Politički analitičar Vladimir Bukarski je naveo deset poraza atlantističke elite u 2016. godini, koji su ujedno znak poraza globalnog svjetskog poretka pod vodstvom Sjedinjenih Država. Događaji su poredani kronološki, ne po njihovoj važnosti.
Globalisti su se s ovim problemom suočili u travnju 2016. godine. U Nizozemskoj je održan referendum na kojem su birači dali svoje mišljenje o Sporazumu o pridruživanju Ukrajine s Europskom unijom. Unatoč snažnoj ukrajinskoj i zapadnoj propagandi, te pritisku na birače, više od 61% Nizozemaca je glasalo protiv ratifikacije sporazuma. To je značilo da Sporazum EU-Ukrajina neće stupiti na snagu, jer ga nizozemski parlament, iako je referendum bio neobvezujući, ne bi trebao prihvatiti.
Kasnije je na zahtjev Nizozemske na summitu EU odlučeno da se sporazum može prihvatiti samo ako to ne znači da će Europska unija Ukrajinu dati status zemlje kandidata za članstvo u EU, niti je Bruxelles dužan Kijevu ovaj status nuditi u budućnosti. Nizozemska je pristanak na sporazum uvjetovala ukidanjem bilo kakve financijske i vojne pomoći Kijevu, te uskraćivanjem prava građanima Ukrajine na slobodu stanovanja i zapošljavanja u EU. Takozvani “bezvizni režim”, kojeg još treba potvrditi, Ukrajincima daje slobodu na kratka putovanja, bez slobode zapošljavanja.
Ignorirani su argumenti pristaša ratifikacije sporazuma, koji kažu da će bez europske pomoći “Putin opet uspostaviti punu kontrolu nad Ukrajinom”. Marcus Becker za Der Spiegel tvrdi da je ishod referenduma u Nizozemskoj bio pobjeda Vladimira Putina i šamar za EU.
Drugi vrlo opasan udarac je uslijedio u lipnju, kada je oko 52% Britanaca na referendumu glasalo za izlazak iz EU. Ovaj referendum je, kao sredstvo ucjene protiv Europske unije i kako bi za Veliku Britaniju u EU osigurao povoljnije uvjete, pokrenuo premijer David Cameron. Sam Cameron se aktivno zalagao za članstvo zemlje u Europskoj uniji i obećao da će u slučaju negativnog ishoda dati ostavku. Obećanje je i ispunio.
Iako nije jasno zašto, rezultat referenduma u Velikoj Britaniji je također nazvan “Putinovom pobjedom”. Bivši američki veleposlanik u Rusiji i arhitekt “Obojene revolucije” u Moskvi, Michael McFaul, na Twitteru je napisao: “Šokantan rezultat Brexita! Gubitnici: EU, UK, SAD, koji vjeruju u jaku, ujedinjenu, demokratsku Europu. Pobjednik: Putin!”
McFaul Brexit naziva “velikom pobjedom vanjskopolitičkih ciljeva Putina”.
Postoji mogućnost da će izlaz Velike Britanije iz EU pokrenuti domino efekt i da se isto može dogoditi u Francuskoj, Italiji, Grčkoj, Švedskoj, Finskoj, Danskoj, Austriji i drugim zemljama gdje postoji veći postotak euroskeptika.
U lipnju 2016. su se, nakon što se turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan ispričao Vladimiru Putinu za oboreni ruski vojni zrakoplov, pomirile Rusija i Turska. U srpnju je u Turskoj spriječen pokušaj vojnog udara.
Prema službenoj verziji Turske, puč je u organizirao pokret “Hizmet” i njegov lider, sufijski propovjednik Fetullah Gülen, koji živi u SAD-u i ima potporu Zapada. Gülen je predstavnik takozvanog “demokratskog islama”, podržava prozapadnu orijentaciju Turske i njen ulazak u EU. Gülen i “Hizmet” su zaista stvorili “paralelnu državu” u Turskoj. Pokret je utjecajan u državnoj vlasti, vojsci, sudstvu, tužiteljstvu, obrazovnom sustavu i medijima.
Odmah nakon pomirenja Rusije i Turske “Hizmet” je počeo diskreditirati Erdogana i njegovu svitu. Predstavnici države su pokrenuli paralelnu istragu, dok je tužiteljstvo, sa svoje strane, vodilo istragu protiv visokih dužnosnika Stranke pravde i razvitka (AKP) i Erdoganovih bliskih suradnika.
