Da, CO2 uzrokuje globalno zagrijavanje i oko toga ne postoje nikakve dvojbe

Dokumentarni film The Great Global Warming Swindle, televizijskog producenta Martina Durkina, ovih se dana dijeli na rubnim portalima i među klimatskim skepticima na društvenim mrežama. U tome prednjači Facebook stranica “2012 Transformacija svijesti”, koja je ovaj dokumentarac od 2019. godine podijelila nekoliko puta (1, 2, 3, 4, 5).

Kontroverzni dokumentarac, prvi put prikazan na britanskom Channel 4 2007. godine, okuplja znanstvenike, ekonomiste, političare, pisce i druge koji osporavaju znanstveni konsenzus o ljudskom utjecaju na globalno zatopljenje, za koje pak smatraju da je najveća prevara modernog doba i “definirajuće moralno i političko pitanje našeg vremena”.

Vrlo brzo nakon prvog prikazivanja, Durkinov film zaradio je brojne negativne kritike te optužbe za zloupotrebljavanje podataka i njihovo izmišljanje, oslanjanje na zastarjela istraživanja, pogrešno predstavljanje stava Međuvladinog panela za klimatske promjene (IPCC) te iznošenje tvrdnji bez ikakvog konteksta.

Uslijed toplinskih valova i požara koji su potaknuli raspravu o klimatskim promjenama, netočne i znanstveno neutemeljene tvrdnje iz filma ponovno su postale aktualne, iako su ih odavno znanstvenici ocijenili netočnima.

Poruka filma ukratko se može sažeti ovako: ljudski utjecaj na klimu je mit, ugljikov dioksid (CO2) je dobar za planet, a klimatske promjene nisu znanstveno dokazana činjenica, već politička ideologija, “zelena” agenda koja se ljudima nameće.

CO2 i utjecaj na klimu

Na početku filma iznose se tvrdnje kako se ne može reći da CO2 pokreće klimu i da nema direktnog dokaza koji povezuje globalno zatopljenje u 20. stoljeću s antropogenim emisijama stakleničkih plinova. Je li to uistinu tako?

Američka Nacionalna uprava za oceane i atmosferu (NOAA) izvijestila je u svibnju ove godine da je količina ugljikovog dioksida u atmosferi oborila rekord.

Koncentracija plina dosegnula je gotovo 421 čestica na milijun u svibnju 2022. godine, a 2021. godine emisije su iznosile ukupno 36,3 milijarde tona, što je najviša razina u povijesti. Znanstvenici iz NOAA priopćili su kako u atmosferi sada ima više ugljičnog dioksida nego u bilo kojem trenutku u najmanje 4 milijuna godina (The New York Times).

Uz povećanje C02, znanstvenici bilježe i ubrzano zagrijavanje.

Prema podacima NASA-e, 2016. i 2020. najtoplije su godine od 1880. te postoji dugoročni trend rasta. Od 2005. godine zabilježeno je 15 najtoplijih godina ikad, s tim da je posljednjih osam bilo najtoplije.

U Znanstvenom vodiču kroz skepticizam o globalnom zatopljenju objašnjava se uloga CO2 u globalnom zatopljenju.

Ugljikov dioksid zadržava infracrveno zračenje, poznato i kao toplinsko zračenje.

Posljednjih desetljeća sateliti su zabilježili manje energije koja odlazi u svemir, što je jasan pokazatelj pojačanog učinka efekta staklenika. Mjerenja ukazuju da izgaranje fosilnih goriva dramatično povećava koncentraciju ugljikovog dioksida u atmosferi te kako dodatni CO2 zadržava toplinu koja bi inače otišla u svemir.

Dodatan CO2 samo je pojačao izvorno zagrijavanje te doveo do procesa pozitivne povratne sprege koji pojačava (dok negativni oslabljuje) bilo koju klimatsku promjenu koja se već događa.

Pogrešno prikazivanje podataka

Dominantna teza dokumentarca jest da se klima konstantno mijenja te da čovjek nema utjecaja na to.

U Zemljinoj povijesti, tvrdi Durkin, bilo je razdoblja kada je bilo puno toplije i puno hladnije nego što je danas.

“U 14. stoljeću Europu je snašlo Malo ledeno doba. Prije Malog ledenog doba bilo je toplo zlatno razdoblje kad su temperature bile toplije nego danas, znano klimatolozima kao Srednjovjekovni topli period”.

