničkih masa, pogađao ekonomske interese kaste i ugrožavao njezinu podršku u crkvenoj bazi. Vatikanska je crkvena hijerarhija smjesta i to prilično srdito reagirala – najprije preko francuskih biskupa, a zatim i neposredno. Prvo je bilo zabranjeno izlaženje novina „L’Avenir“, nakon čega su Lamennaisa i njegove suradnike pozvali u Rim pred papu Grgura XVI. Istovremeno je papa izdao protuliberalnu encikliku „Mirari vos“, u kojoj proglašava protucrkvenima i protuvjerskima sve koncepcije liberalnih katolika: odvajanje Crkve od države, slobodu izvještavanja, mišljenja i tiska. Papa poziva na obnovu feudalnog poštivanja crkvene vlasti u duhovnim i svjetovnim pitanjima. Lamennais se najprije pokorava papinoj presudi, a ubrzo nakon toga napušta katoličku Crkvu.

Ideje francuskih katoličkih liberala proširile su se i na Italiju. Njihov pokretač je bio pisac i političar Alessandro Manzoni. Najprije je bio liberal, a zatim se preobratio na katoličanstvo. Nasuprot ostalim preobraćenicima, Manzoni se po svojim socijalnim i političkim razmišljanjima nije pretvorio u konzervativca, već u katoličkog liberala. U novom razdoblju svojega djelovanja borio se za dokinuće feudalne moći katoličke Crkve i njezina miješanja u društvene, ekonomske i političke poslove. „Kler je uvijek“, piše Manzoni, „zvao upomoć silu vlasti da podrži vjeru; odobravao je sve nasilne mjere kojima se zabranjivalo i proganjalo druge vjeroispovijesti; kada je revolucija naposljetku proglasila slobodu vjere, kler unatoč tome nije napustio svoju doktrinu o svjetovnoj sili, nije osudio djelovanje Crkve u razdoblju prije revolucije, nego je, naprotiv, zazivao ta vremena i zahtijevao svjetovnu vlast. Zato oni koji su htjeli slobodu vjere nisu odobravali politike klera. Svoje ciljeve po pitanju svjetovne vlasti kler je mogao ostvariti samo iskorištavanjem vjerske ideje pa su neprijatelji mogli diskreditirati i samu tu ideju time što su oduzeli kleru bazu za izgradnju njegova zdanja.“ (Iz pisma kanoniku Tosiju.)

Liberalni se pokret među katolicima nadalje razvijao preko Dalmatinca Tommasea i Giobertija u još većoj suprotnosti s rimskom kurijom i interesima njene kaste. Sukob između crkvene hijerarhije i liberalizma doživio je svoju kulminaciju u trenutku osnaženja i širenja talijanskog pokreta za narodno ujedinjenje, predvođenog liberalnim građanstvom. Liberalni su katolici u tim vremenima nastojali uskladiti interese rimske kurije s interesima novoga talijanskog građanstva i ciljevima narodnog ujedinjenja. Predlagali su da papa stupi na čelo i postane pokrovitelj Talijanske konfederacije. No, rimska je kurija stala na suprotnu stranu: ujedinjenje Italije značilo je uspostavu ekonomskog, političkog i društvenog sistema novog kapitalističkog građanstva i rušenje feudalizma, na kojemu su se temeljili ekonomski interesi crkvene kaste.

