Hrvatska je već odavno postala država zaluđenih kršćanskih fanatika. Među njima je najviše onih koji se ne znaju ni pomoliti, a kamoli izgovoriti cijeli očenaš. No, najvažnije je da oni u svom autu na retrovizoru objese sličicu Franje Tuđmana ili Ante Pavelića, pored njih tri krunice koje vise i klate se u ritmu polupijanog vozača koji je raspalio Thompsona do daske i ubacivši u petu brzinu potegao sedmi gutljaj hercegovačke medovače.
Oni su duboko uvjereni da ih bog voli i čuva i da su s njim toliko bliski kao da su međusobno povezani internetskim optičkim kablom. Kad im nešto nije po volji, kada ih prometni policajac kazni zbog povećanog postotka promila alkohola u krvi, onda jebu i boga i gospu, krešu sve anđele s nebesa, krv Isusovu, a tek u blažim slučajevima jebu Iruda i crkveni zvonik.
To je otprilike slika našeg uobičajenog, prosječnog hrvatskog katolika.
Na žalost, ovakvi katolici nam već dugo godina, sustavno određuju naš život i našu sudbinu u Lijepoj našoj. Od njih ne možeš pobjeći sve i da hoćeš, svuda su oko nas, ima ih na tisuće, izviru iz svake rupe, a pogotovo su, poput božićne jelke, načičkani u gotovo svim državnim institucijama, vode državu koja nam svakim danom tone sve dublje i dublje u sve veća i veća govna.
Neprijatelji hrvatske države postaju svi oni koji na svojim zidovima u svojim domovima nemaju raspelo. Jer, to nisu domoljubi. Neprijatelji države su svi oni koji u državnim ustanovama ne ističu križ na zidu, koji nedjeljom ne idu na misu i ne mole se bogu i pred crkvenim oltarom skrušeno slušaju božje zapovjedi za koga dati glas na izborima i u čiju se političku stranku učlaniti. Takve neprijatelje su u srednjem vijeku spaljivali na lomači. Danas ih se također spaljuje, ali ne na lomači nego malo suptilnijim i profinjenijim metodama, duhovno i egzistencijalno; ostaju bez posla, bivaju šikanirani i diskriminirani u društvu, postaju građani trećega reda.
Za naše samoproglašene veliko katolike to su sve komunjare, jugonostalgičari, kosovci, udbaši…koje sve treba pobacati u Savu, eliminirati i fizički istrijebiti kao što su nekad istrebljivali židove.
Naši veliki katolici su ujedno i veliki Hrvati i moraš ponijeti stolicu i na nju stati ako želiš s njima ravnopravno razgovarati, da se i ti osjećaš velik i uzvišen, na istoj intelektualnoj i fizičkoj razini kao i oni. Kao Hrvat, kozmopolit i agnostik, fakultetski obrazovana osoba, rado bih osobno s njima i razgovarao i polemizirao, intelektualno debatirao o nekim važnim društvenim i političkim temama, ali ne možeš jer su izuzetno verbalno agresivni, isključivi i netolerantni; gotovo u svemu oni su uvijek u pravu, njihove su istine najveće, a u njihovom skučenom i ograničenom mentalnom sklopu su razmišljanja i podjele na crno bijeli svijet, oni sebe naravno, uvijek vide u bijelom svijetu, a svi ostali su u crnom svijetu; prema biblijskoj podjeli na dobro i zlo, oni sebe uvijek vide dobrim, a svi ostali su zli.
Kada su spaljivali žene na lomači, i onda su također, bili jako, jako dobri ljudi.
Pripadnici druge vjeroispovijesti i druge nacionalnosti, ne daj bože muslimani, budisti ili kozmopoliti recimo, oni su svi za njih manje vrijedna bića, jer eto, jadni, nisu oni krivi što nisu kršteni, jer samo za krštene, bog čuva fino mjesto na nebesima kad jednoga dana odemo Svetom Petru na vječni počinak.
To je otprilike uobičajena mentalna matrica na koji način naši katolici razmišljaju.
