Živeći, ovdje na ovoj posuđenoj zemlji u kojoj gledamo svaki svoj korak kao riječ za ono što se događa u nama, vjerujući kako se i carstva stječu tim koracima, zaboravljamo da smo samo ljudi.
Ljudi koji se drže zajedno kao boje na slici i tijela se dodiruju pa i na daljinu istim svitanjima i istim ushitima, zaboravljajući se ponekad glasati bolnošću istine.
Jesu li tome kriva vremena ili praznine izrasle oko nas i tog istog koraka koji u vremenu iščezava dok se mi dvoumimo : što dalje ili, za čim smo uopće toliko čeznuli?
Pokatkad , jednostavno treba dati vremena vremenu.
Civilizaciji 21. stoljeća potkrala se poezija Asteka, Indijanaca, poezija lapidarna i jednostavna do boli... do boli poraza o tome kako je u životu samo istina vrijedna svih pogleda očuvanih riječima čeznuća. Ova svojevrsna tročlana antologija poezije Asteka, meksičkih indijanaca i pjesama samog prevoditelja posvećenih Meksiku razotkriva istinu i bit života, i iako i vremenski i zemljopisno udaljene ove civilizacije zapadnom čovjeku ukazuju se bliskima posredstvom univerzalnog jezika pjesme, pjesme kao jedinstva čovjeka i prirode. Tematski , poezija Asteka vezana jeuz istinitost i iskonsko na ovome svijetu, a cvijet i pjesma ogledalo su života, čovjeka i boga na zemlji. Cvijet i pjesma astečka su metafora za umjetnost i poeziju... jer, za ovaj indijanski narod u trolisnom savezu plema koja djeluju kao jedan narod prožet religijom, sklon poeziji i umjetnosti , umjetnik je onaj koji može razgovarati sa svojim srcem, i on krade i dariva riječ, a opet, on je , kao i svaki drugi čovjek, gospodar i lica i srca... u vremenu koje se kotrlja, i u vremenu u kojem i riječi počinju sanjati... u vremenu u kojem se vrijeme počinje u kalendare bilježiti... i u kojem to isto vrijeme još ne zna želi li iz kalendara pobjeći...
Naše vrijeme kao da nije sigurno je li ono samo pobjeglo iz kalendara, ili su se kalendari sunovratili u preticanje mjeseci, dana, sati i povukli za sobom trag bijele boje pa više ne znamo je li nešto došlo prerano a mi zakasnili zakasniti, ili jednostavno nismo stigli dok su brojevi još u kalendaru stanovali. Nismo li se zaigrali, pa zaboravili na igru, i onda precijenili sebe u želji varanja vremena, gospodareći nečim što nije naše, ne shvaćajući kako se na zemlji samo upoznajemo i ne možemo letjeti iznad vjetrova, i paliti mrak samo zato što ne vidimo ono što bismo željeli, i ne možemo neistine odijevati odorama naših istina, jer istine su, pa i za nas, u ovom trenutku, samo stanovnice neba do kojeg ne možemo doći mimo boravka na zemlji.
Narodi, za koje kažu kako nikada nisu imali prava pisma, nego na stotine slikovnih simbola i kako su i quaipusima prenosili tajne svojih misaonih kraljevstava, nisu bili samo neke marginalne pretkolumbijske civilizacije Amerike već stvarni ljudi.
Oni, svjesni kako u krugu podarenih im života sunce dolazi njihovim dolaskom, a putem hodeći ovozemaljstvom ulažu u Nadu, u dolazak Istini, koja je otklon od svakog straha, koja je oda čovjeka i puta.
A tim putem ide se sam.
I „možda nema nikoga tko može izreći istinu na zemlji“ ali, pjesmom i cvijetom briše se nesigurnost zemlje i trag na njoj postaje san, odsanjan na granici onog nekad i ovog sad, i buđenje samo je otiranje svih ljudskih zemaljskih neistina zatvorenih Pjesmom i cvijetom u kamenu svjedoku smrvljenu od vremena, u caklini onih zemaljskih nadanja, orobljenih tuga i izbezumljenih tišina.
Pjesma i cvijet zvuk su irisa života na zemlji, ljudi, strpljivih prolaznika okićenih koracima jednostavnih pokreta, ostvarenih ritmova dalekih a dostižnih, životno nebesko ljudskih plesova.