Kada je 1848. godine izbio rat između Austrije i talijanskih snaga za narodno oslobođenje, papa je stao na stranu dunavskog feudalnog carstva. Dana 29. aprila 1848. održao je govor u kojem je najprije otklonio ideju da je na bilo koji način povezan s talijanskim nacionalističkim pokretom te je pozvao talijanske vjernike da sabotiraju liberalni pokret i oslobodilački rat. „Zbog toga što bi neki željeli da skupa s pukom Italije krenemo u rat protiv Austrijanaca,“ rekao je Pio IX., „želimo jasno poručiti da smo mi predstavnici mira na zemlji i da na mir pozivamo sve narode. Pozivamo i Talijane koji su dopustili da ih zavedu drugi Talijani.“ „Moramo također otkloniti“, rekao je papa nadalje, „sve prevarantske savjete kojima se želi rimskog Pontifexa postaviti kao poglavara i predvodnika osnivanja nekakve nove republike koja bi ujedinila sve Talijane. Ovom prilikom upozoravamo talijanske narode da se čuvaju takvih prepredenih savjeta, opasnih za Italiju i njih same, te da ostanu povezani sa starim načelima.“

To je bio otvoreni raskid i najava još oštrijeg sukoba. Liberalno građanstvo u Rimu diglo se protiv feudalne vlasti papinske kaste i organiziralo atentat na papinog prvog ministra Pellegrina Rossija. Pio IX. bio je primoran napustiti Rim i pobjeći u Gaetu. U Rimu su proglasili građansku republiku. U jednoj „Opomeni“, papa je iz Gaete u ime feudalizma i interesa svoje kurije osudio donošenje novog ustava Rimske republike te zabranio vjernicima bilo kakvo sudjelovanje u aktivnostima novoga društvenog, ekonomskog i političkog sistema. Papin državni tajnik, kardinal Antonelli, poslao je notu feudalnim vladama Austrije, Španjolske, obiju Sicilija i Francuske – u kojoj je već pobijedila proturevolucija – te ih pozvao da interveniraju protiv rimske građanske Republike te uspostave staru feudalnu vlast papinske crkvene hijerarhije. Francuske čete generala Oudinota skupa su s četama austrijske feudalne monarhije prodrle u Rim i potisnule republikanske čete Garibaldija, koji se zatekao u protuklerikalnoj republici San Marino. Francuski i austrijski garnizoni ostali su u papinskoj državi kako bi branili politički i društveni sistem te ekonomske interese rimske kurije. Kada su se pak interesi francuskog i austrijskog carstva 1859. godine preklopili, Pijemontu je usred talijanskog ujedinjenja pošlo za rukom od papinske države otkinuti Romagnu, a zatim još i Umbriju te Marche.

Pio IX. je utočište pronašao u crkvenim dogmatskim argumentima te izdao encikliku o „Zabludama našeg vremena“, kako bi dogmatski osudio građanski liberalizam. Kao protudogmatske i protucrkvene, papa u dodatku enciklici, „Syllabusu“, navodi sljedeće koncepte:

Osudivši navedene liberalne teze novoga građanskog sistema, papa Pio IX. htio je još jednom lomiti koplje crkvene moći u obrani feudalnog sistema i svjetovnog vladanja crkvene kaste.

Liberalizam je s prodorom građanstva na vlast još više ojačao, dok su pozicije Crkve i rimske kurije, koja se u obrani feudalnog sistema zaklonila iza zadnjih konzervativnih barikada, bile sve nestabilnije. Vatikanske financije i ekonomska moć bile su u krizi te je rimska kasta bila primorana da u obrani ponovno nađe utočište u vjerskim instrumentima. Pio IX. je 1869. godine u Vatikanu sazvao XX. Ekumenski koncil. Od biskupa i kardinala zahtijevao je da svim silama rade na očuvanju feudalizma u Europi i obrani pozicija papinske države. S nadom da će ponovno izboriti izgubljenu dominaciju crkvene hijerarhije nad svjetovnom vlasti, zahtijevao je od Koncila da izglasa „Dogmu o papinoj nepogrešivosti“. Biskupi su bolje od rimske kurije znali da je građanska revolucija nezaustavljiva i da nije moguće ponovno uspostaviti feudalizam. Zato su se dugo na sve načine pokušali oduprijeti dogmi o nepogrešivosti. U toj se borbi na Koncilu istaknuo đakovski biskup Strossmayer.