S njima se uopće ne može ni razgovarati, a kamoli o nečemu ozbiljno polemizirati, naročito s agresivnim katolicima, muškarcima. Stepinac im je svetac, Thompson zakon, šljivovica doping, a nedjeljna misa u crkvi draža im je i od razuzdanog divljeg seksa s komšinicom bujnih grudi.
Diskutirati s pobožnim kršćanima je isto kao i pokušati uhvaćenu jegulju zadržati u ruci.
Raspelo je danas u Hrvatskoj postalo sredstvo i oblik političkog i vjerskog pomodarstva, ali i vjerske prostitucije i političke pornografije, ugnjetavanja građana, šikaniranja, diskriminacije među građanima Hrvatske te sve više postaje oblik vjerskog ekstremnog fanatizma, terora i nasilja nad građanima Lijepe naše, zbog čega nam mladi danas masovno i kolektivno napuštaju i grad i državu.
Strah kojeg danas sije raspelo, puno je veći od straha kojeg je nekad u socijalizmu sijala zvijezda petokraka. Zapravo, budimo iskreni i pošteni, pod zvijezdom petokrakom naš svijet živio je puno bolje i sretnije. Toliko mržnje u socijalizmu i toliko siromaštva nikada nije bilo kao danas. Pravaši iz Grada i hadezeovci iz Županije, u našem gradu danas, više se mrze nego Hrvati i Srbi u bivšoj državi. Mi građani Slavonskog Broda, žrtve smo njihove mržnje i njihove mračne psihopatske opsjednutosti jedni drugima.
Po kontejnerima su u socijalizmu kopali samo Romi, a danas kopaju naši Brođani, naši građani, po noći uglavnom potajice i krišom, da ih nitko ne vidi, jer ljudi nemaju šta za jesti. Brođani su danas duboko povrijeđeni, ogorčeni i poniženi ljudi, kapitalizam im je oduzeo svako ljudsko dostojanstvo. Danas u ovom bahatom neoliberalnom kapitalizmu, nitko više nije sretan-od anđela do noja.
Gledajući kroz povijest, križarske ratove, srednjovjekovna mučenja i spaljivanja žena na lomači, u ime boga i crkve-mogu slobodno reći da su Isilovci čisti amateri u odnosu na njih. Bebe. Predlažem da u Slavonskom Brodu u čast svih žena spaljenih na lomači u srednjem i novom vijeku, jednom trgu dodijelimo ime-TRG ŽRTAVA KATOLIČKE CRKVE. Bjelinski je jednom rekao: U riječima bog i religija vidim tminu, mrak, lance i bič.
Komunistički mrak kojeg političari često spominju, zapravo nikada nije postojao jer ni komunizam nikad nije postojao u Hrvatskoj. Postojao je u Rusiji, Sjevernoj Koreji, Kini…a kod nas samo socijalizam. Takvog mraka nikad nije bilo. Ali zato danas postoji kapitalistička tmina. Kapitalistički mrak, lanci i bič.
Lažu svi koji kažu da se u vrijeme socijalizma nismo smjeli izjašnjavati kao Hrvati. U mom matičnom izvodu iz knjige rođenih SFRJ jasno piše: otac Dragutin-narodnost Hrvat, majka Iva Senka narodnost-Hrvatica. Prava je istina da se danas ne smijemo izjašnjavati kao Hrvati jer nam to današnji zakoni zabranjuju, u rodnom listu na mjestu izjašnjavanja-rublika nacionalnost-mora po slovu zakona stajati prazna crta. Pogledajte u vaš rodni list pa ćete se uvjerit i sami, ako meni ne vjerujete.
I svi su u socijalizmu slobodno mogli ići u crkvu, nitko im to nikada nije branio. Moja bivša žena također je bila Hrvatica katolkinja, nikada nije bila u partiji, nikada nije bila član Saveza komunista i nitko joj nikada nije branio da ide u crkvu, a išla je uvijek i redovno od malih nogu.
Sve ovo danas je jedna velika laž i prevara, manipuliranje, varanje djece i mladih o vremenima tobože komunističkog mraka, a sada imamo tobože kapitalističko blagostanje. Da, istina, oni koju su opljačkali i pokrali Hrvatsku, obogatili se i postali bogataši i tajkuni-njima je blagostanje.
