Treba znati ući u život svakog čovjeka i razumjeti njegove teškoće, jer je svaki čovjek svijet za sebe, biće koje ima veselih i tužnih trenutaka u svome životu, ne treba za to biti psiholog, dovoljno je biti čovjek, imati srce i osjećaj za ljude.

Tako je nekada govorio najveći sin u Hrvata, najveći čovjek na ovim našim prostorima svih vremena, Josip  Broz TITO.

Druže Tito, svi danas na badnjak poste, a ja jedem sarmu i pečenku. Svi danas citiraju Radića i Starčevića, a ja tebe druže Tito, svi se danas vesele Božiću, a ja se veselim svojoj novoj kolumni u SB Periskopu, ja sam čovjek izvan sistema, ja sam čovjek blokiran, ja sam čovjek pod ovrhama, ja sam čovjek sjeban, ja sam čovjek izoliran, ja sam čovjek društveno neprilagođen,  ja sam čovjek u kurcu.

Ja sam zaboga, čovjek u krletki. Moj druže Tito.

Pogled kroz krletku demokracije donosi mi iluziju slobode.

Danas je Božić, a slobodi nije potreban papa.

Ako pustiš ribu u posudu s vodom, nemoj misliti da si joj dao slobodu. Dao si joj medij u kojem će živjeti, kretati se, ali joj samim tim nisi dao i slobodu izbora jer joj je sloboda ograničena u toj posudi, baš kao i ptici u krletki.

Hrvatska je dobila demokraciju i zajedno s njom ropstvo slobode. Svoju krletku.

Sve što je živo teži za slobodom, a ipak je svako biće zaljubljeno u rešetke svoje vlastite krletke. To je pravi paradoks i neobjašnjiv čvor naše ljudske prirode.

A kako ući u život čovjeka u krletki? Koliko danas u Hrvatskoj ima ljudi koji se osjećaju zatvoreni kao ptica u kavezu, kao ja, čovjek u krletci. Vjerujem, jako puno. Nije li ta krletka postala svima zapravo, dom Tuđmanovog kapitalističkog „blagostanja“?

Ovaj surovi kapitalizam oduzeo nam je svako ljudsko dostojanstvo, pretvorio nas je sve u ovce koje samo bleje i mekeću, u tužne ptice bez pjesme, u licitarska srca bez ogledalca;  ni ponosa više nemamo, ubijeni smo i psihički i fizički; čovjeka danas ne trebaš ubiti iz pištolja da bi ga stvarno ubio, dovoljno je da mu oduzmeš posao i egzistenciju i već si ga ubio. A zanimljivo, svi smo danas postali gospoda.

Kada mi netko na ulici kaže gospodine, ko da me je ošamario. A kad mi još kažu, mladi gospodine, tada bih poludio od muke. Dok smo u socijalizmu nekad pod Titovom zvijezdom petokrakom živjeli svi kao drugovi, tada smo zapravo svi bili gospoda zato što smo tada svi imali svoj siguran posao, svoju egzistenciju, svoj ponos, i svoje dostojanstvo, nismo imali skupe aute Mercedese i Audije, vozili smo svi Lade, Moskviče i Stojadine, ali ljudi su bili nekako sretni. U ovom usranom kapitalizmu,  danas više nitko nije sretan-OD ANĐELA DO NOJA.

I svi pokušavaju danas nekako otvoriti vrata te krletke i iz nje pobjeći, odletjeti negdje na sjever, u Irsku, u Njemačku, u Englesku…u pičku materinu, samo da više ne gledaju ovaj očaj i ovo beznađe, a onda takve heroje koji imaju petlje svoj život promijeniti na bolje, naš biskup Košić javno proglasi dezerterima. Hrvati danas kopaju po kontejnerima u potrazi za koricom kruha,  a njegov jedan  župnik kupuje skupocjeni crni Mercedes o kojem priča cijela Hrvatska. Božji čovjek se vozi u luksuznom Mercedesu, a ja, običan hrvatski čovjek zatvoren u krletki, jedem govna i seruckam kao grlica i razmišljam kako da preživim dan.

