U svijetu zbrkanom poput mase razbojanih mrlja, u životima ljudi opčinjenih uvijek novim plohama sutona, mjesta u kojima se možda može gnijezditi mašta teško je pronaći.
Orijentalne priče su svjetlost za nestvarno.
U njima drhti nemirna magičnost.
U njima se iz nepostojećih svjetova stvaraju postojeći i postojeći se onda utapaju u ponovno nepostojećim, i u njima postoji čovjek koji se može utopiti i u unutrašnjost jedne slike.
Priče su ovo o mašti. O ljudskom snatrenju, o ljepoti, o nestvarnoj zbilji, o sudaru svjetova u kojima jesmo i onih s kojima bismo se stapali.
Ali smo smrtni… i ljudi… i…
Ne možemo sve što bismo željeli.
Jer, želja te naučila ništavnosti želja. Žaljenje te naučilo da nije vrijedno žaliti. Budi strpljiva, o pogreško koje smo svi mi jedan dio, o nesavršenosti, zahvaljujući kojoj savršenost postaje svjesna same sebe, o bijesu koji nisi nužno besmrtan.
U život gospe – iz – sela – otpalog – lišća bijes nikada nije zalutao.
U njoj su postojali samo labirinti ljubavi.
A princ Žen –Ši ih je imao mnogo, i zaboravljao ih je mnogo.
Sasvim slučajno, nije ju ubilježio u svoj život. A njen je zbog njega postojao. Priča. Priča iz jednog starog japanskog romana.
I jedna druga priča s potkom u taostičkoj basni stare Kine priča o Vang Fou, priča je o moru od plavog žada. Priča je o caru kojemu su stvorili samoću kako bi mogao rasti i jednom vladati, u carstvu čistih boja i prozirnih postojanja.
Svijet rižinih polja i svijet boja rižinih polja nije se poklopio.
Vang-Fo bio je vladar polja sunovrata koja ne mogu umrijeti, i vladar planina punih snijega koji se ne može otopiti.
Bio je slikar. Trajan u svijetu stvorenom od proticanja.
Car je bio samo sjena jedne sile uokvirene u vlast.
Car je bio nemoć. Mnoštvo razočaranja preslikavanih i umnožavanih iz dana u dan.
U mašti, u ljepoti, u spokoju, u stvaranju nestao je Vang-Fo.
A car je ostao vladati drugima jer sobom nije mogao.
Previše smrtan, prepun gorčine morske pjene, sahranio je magičnu moć iluzije. I ostao običan.
Priča…
I onda tu dođe i priča o Kali kojoj su odrubili glavu, i priča o čovjeku koji je volio Nerejide i priča…
I priča o priči… i krajevi su i počeci likova izronjenih iz mjesta iz snova, a mjesta iz snova stanuju danas možda u nekima jer:
U svemiru gdje sve prolazi poput sna, čovjek se grize što ne traje vječno. Ja se ne žalim što su stvari, bića, srca smrtna, jer je jedan dio njihove ljepote načinjen od te nesreće. Ono što me žalosti jest što su jedinstveni.
Ljepota je u traganju za jedinstvenostima. I nije bitan broj i nije bitno otkriće, bitna je spoznaja kako postoje.
