U Saboru je neprimjetno izglasan potencijalno štetan trgovinski sporazum s Kanadom: Za CETA-u su glasali zastupnici HDZ-a, predstavnici manjina, HNS-a i HDS-a, kao i ostali HDZ-u bliski pojedinci, no isto su glasali svi prisutni članovi opozicije, od onih iz SDP-a do izopćenika iz HNS-a, od pripadnika HSS-a do IDS-a
Hrvatski sabor potvrdio je krajem prošlog tjedna Sveobuhvatni gospodarski i trgovinski sporazum između Europske unije i Kanade, poznat i – pod kraticom s engleskog – kao CETA. Ali, ustvari, pitanje je može li se u slučaju Hrvatske uopće govoriti da je nešto u vezi s CETA-om iole zaista poznato. A moguće je da se na tom nepoznavanju u velikoj mjeri temelji i zabilježeni konsenzus naših parlamentaraca oko ratifikacije sporazuma. Primarni razlog za prihvaćanje CETA-e, kao što ćemo vidjeti, leži pak u jednoj konkretnoj političkoj motivaciji.
Ovdje ćemo stoga prvenstveno razmatrati hrvatsku politiku u tom kontekstu, no red je da najprije ponovimo osnove gradiva o sporazumu EU – Kanada. CETA-u je najlakše predstaviti preko znatno čuvenijeg TTIP-a, naime, sličnog sporazuma između EU-a i SAD-a. Ovdje smo već pisali o CETA-i kao mlađoj sestrici iz istoga ekonomsko-politički pervertiranog legla, premda se nedavni epilog oko TTIP-a pokazao više nego indikativnim. Jer godinama su stotine tisuća ljudi širom Europe očajnički protestirale kontra usvajanja tog dokumenta. Domaće im elite nerado su se osvrtale na taj bunt, a onda je novi predsjednik SAD-a Donald Trump, nedugo po stupanju na dužnost, jednostavno i jednostrano, bez pompe, stavio TTIP ad acta. Naprosto, čovjek je htio malo obuzdati neoprezno preotvorene trgovinske veze s Europom, taman kad se potonja uzela kleti u njih.
I dok će Trump i mimo TTIP-a potvrditi glavna američka uporišta ekonomsko-političke dominacije nad EU-om, pitanje je kako se točno u tom pogledu pozicionira Bruxelles. Prema svim upućenijim kritikama, oba rečena sporazuma idu kudikamo više na ruku jačem i kompaktnijem partneru. Odnosno, strani kojom upravlja organiziraniji krupni kapital; u ovim primjerima, to su zemlje s Novog kontinenta. One bi iskoristile otvaranje tržišta prema transatlantskom partneru, no druga strana – osobito njeni periferni dijelovi – pretrpjela bi nemali stres.
Mada EU pokazuje nepobitne simptome odumiranja uslijed tako induciranih napetosti, Bruxelles je odano prihvaćao sve etape ranijeg prekomorskog nametanja dvaju sporazuma. Naravno, riječ je bila o naklonosti općem, nenacionalnom interesu kapitala, bez obzira na očito ugrožavanje zasebne vlastite, europske političke infrastrukture. Ali tim se bučnije u javnosti moglo čuti za ostale konkretnije mane TTIP-a i CETA-e, počevši od indirektnog udara na javni sektor i, nešto direktnijeg, na radništvo. Nadalje, sporazumi su liberalni i prema širenju GMO-a, pa se u Hrvatskoj najviše oko njih dalo čuti prigovore Zelene akcije i, s obzirom na prethodnu temu, pojedinih sindikata, npr. onih okupljenih u SSSH. Krunska primjedba, međutim, odnosi se na jedan razmjerno inovativni alat sistemskog karaktera, a koji se tiče relacije kapital-država.
Daleko od toga da se uvjetovanosti između kapitala i države ogledaju pretežito antagonistički, kao što se često sugerira kroz libertarijanski marketing. Štoviše, kapital – u značenju ekonomskog odnosa – nikako ne bi mogao opstati bez pouzdanog državnog okvira unutar kojeg funkcionira. Obavezne figure nevoljkosti pritom jesu uračunate, ali ne treba ih gledati kao okosnicu uređenja koje bi se urušilo čim bi nestalo države. Zato i teorijsko dokidanje samog mehanizma države nije cilj kapitalista, nego tek jedne im sasvim nasuprotne ideologije.