U noći s 15. na 16. srpnja su pučisti preuzeli kontrolu nad međunarodnom zračnom lukom, mostovima i uredom vladajuće stranke, a sudbina zemlje je visila o koncu. Ipak je većina stanovništva, policija, kler i vojno vodstvo ostalo vjerni legitimnoj vladi i udar je suzbijen. Ubrzo nakon neuspjeha puča su počele opsežne čistke u vodstvu i institucijama, odakle su protjerani Gülenove pristaše. Paralelna država u Turskoj je poražena.
Neuspjeh udara, kojeg je prešutno podržavao Washington, Tursku je na čelu s Erdoganom gurnuo prema Rusiji.
Danas se ne može reći da Turska u potpunosti napušta zapadni blok. Zemlja ostaje članica NATO pakta i ne odustaje od panturskih ambicija. Interesi Turske i Rusije se još uvijek razilaze u mnogim područjima – na Kavkazu, u središnjoj Aziji, na Bliskom Istoku. Ipak, po prvi put u mnogo godina Moskva i Ankara vide da mogu govoriti istim jezikom.
Nakon ofenzive koju su vladine snage u Siriji pokrenule u listopadu, na kraju je u potpunosti oslobođen Aleppo, gospodarsko središte Sirije i raskrižje važnih prometnih tokova za cijelu regiju Bliskog istoka. Prema mišljenju mnogih stručnjaka, Aleppo je ključ za budućnost Sirije i cijele regije.
Oslobađanje Aleppa je bio strateški udarac “sirijskoj demokratskoj opoziciji”, podržanoj od strane Zapada. Aleppo sada postaje najvažnije utvrđeno područje vladinih snaga na sjeveru zemlje. Oslobađanje Aleppa i okolnog područja će zaustaviti prekogranični tranzit za islamističke skupine iz Turske.
Aron Lund iz bliskoistočnog Carnegie Centra kaže “da je gubitkom Aleppa opozicija izgubila posljednju šansu da preokrene plimu rata”. Ukratko, sirijska “opozicija” i njeni inozemni sponzori bez Aleppa neće imati priliku za daljnje napredovanje.
Novi američki predsjednik Donald Trump je rekao “kako sirijski oporbeni borci nemaju kapaciteta za napredovanje”.
Prepun tuge, Financial Times piše “kako se Aleppo, umjesto da postane groblje Assadovog režima, pretvorio u groblje nade za samu opoziciju”.
Glavni poraz globalističke “elite” se dogodio u samoj prijestolnici svjetskog globalizma – Sjedinjenim Američkim Državama. 8. studenog na američkim predsjedničkim izborima pobjeđuje republikanski kandidat Donald Trump, koji otvoreno govori protiv globalizacije. Poražena je Hillary Clinton u koju je globalistička elita polagala sve svoje nade.
Po prvi put se u američkim predsjedničkim izborima počelo govoriti o utjecaju “ruskog faktora”. Tijekom izborne kampanje su Hillary Clinton i njeno osoblje, uz veliku potporu američke elite, histerično napadali Moskvu zbog navodnog “uplitanja u izborni proces”. Konkretno, puno se govorilo, i još uvijek govori, o operaciji ruskih tajnih službi, koje su, navodno, informacije dostavljale WikiLeaksu i tako ugrozile Hillary Clinton.
“To je bio kontrolirani proces objavljivanja niza kompromitirajućih materijala”, tvrdi bivši šahovski velemajstor, sada žestoki oponent politike Moskve, Gari Kasparov.
Bivši američki veleposlanik u Moskvi, Michael McFaul, opet je u svemu vidio “ruku ruskog predsjednika”.
“Putin se umiješao u naše izbore i uspio”, napisao je McFaul na svom Twitteru.
Većina stručnjaka se slaže da pobjeda Trumpa odgovara Moskvi, što je nesporna činjenica.
“Rusija je možda najočitiji dobitnik zbog izbora Donalda Trumpa za američkog predsjednik”, kaže ekonomist Charles Robertson, uz napomenu da se Moskvi nadaju u ublažavanje američkih sankcija već ove godine.
Istog mišljenja je i istraživačka tvrtka Ecstrat i analitičari Bloomberga, koji su bili uvjereni da bi ukidanje sankcija bilo apsolutno nemoguće u slučaju pobjede Hillary Clinton.
“Ne znamo kako će se ponašati Amerika. Donald Trump za najviše položaje nudi najgore kandidate. Na primjer, državni tajnik može postati Rex Tillerson, jedan od čelnika naftne kompanije Exxon Mobil s poslovima u Rusiji”, rekao je voditelj europskog programa Internews Ukrajine, Vladimir Ermolenko.