Upravo sam kao zavičajni spisatelj i romanopisac poslao službeni dopis na sve adrese najodgovornijih političara Grada Slavonskog Broda i upozorio na opasnost takve klerikalizacije u našem gradu pogotovo kada se radi o jednoj tako osjetljivoj sredini kao što je Dječji vrtić. Skrenuo sam pažnju službenim dopisom Gradu da raspelima nije mjesto u vrtiću. Ravnateljica vrtića izvjesila je na zid svoje kancelarije veliki križ-raspelo kojeg mogu vidjeti i mali zeleni s Marsa. Da svi jasno vide kako je ona velika katolkinja. I velika Hrvatica.
Pitam se, smije li danas i u današnje vrijeme žena na rukovodećem mjestu u Slavonskom Brodu biti uopće jedna žena recimo, ateistkinja? Žena samosvjesna. Žena emancipirana. Žena feministkinja, recimo. Raspelo na zidu njezine kancelarije mi govori da ravnateljica dječjeg vrtića u našem gradu mora biti isključivo katolkinja. Gdje to piše, u kojem zakonu? Smije li ravnateljica vrtića biti muslimanka recimo? Smije li ravnateljica dječjeg vrtića prakticirati zen-budizam?
Smije li ravnateljica vrtića biti Evangelik?
I na kraju, smije li ravnateljica vrtića uopće biti Brođanka? A što se tiče raspela, znači li to onda da i ostale voditeljice vrtića moraju u svojim vrtićima staviti raspelo. Ako stave raspelo u svoj vrtić znači li to onda da druga djeca koja nisu katolici ne smiju dolaziti i boraviti u vrtiću? Nije li to jasna poruka tko smije dolaziti u vrtić, a tko ne, nije li to nasilje nad djecom? Ako su voditeljice vrtića upoznate s činjenicom da je njihova ravnateljica izvjesila raspelo na zid svoje kancelarije, one se tada pitaju, trebaju li onda prakticirati ritualni obred molitve djece prije objeda? To rade obavezno, recimo u dječjim vrtićima u Požegi. Kada su se roditelji pobunili protiv rituala i obreda molitve djece u dječjim vrtićima, tada su krenuli u akciju prikupljanja potpisa roditelja. Da silom dokažu tko je u pravu i tko je većina. Nije li to nasilje i nad roditeljima, nasilje i nad djecom. Njihov gradonačelnik to pravda, potiče i odobrava. Fanatični i ekstremni ritualni obredi molitve djece prije objeda u vrtićima postali su praksa u cijeloj Hrvatskoj. Nije li to diskriminacija djece po vjerskoj osnovi?
Dragi čitatelji, baš me zanima, da ste vi kojim slučajem gradonačelnik, da li bi vi odobravali, poticali i dozvoljavali ritualne obrede molitve djece u dječjim vrtićima i stavljanja raspela po zidovima vrtića?
Ako odgajateljice prakticiraju ritual molitve djece prije objeda, smiju li uopće u taj ritual i obred maltretirati i zlostavljati djecu koja nisu po svojoj vjeroispovijesti katolici? Moraju li za to tražiti pismeno odobrenje roditelja?
Ako traže pismeno odobrenje roditelja, nije li to onda diskriminacija i djece i roditelja u vrtićima? To su upravo radili po vrtićima u Požegi. Nije li to onda nasilje i zlostavljanje i roditelja i djece? Jeli to onda pogodno tlo za stvaranje crnih lista, na kojima će biti podobni Hrvati, i nepodobni Hrvati roditelji. Podobna djeca i nepodobna djeca. Nije li diskriminacija djece po vjerskoj osnovi strogo zabranjena po konvenciji UN-a koju je potpisala i Hrvatska?
