Debil: slaboumnik, priglup čovjek.
Idiot: tupoglavac, glupan, blesan, duševno zaostao čovjek.
Definicije su preuzete iz Klaićevog Rječnika stranih riječi (Nakladni zavod Matice hrvatske, 1978.).
Neka ovom autoru koji zaista nije prijatelj upotrebljavanja tzv. jakih izraza, ili pogrdnih riječi bude oprošteno što nije mogao odoljeti, a da tekst posvećen Evropi na pragu zime Ljeta Gospodnjega 2022. započne upravo definicijom tih dvaju pojmova. Nametnuli su se nakon ‘konzumiranja’ informacija što nam ih serviraju mainstream mediji, ali i mnoge društvene mreže.
Slušamo, naime, da nam prijeti recesija u narednoj godini (hoće li to biti repriza čuvene gospodarske krize iz godine 1929. nije se, barem za sada, nitko usudio prognozirati). Slušamo dalje kako je stopa inflacije ne samo u Njemačkoj, nego i u ključnim zemljama Evropske unije, ali i u Velikoj Britaniji koja je iz Unije pobjegla, dosegla postotke nezabilježene u posljednjih sedam ili osam desetljeća. Pa onda još slušamo kako inflacija ubrzava, cijene rastu (eto, samo u maloj i posve nebitnoj Hrvatskoj u rujnu/septembru za punih su 13% veće nego u istome mjesecu prošle godine).
Čujemo da je Njemačka napunila svoje spremnike plina do razine od 95%, ali da će to dostajati tek za dva (!) hladna zimska mjeseca, i to uz pretpostavku da se potrošnja energije smanji za punih 20%. Čujemo također kako i u Finskoj, nakon što su svojim građanima ‘savjetovali’ da upotrebljavaju saune samo jednom tjedno, sasvim ozbiljno najavljuju mogućnost uvođenja dvosatnih redukcija struje dnevno. A čujemo i to kako u Austriji koja je također napunila svoje spremnike plinom strahuju kako će im toga ‘plina u pričuvi’ zbog načela solidarnosti unutar Evropske unije ostati na raspolaganju tek 25%.
I glasno, gromoglasno, glasnije no ikada na svakom nam se koraku nameće odgovor na pitanje: a zašto sve to? Taj je odgovor kratak i jednostavan: sve ono što čeka Evropu u narednim mjesecima posljedica je ‘brutalne ruske invazije na Ukrajinu’. E da, tu je napokon i mjesto za naš ceterum censeo: Rusija jest napala Ukrajinu i Rusija time krši norme međunarodnoga prava i Povelje Ujedinjenih naroda. Ako je tako, a tako jest, možemo li dalje?
Je li kriza što se prijeteći nadvija ne samo nad Evropom, zaista posljedica samo i isključivo ruskog upada u Ukrajinu?
Počnimo s nečime što treba ponavljati i stotinu i tisuću puta. Kriza u Ukrajini nije počela potkraj veljače/februara ove godine kada je ruska vojska upala u tu zemlju. Kriza je počela 2014., i to ne pripajanjem Krima državnom teritoriju Rusije, nego prethodnim rušenjem demokratski izabranog legitimnog ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča, u čemu su prste itekako imale Sjedinjene Države i neki njihovi evropski saveznici.
A energetska kriza, kriza hrane, inflacija, prijeteća recesija, ‘ubijanje industrije’, gubitak neznano koliko radnih mjesta (što će biti neizbježna posljedica), sve to nisu posljedice ruske invazije (ma koliko je osuđivali i ma koliko ta osuda bila utemeljena). To su posljedice sankcija što ih Evropa, slijedeći pokorno Sjedinjene Države, uvodi gotovo vrtoglavim tempom Rusiji. Da bi obranila Ukrajinu, demokraciju? Ne, nego da bi ostvarila cilj washingtonskih stratega, a to je bacanje Rusije na koljena, ne bi li se vlastodršci u Kremlju jednom za svagda odrekli ideje da je Rusija zemlja s kojom na svjetskoj sceni treba računati, zemlja koja ima što reći kada su u pitanju međunarodni odnosi. Te su se sankcije, naime, pokazale kao bumerang.
Rusiji se predbacuje da želi stvoriti svoju sferu utjecaja. Sjedinjene su Države još poznatom Monroevom doktrinom proglasile cijelu Latinsku Ameriku svojim ‘zabranom’. Svoju su politiku nakon završetka Drugoga svjetskog rata (u kojemu su podupirale Sovjetski Savez, zemlju što je nedvojbeno podnijela najveći teret – i u razaranjima, i u ljudskim životima – borbe protiv naci-fašizma) bazirale na postavci da imaju ‘bogomdano’ pravo uređivati odnose u svijetu onako kako odgovara njihovim interesima.
