Nekoliko puta mi se u posljednjih nekoliko mjeseci dogodilo da bih nešto upitao radnika u supermarketu, pa ga ne upitam. Ili da bih se izvikao na radnika na dostavljačkom biciklu, koji juri po trotoaru, premda postoje i kolovoz, i biciklistička staza, pa ga prepoznam, zamuknem, ne izvičem se. U supermarketu kad sam, ne mogu mu uputiti pitanje, jer između nas dvojice, po svoj prilici, ne postoji jezik. Engleski, taj esperanto svih stranaca i tuđinaca, u ovom slučaju nije način. Jezik radnika u zagrebačkom supermarketu, kao i dostavljača na zagrebačkom trotoaru, jezik je šutnje. Čak ukoliko on i zna engleski, ako je čovjek Indijac, onda najvjerojatnije engleski zna, ako je Nepalac, onda taj jezik sigurno zna, nemoguće je da jedan drugome išta kažemo, ili da jedan drugoga išta upitamo. Svijet tog Indijca – a Višnja Gotal u jednoj izvanrednoj reportaži, objavljenoj u Jutarnjem listu, kaže da se, za razliku od radnika iz Nepala, u svijet indijskih radnika u Hrvatskoj nemoguće probiti – u toj se mjeri razlikuje od svijeta u kojem živim, i u koji je on došao, da mi jedan drugome niti imamo što reći, niti možemo jedan drugoga išta upitati. Između ostaloga, i zato što su indijski i nepalski radnici, de facto i de iure, u Hrvatsku stigli putem preprodaje roblja. Riječ je o interesantnoj kombinaciji tradicionalne trgovine robljem, na kojoj je, s jedne strane, do bogatstva u devetnaestom stoljeću došla Kraljevina Belgija, i na kojoj je sagrađen grad Bruxelles, te na kojoj su stvorene Sjedinjene Američke Države, kao i arapski svijet tog istog vremena, s ultramodernim menadžeriranjem ljudskim resursima. Naime, kako saznajemo: nepalski radnici od nepalskih robovlasničkih agencija za skupe pare kupuju robovski status i povlasticu da ih te agencije prodaju hrvatskim robovlasničkim agencijama, koja ih zatim za dvostruko veću cijenu prodaju hrvatskim poslodavcima. Stvar je donekle kompleksna, jer kreće od pretpostavki koje su u mom svijetu nepoznate, pa onda to i jest prvi razlog što nisam u stanju doprijeti do njihova svijeta: sloboda za nepalskog radnika nije najviša ljudska vrijednost, nego on za ogroman novac, koji će godinama otplaćivati, kupuje pravo da bude rob. Od onog što mu njegov hrvatski poslodavac isplati nepalski će radnik, dakle, morati da preživi, da pošalje novac obitelji u Nepalu, da otplaćuje svome nepalskom, a posredno i hrvatskom robovlasniku cijenu svoga robovanja. Zašto nepalski i indijski radnici žele da budu robovi, i da rade za europske poslodavce, u zemljama koje se isprazno diče idealima slobode i ljudskih prava? Zato što je to jedini način da on, kao i njegov indijski drug, u svojim domovinama stvore svoj dom, sagrade i opreme kuću, zaštite porodicu i stvore svijet, u kojemu će sloboda konačno moći da bude najviša ljudska vrijednost. Razumijete? Da bi ti ljudi mogli da dopru do slobode, da bi konačno mogli ginuti i umirati za slobodu, najprije moraju da se pokore, da otkupe pravo da budu robovi, pa da, recimo, u Zagrebu ponove ono što se već zbilo u Bruxellesu, koji je od temelja pa do krova podignut na robovlasničkom iskorištavanju ljudi i resursa današnje Demokratske Republike Kongo. Razlika između afričkih robova, na čijem je teritoriju belgijski kralj Leopold II, jedna od mračnijih zlikovačkih figura u novijoj europskoj povijesti, oformio svoju privatnu državu, koja je imala samo dva cilja, kraljevo osobno bogaćenje i prosperitet Belgije i belgijske prijestolnice, i današnjih nepalskih i indijskih radnika u Hrvatskoj (kao i širom Europe), u tome je što je Leopold II svoje robove morao hraniti i mogao ih je ubijati. Današnji robovlasnici ne smiju ih ubijati i ne moraju ih hraniti. Ni u Leopoldovom, ni u slučaju današnjih nepalskih i hrvatskih robovlasničkih agencija, ropstvo nije bilo doživotno. Ako netko od tih Nepalaca doista uspije u svom naumu, pa robovskim radom u Europi stvori svoj mali nepalski raj, u kojemu će moći da govori o slobodi kao najvišem ljudskom idealu, svi će akteri ove priče biti sretni radosni. Hrvatska će mu poslati Kolindu da ga posjeti, i da po glavi pomazi njegovu dječicu.
