Neku je večer urednica Zrinka Turalija, najavljujući mu u Vijestima iz kulture Prvog programa HTV-a novi roman, predstavila Miru Gavrana kao “najprevođenijeg hrvatskog književnika”. U neko ranije vrijeme, dok je Gavran bio samo književnik, pristojan prema kolegama i novinarima, hiperaktivan u promociji svoga rada, beskonfliktni entuzijast, HRT-ovo pridonošenje laži o najprevođenijemu mogli smo doživljavati kao bezazlenu ljubaznost. Umjesto da mu kažu dobar dan, ljubim ruke, sretno ti bilo junače, oni Gavranu tako. Međutim, otkako je na čelu Matice hrvatske, visokodotirane ustanove, u koordinaciji s kojom država donosi zakone u kulturi, te otkako slušamo vijesti o tome da predsjednik Gavran ide na Kaptol da potvrdi kako je djelovanje Matice hrvatske sasvim u skladu s djelovanjem Katoličke crkve, mogao bi se steći dojam kako laž o najprevođenijemu nije tek gesta konvencionalne ljubaznosti, nego da je riječ o projektu od državnoga i nacionalnog značaja.
Književnost nije natjecanje. U estetskom vrednovanju ne važe mjerne jedinice, metri, grami, kilogrami, pa je svatko slobodan donositi i najnevjerojatnije i najnečuvenije sudove o onome što je pročitao, kao i o onome što nije pročitao. Zrinka Turalija mogla je za Miru Gavrana reći da je najbolji hrvatski književnik, da su njegove riječi i rečenice najljepše i najugodnije, da je od svih hrvatskih književnika Miro Gavran najbliži Proustu i Joyceu, mogla je za njega reći da je najljepši, najseksepilniji, da ima najljepše noge i najizražajnije oči, mogla je reći da je Miro Gavran sam vrhunac književnosti koju je začinjao Marko Marulić, i da se nakon Mire Gavrana više i ne treba pisati hrvatskim, jer bi nemušta bila svaka riječ i rečenica koja bi se nakon njega napisala… I sve bi to bilo tačno, bilo bi vjerodostojno i istinito, te u skladu s jednim hrvatskim kanonom. Međutim, reći da je Miro Gavran “najprevođeniji hrvatski književnik” neugodna je laž, jer je to nešto što je izmjerljivo. Kao broj zrna pšenice koja podvostručena staju na svako šahovsko polje. Kao broj bombona koje mali Perica pocucla u jednom danu.
Više je mjerila prema kojima se lako i egzaktno da izračunati koji su to najprevođeniji hrvatski književnici. Jedno bi bilo mjerilo broja jezika. Drugo bi bilo mjerilo broja izdanja prevedenih djela. Treće bi bilo mjerilo prevedenih originalnih naslova. Da bi svaki od odabranih kriterija bio vjerodostojno primijenjen, te da bismo doznali koji li je to “najprevođeniji hrvatski književnik”, potrebno je još nešto: ustanoviti koji su to nakladnici objavili rečena izdanja, jesu li stvarni ili fiktivni, jesu li ugledni ili za njih nitko nikad nije čuo. Pisci čija se djela prevode i objavljuju po inozemstvu obično na svojim platformama na internetu imaju manje ili više cjelovite bibliografije, sve s imenima prevoditelja i nazivima izdavača. Uz nekoliko je klikova svakome tu sve lako provjeriti i saznati. Za dodatnu provjeru, te utvrđivanje jednog dijela činjenica, korisno će poslužiti Goodreads i Amazon. Na Amazonu, recimo, moguće je relativno pouzdano ustanoviti prevođenost i prisutnost pojedinog pisca i njegovih knjiga na engleskom i na velikim jezicima zapadnoga svijeta. I što je također važno, moguće je saznati tko to objavljuje njegove knjige.
Po većini odabranih mjerila najprevođeniji hrvatski književnici su, ustvari, dvije književnice: Dubravka Ugrešić i Slavenka Drakulić. Trećemu po redu nećemo spominjati ni ime, ni djelo, dok bi četvrti bio Predrag Matvejević. Ujedno, Matvejević je autor pojedinačno najprevođenije hrvatske knjige, “Mediteranskog brevijara”. Daleko iza rečenih četvero, koji prednjače prema svim egzaktnim i mjerljivim kriterijima, slijedi niz suvremenih pisaca i spisateljica, te hrvatskih književnih klasika. Klasici se, zapravo, slabo prevode, ne samo hrvatski, a mogao bi im pomoći samo neki naglo probuđeni interes za hrvatsku kulturu i književnost. Primjerice, veliki turski prozni klasici na Zapadu su otkrivani nakon što je Orhan Pamuk dobio Nobelovu nagradu. Upravo on ih je promovirao, preporučivao, o njima pisao… Slovenski klasici bit će mrvicu prisutniji u prijevodima nakon što ovoga listopada Slovenija bude počasni gost Sajma knjiga u Frankfurtu.
Ni među piscima koji slijede iza četvero doista najprevođenijih, ni među njih još pet-šest, ne bi se moglo naći ime Mire Gavrana. Prijevode njegovih romana naprosto nije moguće pronaći kod relevantnih ili manje relevantnih nakladnika u zemljama na čije su jezike navodno prevedeni. A na engleskom, recimo, na Amazonu ih nalazimo u Gavranovom samizdatu. Lijepo je to i ganutljivo što se Gavran pobrinuo za svoje djelo, pa ga bez posrednika prikazao svijetu, sam objavljujući prijevode svojih knjiga na engleski, ali može li ga to nekom čarolijom preobraziti u “najprevođenijega hrvatskog književnika”? Čini se da, ipak, ne može, jer bi to bilo isto kao kad bismo Mireka koji nogomet igra s društvom iza zgrade, te u svakoj utakmici zabije po deset golova, razmatrali u istoj kategoriji s Megan Rapinoe i Zlatanom Ibrahimovićem. Jedno je zabijati između štangi za klofanje tepiha, a drugo u pravim utakmicama, s pravim curama i dečkima. Istina, moguće je hrvatsku književnost svesti na pikanje lopte među štangama za klofanje tepiha, ali onda tako to treba i naglasiti, i reći da u toj hrvatskoj književnosti nema ni Dubravke Ugrešić, ni Slavenke Drakulić, ni Predraga Matvejevića, a bogme ni Miroslava Krleže i Ranka Marinkovića, koji se također književnošću nikad nisu bavili s društvom iza zgrade.