13. studeni je bio još jedan crni dan za pristaše “obuzdavanja Rusije”. U Moldaviji je na predsjedničkim izborima pobijedio Igor Dodon, dok je u Bugarskoj za predsjednika izabran Rumen Radev. U drugom krugu moldavskih izbora Dodon je dobila 52% glasova i porazio glavnu konkurenticu, prozapadnu političarku Maju Sandu.
Igor Dodon je odavno poznat kao prijatelj Rusije. U 2014. godini je Socijalistička partija, na čelu s njim, otvoreno zagovarala ulazak Moldavije u Euroazijsku ekonomsku uniju. Na ovim predsjedničkim izborima je Igor Dodon u program uključio obnovu strateškog partnerstva s Rusijom i obećao da će mu prvi posjet biti onaj Moskvi. Dodona je podržala i Ruska pravoslavna crkva, koja se zalaže se za federativni model ujedinjenja Moldavije i Pridnjestrovske Moldavske Republike, čime bi se okončao višedesetljetni zamrznuti sukob.
“Ovo je još jedna pobjeda Rusije i Vladimir Putina u sukobu sa Zapadom”, komentirajući moldavske izbore je napisao Sunday Times.
Među prvim akcijama Igora Dodona je bila promjena natpisa u predsjedničkom uredu s rumunjskog na moldavski i skidanje zastave EU s predsjedničke rezidencije u Kišinjevu. Također je bivšeg predsjednika Rumunjske, Traiana Basescua, lišio moldavskog državljanstva, te se sastao s novoizabranim predsjednikom Pridnjestrovlja, Vadimom Krasnoselskim.
Rumen Radev u Bugarskoj je na predsjedničkim izborima pobijedio prozapadnu suparnicu Cecku Cačevu. Bivši general Radev je dobio oko 60% glasova bugarskih birača. Radev je bio prvi Bugar koji je postao general NATO pakta, ali je rekao kako je protiv ruskih sankcija i vjeruje da je Krim s pravom pripao Rusiji, što je veliki odmak službene Sofije od vanjske politike Bruxellesa i Washingtona.
Sve više Francuza ne podržava politiku predsjednika Hollandea, Europsku uniju i NATO. Ne treba zaboraviti da je Francuska jedna od vodećih zemalja Europe i jedna od pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a. Sljedeći francuski predsjednik ili predsjednica bi mogli uvesti promjene u vanjskoj politici zemlje. To je postalo poznato nakon što je Francois Fillon na desnom centru osvojio predizbore, a glavna suparnica Fillona će biti čelnica Nacionalnog fronta, Marine Le Pen. I Fillon i Le Pen su izjavili da Krim vide kao dio Rusije i žele oživjeti francusko-ruski savez s kraja XIX stoljeća. Nevjerojatno, ali nakon što je u predizborima desnog centra pobijedio Juppéa i Sarkozya, Bloomberg nije pisao kako je predizbore u Francuskoj dobio Francois Fillon, nego opet sveprisutni Vladimir Putin.
Talijanski premijer Matteo Renzi je na krilima europotimizma upao u vlastitu zamku, otprilike kao David Cameron u Velikoj Britaniji, kada je bio siguran u željeni ishod referenduma, i na kraju izgubio.
Jednako jadno je prošao Renzi sa svojim ustavnim promjenama i bio je prisiljen dati ostavku. Rezultati referenduma su zapravo bili pobjeda talijanskih euroskeptika – “Pokreta pet zvjezdica” (M5S) i “Sjeverne lige” Mattea Salvinija.
Mnogi stručnjaci vjeruju da bi rezultati referenduma u Italiji mogli uništiti Europsku uniju. Takvog su mišljenja Die Welt, The Wall Street Journal i Business Insider. Ostavka Renzijeve vlade će neminovno izazvati politički kaos, što se pokušalo riješiti privremenom tehničkom vladom, postavljenom samo da izglasa proračun za 2017. Mogu se pogoršati ionako ogromni problemi u talijanskom bankarskom sektoru. Iznos “loših kredita” u svim talijanskim bankama iznosi oko 300 milijardi eura, a nacionalni dug je dosegao razinu od 140% BDP-a. Italija, koja ima jedan od najvećih vanjskih dugova u EU (135% BDP-a), smatra se najvećom prijetnjom financijskoj stabilnosti eurozone.
Politička destabilizacija je negativan signal za tržište i investitore. Propast banaka s lošim kreditima će dovesti do bankrota mnogih malih poduzeća. Sve ankete potvrđuju da se na predstojećim parlamentarnim izborima dramatično povećava mogućnost pobjede talijanskih euroskeptika.