Na prijelomu društvenog prijelaza iz feudalizma u kapitalizam, vatikanska kasta nije mogla zadržati svoje društvene i ekonomske pozicije doktrinom o „nevažnosti svjetovnog bogatstva“ i „isplati koju će siromasi dobiti na onome svijetu“

Pritisak pape i kurije bio je toliko žestok i nepopustljiv da je 55 biskupa – protivnika dogme – bilo primorano napustiti Koncil prilikom glasovanja. Papa je dobio autoritet „nepogrešivosti“, ali mu nije uspjelo okrenuti kotač povijesti i zaustaviti propadanje feudalističkih pozicija vatikanske kaste. Oslobodilačke čete mlade Italije su 20. septembra 1870. godine kod Michelangelovih „Porta Pia“ prodrle unutar zidina papinskog feudalnog Rima i zbacile papinsku državu. Pio IX. nije htio prihvatiti ponudu nove kraljevine o „zakonu o jamstvima“, kojim bi se uredili odnosi te odredili ustupci Italije papinskoj crkvenoj vlasti. Zajedno sa svojom kastom zatvorio se u Vatikan, smatrajući se „vatikanskim robom“.

Na prijelomu društvenog prijelaza iz feudalizma u kapitalizam, vatikanska kasta nije mogla zadržati svoje društvene i ekonomske pozicije doktrinom o „nevažnosti svjetovnog bogatstva“ i „isplati koju će siromasi dobiti na onome svijetu“. Crkvene doktrine nisu mogle izgladiti društvene probleme u razdoblju u kojem su manufaktura, a kasnije i industrija, stvarale osiromašenu i eksploatiranu klasu te s druge strane nudile oslonac građanstvu u njegovom usponu, u prodiranju na vlast promijenjenog društvenog i ekonomskog sistema. Laički ideali socijalne pravde novog građanskog sistema zamijenili su feudalističke kršćanske koncepcije o dominaciji svjetovne i duhovne vlasti Crkve.

Sukob crkvenog feudalnog konzervativizma s liberalizmom trajao je razmjerno kratko. Unutarnje proturječnosti koje je stvarao kapitalizam i konflikti između kapitala i rada, novo su građanstvo uskoro prisilili da za očuvanje svojih pozicija oslonac potraži u Crkvi koja je uvijek bila izvrstan instrument društvenog konzervativizma. Građanstvo je crkvenoj kasti u zahvalu otvorilo vrata za prodor prema ekonomskom kapitalu te novim materijalnim i ekonomskim interesima. Kada je crkvena kasta izgubila formalne instrumente svjetovne vlasti, posegnula je za novim materijalnim instrumentima društvenog i političkog utjecaja. Hijerarhijska kasta rimske kurije promijenila je svoju strukturu, a prije svega strukturu svojeg ekonomskog vlasništva.

Kako je ideološki sukob Crkve i liberalizma – klerikalizma protiv laicizma – zapravo većinom bio izraz ekonomskog sukoba dvaju sistema – feudalizma i kapitalizma – crkvena kasta i liberalizam u ekonomskoj su domeni pronašli i prvu dodirnu točku. Pretapanje ekonomskih interesa kasnije je dovelo i do pretapanja ideoloških pozicija. Na podlozi uzajamnog ekonomskog prožimanja građanstvo je kasnije, u zajedničkoj obrani interesa s crkvenom kastom, prihvatilo i religioznu idealističku ideologiju. Proces ispreplitanja ekonomskih interesa rimske crkvene kaste i novoga građanstva bilo je moguće trasirati u Rimu i u Italiji. Ekonomski interesi papinske kurije i uglednih obitelji vatikanske kaste bili su uskoro upleteni u grozničavo kolo kapitalističkog poslovanja, koje se razvijalo nakon 1870. godine, tj. nakon pada feudalnog papinskog Rima. Novo građanstvo i klerikalna kasta uspostavili su poslovne kontakte kroz kupovinu i prodaju