Znanstvenici David Jones, Andrew Watkins, Karl Braganza i Michael Coughlan iz Ureda za meteorologiju australskog Nacionalnog klimatskog centra  u kritici dokumentarca objavljenoj u časopisu Australian Meteorological and Oceanographic Society uočili su kako autor filma koristi grafikon koji pokazuje globalnu prosječnu temperaturu od 900. godine do početka 21. stoljeća, s najvišim vrijednostima zabilježenima između otprilike 1100. i 1300. godine, što je označeno kao “Srednjovjekovno toplo razdoblje”.

Grafikon je zapravo reprodukcija dijagrama koji je objavio IPCC u svom izvješću iz 1990. godine, uz napomenu da zapravo još uvijek nije jasno jesu li sve naznačene fluktuacije bile uistinu globalne.

Kasnije su ti podaci ažurirani, što se može vidjeti u grafu koji je IPCC objavio 2007. godine i koji pokazuje da su temperature posljednjih desetljeća nadmašile one iz Srednjovjekovnog toplog doba.

Zaključak je to i izvješća koje su na zahtjev američkog Kongresa 2006. sastavili članovi Nacionalne akademije znanosti, inženjerstva i medicine. Izvješće se temelji na pregledu znanstvenih dokaza o globalnim temperaturama u posljednjih 2000 godina.

Utvrđeno je da postoje dokazi za topla razdoblja tijekom Srednjeg vijeka, ali vrijeme i trajanje tih razdoblja mogu varirati od regije do regije.

Znanstvenici su, na temelju dostupne literature, zaključili da rekonstrukcije temperatura pokazuju relativno tople klimatske uvjete s vrhuncem oko 1000. godine te relativno hladno razdoblje, ili Malo ledeno doba, od otprilike 1500. do 1850. Vrijeme toplih perioda moglo je varirati po regijama, ali ništa ne upućuje na to da su temperature u srednjem vijeku bile više nego u proteklih nekoliko desetljeća.

Nedostatak preciznih dokaza za temperature prije 1600. godine, posebno na južnoj hemisferi, glavni je razlog zašto postoji manjak povjerenja u podatke kojima se pokušava rekonstruirati globalne temperature koje datiraju dalje od tog perioda (1, 2). Tehnologija za precizno mjerenje temperature prije 17. stoljeća, naime, nije postojala, a sustavno prikupljanje temperaturnih podataka počinje još kasnije. Skale koje se najčešće koriste za mjerenje temperature, Celzijusova i Fahrenheitova, razvijene su u 18. stoljeću (1, 2, 3).

Branko Grisogono s Prirodoslovno-matematičkog fakulteta (PMF) u Zagrebu još ranije je za Faktograf komentirao učestali argument klimatskih skeptika, a to je da su neka područja Zemlje, prije 800 ili tisuću godina, bila toplija nego danas.

“Uvijek ćemo nalaziti lokalitete i mikroklime koje nisu u skladu sa srednjom globalnom klimom. Upravo zato se i govori o srednjoj prizemnoj temperaturi, ali za cijelu Zemlju. Isto tako vrijedi i za oceane i za mora. Postoje morske struje koje se još uvijek hlade. Ipak, većina morskih struja, kao i globalni oceani i mora, se nepobitno zagrijavaju i zaprimaju ogromne količine energije. To se između ostaloga uočava i u srednjem porastu globalne razine mora i oceana. I danas možemo pronaći na izoliranim dijelovima Pacifika, ili južno od Grenlanda, da se događa lokalno zahlađenje, ali mi ovdje govorimo o globalnim srednjim i najmoćnijim promjenama”, objasnio je tad za Faktograf.

U filmu se također može naći informacija o tome kako je za vrijeme brončanog doba dosegnut holocenski maksimum te da su temperature kroz više od 3 tisućljeća, prije 8000 godina, bile znatno više nego danas.

Kako na svojim stranica, navodi američka Nacionalna uprava za oceane i atmosferu, paleoklimatolozi su dugo sumnjali da je “srednji holocen”, razdoblje koje otprilike počelo prije 7000, a završilo prije 5000 godina, bilo toplije u odnosu na današnje doba. Danas se smatra da je srednji holocen (otprilike prije 6.000 godina) općenito bio topliji, ali tijekom ljeta i na sjevernoj hemisferi.