Barack Obama se pri odlasku gotovo zamjerio Izraelu. Ranije je Obama produbio suradnju s arapskim monarhijama, uključujući i radikalne islamiste, ali je korak po korak narušio odnose između SAD-a i Izraela, kojega se do nedavno smatralo “nepotopljivim američkim nosačem zrakoplova na Bliskom istoku” i, prema američkim medijima, “jedinom demokracijom na Bliskom istoku”.
U Sjedinjenim Državama, uključujući i židovsku zajednicu, pa čak i izraelski lobi, postoje dva stava o Izraelu. Prema prvom, kojega se čvrsto drže republikanci, osobito protestantski fundamentalisti, postojanje Izraela ima gotovo religijsko značenje i židovska država mora biti zaštićena uvijek i svugdje, uključujući i pravo na gradnju židovskih naselja na okupiranim područjima. Umjereniji republikanci, među koje se može svrstati i novi predsjednik Donald Trump, Izrael vide kao strateškog saveznika u regiji, ali ne žele jake veze s islamskim svijetom, pa čak ni arapskim monarhijama.
Istovremeno se američki demokrati, uključujući i veći dio židovske zajednice u Americi, zalažu za mir na Bliskom istoku pod svaku cijenu, što znači prisiliti Izrael na “maksimalne teritorijalne ustupke”, što bi zapravo bile okupacijske granice iz 1967.
Najradikalnije pristaše Izraela su kadre žrtvovati čak i geopolitičke interese Sjedinjenih Država, ako će time pridonijeti ostvarenju cionističkog cilja.
No, iz njemu znanih razloga, Barack Obama i članovi njegove administracije su ušli u sukob s Izraelom zbog prešutne podrške Rezoluciji 2334 Vijeća sigurnosti UN-a, kada Sjedinjene Države, po prvi put nakon dugo godina, za zaštitu Izraela nisu koristile pravo veta.
No, time su na drugoj strani Izrael oslobodili od “moralnih” obveza prema Washingtonu.
Zahlađenje odnosa sa Sjedinjenim Državama prisiljava Izrael na jače veze s Rusijom, koja je u ovom trenutku itekako prisutna u regiji. Benjamin Netanyahu i Vladimir Putin su rekli kako imaju slične stavove o mnogim pitanjima, posebno o destruktivnoj ideologiji radikalnog islamizma, iako je upitno koliko je izraelski premijer bio iskren.
“Rusija i dalje velesila, a naš odnos s njom je sve jači”, rekao je izraelski premijer tijekom posjeta Moskvi ove godine.
Tijekom sirijske krize su Netanyahu i Putin postigli nekoliko prešutnih sporazuma. Unatoč dugotrajnom sukobu Assadove Sirije s Izraelom, ruski su odnosi s izraelskim političkim i vojnim vrhom tijekom vojnih operacija bili više nego korektni. Osim toga, Assad je prisustvom ruske vojske u Siriji dobio određenu sigurnost na jugu, gdje je mogao rasporediti samo snage nužno potrebne za obranu od terorističkih napada. Nije bilo nijednog “slučajnog dodira” ruskih i izraelskih snaga tijekom sukoba, a dramatično se smanjio i broj izraelskih upada u sirijski zračni prostor i granatiranja sirijskog teritorija. Ranije uobičajena praksa izraelske vojske je u proteklih više od godinu dana gotovo obustavljena.
No, Izrael se približio Rusiji i u jednom drugom području. Naime, židovska država se počela protiviti nacionalističkom režimu u Ukrajini. U rujnu prošle godine, tijekom sjećanja na 75. obljetnicu tragedije u klancu Babi Yar u Ukrajini, izraelski predsjednik Rivlin je javno pozvao Vrhovnu Radu Ukrajine da osudi počinitelje masakra, Organizaciju ukrajinskih nacionalista (OUN), koje Kijev smatra borcima za neovisnost Ukrajine. Ova j eizjava izraelskog predsjednika izazvala ljutitu reakciju ukrajinskih radikala, uključujući cjelokupno vodstvo Vrhovne Rade.
Dakle, 2016. je bila godina ukupnog kolapsa globalizma i novog svjetskog poretka, kojega se sada sa sigurnošću može nazvati “starim”. Globalistička “elita” je poraze trpjela diljem svijeta, od Washingtona do Aleppa i od Londona do Tel Aviva. Globalna strategija suzdržavanja Rusije i Kine na Dalekom istoku je doživjela potpuni neuspjeh, a arhitektura svijeta se potpuno promijenila. Godina za nama je bila i jedna od najpovoljnijih za zemlje koje su odlučile pružiti otpor unipolarnom svijetu. Pitanje je samo u kojoj će mjeri biti iskorišteni plodovi uspjeha iz 2016?
logično
Neuspjeh 1. – Nizozemska
Globalisti su se s ovim problemom suočili u travnju 2016. godine. U Nizozemskoj je održan referendum na kojem su birači dali svoje mišljenje o Sporazumu o pridruživanju Ukrajine s Europskom unijom. Unatoč snažnoj ukrajinskoj i zapadnoj propagandi, te pritisku na birače, više od 61% Nizozemaca je glasalo protiv ratifikacije sporazuma. To je značilo da Sporazum EU-Ukrajina neće stupiti na snagu, jer ga nizozemski parlament, iako je referendum bio neobvezujući, ne bi trebao prihvatiti.
