Središte romana, kao uostalom i svih romana Marquerite Duras je žena.
U krizi, razdirana između obveza i slobode, prilagodbe i pobune, ljubavi i nevjere… muževe nevjere, koju ona naslućuje i koja se zapravo nameće kao nužnost veze koja umire.
Nevjera je živjeti u braku bez ljubavi kao i završiti u zagrljaju tuđe žene.
Nevjera je laž.
I Maria odlučuje prekinuti laž koja se može vuči u nedogled, ako se o njoj šuti.
Ona odlučuje prekinuti dugogodišnju vezu.
I onda, u priči, svaki detalj, pogled, primisao, raspoloženje, elementi su koji taj kraj, nakon gubitka iluzije o trajnosti ljubavi i sreće, približavaju realnom završetku.
Roman je metafora o iščezlim, ali nipošto i mrtvim osjećajima.
Ona je u braku sama. I pije.
I u tom samorazornom alkoholizmu Maria traži utjehu, ali i kažnjava i sebe i muža. Za nešto na što više ne mogu utjecati.
Ljetna oluja na putu između Barcelone i Madrida pretače se u oluju u njoj samoj. U atmosferi bujice i potopa, u trenu kad se nebo mijenja sa zemljom za svoje mjesto, oluja izranja kao okidač kaosa, kao zadnja crta obrane od iracionalnog.
Oluja bijesni, divlja, svojim kišnim ispadima otvara prostor dramatičnosti i stvara nered… sveopći nered u njoj i oko nje…. Nered iznikao iz suodnosa suprotnosti oluje i vedrine, žege i kiše, alkohola i dosade, sna i budnosti, jezika i tijela, ljubavi i nevjere.
Nezadrživa želja mlade Claire za Marijinim mužem sukladna je ljetnoj žegi… onoj koja se osjeti u zraku, u titravosti, u pogledu koji ispucava žudnju, u haljini koja se lijepi po oblinama, u glasu koji treperi u čekanju.
I ona je jedna od junakinja suprotstavljena rutini i ravnodušnosti.
I Marijina je prijateljica.
I ljubavnica njena muža… muža koji se ne može odlučiti za vrijeme prije ili za vrijeme poslije.
Odlučuje Maria.
I za njega i za sebe.
Kraj je zapravo bio davno.
Ova prevara je samo tren okončanja.
I većina parova u svijetu Marquerite Duras nema dugi rok trajanja. Baš poput njenih izbivanja i bivanja. Preko močvarne delte Mekonga i autoričinog djetinjstva, do pariškog modernističkog kruga i onda postmodernističkog atlantskog smiraja i sam život Marquerite Duras je roman, i samo pisanje je njen život. I ona kad u Ljubavniku kaže kako je najviše varala one muškarce koje je najviše voljela, ne stidi se ni varanja, ni ljubavi. I Kao da zna , kako ni varanje, ni ljubav, nisu vječni.
Stvari kao da su nepredvidive , ali i nezamislive u dugom trajanju.
I izgubljene igre kao da nagone da se o njima govori bez kraja.
Maria zna gotovo i trenutak kada će prevara okončati njihov brak. Zna, osjeća i ne želi i ne može ništa.
Čemu sprječavati nešto što se ne može zaustaviti.
Trenutak ne može naglo ostarjeti.
Može se samo, poput oluje, sunovratiti u sljedeći slobodan.
I onda je taj preljub potpuno izvjestan.
Na sveopćoj podlozi nesreće sreća je ipak moguća.
„To je kraj naše priče“, reći će Marija „i ti si dio mojega života“.
„To znam“ , reći će Piere.
I…
Marija je pogodila trenutak.
i …
Pier je zakasnio.
Oluja na ulicama Barcelone i oluja u tijelu jedne žene jenjava.
Gradić francuske provincije, u kojem se baš tu večer dogodio zločin iz strasti priča je koja postaje intriga i znatiželja cijelog mjesta.
Jedna žena, Marija, priča je koja postaje žudnja novog života.
Dogodilo se sve ono što se dogoditi moralo.
Rumenilo zore najavilo je novi dan… i najavilo kako je moguće preživjeti slom… i kako život ide dalje… i sam po sebi sadrži smisao.
Riječi prognane iz oluja naći će svoje utočište u svitanju u kome kapci više nisu zapečaćeni snom, u koji se iz nemoći bježalo, riječi prognane iz oluja započet će život u nekom drugom, novom danu. U njegovom predvorju, već čeka Marija.