Uzroci tog zatopljenja bili su prirodni (promjene u Zemljinoj orbiti te količina sunčevog zračenja koja dopire do Zemljine površine), što nije slučaj kod recentnog zatopljenja kojem je uzrok ljudsko djelovanje.

Kako je rasla temperatura

U dokumentarcu se navodi tvrdnja da se prosječna globalna temperatura smanjila između 1940. i 1980. godine, unatoč tome što se u tom razdoblju koncentracija stakleničkih plinova – povećala. Po autoru filma, zatopljenje je počelo puno prije nego su automobili izmišljeni. 

“Štoviše, većina se zatopljenja dogodila prije 1940. godine, tijekom perioda kada je industrijska proizvodnja bila relativno beznačajna. Nakon Drugog svjetskog rata temperature su, po teoriji, trebale naglo porasti. No nisu, nego su naglo pale”.

Christopher Merchant sa Sveučilišta u Edinburgu objavio je video predavanje u kojem se navodi da film lažno implicira da je CO2 jedini pokretač temperaturnih promjena, iako na njih utječu i solarne varijacije, vulkanske erupcije te industrijski aerosoli.

Povećana koncentracija takvih aerosola u periodu Drugog svjetskog rata i poslije dovela je do blagog zahlađenja. Osim toga, naglašava Merchant, termalna inercija (svojstvo materijala da prima i pohranjuje toplinsku energiju) u oceana je takva da im nekad treba više od desetljeća da reagiraju na promjene u količini C02 u atmosferi.

I Merchant i znanstvenici iz australskog Nacionalnog klimatskog centra Ureda za meteorologiju u kritici također primjećuju kako je Durkin, kako bi dokazao ovu tezu, koristio graf za koji je navedeno da mu je izvor NASA. Međutim, Durkinov graf se razlikovao od originalnog NASA-inog grafa.

U drugim je verzijama filma graf promijenjen te je izbačena NASA kao izvor. Kasnije je redatelj otkrio da je graf izvorno objavljen u opskurnom časopisu Medical Sentinel, u radu čiji su autori poznati klimatski skeptici.

Možda najbolji prikaz promjene globalne temperature jest grafika koju je objavila upravo NASA, a koja se odnosi promjene od 1880. godine.

Zagrijavanje troposfere

U dokumentarcu se također iznosi tvrdnja da bi se troposfera trebala zagrijavati brže od površine, no da podaci pokazuju da se površina brže zagrijava, što “ukazuje da bilo koje klimatske promjene koje se događaju nisu uzrokovane ljudskom aktivnosti”.

“Ako je stakleničko zatopljenje, imate više zatopljenja u sredini troposfere, prvih 10, 20 km atmosfere”, navodi se u filmu te dodaje kako se u velikom dijelu planeta dio atmosfere ne grije kao površina.

Kako je za Reuters još 2010. tumačila Dian Seidel, meteorologinja američke Nacionalne upravu za oceane i atmosferu, dugo je vremena postojala razlika između onoga što su klimatski modeli predvidjeli i onoga što su mjerili sateliti i meteorološki baloni.

Prve analize podataka iz 90-ih zaključile su da se donji dio troposfere, prvih 10 kilometara atmosfere, ohladio u odnosu na površinu od 1979. godine, kada su lansirani prvi sateliti koji su mogli pratiti mjerenja temperature.

“Prvi satelitski podaci o temperaturi troposfere prikupljeni su 1979. godine, ali ni meteorološki baloni ni ta rana satelitska promatranja vremena nisu bili točne mjere klimatskih promjena. Oni su meteorološki baloni i meteorološki sateliti, nisu klimatski baloni i klimatski sateliti. Nisu kalibrirani dovoljno precizno da prate male promjene u klimi koje očekujemo vidjeti”, kazala je.

Tek kasnije, dvije su studije iz časopisa Science pokazale pogreške u načinu na koji su satelitski podaci prikupljeni i interpretirani (New Scientist).

Ispravljeni temperaturni zapisi pokazuju da troposferske temperature doista rastu približno istom brzinom kao površinske temperature te gotovo svi skupovi podataka pokazuju prosječno zagrijavanje koje je slično površinskom zagrijavanju (1, 2, 3).