No, ne treba se čuditi što se ovakvo nasilje u našim vrtićima radi nad našom djecom. Ravnateljica našeg vrtića ima veliko opravdanje, jer zaboga, pa i u Županiji je postavljeno veliko raspelo na zid i u Gradu također. Predsjednica države Kolinda Grabar Kitarović malo malo odlazi u neku crkvu, ljubi cipele svećenicima i liže oltar, a premijer Plenković poslije pobjede HDZ-a obavezno mora posjetiti Kaptol i pokloniti se sjenama kardinala Bozanića te od njega dobiti instrukcije kako treba voditi državu i u kojem smjeru. Naši katolički svećenici petljaju se i zabijaju svoj nos u sve pore javnog i kulturnog života. Imaju potpunu kontrolu i uvid u sve što se događa u državi. Imaju svoje špijune koji ih o tome detaljno izvještavaju pri čemu su bivši udbaši i kosovci za njih pravi amateri. Treba li se onda ravnateljica vrtića uopće plašiti bilo koga?
Nedavno sam, slučajno u prolazu, bacio pogled na židovsko groblje. Doima mi se poprilično zapušteno. Tako ćemo, čini mi se, i mi Brođani, jednoga dana imati svoje izolirano vlastito groblje, groblje rođenih Brođana, koje će u bliskoj budućnosti možda na isti način biti zapušteno, i mi ćemo biti eliminirani i istrijebljeni iz našeg vlastitog grada kao što su u NDH istrijebili židove, nekada naše drage sugrađane i ugledne članove društva. Nema ih više u gradu.
Tako isto i nas pravih, rođenih Brođana jednoga dana više neće biti. Jer nas pred vlastitim očima jebu i prcaju u zdrav mozak tzv. veliki katolici, oni koji su sišli negdje s planine, sa sela, došli iz neke selendre, vukojebine, zabiti, iz drugih država, drugih gradova i sela. Iz pizde materine, da prostite. I sada nam svojim bahatim i arogantnim ponašanjem, strahom i terorom, tzv. profesionalnim domoljubljem, rastjeraše svu mladost u druge države. A nas baciše na prosjački štap. Potiho ubijaju i nas i našu djecu. One koje ne ubiju, natjeraju ih da sjednu u avion i sreću traže u Irskoj, Švedskoj, Njemačkoj….jer za njih ovdje nema mjesta u našem gradu. Ta mjesta su već davno zauzeli profesionalni domoljubi.
Jedan od takvih mi je upravo poslao poruku da mi treba zabit glogov kolac u čelo i potjerati me iz grada. Zanimljivo, dečko je u naš grad došao s najlonskom vrećicom iz centralne Bosne, sada živi i radi u Njemačkoj, njemačkoj državi plaća porez, u svojoj poruci sebe naziva ustašom i u polupripitom stanju i zakrvavljenih očiju iz njemačkih birtija pravi spiskove za fizičku likvidaciju i eliminaciju nas Brođana starosjedioca koji njemu nisu po volji. I koji politički ne razmišljaju kao on. Ustaški. Što reći? Čuvaj se ljudi kojima je profesionalno domoljublje postalo zanat.
Religija je i u našem gradu i cijeloj državi već odavno postala štaka za nevaljalu politiku, nevaljale ljude i nevaljale državne ustanove. A domoljublje je postalo već odavno zanat kojeg treba dobro unovčiti, kapitalizirati i s tim profitom do kraja života dobro osigurati i sebe i cijelu svoju obitelj. Samuel Johnson je rekao:
„Kad ti mesar kaže da njegovo srce krvari za domovinu, budi uvjeren da njegov duševni mir nije time ni najmanje pomućen.“
Upravo takvi ljudi preuzeli su sva radna mjesta i rukovodeće funkcije u gradu, došli na vlast i polako sistematski i suptilno, u ime križa i raspela, lažnog domoljublja, nas Brođane šikaniraju, grad poseljačuju, grad pretvaraju u mračnu palanku, srednji vijek, a nas šalju na burzu rada. Ili u inozemstvo. Ili na psihijatriju. Ili na gradsko groblje. Ili će nam zabiti glogov kolac u čelo. Nekome glogov kolac u čelo, a nekome metak ili snajper, nekom čakija i nas Brođana jednoga dana više neće biti. Ni nas ni naše djece. Brođani nestaju s lica zemlje polako, ali sigurno. U bliskoj budućnosti pojavit će se neki novi Zvonimir Toldi sa svojom novom knjigom 101 brodska prča i jednom novom pričom o zapuštenom groblju rođenih, pravih Brođana koji su nekad davno živjeli u Slavonskom Brodu i kojih danas više nema.
