U nedavnoj je hrvatskoj povijesti kreirano podosta bizarnih i nepotrebnih funkcija i institucija, ali u narodnom pamćenju primat i dalje drži funkcija čuvara državnog pečata. Ona je postala neka vrsta sinonima za ideološko-birokratski višak. I dalje postoji, ali nakon 2000. godine nitko nije imenovan čuvarom državnog pečata i ime Ivana Milasa koji ju je obnašao od 1995. do te 2000. spojilo se gotovo s funkcijom. Milasova je uloga, dakle, bila dekorativne naravi i predmet ismijavanja. Nitko ga nije formalno naslijedio, ali putanja rekreiranja i redefiniranja hrvatske nacije u posljednjih petnaestak godina iznjedrila je svojevrsnog mu nasljednika. Ne bave se istim sadržajem i nasljednikov posao je zahtjevniji. Kao i Milas, i on se bavi čuvanjem. Samo što ne čuva pečat, već famoznu – dvostruku konotaciju.
Njegovo ime je Gordan Jandroković i inače je predsjednik Hrvatskog sabora. Međutim, istovremeno zamršena i krajnje banalna taktika njegova šefa Andreja Plenkovića kad je riječ o “mirnoj reintegraciji” ustaškog pozdrava “Za dom spremni” priskrbila mu je dodatno radno opterećenje. Svi znamo o čemu je riječ u dvostrukoj konotaciji: ta teorija kaže da je sporni pozdrav prihvatljiv u kontekstu Domovinskog rata, a nije u kontekstu Drugog svjetskog rata i, valjda, svim ostalim kontekstima. Teorija zapinje već na tome što se pozdrav i u Domovinskom ratu koristio u obliku, da ostanemo u istom retoričkom obrascu, jednostruke denotacije. Ali time posao Jandrokoviću nije nimalo olakšan.
Kao čuvaru dvostruke konotacije, nedavni koncert Marka Perkovića Tompsona posao mu je samo otežao. Naime, cijela bulumenta desničara iskoristila je koncert – njegovu masovnost i HDZ-ovu, rekao bi izbornik Zlatko Dalić, poniznost pred pjevačem – da za saborskom govornicom viče “Za dom spremni”. Poput male djece koja su ostala sama s bakom i djedom i imaju dopuštenje za psovanje. I bilo je prvih dana Jandrokoviću lako. Sve to spada u svojevrsni after koncerta, a tu se još nalazimo u prihvatljivoj konotaciji u kojoj je pozdrav dopušten. Afteri inače tome i služe. Ali djeci se svidjelo i ne mogu prestati.
I na scenu je Jandroković kao čuvar dvostruke konotacije morao stupiti. Pritom se požalio, zastupnicima i cjelokupnoj javnosti, da “od jutra nije stao”, kako glasi popularna fraza o neplaćenom ženskom kućanskom radu. Predsjednik je Sabora, dakle, poručio: “Teško je donositi odluke jer se nekad poklič spominje u kontekstu NDH, što je kažnjivo, a nekad u kontekstu Domovinskog rata gdje je različita sudska praksa.” Posebno mu je zahtjevan bio slučaj sinjskog gradonačelnika i saborskog zastupnika Mira Bulja.
Treba istaknuti i da je Bulj bio vidno nezadovoljan time što se nakon Tompsonova koncerta u Saboru počeo nešto masovnije koristiti ustaški pozdrav, a on ga je koristio i prije, kad razlike među konotacijama nisu bile toliko labave, i za to dobio kaznu. Ponovio ga je i on, valjda zlu ne trebalo, i tako dodatno namučio čuvara dvostruke konotacije koji mu je, čini se, kazao da on nije baš kao ostala djeca: “Sada ste izgovorili poklič ZDS izvan tog konteksta, ovo nije komemoracija niti obilježavanje godišnjica HOS-a, vi niste Tompson, a ne izgledate mi ni kao ustaša, dakle vi jednostavno provocirate.” Kao što se da primijetiti, ovaj čuvar ima puno teži posao nego svojevrsni mu prethodnik Milas. Čuvar dvostruke konotacije je teoretičar umjetnosti, kazališni kritičar i, barem, student komparativne književnosti.
