Jedan od zapaženijih filmova koji su se pojavili ove godine jest Male stvari, odnosno The Little Things, koji je najavama glumačke A-liste, koju čine Denzel Washington, Jared Leto i Rami Malek, pokušao pridobiti publiku. Naravno, glumačka ekipa s takve liste ne znači i nužno izvrstan filmski ostvaraj, no publika će svakako prije pogledati film za koji su navedena neka poznata holivudska imena nego onaj s manje poznatim glumcima. Ovdje je to svakako slučaj s Washingtonom koji se već smatra veteranom, zatim s Jaredom Letom, inače glazbenikom grupe 30 Seconds to Mars koji svoj glumački talent više i ne treba dokazivati jer je uostalom i Oskarovac, te s Ramijem Malekom koji je također tu nagradu dobio za utjelovljenje frontmena grupe Queen, Freddieja Mercuryja.
Već na samom početku filma Male stvari jasno je kako je u središtu radnje nekakav zločin i lov na serijskoga ubojicu, a u potjeri za ubojicom putevi dvaju detektiva se ukrste – jednog mlađeg, Baxtera (Malek) i jednog starijeg, Deacona (Washington). Tražeći ubojicu čija zla ruka vreba ženske osobe, nailaze na sumnjivog i neobičnog samotnjaka Sparmu (Leto). S obzirom na samu radnju, jasno je kako se radi o primarnom krimi-žanru koji zadobiva elemente trilera kroz radnju i hvatanje ubojice, no mogli bismo govoriti i o elementima drame. Uzimajući sve žanrovske obrasce u obzir, kao i specifičnu atmosferičnost stanovite zaglušenosti i/ili težine, prisutnu tamu te poneku lokaciju, jasno je kako se radi i o neo-noir žanru koji evocira sve ono što je bila karakteristika filmova 1940-ih i 1950-ih godina. Upravo zbog samih dijelova u filmu koji su prikazani noću, no i same radnje, film ima mračniji ugođaj koji odiše pesimizmom. Neo-noir oznaka prvenstveno leži u činjenici manjka osvjetljenja na lokacijama i u scenama u kojima se radnja odvija noću – od onih vanjskih lokacija, do unutarnjih.
Neo-noir elementi i sama scenografija daju pogled na neka prijašnja, ne tako daleka vremena 90-ih godina. Čak je i sam scenarij prvotno napisan 1993. godine, da bi s vremenom i s godinama došao u ruke više redatelja – od Spielberga, Eastwooda, a na kraju dopao u ruke samog scenarista Johna Leeja Hancocka koji je i redatelj, nakon što je postupno gradio svoje ime i karijeru filmaša.
Film započinje zanimljivim scenama progona tinejdžerice u autu u američkoj pustoši od nekakvog pomahnitalog ubojice koji se ne otkriva previše. Iako početno napet, film prelazi u sporiji tempo i suradnju dvaju oprečnih likova detektiva, da bi tek kasnije ponovno zadobio na ritmu i dinamici prilikom konkretne hajke na potencijalnog ubojicu. Ipak, temelj filma jest sporiji ritam koji se vezuje uz krimi-dramu i neo-noir ozračje.
U opozicijskom prikazu dvoje detektiva, Baxtera (Malek) i Deacona (Washington), bolje je prikazan potonji koji je ipak slojevit, a njegov se prikaz temelji na iskustvu, instinktu, nadarenosti za zločin i trag, uz dozu psihološkog ocrtavanja, dok se suprotno njemu Baxter temelji na školskom pristupu zločinu i slučaju, s manjkom iskustva, pretencioznošću i izostankom psihološke dogradnje. Jednako tako, stariji je detektiv prikazan kao osoba na čiji je život uvelike utjecao posao te ostavio razoren obiteljski život. Suprotno njemu, mlađi kolega Baxter, tek je početnik, mlado meso, koji se još uvelike stigne pokvariti na više načina.
Ono što je zamjetno i što svakako treba spomenuti jest simbolika u filmu. Primjetna je i vrlo istaknuta vjerska simbolika, i to ona povezana s Deaconom i njegovim životom; ponajprije su to vjerski simboli poput križa koji dopunjuju stanje protagonista, kao i njegovog života i odnosa prema vjeri. Isto tako, u nazivu filma krije se simbolika, pa se tako „little things“ sintagma spominje nekoliko puta, a posebice je značajna za sam kraj filma koji odiše nekom neuhvatljivošću, dubljim značenjem i filozofskim shvaćanjem života i moralno-etičnih načela kojima se svi vodimo.
Denzel Washington u svojoj je ulozi detektiva solidan, a posebice zapažen u drugome dijelu filma. Moguće i da sam kraj filma na neki način zaokružuje auru njegove glumačke uloge te posve postaje shvatljiva dramaturška silnica. Rami Malek pak i nije pretjerano briljantan; njegova ekspresivnost i uvijek isti izraz lica ne odaju scenarističko-dramaturšku razrađenost lika, dok je Jared Leto posve zasjao u ulozi negativca i u potpunosti je utjelovio i donio lik neobičnog i neuglednog sumnjivca.
Neke pojedinosti u filmu su moguće nespretno izvedene pa zbog toga i nisu posve razjašnjene, a to se najviše odnosi na misterij s čizmama na početku filma te neku jasniju poveznicu Deaconovog prijašnjeg policijskog iskustva, tj. njegovog sjećanja, s novim slučajem serijskog ubojice. U smislu njegovih prijašnjih iskustava te zaokruženosti tih iskustava i samog života u kontekstu suvremenosti i zbivanja, postoji određena nedovršenost ili scenarističko-redateljska površnost, zbog čega na trenutke i sam lik ne izgleda previše uvjerljivo. Filmska glazba je vrlo dobra te ide ruku pod ruku s atmosferičnošću filma i u tom smislu je nadograđuje i zaokružuje.