Učinak stakleničkih plinova

“Da nema stakleničkih plinova, ovo bi se Sunčevo zračenje odbijalo natrag u svemir ostavljajući planet hladan i nenastanjiv”, još je jedna tvrdnja iz filma.

Staklenički plinovi propuštaju sunčevo zračenje do površine Zemlje, ali i apsorbiraju infracrveno zračenje koje emitira Zemlja i time dovode do zagrijavanja površine planeta.

Tvrdnja iz dokumentaraca je točna; da nema stakleničkih plinova, Zemlja bi uistinu bila prehladna za život. Međutim, ono što se ne spominje u filmu jest to da treba razlikovati prirodni efekt staklenika od pojačanog učinka staklenika.

“Prirodni efekt staklenika uzrokovan je prirodnim količinama stakleničkih plinova i vitalan je za život. U nedostatku prirodnog efekta staklenika, površina Zemlje bila bi približno 33 °C hladnija. Pojačani učinak staklenika odnosi se na dodatni utjecaj zračenja koji je rezultat povećanih koncentracija stakleničkih plinova izazvanih ljudskim aktivnostima. Glavni staklenički plinovi čije koncentracije rastu su ugljikov dioksid, metan, dušikov oksid, hidroklorofluorougljici”, navodi na svojim stranicama Svjetska meteorološka organizacija.

Vodena para

U filmu se umanjuje utjecaj povećanja ugljikovog dioksida u atmosferi, uz objašnjenje da je CO2 u atmosferi i dalje prisutan u vrlo malom postotnom udjelu.

“Ako usporedimo CO2 s postotkom svih plinova u atmosferi, kisika, dušika, orgona, onda on iznosi 0.54 posto” , navodi se u filmu uz tvrdnju da je vodena para “najvažniji staklenički plin”.

Atmosferu čini smjesa plinova koja okružuje Zemlju i sudjeluje u njezinoj vrtnji. Osnovni su sastojci zraka: dušik (78,08%), kisik (20,95%), argon (0,93%) te u promjenjivim količinama vodena para (0 do 4%) i ugljični dioksid (0,03%), a u neznatnim količinama vodik, helij, ozon, metan, amonijak, ugljikov monoksid, kripton i ksenon (Enciklopedija.hr).

Staklenički plinovi su oni plinovi koji zadržavaju toplinu na Zemlji te utječu na zagrijavanje planete, a njihovo je povećanje u atmosferi u korelaciji s recentnim porastom globalne temperature.

Kako bi objasnili u kakvom su odnosu CO2 i vodena para, ponovo ćemo se poslužiti izjavom Branka Grisogona s PMF-a iz prijašnjeg Faktografovog teksta.

“Točno je da je najjači staklenički plin vodena para, međutim s porastom CO2 u atmosferi podiže se i temperatura atmosfere. To znači da može biti u zraku i više vodene pare, jer joj s malim porastom temperature zbog porasta CO2, poraste i ravnotežni tlak u atmosferi. Porast temperature zraka od 1 °C dovodi do potencijalnog porasta količine vodene pare za 7%. Drugim riječima, CO2 otvara manevarski prostor za više vodene pare u atmosferi, koja je najjači staklenički plin. Tako počinje takozvana pozitivna sprega ili positive feedback: jedno pojačava drugo. CO2 podiže temperaturu – dobivamo više vodene pare – dobivamo novi skok itd. Može se reći da CO2 i ostali plinovi staklenika pojačavaju svoje međusobne efekte. U geološkoj prošlosti količina CO2 je rasla nakon porasta srednje temperature zraka. Međutim, u aktualnim klimatskim promjenama ide obrnuto: prvo CO2 ide gore, a iza toga raste srednja temperatura”

Solarna aktivnost

Dokumentarac ističe teoriju po kojoj je, za trenutno zatopljenje, kriva solarna aktivnost koja je, sudeći po iznesenim tvrdnjama, na iznimno visokoj razini.

Kako se može naći na stranici NASA-e, promjene u Zemljinoj orbiti oko Sunca utječu na izmjenu ledenih doba, ali zagrijavanje koje se događa posljednjih desetljeća prebrzo je da bi se moglo povezati s promjenama u Zemljinoj orbiti te preveliko da bi ga uzrokovala solarna aktivnost.