CETA dakle ubraja i mogućnost da neka korporacija, recimo, tuži državu zbog naknadnog donošenja zakona koji joj negativno utječe na već započeti posao. Bilo da je posrijedi aktivacija određene socijalne ili zdravstvene ili okolišne regulacije, privatni subjekt može procijeniti da mu to ugrožava zacrtani profit, pa zatražiti neovisnu, obavezujuću arbitražu temeljem instrumenta ISDS (još jedna engleska kratica). Time se interes privatnika, jasno, štiti daleko šire negoli je postavljeno samo tržište. A nije riječ o potpunoj nepoznanici: postojeći bilateralni međudržavni ugovori pokazali su da korporacije rado traže odštete po toj osnovi. Brojne države počele su se stoga itekako kolebati pri dizanju ekoloških standarda, zaštiti minimuma radničkih prava, korigiranju cijena vode i struje, sudskoj reviziji privatizacija itd.
Konačno, u Hrvatskoj je izostala bilo kakva studija, kamoli obuhvatnija, o očekivanom utjecaju CETA-e na ovdašnju privredu i društvo. Na to su više godina upozoravali gorespomenuti aktivisti, e da bi se već moglo doći i do zaključka kako takav manjak pripreme nije slučajan. Naročito upada u oko da su pojedine druge članice EU-a posvetile dosta pažnje nekom vidu sličnog istraživanja. Slovenija, primjerice, studiozno je proučila svoje izglede u kontekstu CETA-e, pa joj se baš zato i dan-danas uopće ne žuri s parlamentarnom ratifikacijom.
Hrvatska je poseban slučaj, ne samo u ovoj tzv. regiji gdje prednjači istrčavanjem ususret CETA-i; radi se o ekstremnom pozicioniranju u kontinentalnim proporcijama, znamo li da se RH svrstala uz dotad samo dvije zemlje benevolentne prema CETA-i, Dansku i Latviju. I to kakvom pozicioniranju – za sporazum su u Saboru poskočile 103 ruke, dok su protiv bile samo dvije, plus tri suzdržane. Dan poslije Hrvatske, CETA-u je ratificirala i Španjolska, ali s parlamentarnih 179 glasova za, 79 protiv i čak 81 suzdržanim, zahvaljujući političkim ucjenama koje su pretrpjeli tamošnji socijaldemokrati. U redu, netko će reći, bilo bi i ovdje još bar tucet glasova protiv, samo da se zastupnici Mosta nisu kolektivno i demonstrativno udaljili iz sabornice. Istina, osim što proces odlučivanja o CETA-i u Hrvatskom saboru nipošto nije započeo tek neki dan.
Kad smo prošli put u Novostima pisali o CETA-i, početkom ožujka, prilike su oko puntara iz Mosta izgledale drukčije, i tako je ostalo sve do početka maja. Uto smo zabilježili tek oprez Slavena Dobrovića, tadašnjeg ministra zaštite okoliša, prema CETA-i, te kritičku izjavu Mara Kristića na istom tragu. No u međuvremenu je Most napustio zagrljaj s HDZ-om, a Božo Petrov sjahao iz sedla prvog čovjeka Sabora. A krajem prošlog tjedna, kadli-tadli, taj vitez tužnog lika stao je na CETA-u grmjeti skupa s onim svojim Sanchom Panzom iz Metkovića.
Sad se oni, znači, gromko protive CETA-i, prvenstveno hitnoj proceduri u kojoj je ratificiran sporazum, kao i nedostatku studije o utjecaju, pa moraliziraju i zapomažu. Nema veze što je hitna procedura izglasana za koalicije Mosta i HDZ-a, nema veze što su šutjeli i Mostovi članovi dvaju saborskih odbora koji su jednoglasno podržali upućivanje u sabornicu Prijedloga zakona o ratifikaciji po, da još jednom naglasimo, hitnoj proceduri. Nema veze ni što je bilo još prilika za reakciju, npr. onda kad je Cecilia Malmström, povjerenica Europske komisije za trgovinu, proljetos navratila u Hrvatski sabor. Izuzev nekolicine nezavisnih skeptika, tad nitko nije ustao u obranu visokoparnih nacionalnih interesa ili bar domaće proizvodnje. Malmström je otišla zadovoljna, s uvjerenjem da Hrvatska ni ovaj put neće iznevjeriti liberalne nazore EK-a, i bi tako.