Jandroković se požalio, zastupnicima i cjelokupnoj javnosti, da “od jutra nije stao”. I zaista, nije mu lako – čuvar dvostruke konotacije je teoretičar umjetnosti, kazališni kritičar i, barem, student komparativne književnosti
Odakle nužnost tih kvalifikacija za to radno mjesto? Kao što se dalo naslutiti iz dosad napisanog, ali i samih citata čuvara dvostruke konotacije u najzahtjevnijim trenucima, mirna reintegracija ustaškog pozdrava u priličnoj se mjeri oslanjala na umjetničke postupke i konvencije. Krenimo od identifikacijske opaske koju je čuvar dvostruke konotaciju uputio Miru Bulju: “Vi niste Tompson.” Naizgled banalna konstatacija zapravo nas vodi nekih stotinjak godina unatrag u povijesti umjetnosti. Netom nakon koncerta na Hipodromu premijer je Plenković pravdao korištenje ustaškog pozdrava u pjesmi “Bojna Čavoglave” sudskom odlukom koja je presudila da se u toj pjesmi smije koristiti i da je integralni dio umjetničkog djela.
Dakle, sam pozdrav nije umjetničko djelo, ali u određenom kontekstu to postaje i samim tim upotreba ne podliježe zakonskim sankcijama. Izlaganje i predstavljanje neumjetničkog predmeta kao umjetničkog dio je umjetničke tradicije od 1913. godine, kad mu je autor postupka, Marsel Dišan, dao i naziv koji se i danas koristi: redimejd art. Naprosto se neki predmet iz domene industrijske proizvodnje, kao što su kotač bicikla ili pisoar, izloži u umjetničkom kontekstu i samim tim postane umjetničko djelo. Ili barem ukaže na to da umjetnost ne proizlazi inherentno iz samog djela, već iz društvenog konteksta u kojem je predstavljeno. Andrej Plenković i HDZ su koristili sličan postupak: samo ih je sudbina kleta nagnala da ne posegnu za industrijskim proizvodom, već za fašističkim pozdravom. Pjesnik ga je stavio u drugi kontekst, sud je kontekst potvrdio i nastao je redimejd art za povijesni revizionizam. Samo što se sad zove dvostruka konotacija.
Međutim, situacija, kao što je ovog tjedna na svojoj koži naučio Jandroković, nije baš jednostavna. Naime, konteksti su protočni i nije lako jednom čuvaru dvostruke konotacije regulirati cijelo polje. U domeni umjetnosti postoji tržište, mreža institucija, kustosa i teoretičara, dakle cijela mašina koja ne dopušta da svatko – a teoretski bi mogao – u umjetnički kontekst postavi neumjetnički predmet i proglasi se umjetnikom. Politika je, za razliku od svijeta umjetnosti, nešto demokratičnija i jedan čuvar dvostrukih konotacija naprosto nije dovoljan. Može samo vikati: “Vi ste provokator!”
I nije mu dovoljno samo znanje iz domene likovne ili vizualne umjetnosti. Mora znati nešto i o kazališnim konvencijama. Čuvar dvostruke konotacije je u odgovoru Bulju već poručio da se ne radi o određenim komemoracijama u kojima je ustaški pozdrav istom onom logikom dvostruke konotacije dozvoljen. Riječ je o komemoracijama uglavnom vezanima za HOS. Međutim, i tu treba biti pažljiv. U tim situacijama nije predsjednik Sabora isključivo vezan za ulogu čuvara dvostrukih konotacija. On tu djeluje kao neka vrsta ideološkog inspicijenta. A čuvar i kazališni kritičar bi trebao biti ministar unutarnjih poslova Davor Božinović.
Sve komemoracije, kao i svi ostali rituali, sadržavaju kazališne elemente. Podjela uloga se zna, koreografski je sve isplanirano i da bi sve ostalo u sferi rituala, mora se poštovati standardna kazališna konvencija: četvrti zid. A ona kaže da taj zamišljeni zid dijeli glumce i publiku, dijeli fikciju i realnost. U trenucima kad se glumac obrati publici dolazi do takozvanog rušenja četvrtog zida. Ministar se policije, dakle, nalazi u situaciji da procijeni radi li se o dopuštenoj komemoraciji i ako da, je li se na komemoraciji dogodilo razbijanje četvrtog zida. Nije naročito zahtjevan zadatak. Ako sudionik komemoracije pogleda u kameru i vikne “Za dom spremni”, prema svemu sudeći se radi o rušenju četvrtog zida. Ili se publika navikla na suvremeni teatar pa takve provale realnosti ne predstavljaju više toliki šok ili nelagodu? I zadatak za ministra policije postaje prilično zahtjevan?