Pitanje je samo hoće li ta priča nekome uopće biti zanimljiva za čitanje???
Oni su duboko uvjereni da ih bog voli i čuva i da su s njim toliko bliski kao da su međusobno povezani internetskim optičkim kablom. Kad im nešto nije po volji, kada ih prometni policajac kazni zbog povećanog postotka promila alkohola u krvi, onda jebu i boga i gospu, krešu sve anđele s nebesa, krv Isusovu, a tek u blažim slučajevima jebu Iruda i crkveni zvonik.
To je otprilike slika našeg uobičajenog, prosječnog hrvatskog katolika.
Na žalost, ovakvi katolici nam već dugo godina, sustavno određuju naš život i našu sudbinu u Lijepoj našoj. Od njih ne možeš pobjeći sve i da hoćeš, svuda su oko nas, ima ih na tisuće, izviru iz svake rupe, a pogotovo su, poput božićne jelke, načičkani u gotovo svim državnim institucijama, vode državu koja nam svakim danom tone sve dublje i dublje u sve veća i veća govna.
Neprijatelji hrvatske države postaju svi oni koji na svojim zidovima u svojim domovima nemaju raspelo. Jer, to nisu domoljubi. Neprijatelji države su svi oni koji u državnim ustanovama ne ističu križ na zidu, koji nedjeljom ne idu na misu i ne mole se bogu i pred crkvenim oltarom skrušeno slušaju božje zapovjedi za koga dati glas na izborima i u čiju se političku stranku učlaniti. Takve neprijatelje su u srednjem vijeku spaljivali na lomači. Danas ih se također spaljuje, ali ne na lomači nego malo suptilnijim i profinjenijim metodama, duhovno i egzistencijalno; ostaju bez posla, bivaju šikanirani i diskriminirani u društvu, postaju građani trećega reda.
Za naše samoproglašene veliko katolike to su sve komunjare, jugonostalgičari, kosovci, udbaši…koje sve treba pobacati u Savu, eliminirati i fizički istrijebiti kao što su nekad istrebljivali židove.
Naši veliki katolici su ujedno i veliki Hrvati i moraš ponijeti stolicu i na nju stati ako želiš s njima ravnopravno razgovarati, da se i ti osjećaš velik i uzvišen, na istoj intelektualnoj i fizičkoj razini kao i oni. Kao Hrvat, kozmopolit i agnostik, fakultetski obrazovana osoba, rado bih osobno s njima i razgovarao i polemizirao, intelektualno debatirao o nekim važnim društvenim i političkim temama, ali ne možeš jer su izuzetno verbalno agresivni, isključivi i netolerantni; gotovo u svemu oni su uvijek u pravu, njihove su istine najveće, a u njihovom skučenom i ograničenom mentalnom sklopu su razmišljanja i podjele na crno bijeli svijet, oni sebe naravno, uvijek vide u bijelom svijetu, a svi ostali su u crnom svijetu; prema biblijskoj podjeli na dobro i zlo, oni sebe uvijek vide dobrim, a svi ostali su zli.
Kada su spaljivali žene na lomači, i onda su također, bili jako, jako dobri ljudi.
Pripadnici druge vjeroispovijesti i druge nacionalnosti, ne daj bože muslimani, budisti ili kozmopoliti recimo, oni su svi za njih manje vrijedna bića, jer eto, jadni, nisu oni krivi što nisu kršteni, jer samo za krštene, bog čuva fino mjesto na nebesima kad jednoga dana odemo Svetom Petru na vječni počinak.
To je otprilike uobičajena mentalna matrica na koji način naši katolici razmišljaju.
S njima se uopće ne može ni razgovarati, a kamoli o nečemu ozbiljno polemizirati, naročito s agresivnim katolicima, muškarcima. Stepinac im je svetac, Thompson zakon, šljivovica doping, a nedjeljna misa u crkvi draža im je i od razuzdanog divljeg seksa s komšinicom bujnih grudi.