S time da to nije bilo nikakvo ‘bogomdano’ pravo, nego posljedica činjenice da je Amerika nakon 1945. ‘ušla u čizme’ britanskog imperija. Jer, Britanija, mada pobjednica u ratu, bila je toliko iscrpljena da je naprosto morala Washingtonu ustupiti praktično sve strateške točke širom svijeta što ih je do tada kontrolirala.
Rusiji se predbacuje ‘brutalni rat’ u kojemu ciljano udara na civilno stanovništvo. Pogledaju li se, međutim, brojke, one brojke što su objavljene u Kijevu, jasno je kako je to sve prije nego istina. Ako, naime, u jednome danu raketnih udara na ciljeve ‘diljem Ukrajine’ pogine dvadesetak civila i nekih stotinu bude ranjeno, onda to – koliko god da je tragično za obitelji poginulih i ranjenih, nevinih, bez ikakve sumnje – govori upravo suprotno: da Rusi udaraju na određene vojne i gospodarske ciljeve, a nastoje da civilnih žrtava bude što manje, mada ih ne mogu izbjeći. Tako je barem bilo do sada.
Rusiju se optužuje da uništava infrastrukturu što služi civilnom stanovništvu. Pa je to – kažu – ratni zločin. Istina je da ta struktura služi i (naglasak je na ovome ‘i’) civilnom stanovništvu, ali da i željeznička mreža i ceste služe za transport trupa i za dopremanje u Ukrajinu oružja kojim tu nesretnu zemlju na dnevnoj bazi ‘hrane’ SAD i EU. Pa su to, dakle, u najmanju ruku i vojni ciljevi.
A onda se mnogo toga ‘zaboravlja’. Ta, u pitanju su ‘oni’, a ne ‘mi’. Na primjer da su Amerikanci u prvome danu invazije na Irak ispalili na Bagdad gotovo peterostruko više raketa no što su ih Rusi uputili na Kijev; i da su žestoko tukli iračku infrastrukturu prvoga dana rata, a ne tek nakon više od pola godine. Na primjer da je prilikom rušenja libijskog režima pukovnika Gadafija bombardiran sustav navodnjavanja (projekt Velika rijeka) koji je doista služio samo civilnom stanovništvu, pri čemu nitko nije ni spominjao ratni zločin. Na primjer zaboravlja se i to da su upravo Amerikanci uveli u upotrebu izraz ‘kolateralne žrtve’, što će reći: usputne žrtve, kako bi opravdali gubitak ljudskih života na strani nevinih civila u njihovim ‘demokratskim’ operacijama mijenjanja vlada, odnosno rušenja poredaka u pojedinim državama.
I da ne bi bilo zabune: svrha navođenja ovih činjenica, jer to jesu činjenice, nije opravdavanje ruskog vojnog upada u Ukrajinu i njegovih posljedica u toj zemlji. Ali jest da se upozori na to kako Rusi ne rade ništa novoga, ništa što već nismo vidjeli na međunarodnoj sceni. I od njih – u Afganistanu, a prethodno, ali u znatno manjem obujmu u Istočnoj Njemačkoj, Mađarskoj i Čehoslovačkoj; ali i od onih koji nastupaju u ime demokracije, a koji su se ‘iskazali na djelu’ u vijetnamskom ratu, u bombardiranju Kambodže, u rušenju socijalističkog predsjednika Allendea u Čileu, u rušenju režima kako u Iraku, tako i u Libiji, i u pokušaju realizacije istoga scenarija u Siriji, kao i u potpuno neuspješnom dvadesetgodišnjem nastojanju ‘demokratiziranja’ Afganistana (i sve to s katastrofalnim posljedicama).
Borba protiv autokracije, a za uvođenje demokracije? Ne, to je jeftin i previše proziran razlog što ga se navodi kao opravdanje za bombardiranja, granatiranje, rušenja i kolateralne žrtve u zapadnim vojnim intervencijama.
Što se pak sankcija tiče, treba li (a očito treba) podsjetiti na činjenicu da međunarodne sankcije mogu uvoditi samo Ujedinjeni narodi? Treba li podsjetiti na činjenicu da Svjetska organizacija nije uvela sankcije Rusiji? Treba li onda zatvarati oči pred notornom činjenicom da u smislu međunarodnog poretka, uspostavljenog nakon pobjede nad naci-fašizmom, sankcije uvedene Rusiji nisu legitimne?
Treba li podsjećati na to da su dvije super-sile o kojima je desetljećima ovisila sudbina svijeta godinama pregovarale ne bi li došle do kakvih-takvih sporazuma kojima bi makar ograničile suludu utrka u naoružanju i kojima bi barem do izvjesne mjere bili smanjeni arsenali, prepuni smrtonosnog oružja sposobnog da zatre život na Zemlji, i to doslovno? Pa treba li onda još podsjetiti i na to da je sve te sporazume (osim jednoga) otkazala upravo Amerika (ne Rusija, nego Amerika!)?