Kasnije je na zahtjev Nizozemske na summitu EU odlučeno da se sporazum može prihvatiti samo ako to ne znači da će Europska unija Ukrajinu dati status zemlje kandidata za članstvo u EU, niti je Bruxelles dužan Kijevu ovaj status nuditi u budućnosti. Nizozemska je pristanak na sporazum uvjetovala ukidanjem bilo kakve financijske i vojne pomoći Kijevu, te uskraćivanjem prava građanima Ukrajine na slobodu stanovanja i zapošljavanja u EU. Takozvani “bezvizni režim”, kojeg još treba potvrditi, Ukrajincima daje slobodu na kratka putovanja, bez slobode zapošljavanja.
Ignorirani su argumenti pristaša ratifikacije sporazuma, koji kažu da će bez europske pomoći “Putin opet uspostaviti punu kontrolu nad Ukrajinom”. Marcus Becker za Der Spiegel tvrdi da je ishod referenduma u Nizozemskoj bio pobjeda Vladimira Putina i šamar za EU.
Neuspjeh 2. – Velika Britanija
Drugi vrlo opasan udarac je uslijedio u lipnju, kada je oko 52% Britanaca na referendumu glasalo za izlazak iz EU. Ovaj referendum je, kao sredstvo ucjene protiv Europske unije i kako bi za Veliku Britaniju u EU osigurao povoljnije uvjete, pokrenuo premijer David Cameron. Sam Cameron se aktivno zalagao za članstvo zemlje u Europskoj uniji i obećao da će u slučaju negativnog ishoda dati ostavku. Obećanje je i ispunio.
Iako nije jasno zašto, rezultat referenduma u Velikoj Britaniji je također nazvan “Putinovom pobjedom”. Bivši američki veleposlanik u Rusiji i arhitekt “Obojene revolucije” u Moskvi, Michael McFaul, na Twitteru je napisao: “Šokantan rezultat Brexita! Gubitnici: EU, UK, SAD, koji vjeruju u jaku, ujedinjenu, demokratsku Europu. Pobjednik: Putin!”
McFaul Brexit naziva “velikom pobjedom vanjskopolitičkih ciljeva Putina”.
Postoji mogućnost da će izlaz Velike Britanije iz EU pokrenuti domino efekt i da se isto može dogoditi u Francuskoj, Italiji, Grčkoj, Švedskoj, Finskoj, Danskoj, Austriji i drugim zemljama gdje postoji veći postotak euroskeptika.
Neuspjeh 3. – Turska
U lipnju 2016. su se, nakon što se turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan ispričao Vladimiru Putinu za oboreni ruski vojni zrakoplov, pomirile Rusija i Turska. U srpnju je u Turskoj spriječen pokušaj vojnog udara.
Prema službenoj verziji Turske, puč je u organizirao pokret “Hizmet” i njegov lider, sufijski propovjednik Fetullah Gülen, koji živi u SAD-u i ima potporu Zapada. Gülen je predstavnik takozvanog “demokratskog islama”, podržava prozapadnu orijentaciju Turske i njen ulazak u EU. Gülen i “Hizmet” su zaista stvorili “paralelnu državu” u Turskoj. Pokret je utjecajan u državnoj vlasti, vojsci, sudstvu, tužiteljstvu, obrazovnom sustavu i medijima.
Odmah nakon pomirenja Rusije i Turske “Hizmet” je počeo diskreditirati Erdogana i njegovu svitu. Predstavnici države su pokrenuli paralelnu istragu, dok je tužiteljstvo, sa svoje strane, vodilo istragu protiv visokih dužnosnika Stranke pravde i razvitka (AKP) i Erdoganovih bliskih suradnika.
U noći s 15. na 16. srpnja su pučisti preuzeli kontrolu nad međunarodnom zračnom lukom, mostovima i uredom vladajuće stranke, a sudbina zemlje je visila o koncu. Ipak je većina stanovništva, policija, kler i vojno vodstvo ostalo vjerni legitimnoj vladi i udar je suzbijen. Ubrzo nakon neuspjeha puča su počele opsežne čistke u vodstvu i institucijama, odakle su protjerani Gülenove pristaše. Paralelna država u Turskoj je poražena.