Diskutirati s pobožnim kršćanima je isto kao i pokušati uhvaćenu jegulju zadržati u ruci.
Raspelo je danas u Hrvatskoj postalo sredstvo i oblik političkog i vjerskog pomodarstva, ali i vjerske prostitucije i političke pornografije, ugnjetavanja građana, šikaniranja, diskriminacije među građanima Hrvatske te sve više postaje oblik vjerskog ekstremnog fanatizma, terora i nasilja nad građanima Lijepe naše, zbog čega nam mladi danas masovno i kolektivno napuštaju i grad i državu.
Strah kojeg danas sije raspelo, puno je veći od straha kojeg je nekad u socijalizmu sijala zvijezda petokraka. Zapravo, budimo iskreni i pošteni, pod zvijezdom petokrakom naš svijet živio je puno bolje i sretnije. Toliko mržnje u socijalizmu i toliko siromaštva nikada nije bilo kao danas. Pravaši iz Grada i hadezeovci iz Županije, u našem gradu danas, više se mrze nego Hrvati i Srbi u bivšoj državi. Mi građani Slavonskog Broda, žrtve smo njihove mržnje i njihove mračne psihopatske opsjednutosti jedni drugima.
Po kontejnerima su u socijalizmu kopali samo Romi, a danas kopaju naši Brođani, naši građani, po noći uglavnom potajice i krišom, da ih nitko ne vidi, jer ljudi nemaju šta za jesti. Brođani su danas duboko povrijeđeni, ogorčeni i poniženi ljudi, kapitalizam im je oduzeo svako ljudsko dostojanstvo. Danas u ovom bahatom neoliberalnom kapitalizmu, nitko više nije sretan-od anđela do noja.
Gledajući kroz povijest, križarske ratove, srednjovjekovna mučenja i spaljivanja žena na lomači, u ime boga i crkve-mogu slobodno reći da su Isilovci čisti amateri u odnosu na njih. Bebe. Predlažem da u Slavonskom Brodu u čast svih žena spaljenih na lomači u srednjem i novom vijeku, jednom trgu dodijelimo ime-TRG ŽRTAVA KATOLIČKE CRKVE. Bjelinski je jednom rekao: U riječima bog i religija vidim tminu, mrak, lance i bič.
Komunistički mrak kojeg političari često spominju, zapravo nikada nije postojao jer ni komunizam nikad nije postojao u Hrvatskoj. Postojao je u Rusiji, Sjevernoj Koreji, Kini…a kod nas samo socijalizam. Takvog mraka nikad nije bilo. Ali zato danas postoji kapitalistička tmina. Kapitalistički mrak, lanci i bič.
Lažu svi koji kažu da se u vrijeme socijalizma nismo smjeli izjašnjavati kao Hrvati. U mom matičnom izvodu iz knjige rođenih SFRJ jasno piše: otac Dragutin-narodnost Hrvat, majka Iva Senka narodnost-Hrvatica. Prava je istina da se danas ne smijemo izjašnjavati kao Hrvati jer nam to današnji zakoni zabranjuju, u rodnom listu na mjestu izjašnjavanja-rublika nacionalnost-mora po slovu zakona stajati prazna crta. Pogledajte u vaš rodni list pa ćete se uvjerit i sami, ako meni ne vjerujete.
I svi su u socijalizmu slobodno mogli ići u crkvu, nitko im to nikada nije branio. Moja bivša žena također je bila Hrvatica katolkinja, nikada nije bila u partiji, nikada nije bila član Saveza komunista i nitko joj nikada nije branio da ide u crkvu, a išla je uvijek i redovno od malih nogu.
Sve ovo danas je jedna velika laž i prevara, manipuliranje, varanje djece i mladih o vremenima tobože komunističkog mraka, a sada imamo tobože kapitalističko blagostanje. Da, istina, oni koju su opljačkali i pokrali Hrvatsku, obogatili se i postali bogataši i tajkuni-njima je blagostanje.