Ili možda treba dozivati u sjećanje uporno ponavljana ruska upozorenja da za Moskvu nije prihvatljiv – iz sigurnosnih razloga – ulazak Ukrajine u Atlantski pakt? Treba li osvježiti sjećanje na analize eminentnih ljudi sa Zapada, poput Jeffreya Sachsa ili Henrya Kissingera? Oni su, naime, jasno upozorili na to gdje, odnosno u kakvoj politici leže korijeni rata u Ukrajini i pozivali da se sjedne za pregovarački stol. Ratovi, a to nas povijest uči, uvijek završavaju pregovorima; osim ako se traži bezuvjetna kapitulacija jedne strane. To se tražilo od nacističke Njemačke, ali to – uza sva zaklinjanja u pomoć Ukrajini ‘do pobjede nad Rusijom’ – vjerojatno ipak ne očekuju ni najtvrđi zapadni ‘jastrebovi’. Ili ipak?
Je li zaista potrebno podsjećati na kubansku raketnu krizu iz šezdesetih godina prošloga stoljeća? Sjedinjene Države tada nisu oklijevale dovesti svijet na sam rub nuklearnog rata da bi iznudile povlačenje sovjetskih raketa s Kube. Iz moskovske perspektive Ukrajina u NATO jednako je opasna kao što su tih davnih dana bile za Ameriku opasne sovjetske rakete na Kubi. I želi li se itko još sjetiti da je kubanska kriza riješena bez rata, jer se pregovaralo. Iza kulisa – naravno, i uz spremnost na kompromis, mada držan u tajnosti: povlačenje američkih raketa iz Turske u zamjenu za povlačenje sovjetskih raketa s Kube.
O svemu tome prosječni građanin EU jedva da nešto čuje. A budući da taj prosječni građanin nije povjesničar, on o tome jedva da nešto i zna. Buka ratne propagande dovela je do toga da se smatra normalnim da Njemačka ide prema cilju da postane najveća vojna sila Evrope, a da su riječi ‘diplomacija’ i ‘mir’ zamijenjene izrazima ‘rat’ i pobjeda’. Ponešto od onoga što smo tek u natuknicama spomenuli pojavi se tu i tamo sramežljivo na nekoj društvenoj mreži, pa čak i u nekim tiražnim novinama, ali tako da se već dan nakon objavljivanja nitko toga ‘ne sjeća’. Baš kao što se nitko ne želi sjetiti riječi bivše njemačke kancelarke Angele Merkel da ruskog predsjednika Putina valja shvatiti ozbiljno i da je Rusija, odnosno tadašnji Sovjetski Savez, bila pouzdani opskrbljivač energentima zapadnih zemalja i u najtežim danima hladnoga rata, pa je bilo ‘razumno i razumljivo’, tako kaže Angela Merkel, svim današnjim ‘narativima’ usprkos, osloniti se na dobavljača energenata s Istoka.
To su činjenice. Na osnovu njih može se (pa i mora) konstatirati sljedeće: Zapad (Amerika) svjesno je igrao na kartu ruskog napada na Ukrajinu (da ne idemo dalje od toga). Mada je Rusija počela rat, Ukrajina je ta koja je gurnuta u rat i koja sada plaća razaranjima i tisućama ljudskih života pokušaj realizacije plana svođenja Rusije na ‘tek tamo neku regionalnu silu’, kako ju je svojedobno posprdno nazvao Barack Obama. Sankcije nisu bacile Rusiju na koljena, ali se obijaju i tek će se punom snagom obiti o glavu onima koji su ih uveli, odnosno građanima zemalja čiji čelnici marširaju u vojnom stroju prema Istoku (tvrdeći istodobno kako ne ratuju protiv Rusije i kako Putin vodi križarski rat protiv Zapada).
To su, kažimo još jednom, činjenice. Ignorirati ih se može, poreći – ne!
I tko onda može još vjerovati kako će hladni radijatori, nestašice pojedinih artikala, enormna poskupljenja, inflacija i recesija biti, odnosno već jesu posljedica ruskog vojnog upada u Ukrajinu? Toga i samo toga?
Odnosno: na koga bi bilo prikladnije primijeniti na početku teksta navedene definicije pojmova ‘debil’ i ‘idiot’? Na onoga tko je nasjeo lažima, pa ih i sam papagajski ponavlja, ili na onoga tko laže? Ne prozivamo, ne vrijeđamo – tek pitamo.
Tko su, dakle, debili i idioti u svijetu u kojemu živimo (još)?