Druže Tito, kaže taj Košić i njemu slični Košići i kokošari, da je sad ovo demokracija i kapitalističko blagostanje. Jebem ja i njega i ovakvo blagostanje! Druže Tito, iskreno govoreći, meni je nekako draži bio tvoj  socijalistički „mrak“.

Socijalizam je u Hrvatskoj propao samo zato što mu Coca Cola nije bila sponzor!

Druže Tito, mnogi danas plaču za tim tvojim socijalističkim  „mrakom“, samo to ne smiju javno reći. Boje se. Strah ih je. Strah je majka svakog nasilja, strah je majka demokracije, strah je postao ukras demokracije, strahom danas vladaju Hrvatskom, strahom nas drže u šaci, sebi su stvorili fotelje, a nas potjerali u krletke.  Pristajući da živimo kao njihov ukras u toj krletki, najveće nasilje činimo zapravo, sami sebi. I ja bih možda pobjegao i odletio iz te krletke da imam krila, ali me strah, strah od mojih pedeset i nešto godina. Prvog siječnja, 2018. godine, točno prvi dan nove godine, još jedna ptica pjevica, moja kćer,  otvara vratašca svoje krletke i leti avionom za Irsku. Evo ga, još jedan „dezerter“! Moja kćer poziva i mene da poletim zajedno sa njom. A ja nemam petlje. Nemam hrabrosti učiniti takav radikalan preokret u svome životu. Moja krila za novi životni let su potpuno skresana. Ne mogu. Nemam snage. Strah me.  Ubila me ova demokracija.

Čudno. Čovjek se navikne s vremenom na svoj kavez, na svoju krletku. U njoj počne osjećati neku lažnu sigurnost i strah ga je od bilo kakve promjene, pa čak i one na bolje. A naš vlastiti  strah je doping našem neprijatelju. S tim strahom političari upravljaju i nama i našim životima. Moramo postati agresivni jer su i oni agresivni prema nama, jer drugačije ne mogu sačuvati svoje privilegije u društvu, svoje fotelje i visoke položaje. Još nas na kraju uvjere da nam je svima lijepo u našoj krletki. Pa molim vas pogledajte svi Darka, pogledajte dobro, jer primjećujete blagi, tročetvrtinski osmjeh sreće na licu ovoga čovjeka u krletki. Pa taj se čovjek smiješi.  Pa to je osmjeh Mona Lise. Taj čovjek  je toliko zavolio svoj kavez da se njemu više ni ne leti, njemu sloboda postaje strana. Okov oko vrata.

Sloboda kada gubi svoje okove postaje sama okov većoj slobodi.

Pogledajte molim vas Darka i oči toga čovjeka u krletci. Pa one gotovo sjaje, kao da zrcale neku sreću, neko zadovoljstvo, čovjek je zavolio svoj kavez kao što s vremenom rob zavoli svoje lance i okove oko nogu, jer u njima se osjeća sigurno. A to je zapravo lažna sigurnost! Pogledajte i vrata krletke! Pa ona su otvorena, ali čovjek ne želi izaći izu svoje krletke. Ne želi iz nje pobjeći. Ne želi poletjeti za svojom srećom jer su ga političari uvjerili da mu je u toj krletci lijepo i da je u njoj sretan. A što je zapravo, sreća?

Sreća je ptica s dva krila-ljubav i sloboda. Sreća je s druge strane ulice koju si sami asfaltiramo. I dok ne izletimo iz te krletke nikada nećemo osjetiti ni ljubav ni slobodu.

Ili, možda sam samo promašio temu. Možda sam ja samo jedan običan brbljivi papagaj, a brbljivi papagaj je zatvoren u krletci dok ostale ptice slobodno lete.  Pa tko još uopće danas želi razumjeti teškoće čovjeka u krletki? Kad svatko od nas ima svoju krletku. I svoju bol u toj krletki. Dragi čitatelji, kako izgleda vaša krletka? Opišite život u vašoj krletki! Opišite svoje muke i svoju bol. Zapjevajmo zajedno pjesmu slobode iz krletke! Zar nije u krletki mjesto samo ptici koja lijepo pjeva? Ptici pjevici. Nekom kanarincu ili štigliću, recimo.