Upravo sam kao zavičajni spisatelj i romanopisac poslao službeni dopis na sve adrese najodgovornijih političara Grada Slavonskog Broda i upozorio na opasnost takve klerikalizacije u našem gradu pogotovo kada se radi o jednoj tako osjetljivoj sredini kao što je Dječji vrtić. Skrenuo sam pažnju službenim dopisom Gradu da raspelima nije mjesto u vrtiću. Ravnateljica vrtića izvjesila je na zid svoje kancelarije veliki križ-raspelo kojeg mogu vidjeti i mali zeleni s Marsa. Da svi jasno vide kako je ona velika katolkinja. I velika Hrvatica.
Pitam se, smije li danas i u današnje vrijeme žena na rukovodećem mjestu u Slavonskom Brodu biti uopće jedna žena recimo, ateistkinja? Žena samosvjesna. Žena emancipirana. Žena feministkinja, recimo. Raspelo na zidu njezine kancelarije mi govori da ravnateljica dječjeg vrtića u našem gradu mora biti isključivo katolkinja. Gdje to piše, u kojem zakonu? Smije li ravnateljica vrtića biti muslimanka recimo? Smije li ravnateljica dječjeg vrtića prakticirati zen-budizam?
Smije li ravnateljica vrtića biti Evangelik?
I na kraju, smije li ravnateljica vrtića uopće biti Brođanka? A što se tiče raspela, znači li to onda da i ostale voditeljice vrtića moraju u svojim vrtićima staviti raspelo. Ako stave raspelo u svoj vrtić znači li to onda da druga djeca koja nisu katolici ne smiju dolaziti i boraviti u vrtiću? Nije li to jasna poruka tko smije dolaziti u vrtić, a tko ne, nije li to nasilje nad djecom? Ako su voditeljice vrtića upoznate s činjenicom da je njihova ravnateljica izvjesila raspelo na zid svoje kancelarije, one se tada pitaju, trebaju li onda prakticirati ritualni obred molitve djece prije objeda? To rade obavezno, recimo u dječjim vrtićima u Požegi. Kada su se roditelji pobunili protiv rituala i obreda molitve djece u dječjim vrtićima, tada su krenuli u akciju prikupljanja potpisa roditelja. Da silom dokažu tko je u pravu i tko je većina. Nije li to nasilje i nad roditeljima, nasilje i nad djecom. Njihov gradonačelnik to pravda, potiče i odobrava. Fanatični i ekstremni ritualni obredi molitve djece prije objeda u vrtićima postali su praksa u cijeloj Hrvatskoj. Nije li to diskriminacija djece po vjerskoj osnovi?
Dragi čitatelji, baš me zanima, da ste vi kojim slučajem gradonačelnik, da li bi vi odobravali, poticali i dozvoljavali ritualne obrede molitve djece u dječjim vrtićima i stavljanja raspela po zidovima vrtića?
Ako odgajateljice prakticiraju ritual molitve djece prije objeda, smiju li uopće u taj ritual i obred maltretirati i zlostavljati djecu koja nisu po svojoj vjeroispovijesti katolici? Moraju li za to tražiti pismeno odobrenje roditelja?
Ako traže pismeno odobrenje roditelja, nije li to onda diskriminacija i djece i roditelja u vrtićima? To su upravo radili po vrtićima u Požegi. Nije li to onda nasilje i zlostavljanje i roditelja i djece? Jeli to onda pogodno tlo za stvaranje crnih lista, na kojima će biti podobni Hrvati, i nepodobni Hrvati roditelji. Podobna djeca i nepodobna djeca. Nije li diskriminacija djece po vjerskoj osnovi strogo zabranjena po konvenciji UN-a koju je potpisala i Hrvatska?
No, ne treba se čuditi što se ovakvo nasilje u našim vrtićima radi nad našom djecom. Ravnateljica našeg vrtića ima veliko opravdanje, jer zaboga, pa i u Županiji je postavljeno veliko raspelo na zid i u Gradu također. Predsjednica države Kolinda Grabar Kitarović malo malo odlazi u neku crkvu, ljubi cipele svećenicima i liže oltar, a premijer Plenković poslije pobjede HDZ-a obavezno mora posjetiti Kaptol i pokloniti se sjenama kardinala Bozanića te od njega dobiti instrukcije kako treba voditi državu i u kojem smjeru. Naši katolički svećenici petljaju se i zabijaju svoj nos u sve pore javnog i kulturnog života. Imaju potpunu kontrolu i uvid u sve što se događa u državi. Imaju svoje špijune koji ih o tome detaljno izvještavaju pri čemu su bivši udbaši i kosovci za njih pravi amateri. Treba li se onda ravnateljica vrtića uopće plašiti bilo koga?