Crkvene ustanove i kongregacije, koje su se dotad uzdržavale prihodima od nekretnina i zemljišnih posjeda, istovremeno su investirale svoja bogatstva u banke

nekretnina i zemljišta Crkve te njezinih ustanova. Među kupcima crkvenih posjeda, koji su se prodavali na temelju zakona o smanjenju i izvlaštenju crkvenih posjeda iz 1873. godine, bili su i predstavnici rimske kurije, pa čak i mnogi svećenici koje je papa ovlastio da sudjeluju na dražbama. Crkvene ustanove i kongregacije, koje su se dotad uzdržavale prihodima od nekretnina i zemljišnih posjeda (primjerice, kapitol sv. Petra, koji je u rukama imao čitave okruge Rima), istovremeno su investirale svoja bogatstva u banke.

Velika ekspanzija građevinske djelatnosti od 1871. godine uvukla je crkvenu kastu u ogromne poslovne poduhvate. Najprije se zadovoljavala prodajom svojih parcela građanskim udruženjima i špekulantima. Nedugo zatim je preko crkvenih organizacija i svojih predstavnika, koji su imali ogromne zemljišne posjede, svojim kapitalom počela neposredno sudjelovati u špekulacijama vezanim uz stambenu izgradnju. Vatikanska je hijerarhija 1871. i 1874. godine preko svojeg predstavnika, monsinjora De Merode, špekulirala s prodajom ogromnih parcela na Viminaleu i Pratiju, a zatim je preko princa Ludovisija sklopila s poduzećem „Immobiliare“ i prvi kapitalistički ugovor za izgradnju kuća. Pretapanje interesa crkvenog bogatstva i talijanskog te inozemnog kapitala 1870. godine je već bilo u punom jeku. Vatikanska kasta već je djelovala preko svojih banaka: „Banca Artistico-Operaia“, iz koje je nastao još uvijek najveći kapitalistički oslonac rimske kurije, „Banco di Roma“, nadalje „Banco di Santo Spirito“, „Casso di Risparmio“ i zalagaonice „Monte di Pieta“, koje su još uvijek u vatikanskim rukama. Istovremeno su se pojavila i vatikanska kapitalistička poduzeća koja su nastojala vjerskom demagogijom prikriti unosne poslove. Primjerice, jedno od takvih poduzeća zvalo se „Radničko udruženje za izgradnju kuća za siromašne i radničke klase“. To je poduzeće izgradilo čitav okrug Trastavere i pod vodstvom vatikanskih financijaša Chigija i De Marodea ostvarilo ogromne profite.

Crkvene prihode iz „Novčića sv. Petra“ sve su neposrednije investirali u velike banke zainteresirane za izgradnju i javne službe u gradu, što se vidi i po imenima predstavnika klerikalne kaste u upravnim odborima kapitalističkih poduzeća. Službeno glasilo Vatikana „Osservatore Romano“ otvoreno se bavi propagandom tih poduzeća i piše o njihovu poslovanju. Vatikanska hijerarhija na čelo banaka i poduzeća postavlja svoje predstavnike: Mazzino i Simonetti vode „Banco Romano“, na čelu „Banca Generale“ nalaze se Spado i Doria-Pamfilija, „Credito Fondiario“ vode Buoncompagni i Vitelleschi, a „Credito Mobiliare“ vodi Ernesto Pacelli, prethodnik aktualnog pape. Vatikanska administracija preko kapitala i dionica vodi „Banco di Roma“ te ostvaruje profite od rimskog Društva za omnibuse, od vodovoda i od Društva za mlinove i pekare te sudjeluje u više poduzeća za nekretnine, u novčanim ustanovama i društvima.