Ali nepalske i indijske radnike u Hrvatskoj robovima ne čini samo to što su hrvatske i europske vlasti dopustile agencijama da radnicima iz Nepala i Indije trguju na način na koji se trguje robljem, nego ih robovima čini i to što mi o njima ne znamo ništa. Možda ćemo naučiti njihova imena, ali je vjerojatnije da ćemo ih zvati po nekim našim, bližim i lakše izgovorivim, nadimcima. I to ćemo onda tumačiti kao izraz naše ljubaznosti, gostoprimstva, prisnosti… Nekako ćemo smetnuti s uma da su upravo to činili i američki robovlasnici, tojest dobri i dragi američki građani kad bi im robovlasnici preprodali mladića ili djevojku, koje su u utrobi broda upravo dopremili s afričkih obala, iz država koje će se koju stotinu godina potom zvati Liberija, Nigerija, Senegal, Benin: nadijevali su im prisna i pitoma domaća imena, savršeno nezainteresirani za njihova prava imena, kao i za svijet iz kojeg su potekli. Njima su njihovi robovi bili životinje koje govore, životinje s razumom, prema kojima su se odnosili u skladu s vlastitim karakterima, pogledom na svijet i osjećajima. Neki ljudi dobri su prema psima i robovima, drugi ih ljudi muče i ubijaju.
Promislimo na čas ima li razlike između američkoga robovlasničkog društva i današnje Hrvatske? Pa zašto ne reći: i Europe! Znamo li mi imena tih ljudi koji posljednjih mjeseci žive među nama? Doživljavamo li ih kao ljude? Ako mislite da ih doživljavamo kao ljude, onda imajte na umu da bi to trebalo značiti da ne vidite razlike između njih i svojih prvih susjeda. Želite li da nepalski radnici žive u stanu do vas? I što vam je na umu kad pomislite da njihove žene i djecu, koji su, ako povučemo ravnu crtu između Zagreba i glavnog grada Nepala, udaljeni 6290 kilometara? Znate li uopće koji je glavni grad Nepala? I kako izgleda nepalska zastava?
Ljudi su, pored svega drugog, robovi tuđega neznanja. Ako dovoljno toga ne znamo o drugim ljudima i kulturama, a naročito o književnostima tih drugih ljudi, o njihovim legendama, pripovijestima, sonetima i romanima, u njima ćemo vrlo lako vidjeti dostavljače na biciklima koji jure na trotoaru, i sitne nevidljive mladiće koji u crvenim Konzumovim odorama poravnavaju redove zelenih boca s mineralnom vodom. Ako dovoljno toga o njima ne znamo, vidjet ćemo berače pamuka koje njihovi goniči imaju pravo izbičevati. I još nešto: što vam se, iz perspektive roba, čini gore, to da ga izbičuju jer je bio nešto bolešljiv, pa nije mogao dovoljno hitro brati pamuk, ili to da mu u Konzumu uruče otkaz, jer iz istoga tog razloga jedan dan nije došao na posao? Meni se, vidite, čini da je bičevanje sretniji životni ishod, jer što će radnik iz Nepala kada ga hrvatski poslodavac ne plati ili kad mu da otkaz? Da se, možda, neće požaliti svome hrvatskom ili nepalskom robovlasniku? Da se, možda, neće obratiti sindikatu? Fantastičan je to osjećaj, neopisiv, sasvim izvan književnosti i izvan čovjekove moći imaginacije, kada bez centa u džepu dobiješ otkaz 6290 kilometara zračne linije od doma. Zbog tog osjećaja nepalski će, kao i indijski radnici uvijek raditi bolje od hrvatskih, srpskih, bosanskih radnika.
Hrvatski novinari će, pa tako i Višnja Gotal, strance najprije upitati što znaju o nama, koga poznaju među nama. Nepalski radnici, bezbeli i naravno, znaju za mokru, seksi Kolindu, u svečanoj loži moskovskog stadiona. Naravno, neće oni reći ni da je mokra, ni da je seksi. I znaju za Rakitića i Modrića. A ustvari, moglo bi se reći da znaju previše o nama. Kao i o drugim Europljanima, da ponovimo. Mi smo, ovakvi kakvi pred njima stojimo, nervozni i nezainteresirani za ljude, kao pravi zapadnjaci u zanosu velikoga materijalnog prosperiteta, podanici odvratnoga Leopolda II, ili barem njegove krvave metropole, od koje krvavija na svijetu teško da i postoji. Doista, što smo mi drugo, nego Kolinda, Rakitić, Modrić! Pa zar to ne doživljavamo kao kompliment?
Kraljevina Nepal je teritorijem kao dvije i pol Hrvatske, zemlja s tridesetak milijuna stanovnika, s himalajskim turizmom i najvišim planinskim vrhom na svijetu. Narod koji nije za penjanja, bavi se poljoprivredom. Etnički su raznoliki, većinom hinduisti, budisti i marksisti. Imaju očajno lošu vlast, i jednako lošu, ako ne još i goru, revolucionarnu lijevu opoziciju. Mogli bi biti naša braća.