Plenković i HDZ su koristili sličan postupak kao svojedobno Marsel Dišan: samo ih je sudbina kleta nagnala da ne posegnu za industrijskim proizvodom, već za fašističkim pozdravom. Pjesnik ga je stavio u drugi kontekst, sud je kontekst potvrdio i nastao je redimejd art za povijesni revizionizam
Ono što njemu i suradnicima na čelu s čuvarom dvostruke konotacije predstavlja još veći izazov jest određivanje toga što je komemoracija za pripadnike HOS-a. Što spada u kontrolirani ritual oplakivanja, a što je naprosto performans koji izvodi pet mladića u majicama HOS-a? I ovdje se čini da su čuvar dvostruke konotacije, inspicijenti, kritičari i dio publike naprosto prihvatili tendencije u suvremenom kazalištu i izvedbenim umjetnostima i odlučili pristati na svojevrsnu prožetost teatra i stvarnosti. Naprosto granicu nije moguće odgonetnuti i sva prava izvedbena djela snagu crpe upravo iz te nemogućnosti razdvajanja stvarnog i fikcionalnog. Kao što je teško umjetničkom oku odgonetnuti, tako je i zakonskom.
Da se vratimo na onog spomenutog studenta komparativne književnosti: kad je u pitanju ustaški pozdrav, sav institucionalni aparat mora biti spreman na suspenziju nevjerice. Radi se, prosto rečeno, o zanemarivanju nerealnih elemenata u prizoru ili fikciji kako bi se prizoru ili fikciji moglo naprosto prepustiti. Na primjer, znamo da Betmen ne postoji i ne može postojati, ali tu spoznaju ostavimo po strani kako bismo mogli gledati film. Znamo da je posrijedi ustaški pozdrav, ali tu činjenicu ostavimo po strani kako bi se naš društveni život, a pogotovo politički, mogao odvijati bez nepotrebnih gnjavaža.
Dakle, HDZ na čelu s Andrejom Plenkovićem je poduzeo opsežnu operaciju mirne reintegracije ustaškog pozdrava, uglavnom prisiljavan pritiscima s desnice i nadom da će ga uspjeti zadržati u konvencionalnim i manje konvencionalnim podjelama umjetnosti i stvarnosti. I to je donekle funkcioniralo do koncerta na Hipodromu. Tada su uočili tri znaka ili indikatora koja su odlučili zauzdati ili iskoristiti. Masovnost koncerta ih je “prisilila” na poniznost prema pjevaču. Toliku poniznost da se policija nije usudila reći koliko je ljudi zapravo bilo. Nisu mogli dopustiti da netko drugi na koncertu skupi političke poene. Tu je, dakle, bila riječ o zauzdavanju. Druga dva indikatora se oslanjaju na iskorištavanje. Rivali na ekstremnoj desnici su im potpuno politički potonuli i ovim su manevrom imali namjeru dodatno ih zavezati za anketno dno. O naivnosti protivnika dovoljno govori već spomenuti nagon da uzvikuju ustaški pozdrav u Saboru kao djeca puštena s lanca. Treći indikator tiče se međunarodne situacije. Naprosto su se htjeli smjestiti u opći europski kurs koji ide udesno.
Svatko tko se ikad kretao umjetničkim institucijama i scenama zna koliko su ovakve operacije zahtjevne. A to je najbolje iskusio čuvar dvostruke konotacije Gordan Jandroković koji više ne može smiriti đake. Najradije bi ih poslao na ljetne ferije sa zadatkom da napišu sastav na temu “Što je pjesnik htio reći?”. Cijela država zna, možda i oni znaju. Ne treba ih više opterećivati kompleksnim postupcima umjetničke proizvodnje i recepcije. Stvarnost uvijek iscuri.