Zato  čovjek i drži pticu u krletki, da mu lijepo pjeva, da mu pjesmom uljepšava život, a to što je ptica tužna, što je ptici oduzeta sloboda leta, što ptica pjevica pati u krletki, to čovjeka najčešće nije briga. Sve do onoga trenutka dok se i on ne nađe u krletki života, zatvoren i omeđen željeznim hladnim šipkama i rešetkama, zatvoren i zarobljen baš kao ptica pjevica u svojoj krletki.

Ptice umiru pjevajući, zar ne!

Bio sam klinac, rođen kod Crnog križa u Pivarskoj ulici, sada Štamparevoj i tu i odrastao, i tu baš u pivari pok. Dombovića, tu smo se mi djeca igrali, to su bile poljane našega djetinjstva na kojoj su stariji dječaci ljepkom lovili ptice, Siniša je bio glavna faca, jedino je on znao kako se pravi ljepak, s hrastovog drveća kuhao bi bobice imele, od njih pravio ljepak za ptice i stavljao ga u kožu. I meni je dao jednu kožu sa štapićima ljepka. Bio sam sav sretan. I jedan dan jedan štiglić uhvatio se na moj ljepak kojeg sam postavio na čičak. Bio sam sav sretan što sam i ja ulovio svoju prvu pticu pjevicu. Štiglića. Stavio sam ga u krletku. Da mi lijepo pjeva. Sutra dan sam se probudio, ali ptica je ležala mrtva u krletki. Gledao sam njezino beživotno tijelo i plakao. Plakao kao kišna godina. Brat mi je kasnije objasnio da to nije štiglić nego sjenica. Objasnio mi je da sjenice u krletki umiru od tuge. I ja sam onda još malo za njom umro od tuge. I od onda nikada više ne držim ptice u krletki.

Sada sam i ja zatvoren u vlastitoj krletki života. Umirem u njoj kao sjenica u kavezu.  Slobodna misao je atomska bomba koju ne voli demokracija, koju mrzi i prezire i ovo društvo i ova država. Država svojim suptilnim i perfidnim metodama zatvara u krletku sve slobodnomisleće intelektualce. Slobodnu misao ne voli crkva, ne voli ni desna ni lijeva politika, slobodnomisleći intelektualac je u Hrvatskoj državni neprijatelj broj 1. I ne želi biti buntovnik, ali država od slobodnomislećeg čovjeka pravi buntovnika, ne želi biti neprijatelj svoje države, ali država od njega pravi neprijatelja, a ne želi biti agresivan, ali država od njega pravi agresivca, država ga želi svim silama ušutkati i ukrotiti, a on u svojoj krletki pjeva pjesmu svoga života. I pjeva…

Ali ne može se pjevati „PJESMA SLOBODE“ dok smo okruženi instrumentima državnog nasilja. Uz dužno poštovanje prema Božiću, na žalost i religija i naša katolička crkva je u Hrvatskoj postala također instrument državnog nasilja nad čovjekom i hrvatskim narodom. Zamislite, kada bi demokracija recimo, došla u svijet biljaka, što bi se dogodilo, pa koprive bi rastjerale i ruže i ljiljane. Tako i kod nas u Hrvatskoj druže Tito, došle koprive na vlast i rastjerale sve lijepe cvjetove, a ruže i ljiljani bježe od njih ko vrag od tamjana, bježe danas masovno i kolektivno svi  u Irsku, Njemačku, Englesku. Nitko se više ne želi družiti s koprivama, jer je ljude strah da ne budu ofureni. Druže Tito, svi danas bježe iz Hrvatske, jedino se Klepetan u nju još uvijek vraća.

Druže Tito, ti si otac Domovine, ti si stvorio Hrvatsku, a Tuđman ju je samo obranio, ali moram ti na žalost reći, današnja Hrvatska ti je totalno u kurcu, a i ja u svojoj krletki, zajedno s njom.

Sretna ti Nova godina, druže Tito!