Nema veze, u krajnjoj liniji, ni ovo najnovije spektakularno Mostovo izvrtanje ćurka naopako, jer oni tu više ne čine nikakvu bitnu razliku. Za CETA-u su glasali zastupnici HDZ-a, predstavnici manjina, HNS-a i HDS-a, kao i ostali HDZ-u bliski pojedinci, no isto su glasali svi prisutni članovi opozicije, od onih iz SDP-a do izopćenika iz HNS-a, od pripadnika HSS-a do IDS-a. Po tome je ovo izjašnjavanje bilo pomalo raritetno, tj. onakvo kakva na red dolaze gotovo isključivo kad je na stvari neki europskounijski prioritet, dakako centraliziran.
Tako je i Vladina povjerenica za predstavljanju CETA-e prije glasanja prošla neokrznutom dok je u facu lagala zastupnike da u Europi nije bilo javnih demonstracija protiv toga sporazuma s Kanadom, nego su se oni bavili jedino TTIP-om i Amerikom. Ta nisu naši parlamentarni zastupnici baš svi onako dibidus idioti da bi vjerovali u prijesnu i lako provjerljivu laž. No jesu gotovo odreda nastrojeni osjetno kompradorski, poslušnički spram krupnog privatnog kapitala, inače mahom stranog porijekla. Dat će zauzvrat i Bruxelles takvoj lokalnoj eliti poneki ustupak, samo kako bi lakše ostala dugoročno na vlasti. Eno, samo za moguću ilustraciju, pogledajmo kako se naglo i teško objašnjivo promijenio stav EU-a o financiranju Pelješkog mosta, baš kao da se često briselska administracija obnoć predomišlja oko plasmana stotina milijuna javnih eura.
CETA je zato prošla u Saboru vidno laganije od, recimo, Zakona o koncesijama, koji su HDZ i njegovi koalicijski partneri donijeli na zgražanje opozicije i šire javnosti. Može se reći i da su ta dva, kao i još poneki saborski predmeti, ispod žita provučeni zahvaljujući medijskoj sjeni koju na javni prostor posljednjih dana bacaju arbitraža o Piranskom zaljevu i promjena imena Trga maršala Tita u Zagrebu. No baš za CETA-u nije zapravo trebalo nikakvo skretanje pažnje na druge atrakcije, znamo li da ona sama ionako nije tako jako čuvena.
Mogla bi nam takvom postati na teži način, s razloga navedene zloćudnosti po ekonomsko pravo te odnos države i privatnog biznisa. U drugim segmentima CETA vjerojatno neće direktno igrati tako veliku ulogu; ipak je razmjena između RH i Kanade poprilično mizerna, s tek nešto malo znakova života u IT-sektoru. Neprovedena analiza bavila bi se tako umnogome samo teoretskim pojmovima, bez puno šanse da ih se oživi u doglednoj praksi. Najveća opasnost definitivno bi se krila u realizaciji opisanog presedana prema kojem najednom i država suodgovara za privatni tržišni rizik i eventualni poslovni neuspjeh. Već znamo o čemu je u suštini riječ, jer se sjećamo prijetnji te vrste i odranije, npr. kad se građanima prijetilo da će posve zakonska obustava projekta golfa na Srđu kod Dubrovnika svejedno rezultirati plaćanjem odštete investitoru.
Srećom, trajna primjena sporazuma s Kanadom – za razliku od sadašnje, privremene – bit će moguća tek kad ga ratificiraju sve članice EU-a. Golema većina njih i dalje ne žuri, a uzroke dijelu te reakcije valja tražiti u, zasad, neslavnoj sudbini TTIP-a. No možda i zbog donekle različitog stajališta oko povijanja kičme diktatu odozgo, međutim, u kojoj disciplini Hrvatska stoji poražavajuće servilno. U tome se krije i prava mjera važnosti njezina navodnog otpora Europskoj komisiji, pak, onda kad su posrijedi teme poput arbitraže o granicama.