Podaci o količina sunčeve energije koja “pogađa” gornji sloj atmosfere, a koje znanstvenici pomoću satelita prate od 1978. godine, govore da nema trenda povećanja količine sunčeve energije koja dolazi do planeta.

Kada bi Sunce bilo odgovorno za globalno zatopljenje, ono bi se uočilo u svim slojevima atmosfere, od površine do gornje atmosfere, odnosno stratosfere. Međutim, podaci pokazuju kako se stratosfera hladi, dok se zagrijavanje na površini povećava (NASA).

Osim toga, kako se navodi u Znanstvenom vodiču kroz skepticizam o globalnom zatopljenju, kad bi globalno zagrijavanje bilo uzrokovano Suncem, najveći trend zagrijavanja očekivali bismo danju. Umjesto toga, podaci pokazuju kako se broj toplih noći povećava brže nego broj toplih dana.

Osim toga, diskutabilni su i podaci koji korišteni kako bi dokazali tu tezu.

Danski geofizičar Eigil Friis-Christensen, čije je istraživanje korišteno u filmu kako bi se potkrijepila tvrdnja da je Sunčeva aktivnost uzrokovala nedavno zatopljenje, izrazio je zabrinutost zbog grafa koji je korišten u filmu, a koji prikazuje solarnu aktivnost i temperature u zadnjih 400 godina.

Kako navodi u priopćenju, postoji sumnja da su dijelovi tog grafa sastavljeni od izmišljenih podataka te da prikaz u dokumentarcu prenaglašava korelaciju između duljine solarnog ciklusa i rekonstrukcije temperature sjeverne hemisfere u razdoblju 1580. – 1975. godine.

Političke poruke

Uz manipulativne tvrdnje i selektivno iznošenje činjenica, film The Great Global Warming Swindle napada znanstvenike koji upozoravaju na posljedice globalnog zatopljenja. Pripisuje im da se tom temom bave jer tako vrlo lako mogu doći do financiranja za svoje projekte.

Priča o klimi pretvorila se u političku ideologiju, navodi autor filma koji optužuje zeleni pokret da želi spriječiti industrijski razvoj, naročito na afričkom kontinentu.

Pritom zanemaruje činjenicu da, kako se navodi u Znanstvenom vodiču kroz skepticizam o globalnom zatopljenju, na pitanje uzrokuju li ljudi klimatske promjene, ne postoji samo suglasnost znanstvenika, već postoji suglasnost dokaza.

Dokazi su pak temeljeni na mjerenjima; sateliti mjere manje topline koja odlazi u svemir, a površinska mjerenja pokazuju kako se više topline vraća na Zemlju.

Ostali indikatori zagrijavanja primijećeni su diljem planete. Smanjenje ledenih ploča, povlačenje glečera, porast razine mora i pomicanje godišnjih doba. Noći se zagrijavaju brže od dana, zime se zagrijavaju brže od ljeta, a donja atmosfera se zagrijava dok se gornja atmosfera hladi.

Reakcije na film

Carl Wunsch, profesor oceanografije na Tehnološkom institutu u Massachusettsu koji je intervjuiran u filmu, nakon njegovog prikazivanja rekao je da se ne slaže sa zaključcima filma i načinom na koji je njegova izjava korištena. Znanstvenik Sir David King također je priopćio kako mu je u filmu pripisana izjava koju nije rekao.

Nakon brojnih kritika, film je promijenjen nakon što je prvi put emitiran na Channel 4. Jednom je grafikonu promijenjena vremenska os, uklonjena je tvrdnja da vulkani proizvode više CO2 nego ljudi, a nakon prigovora o tome kako je njegov intervju korišten, razgovor s Wunschom uklonjen je za međunarodna i DVD izdanja.

Britansko regulatorno tijelo za emitiranje (Ofcom) primilo je 265 pritužbi na film nakon njegova emitiranja, od kojih je jedna bila detaljna pritužba na 176 stranica koju je zajedno napisala skupina znanstvenika (Wikipedia).

Osim toga, drugih trideset i sedam britanskih znanstvenika također su izašli u javnost s izjavom u kojoj stoji kako se u filmu krivo i manipulativno predstavljaju znanstvene činjenice i stavovi.

faktograf