Već na samom početku filma Male stvari jasno je kako je u središtu radnje nekakav zločin i lov na serijskoga ubojicu, a u potjeri za ubojicom putevi dvaju detektiva se ukrste – jednog mlađeg, Baxtera (Malek) i jednog starijeg, Deacona (Washington). Tražeći ubojicu čija zla ruka vreba ženske osobe, nailaze na sumnjivog i neobičnog samotnjaka Sparmu (Leto). S obzirom na samu radnju, jasno je kako se radi o primarnom krimi-žanru koji zadobiva elemente trilera kroz radnju i hvatanje ubojice, no mogli bismo govoriti i o elementima drame. Uzimajući sve žanrovske obrasce u obzir, kao i specifičnu atmosferičnost stanovite zaglušenosti i/ili težine, prisutnu tamu te poneku lokaciju, jasno je kako se radi i o neo-noir žanru koji evocira sve ono što je bila karakteristika filmova 1940-ih i 1950-ih godina. Upravo zbog samih dijelova u filmu koji su prikazani noću, no i same radnje, film ima mračniji ugođaj koji odiše pesimizmom. Neo-noir oznaka prvenstveno leži u činjenici manjka osvjetljenja na lokacijama i u scenama u kojima se radnja odvija noću – od onih vanjskih lokacija, do unutarnjih.
Neo-noir elementi i sama scenografija daju pogled na neka prijašnja, ne tako daleka vremena 90-ih godina. Čak je i sam scenarij prvotno napisan 1993. godine, da bi s vremenom i s godinama došao u ruke više redatelja – od Spielberga, Eastwooda, a na kraju dopao u ruke samog scenarista Johna Leeja Hancocka koji je i redatelj, nakon što je postupno gradio svoje ime i karijeru filmaša.
Film započinje zanimljivim scenama progona tinejdžerice u autu u američkoj pustoši od nekakvog pomahnitalog ubojice koji se ne otkriva previše. Iako početno napet, film prelazi u sporiji tempo i suradnju dvaju oprečnih likova detektiva, da bi tek kasnije ponovno zadobio na ritmu i dinamici prilikom konkretne hajke na potencijalnog ubojicu. Ipak, temelj filma jest sporiji ritam koji se vezuje uz krimi-dramu i neo-noir ozračje.
U opozicijskom prikazu dvoje detektiva, Baxtera (Malek) i Deacona (Washington), bolje je prikazan potonji koji je ipak slojevit, a njegov se prikaz temelji na iskustvu, instinktu, nadarenosti za zločin i trag, uz dozu psihološkog ocrtavanja, dok se suprotno njemu Baxter temelji na školskom pristupu zločinu i slučaju, s manjkom iskustva, pretencioznošću i izostankom psihološke dogradnje. Jednako tako, stariji je detektiv prikazan kao osoba na čiji je život uvelike utjecao posao te ostavio razoren obiteljski život. Suprotno njemu, mlađi kolega Baxter, tek je početnik, mlado meso, koji se još uvelike stigne pokvariti na više načina.
Ono što je zamjetno i što svakako treba spomenuti jest simbolika u filmu. Primjetna je i vrlo istaknuta vjerska simbolika, i to ona povezana s Deaconom i njegovim životom; ponajprije su to vjerski simboli poput križa koji dopunjuju stanje protagonista, kao i njegovog života i odnosa prema vjeri. Isto tako, u nazivu filma krije se simbolika, pa se tako „little things“ sintagma spominje nekoliko puta, a posebice je značajna za sam kraj filma koji odiše nekom neuhvatljivošću, dubljim značenjem i filozofskim shvaćanjem života i moralno-etičnih načela kojima se svi vodimo.
Denzel Washington u svojoj je ulozi detektiva solidan, a posebice zapažen u drugome dijelu filma. Moguće i da sam kraj filma na neki način zaokružuje auru njegove glumačke uloge te posve postaje shvatljiva dramaturška silnica. Rami Malek pak i nije pretjerano briljantan; njegova ekspresivnost i uvijek isti izraz lica ne odaju scenarističko-dramaturšku razrađenost lika, dok je Jared Leto posve zasjao u ulozi negativca i u potpunosti je utjelovio i donio lik neobičnog i neuglednog sumnjivca.
Neke pojedinosti u filmu su moguće nespretno izvedene pa zbog toga i nisu posve razjašnjene, a to se najviše odnosi na misterij s čizmama na početku filma te neku jasniju poveznicu Deaconovog prijašnjeg policijskog iskustva, tj. njegovog sjećanja, s novim slučajem serijskog ubojice. U smislu njegovih prijašnjih iskustava te zaokruženosti tih iskustava i samog života u kontekstu suvremenosti i zbivanja, postoji određena nedovršenost ili scenarističko-redateljska površnost, zbog čega na trenutke i sam lik ne izgleda previše uvjerljivo. Filmska glazba je vrlo dobra te ide ruku pod ruku s atmosferičnošću filma i u tom smislu je nadograđuje i zaokružuje.
Male stvari je prosječan neo-noir krimi-triler s ponekim scenarističko-režiserskim nesavršenostima, no žanrovske konture neo-noira u kombinaciji s vremenskom projekcijom 90-ih godina, idejna podloga i potraga za ubojicom, te naposljetku simbolično-filozofski završetak filma ipak ostavljaju zadovoljnim prosječnog gledatelja, uz moguć dašak svježine i bljesak pretencioznosti.