Hrvatski sabor potvrdio je krajem prošlog tjedna Sveobuhvatni gospodarski i trgovinski sporazum između Europske unije i Kanade, poznat i – pod kraticom s engleskog – kao CETA. Ali, ustvari, pitanje je može li se u slučaju Hrvatske uopće govoriti da je nešto u vezi s CETA-om iole zaista poznato. A moguće je da se na tom nepoznavanju u velikoj mjeri temelji i zabilježeni konsenzus naših parlamentaraca oko ratifikacije sporazuma. Primarni razlog za prihvaćanje CETA-e, kao što ćemo vidjeti, leži pak u jednoj konkretnoj političkoj motivaciji.
U Hrvatskoj je izostala bilo kakva studija, kamoli obuhvatnija, o očekivanom utjecaju ceta-e na ovdašnju privredu i društvo. Na to su više godina upozoravali aktivisti, e da bi se već moglo doći i do zaključka kako takav manjak pripreme nije slučajan
Ovdje ćemo stoga prvenstveno razmatrati hrvatsku politiku u tom kontekstu, no red je da najprije ponovimo osnove gradiva o sporazumu EU – Kanada. CETA-u je najlakše predstaviti preko znatno čuvenijeg TTIP-a, naime, sličnog sporazuma između EU-a i SAD-a. Ovdje smo već pisali o CETA-i kao mlađoj sestrici iz istoga ekonomsko-politički pervertiranog legla, premda se nedavni epilog oko TTIP-a pokazao više nego indikativnim. Jer godinama su stotine tisuća ljudi širom Europe očajnički protestirale kontra usvajanja tog dokumenta. Domaće im elite nerado su se osvrtale na taj bunt, a onda je novi predsjednik SAD-a Donald Trump, nedugo po stupanju na dužnost, jednostavno i jednostrano, bez pompe, stavio TTIP ad acta. Naprosto, čovjek je htio malo obuzdati neoprezno preotvorene trgovinske veze s Europom, taman kad se potonja uzela kleti u njih.
I dok će Trump i mimo TTIP-a potvrditi glavna američka uporišta ekonomsko-političke dominacije nad EU-om, pitanje je kako se točno u tom pogledu pozicionira Bruxelles. Prema svim upućenijim kritikama, oba rečena sporazuma idu kudikamo više na ruku jačem i kompaktnijem partneru. Odnosno, strani kojom upravlja organiziraniji krupni kapital; u ovim primjerima, to su zemlje s Novog kontinenta. One bi iskoristile otvaranje tržišta prema transatlantskom partneru, no druga strana – osobito njeni periferni dijelovi – pretrpjela bi nemali stres.
Mada EU pokazuje nepobitne simptome odumiranja uslijed tako induciranih napetosti, Bruxelles je odano prihvaćao sve etape ranijeg prekomorskog nametanja dvaju sporazuma. Naravno, riječ je bila o naklonosti općem, nenacionalnom interesu kapitala, bez obzira na očito ugrožavanje zasebne vlastite, europske političke infrastrukture. Ali tim se bučnije u javnosti moglo čuti za ostale konkretnije mane TTIP-a i CETA-e, počevši od indirektnog udara na javni sektor i, nešto direktnijeg, na radništvo. Nadalje, sporazumi su liberalni i prema širenju GMO-a, pa se u Hrvatskoj najviše oko njih dalo čuti prigovore Zelene akcije i, s obzirom na prethodnu temu, pojedinih sindikata, npr. onih okupljenih u SSSH. Krunska primjedba, međutim, odnosi se na jedan razmjerno inovativni alat sistemskog karaktera, a koji se tiče relacije kapital-država.
ceta ubraja i mogućnost da neka korporacija, recimo, tuži državu zbog naknadnog donošenja zakona koji joj negativno utječe na već započeti posao. Bilo da je posrijedi aktivacija određene socijalne ili zdravstvene ili okolišne regulacije
Daleko od toga da se uvjetovanosti između kapitala i države ogledaju pretežito antagonistički, kao što se često sugerira kroz libertarijanski marketing. Štoviše, kapital – u značenju ekonomskog odnosa – nikako ne bi mogao opstati bez pouzdanog državnog okvira unutar kojeg funkcionira. Obavezne figure nevoljkosti pritom jesu uračunate, ali ne treba ih gledati kao okosnicu uređenja koje bi se urušilo čim bi nestalo države. Zato i teorijsko dokidanje samog mehanizma države nije cilj kapitalista, nego tek jedne im sasvim nasuprotne ideologije.