Papa Leon XIII. bio je prvi ideolog kapitalističkog doba katoličke Crkve koji je položio i temelje crkvene politike čiji je cilj bio neutralizirati i sterilizirati radnički pokret pomoću novih crkvenih vjerskih dogmi

Fuziju financijskih i ekonomskih interesa crkvene kaste te talijanskog kapitala, Vatikan i njegovi predstavnici plaćali su u tom razdoblju i kroz svojevrsne gubitke, koji su se javljali u povremenim krizama ekspanzije stambene izgradnje. Zbog ekonomskih kriza i društvenih sukoba rada i kapitala, do kojih je dolazilo zbog kapitalizma, počeli su popuštati ideološki sukobi između crkvene kaste i građanstva. Obrana zajedničkih ekonomskih i financijskih interesa dovela je Crkvu i građanstvo do zajedničke ideologije. Kao što je činila uvijek dotad, crkvena je hijerarhija počela prilagođavati crkvene vjerske dogme svojim novim ekonomskim i društvenim interesima.

Dogmatska transformacija vatikanske Crkve na sociopolitičkom području, nadahnuta novim ekonomskim i društvenim interesima njene kaste, počela je najprije opovrgavati protuliberalne i protugrađanske koncepcije iz enciklika pape Pia IX., koje su još uvijek bile na snazi.

Papa Leon XIII. (1878-1903) bio je prvi ideolog kapitalističkog doba katoličke Crkve. Forsirao je ekonomsko i društveno uključivanje rimske Crkve u kapitalistički društveni sistem. Istovremeno je položio i temelje crkvene politike čiji je cilj bio neutralizirati i sterilizirati radnički pokret pomoću novih crkvenih vjerskih dogmi. Već je u jednoj od svojih prvih enciklika „Quod apostolici muneris“, iz 28. prosinca 1878., ljutito napao „onu sektu koja se barbarskim imenima naziva socijalistima i komunistima“. Industrijska revolucija pokrenula je već organiziranu radničku reakciju i revolucionarne pokrete, a nova je kapitalistička vatikanska crkvena kasta intervenirala kako bi zaštitila svoje interese. Vatikan je podrobno preoblikovao svoj „socijalni nauk“, čiji je cilj bilo „kršćansko pomirenje klasa“ te sprečavanje klasnog sukoba radnika i kapitala. Ideološki dogmatske koncepcije na tom području nalazimo u novoj enciklici Leona XIII. „Rerum Novarum“, objavljenoj 15. svibnja 1891., koju je Pio XI. kasnije proglasio „fundamentalnim dokumentom koji utemeljuje kršćansko djelovanje na socijalnom području“. U enciklici Leon XIII. priznaje da je ekonomski razvoj podijelio društvo na one koji u rukama, kroz industriju i trgovinu, imaju velika bogatstva te na veliku većinu proletera. Prema papinu mišljenju, lijek za taj konflikt nije socijalizam, koji „nagoni ljude na ljubomornu mržnju siromašnih prema imućnima“. Lijek nije u dokidanju vlasništva i uspostavi kolektivne imovine. Poglavar rimske kurije smatra privatno vlasništvo blagotvornim i „prirodnim, pravom koje je dano od boga“. Papa osuđuje socijalistički etatizam i naglašava da bi to uništilo katoličku ćeliju – obitelj.

Dogmatska intervencija poglavara rimske Crkve nije mogla odstraniti društvene i političke sukobe između rada i kapitala jer bi to zahtijevalo da sve društvene skupine i klase napuste borbu za svoje interese, što je nemoguće

Obitelj i vlasništvo međusobno su povezani. Koja su onda, prema Leonu XIII., prava rješenja za društvene sukobe? Na prvome je mjestu klasna pomirba pod okriljem kršćanstva. Jedino Crkva može pomiriti socijalne sukobe, tako što će naložiti vladama, vlasnicima i radnicima njihove zadaće: „Vlada neka čuva zakone, intervenira i sprečava buntovnike, štiteći ih od zastranjivanja, dok zakonite vlasnike treba braniti od gubitka imetka; bogataši i vlasnici neka se sjete svojih dužnosti; radnici neka zatru zlo u njegovim korijenima; neka se svi bore za uspostavu kršćanskih običaja.“