Laž o najprevođenijemu ima i svoju ponešto blažu i teže provjerljivu varijantu. Naime, Gavranu se od onih vremena kada je bio beskonfliktni entuzijast, brižan oko svoga djela, tih i pristojan gospodin, kojeg gane svaki kompliment vlastitoj stvaralačkoj izvrsnosti, pa se rado i sam njime počasti, kao frajla na dijeti šampitom, komplimentiralo da je “najizvođeniji hrvatski dramski pisac u svijetu”. Što bi to konkretno moglo značiti? Da su njegove drame prevedene na najviše stranih jezika i da su izvedene u najviše kazališnih dvorana na svijetu? Ili da su dramske komade Mire Gavrana režirali najvažniji europski i svjetski redatelji, te da su izvođene na najvažnijim svjetskim pozornicama, uz najviša priznanja kritike i publike? Prvo je, opet, nemoguće provjeriti, jer Gavranovu teatrografiju, s mjestom i datumom svake premijere, te brojem repriznih izvedbi, na žalost nije moguće naći. Drugo, pak, pouzdano ne ide Gavranu u prilog. Njegove komade nisu režirali važni redatelji, Gavranove predstave nisu igrale u velikim teatrima… Ili, možda, jesu, ali nas je Miro Gavran, skroman i pristojan kakav već jest, propustio o tome obavijestiti. No, ovaj dio priče važan je zato što se preko kazališta i kazališnih izvedbi, ili na samoj kazališnoj pozornici, pokušava stvoriti magla u kojoj će najednom biti moguće i vjerojatno to da Miro Gavran bude – “najprevođeniji hrvatski književnik”. Kažete li im da je to laž, reći će vam da ne misle na romane, nego na kazališne komade. Upitate li ih gdje su ti komadi objavljeni, reći će vam da nisu objavljeni, nego su odigrani…
Na mrežnim stranicama Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, u životopisu Mire Gavrana piše: “Jedan je od najplodnijih i – u međunarodnim razmjerima – najzapaženijih hrvatskih pisaca zadnjeg desetljeća.” Kako je Gavran član suradnik u Razredu za književnost, ili jasnije, u novicijatu je za budućeg akademika, iskaz u predočenom životopisu može se shvatiti kao ono čime se Gavran preporučuje tom društvu probranih besmrtnika, ali i na osnovu čega oni njega prihvaćaju. Kada Gavran govori o svojoj naj-zapaženosti u međunarodnim razmjerima, on misli na jedno, kada institucija odgovara ehom na te njegove riječi, institucija, pretpostavljamo, misli na nešto drugo. Gavran svoju naj-zapaženost izvlači iz komplimenata Zrinke Turalije i inih službujućih hrvatskih turalija, koje faktografiju nastoje prilagoditi svom dojmu da je Gavran tako ugledan, tako zapažen, tako prevođen. Dakle, Gavran je jedan mili iluzionist. Institucija, pak, Hrvatska akademija nauka i umjetnosti, objavljujući na svojim stranicama da je Miro Gavran u “međunarodnim razmjerima” jedan od “najzapaženijih hrvatskih pisaca zadnjeg desetljeća”, zapravo objavljuje što su za nju, za HAZU, ti međunarodni razmjeri, dokle oni sežu, odakle dokle se prostiru.
Ali postoji nešto od toga mnogo važnije. Članovi Razreda za književnost HAZU odabiru se tako što oni koji u tom razredu već jesu odabiru svoje nove kolege, koje zatim cjelokupno članstvo akademije potvrđuje. Drukčije je to nego članstvo strukovne udruge ili zajednice profesionalaca u bilo kojem poslu, gdje komisija donosi pravorijek o tome jeste li ili niste u nečemu profesionalac. U tom slučaju, novoprimljeni član biva ravan po svemu onome najboljem u već postojećem članstvu. Tamo, pak, gdje se, kao u HAZU, novoprimljeni biraju prema mjerilima već ustoličenih članova, zaprisegnutih redovnika, princip je obrnut: prethodni članovi činom prihvaćanja novog člana iskazuju svoju jednakost, istost, ravnopravnost s njim. Razred za književnost HAZU jamačna je mjera one hrvatske književnosti iza koje su državna blagajna, oružane snage, hrvatska država kao takva. Svaki novoprimljeni član određuje mjeru najstarijemu među hrvatskim književnim akademicima. Kada HAZU kaže da je Miro Gavran jedan od “najzapaženijih hrvatskih pisaca zadnjeg desetljeća”, to samo može da znači da su preostali najzapaženiji već u Akademiji. A da oni koji su možda stvarno zapaženi u svijetu, a državljani su RH, nisu i hrvatski pisci. Drukčije se Gavranov životopis na stanicama HAZU ne može objasniti. Niti se drukčije može objasniti što su Dubravka Ugrešić, Slavenka Drakulić, Predrag Matvejević, pa i pokojni građanin Krleža, toj književnosti u kojoj je Miro Gavran “najprevođeniji hrvatski književnik”.