Nedavno sam, slučajno u prolazu, bacio pogled na židovsko groblje. Doima mi se poprilično zapušteno. Tako ćemo, čini mi se, i mi Brođani, jednoga dana imati svoje izolirano vlastito groblje, groblje rođenih Brođana, koje će u bliskoj budućnosti možda na isti način biti zapušteno, i mi ćemo biti eliminirani i istrijebljeni iz našeg vlastitog grada kao što su u NDH istrijebili židove, nekada naše drage sugrađane i ugledne članove društva. Nema ih više u gradu.
Tako isto i nas pravih, rođenih Brođana jednoga dana više neće biti. Jer nas pred vlastitim očima jebu i prcaju u zdrav mozak tzv. veliki katolici, oni koji su sišli negdje s planine, sa sela, došli iz neke selendre, vukojebine, zabiti, iz drugih država, drugih gradova i sela. Iz pizde materine, da prostite. I sada nam svojim bahatim i arogantnim ponašanjem, strahom i terorom, tzv. profesionalnim domoljubljem, rastjeraše svu mladost u druge države. A nas baciše na prosjački štap. Potiho ubijaju i nas i našu djecu. One koje ne ubiju, natjeraju ih da sjednu u avion i sreću traže u Irskoj, Švedskoj, Njemačkoj….jer za njih ovdje nema mjesta u našem gradu. Ta mjesta su već davno zauzeli profesionalni domoljubi.
Jedan od takvih mi je upravo poslao poruku da mi treba zabit glogov kolac u čelo i potjerati me iz grada. Zanimljivo, dečko je u naš grad došao s najlonskom vrećicom iz centralne Bosne, sada živi i radi u Njemačkoj, njemačkoj državi plaća porez, u svojoj poruci sebe naziva ustašom i u polupripitom stanju i zakrvavljenih očiju iz njemačkih birtija pravi spiskove za fizičku likvidaciju i eliminaciju nas Brođana starosjedioca koji njemu nisu po volji. I koji politički ne razmišljaju kao on. Ustaški. Što reći? Čuvaj se ljudi kojima je profesionalno domoljublje postalo zanat.
Religija je i u našem gradu i cijeloj državi već odavno postala štaka za nevaljalu politiku, nevaljale ljude i nevaljale državne ustanove. A domoljublje je postalo već odavno zanat kojeg treba dobro unovčiti, kapitalizirati i s tim profitom do kraja života dobro osigurati i sebe i cijelu svoju obitelj. Samuel Johnson je rekao:
„Kad ti mesar kaže da njegovo srce krvari za domovinu, budi uvjeren da njegov duševni mir nije time ni najmanje pomućen.“
Upravo takvi ljudi preuzeli su sva radna mjesta i rukovodeće funkcije u gradu, došli na vlast i polako sistematski i suptilno, u ime križa i raspela, lažnog domoljublja, nas Brođane šikaniraju, grad poseljačuju, grad pretvaraju u mračnu palanku, srednji vijek, a nas šalju na burzu rada. Ili u inozemstvo. Ili na psihijatriju. Ili na gradsko groblje. Ili će nam zabiti glogov kolac u čelo. Nekome glogov kolac u čelo, a nekome metak ili snajper, nekom čakija i nas Brođana jednoga dana više neće biti. Ni nas ni naše djece. Brođani nestaju s lica zemlje polako, ali sigurno. U bliskoj budućnosti pojavit će se neki novi Zvonimir Toldi sa svojom novom knjigom 101 brodska prča i jednom novom pričom o zapuštenom groblju rođenih, pravih Brođana koji su nekad davno živjeli u Slavonskom Brodu i kojih danas više nema.
Pitanje je samo hoće li ta priča nekome uopće biti zanimljiva za čitanje???