Leon XIII. je u ime vatikanske Crkve prvi put proglasio teorem „socijalnog katolicizma“, utemeljen na zaštiti privatnog kapitalističkog vlasništva i neutralizaciji klasne borbe u okviru „katoličkog mira i jednakosti među klasama“. „Društvene razlike na ovome svijetu nije moguće odstraniti,“ tvrdi papa, „zbog toga ih treba trpjeti.“ „Razvlašćivanje kapitalističke klase nepravedan je i destruktivan sistem koji se protivi prirodnim pravima pojedinaca i denaturizira funkciju države u nastojanju da izokrene društvenu strukturu“, objavio je Leon XIII. u enciklici, a Benedikt XV. nastavlja: „Kada siromašni optužuju bogataše, primjerice, za prisvajanje tuđe imovine, oni djeluju ne samo protiv pravičnosti i milosrđa, nego i protiv zdrava razuma. Naime, kada bi željeli, mogli bi poštenim radom poboljšati svoje životne prilike.“

Dogmatska intervencija poglavara rimske Crkve nije mogla odstraniti društvene i političke sukobe između rada i kapitala jer bi to zahtijevalo da sve društvene skupine i klase napuste borbu za svoje interese, što je nemoguće. Sama vatikanska crkvena kasta nastavljala je tu borbu, djelujući kao već snažna kapitalistička grupacija. U toj borbi je upotrebljavala i nove instrumente građanskog društva: vlastite političke pokrete i stranke.

Nastanak političkog klerikalnog pokreta razvijao se u znaku unutarnjih društvenih sukoba. Na jednoj strani stoje klerikalne mase sa svojim socijalnim zahtjevima i težnjama, a na drugoj crkvene hijerarhijske vrhuške. Prve inicijative za uspostavu pokreta čak su pune izrazito lijevih socijalnih težnji jer većim dijelom izviru iz katoličke baze. U Italiji, u zadnjim godinama prošlog i prvim godinama našeg stoljeća, na čelo pokreta stupa mladi svećenik Romolo Murri, koji ga naziva kršćanskom demokracijom, u suprotnosti s katoličkim liberalizmom (kao ekspresijom građanskog liberalizma), ne bi li naglasio njezin širi narodni karakter. U svojoj reviji „Cultura Sociale“ Murri osuđuje kapitalističku eksploataciju i zahtijeva da demokratski katolici bez oslanjanja na građanstvo „realiziraju vlastiti politički i socijalni program, oslanjajući se na narodnu klasu“. Međutim, entuzijazam osnivača nove katoličke stranke ubrzo je splasnuo zbog reakcije Vatikana: Leon XIII. je preko svojeg vikara, kardinala Respigija, poznatog protivnika Murrijeve struje, poručio osnivačima stranke da samo on može odlučiti kada će i kako talijanski katolici uspostaviti svoju političku stranku. To nije značilo da rimska kurija osuđuje osnivanje katoličkog političkog pokreta kao takvog. Osuđivala je samo ljevičarske socijalne težnje Murrijeve skupine. U siječnju 1902. godine papa je ustvari od svih katolika zahtijevao da se uključe u konzervativni klerikalni politički pokret „Opera dei Congressi“, koji se neprestano protivio Murrijevim težnjama. Pripadnici „Kršćanske demokracije“ pokušali su se oduprijeti konzervativizmu

Katoličkim interklasizmom je crkvena hijerarhija željela umrtviti vjerničke mase kroz sterilne klerikalne pokrete i pod prividnim klasnim mirom ustvari očuvati svoje kapitalističke klasne interese

pa ih je papinska kurija 1904. godine putem svojeg službenog glasila „Osservatore Romano“ konačno osudila, tobože jer je pokret „kršćanske demokracije u suprotnosti s uputama i preporukama Svete stolice“. Uskoro potom uspostavljena je nova službena klerikalna stranka „Partito popolare italiano“ sa svim konzervativnim karakteristikama kakve je papa priželjkivao. U Francuskoj su se katolici, prema direktivama rimske kurije, gotovo ujedinjeno pridružili konzervativnoj monarhističkoj stranci i tek su kasnije osnovali vlastiti pokret, koji je također bio konzervativan.