Neuspjeh udara, kojeg je prešutno podržavao Washington, Tursku je na čelu s Erdoganom gurnuo prema Rusiji.
Danas se ne može reći da Turska u potpunosti napušta zapadni blok. Zemlja ostaje članica NATO pakta i ne odustaje od panturskih ambicija. Interesi Turske i Rusije se još uvijek razilaze u mnogim područjima – na Kavkazu, u središnjoj Aziji, na Bliskom Istoku. Ipak, po prvi put u mnogo godina Moskva i Ankara vide da mogu govoriti istim jezikom.
Neuspjeh 4. – Sirija
Nakon ofenzive koju su vladine snage u Siriji pokrenule u listopadu, na kraju je u potpunosti oslobođen Aleppo, gospodarsko središte Sirije i raskrižje važnih prometnih tokova za cijelu regiju Bliskog istoka. Prema mišljenju mnogih stručnjaka, Aleppo je ključ za budućnost Sirije i cijele regije.
Oslobađanje Aleppa je bio strateški udarac “sirijskoj demokratskoj opoziciji”, podržanoj od strane Zapada. Aleppo sada postaje najvažnije utvrđeno područje vladinih snaga na sjeveru zemlje. Oslobađanje Aleppa i okolnog područja će zaustaviti prekogranični tranzit za islamističke skupine iz Turske.
Aron Lund iz bliskoistočnog Carnegie Centra kaže “da je gubitkom Aleppa opozicija izgubila posljednju šansu da preokrene plimu rata”. Ukratko, sirijska “opozicija” i njeni inozemni sponzori bez Aleppa neće imati priliku za daljnje napredovanje.
Novi američki predsjednik Donald Trump je rekao “kako sirijski oporbeni borci nemaju kapaciteta za napredovanje”.
Prepun tuge, Financial Times piše “kako se Aleppo, umjesto da postane groblje Assadovog režima, pretvorio u groblje nade za samu opoziciju”.
Neuspjeh 5. – Sjedinjene Države
Glavni poraz globalističke “elite” se dogodio u samoj prijestolnici svjetskog globalizma – Sjedinjenim Američkim Državama. 8. studenog na američkim predsjedničkim izborima pobjeđuje republikanski kandidat Donald Trump, koji otvoreno govori protiv globalizacije. Poražena je Hillary Clinton u koju je globalistička elita polagala sve svoje nade.
Po prvi put se u američkim predsjedničkim izborima počelo govoriti o utjecaju “ruskog faktora”. Tijekom izborne kampanje su Hillary Clinton i njeno osoblje, uz veliku potporu američke elite, histerično napadali Moskvu zbog navodnog “uplitanja u izborni proces”. Konkretno, puno se govorilo, i još uvijek govori, o operaciji ruskih tajnih službi, koje su, navodno, informacije dostavljale WikiLeaksu i tako ugrozile Hillary Clinton.
“To je bio kontrolirani proces objavljivanja niza kompromitirajućih materijala”, tvrdi bivši šahovski velemajstor, sada žestoki oponent politike Moskve, Gari Kasparov.
Bivši američki veleposlanik u Moskvi, Michael McFaul, opet je u svemu vidio “ruku ruskog predsjednika”.
“Putin se umiješao u naše izbore i uspio”, napisao je McFaul na svom Twitteru.
Većina stručnjaka se slaže da pobjeda Trumpa odgovara Moskvi, što je nesporna činjenica.
“Rusija je možda najočitiji dobitnik zbog izbora Donalda Trumpa za američkog predsjednik”, kaže ekonomist Charles Robertson, uz napomenu da se Moskvi nadaju u ublažavanje američkih sankcija već ove godine.
Istog mišljenja je i istraživačka tvrtka Ecstrat i analitičari Bloomberga, koji su bili uvjereni da bi ukidanje sankcija bilo apsolutno nemoguće u slučaju pobjede Hillary Clinton.
“Ne znamo kako će se ponašati Amerika. Donald Trump za najviše položaje nudi najgore kandidate. Na primjer, državni tajnik može postati Rex Tillerson, jedan od čelnika naftne kompanije Exxon Mobil s poslovima u Rusiji”, rekao je voditelj europskog programa Internews Ukrajine, Vladimir Ermolenko.
Neuspjeh 6. – Moldavija
13. studeni je bio još jedan crni dan za pristaše “obuzdavanja Rusije”. U Moldaviji je na predsjedničkim izborima pobijedio Igor Dodon, dok je u Bugarskoj za predsjednika izabran Rumen Radev. U drugom krugu moldavskih izbora Dodon je dobila 52% glasova i porazio glavnu konkurenticu, prozapadnu političarku Maju Sandu.