Tako je ideološko načelo na kojem se temelji klerikalni politički pokret nazvano interklasizam – mir među klasama pod okriljem katoličke Crkve. „U skladu je s poretkom kojega je uspostavio bog,“ rekao je Pio X. 1903. godine, „da u ljudskom društvu postoje vladari i podanici, vlasnici i proleteri, bogati i siromašni, koji svi, povezani sponama ljubavi, strpljivo čekaju svoje druge svrhe na nebesima.“

Katoličkim interklasizmom je crkvena hijerarhija željela umrtviti vjerničke mase kroz sterilne klerikalne pokrete i pod prividnim klasnim mirom ustvari očuvati svoje kapitalističke klasne interese. Zato su socijalizam i pokret radničke klase meta u koju je Crkva usmjerila svu oštrinu svoje propagande. „Socijalizam se nikada ne može pomiriti s načelima Crkve“, rekao je Pio XI. u jednom govoru 1931. godine. Kada su se radničke mase u razdoblju nakon velike svjetske kapitalističke krize i u sukobima prije Drugog svjetskog rata još više usmjeravale na klasnu borbu i klasne stranke, Pio XI. intervenirao je enciklikom „Divini Redemptoris“. Enciklika, objavljenja 1937. godine, u cijelosti je posvećena borbi protiv socijalizma i komunizma. Pio XI. proglasio je komunizam i socijalizam terorističkim pokretom koji „želi ugušiti obitelj, društvo i kršćanstvo“, te zahtijeva od katolika da „izgrade zdravo blagostanje po istinskim načelima korporativizma (korporativizam je tada bio ekonomski i društveni temelj Mussolinijevog fašizma, op. ur. originala), koji poštuje nužnu društvenu hijerarhiju i ujedinjuje sve korporacije u harmoničnu cjelinu. Glavna je zadaća javne i civilne vlasti da uspostavi tu harmoniju“. Neka se radnici i siromašni pomire sa svojim položajem. „Neka siromašni,“ kaže enciklika, „koji nastoje kroz zakone i pravdu priskrbiti ono što im je potrebno uvijek ostanu ‘siromašni duhom jer njihovo je kraljevstvo nebesko’, i neka poštuju duhovna dobra više od ovozemaljskih dobara.“ „Neka znaju da se nikada nikome neće posrećiti odstraniti siromaštvo, bolest i patnju s ovoga svijeta. Svima je stoga potrebno strpljenje, kršćansko strpljenje, koje uzdiže srca ka božjim obećanjima vječne sreće.“

Tu bi „svijetlu doktrinu Crkve“ na papin poziv trebale prihvatiti crkvene i klerikalne političke organizacije te pokreti u borbi protiv socijalizma i komunizma. Na tim je idejnim i klasnim pozicijama vatikanska hijerarhija ostala i tijekom svjetskog rata i u postratnom razdoblju, sve dosad, o čemu ćemo govoriti u kasnijim poglavljima. Ostala je nepopustljiva na barikadi obrane svojih kapitalističkih ekonomskih interesa, koji su u međuvremenu čak ojačali te se proširili. Ako izuzmemo vlast Crkve u srednjem vijeku, ekonomska bogatstva i pozicije crkvene kaste Vatikana nedvojbeno predstavljaju vrhunac kojega je Crkva dosegla u svojoj povijesti. Ta bogatstva i pozicije istovremeno su glavna pokretačka sila aktualne politike rimske Crkve.