Igor Dodon je odavno poznat kao prijatelj Rusije. U 2014. godini je Socijalistička partija, na čelu s njim, otvoreno zagovarala ulazak Moldavije u Euroazijsku ekonomsku uniju. Na ovim predsjedničkim izborima je Igor Dodon u program uključio obnovu strateškog partnerstva s Rusijom i obećao da će mu prvi posjet biti onaj Moskvi. Dodona je podržala i Ruska pravoslavna crkva, koja se zalaže se za federativni model ujedinjenja Moldavije i Pridnjestrovske Moldavske Republike, čime bi se okončao višedesetljetni zamrznuti sukob.
“Ovo je još jedna pobjeda Rusije i Vladimir Putina u sukobu sa Zapadom”, komentirajući moldavske izbore je napisao Sunday Times.
Među prvim akcijama Igora Dodona je bila promjena natpisa u predsjedničkom uredu s rumunjskog na moldavski i skidanje zastave EU s predsjedničke rezidencije u Kišinjevu. Također je bivšeg predsjednika Rumunjske, Traiana Basescua, lišio moldavskog državljanstva, te se sastao s novoizabranim predsjednikom Pridnjestrovlja, Vadimom Krasnoselskim.
Neuspjeh 7. – Bugarska
Rumen Radev u Bugarskoj je na predsjedničkim izborima pobijedio prozapadnu suparnicu Cecku Cačevu. Bivši general Radev je dobio oko 60% glasova bugarskih birača. Radev je bio prvi Bugar koji je postao general NATO pakta, ali je rekao kako je protiv ruskih sankcija i vjeruje da je Krim s pravom pripao Rusiji, što je veliki odmak službene Sofije od vanjske politike Bruxellesa i Washingtona.
Neuspjeh 8. – Francuska
Sve više Francuza ne podržava politiku predsjednika Hollandea, Europsku uniju i NATO. Ne treba zaboraviti da je Francuska jedna od vodećih zemalja Europe i jedna od pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a. Sljedeći francuski predsjednik ili predsjednica bi mogli uvesti promjene u vanjskoj politici zemlje. To je postalo poznato nakon što je Francois Fillon na desnom centru osvojio predizbore, a glavna suparnica Fillona će biti čelnica Nacionalnog fronta, Marine Le Pen. I Fillon i Le Pen su izjavili da Krim vide kao dio Rusije i žele oživjeti francusko-ruski savez s kraja XIX stoljeća. Nevjerojatno, ali nakon što je u predizborima desnog centra pobijedio Juppéa i Sarkozya, Bloomberg nije pisao kako je predizbore u Francuskoj dobio Francois Fillon, nego opet sveprisutni Vladimir Putin.
Neuspjeh 9. – Italija
Talijanski premijer Matteo Renzi je na krilima europotimizma upao u vlastitu zamku, otprilike kao David Cameron u Velikoj Britaniji, kada je bio siguran u željeni ishod referenduma, i na kraju izgubio.
Jednako jadno je prošao Renzi sa svojim ustavnim promjenama i bio je prisiljen dati ostavku. Rezultati referenduma su zapravo bili pobjeda talijanskih euroskeptika – “Pokreta pet zvjezdica” (M5S) i “Sjeverne lige” Mattea Salvinija.
Mnogi stručnjaci vjeruju da bi rezultati referenduma u Italiji mogli uništiti Europsku uniju. Takvog su mišljenja Die Welt, The Wall Street Journal i Business Insider. Ostavka Renzijeve vlade će neminovno izazvati politički kaos, što se pokušalo riješiti privremenom tehničkom vladom, postavljenom samo da izglasa proračun za 2017. Mogu se pogoršati ionako ogromni problemi u talijanskom bankarskom sektoru. Iznos “loših kredita” u svim talijanskim bankama iznosi oko 300 milijardi eura, a nacionalni dug je dosegao razinu od 140% BDP-a. Italija, koja ima jedan od najvećih vanjskih dugova u EU (135% BDP-a), smatra se najvećom prijetnjom financijskoj stabilnosti eurozone.
Politička destabilizacija je negativan signal za tržište i investitore. Propast banaka s lošim kreditima će dovesti do bankrota mnogih malih poduzeća. Sve ankete potvrđuju da se na predstojećim parlamentarnim izborima dramatično povećava mogućnost pobjede talijanskih euroskeptika.
Neuspjeh 10. – Izrael
Barack Obama se pri odlasku gotovo zamjerio Izraelu. Ranije je Obama produbio suradnju s arapskim monarhijama, uključujući i radikalne islamiste, ali je korak po korak narušio odnose između SAD-a i Izraela, kojega se do nedavno smatralo “nepotopljivim američkim nosačem zrakoplova na Bliskom istoku” i, prema američkim medijima, “jedinom demokracijom na Bliskom istoku”.
U Sjedinjenim Državama, uključujući i židovsku zajednicu, pa čak i izraelski lobi, postoje dva stava o Izraelu. Prema prvom, kojega se čvrsto drže republikanci, osobito protestantski fundamentalisti, postojanje Izraela ima gotovo religijsko značenje i židovska država mora biti zaštićena uvijek i svugdje, uključujući i pravo na gradnju židovskih naselja na okupiranim područjima. Umjereniji republikanci, među koje se može svrstati i novi predsjednik Donald Trump, Izrael vide kao strateškog saveznika u regiji, ali ne žele jake veze s islamskim svijetom, pa čak ni arapskim monarhijama.
Istovremeno se američki demokrati, uključujući i veći dio židovske zajednice u Americi, zalažu za mir na Bliskom istoku pod svaku cijenu, što znači prisiliti Izrael na “maksimalne teritorijalne ustupke”, što bi zapravo bile okupacijske granice iz 1967.
Najradikalnije pristaše Izraela su kadre žrtvovati čak i geopolitičke interese Sjedinjenih Država, ako će time pridonijeti ostvarenju cionističkog cilja.
No, iz njemu znanih razloga, Barack Obama i članovi njegove administracije su ušli u sukob s Izraelom zbog prešutne podrške Rezoluciji 2334 Vijeća sigurnosti UN-a, kada Sjedinjene Države, po prvi put nakon dugo godina, za zaštitu Izraela nisu koristile pravo veta.
No, time su na drugoj strani Izrael oslobodili od “moralnih” obveza prema Washingtonu.
Zahlađenje odnosa sa Sjedinjenim Državama prisiljava Izrael na jače veze s Rusijom, koja je u ovom trenutku itekako prisutna u regiji. Benjamin Netanyahu i Vladimir Putin su rekli kako imaju slične stavove o mnogim pitanjima, posebno o destruktivnoj ideologiji radikalnog islamizma, iako je upitno koliko je izraelski premijer bio iskren.
“Rusija i dalje velesila, a naš odnos s njom je sve jači”, rekao je izraelski premijer tijekom posjeta Moskvi ove godine.
Tijekom sirijske krize su Netanyahu i Putin postigli nekoliko prešutnih sporazuma. Unatoč dugotrajnom sukobu Assadove Sirije s Izraelom, ruski su odnosi s izraelskim političkim i vojnim vrhom tijekom vojnih operacija bili više nego korektni. Osim toga, Assad je prisustvom ruske vojske u Siriji dobio određenu sigurnost na jugu, gdje je mogao rasporediti samo snage nužno potrebne za obranu od terorističkih napada. Nije bilo nijednog “slučajnog dodira” ruskih i izraelskih snaga tijekom sukoba, a dramatično se smanjio i broj izraelskih upada u sirijski zračni prostor i granatiranja sirijskog teritorija. Ranije uobičajena praksa izraelske vojske je u proteklih više od godinu dana gotovo obustavljena.
No, Izrael se približio Rusiji i u jednom drugom području. Naime, židovska država se počela protiviti nacionalističkom režimu u Ukrajini. U rujnu prošle godine, tijekom sjećanja na 75. obljetnicu tragedije u klancu Babi Yar u Ukrajini, izraelski predsjednik Rivlin je javno pozvao Vrhovnu Radu Ukrajine da osudi počinitelje masakra, Organizaciju ukrajinskih nacionalista (OUN), koje Kijev smatra borcima za neovisnost Ukrajine. Ova j eizjava izraelskog predsjednika izazvala ljutitu reakciju ukrajinskih radikala, uključujući cjelokupno vodstvo Vrhovne Rade.
Dakle, 2016. je bila godina ukupnog kolapsa globalizma i novog svjetskog poretka, kojega se sada sa sigurnošću može nazvati “starim”. Globalistička “elita” je poraze trpjela diljem svijeta, od Washingtona do Aleppa i od Londona do Tel Aviva. Globalna strategija suzdržavanja Rusije i Kine na Dalekom istoku je doživjela potpuni neuspjeh, a arhitektura svijeta se potpuno promijenila. Godina za nama je bila i jedna od najpovoljnijih za zemlje koje su odlučile pružiti otpor unipolarnom svijetu. Pitanje je samo u kojoj će mjeri biti iskorišteni plodovi uspjeha iz 2016?
logično