CETA dakle ubraja i mogućnost da neka korporacija, recimo, tuži državu zbog naknadnog donošenja zakona koji joj negativno utječe na već započeti posao. Bilo da je posrijedi aktivacija određene socijalne ili zdravstvene ili okolišne regulacije, privatni subjekt može procijeniti da mu to ugrožava zacrtani profit, pa zatražiti neovisnu, obavezujuću arbitražu temeljem instrumenta ISDS (još jedna engleska kratica). Time se interes privatnika, jasno, štiti daleko šire negoli je postavljeno samo tržište. A nije riječ o potpunoj nepoznanici: postojeći bilateralni međudržavni ugovori pokazali su da korporacije rado traže odštete po toj osnovi. Brojne države počele su se stoga itekako kolebati pri dizanju ekoloških standarda, zaštiti minimuma radničkih prava, korigiranju cijena vode i struje, sudskoj reviziji privatizacija itd.
Konačno, u Hrvatskoj je izostala bilo kakva studija, kamoli obuhvatnija, o očekivanom utjecaju CETA-e na ovdašnju privredu i društvo. Na to su više godina upozoravali gorespomenuti aktivisti, e da bi se već moglo doći i do zaključka kako takav manjak pripreme nije slučajan. Naročito upada u oko da su pojedine druge članice EU-a posvetile dosta pažnje nekom vidu sličnog istraživanja. Slovenija, primjerice, studiozno je proučila svoje izglede u kontekstu CETA-e, pa joj se baš zato i dan-danas uopće ne žuri s parlamentarnom ratifikacijom.
Hrvatska je poseban slučaj, ne samo u ovoj tzv. regiji gdje prednjači istrčavanjem ususret CETA-i; radi se o ekstremnom pozicioniranju u kontinentalnim proporcijama, znamo li da se RH svrstala uz dotad samo dvije zemlje benevolentne prema CETA-i, Dansku i Latviju. I to kakvom pozicioniranju – za sporazum su u Saboru poskočile 103 ruke, dok su protiv bile samo dvije, plus tri suzdržane. Dan poslije Hrvatske, CETA-u je ratificirala i Španjolska, ali s parlamentarnih 179 glasova za, 79 protiv i čak 81 suzdržanim, zahvaljujući političkim ucjenama koje su pretrpjeli tamošnji socijaldemokrati. U redu, netko će reći, bilo bi i ovdje još bar tucet glasova protiv, samo da se zastupnici Mosta nisu kolektivno i demonstrativno udaljili iz sabornice. Istina, osim što proces odlučivanja o CETA-i u Hrvatskom saboru nipošto nije započeo tek neki dan.
Kad smo prošli put u Novostima pisali o CETA-i, početkom ožujka, prilike su oko puntara iz Mosta izgledale drukčije, i tako je ostalo sve do početka maja. Uto smo zabilježili tek oprez Slavena Dobrovića, tadašnjeg ministra zaštite okoliša, prema CETA-i, te kritičku izjavu Mara Kristića na istom tragu. No u međuvremenu je Most napustio zagrljaj s HDZ-om, a Božo Petrov sjahao iz sedla prvog čovjeka Sabora. A krajem prošlog tjedna, kadli-tadli, taj vitez tužnog lika stao je na CETA-u grmjeti skupa s onim svojim Sanchom Panzom iz Metkovića.
Sad se oni, znači, gromko protive CETA-i, prvenstveno hitnoj proceduri u kojoj je ratificiran sporazum, kao i nedostatku studije o utjecaju, pa moraliziraju i zapomažu. Nema veze što je hitna procedura izglasana za koalicije Mosta i HDZ-a, nema veze što su šutjeli i Mostovi članovi dvaju saborskih odbora koji su jednoglasno podržali upućivanje u sabornicu Prijedloga zakona o ratifikaciji po, da još jednom naglasimo, hitnoj proceduri. Nema veze ni što je bilo još prilika za reakciju, npr. onda kad je Cecilia Malmström, povjerenica Europske komisije za trgovinu, proljetos navratila u Hrvatski sabor. Izuzev nekolicine nezavisnih skeptika, tad nitko nije ustao u obranu visokoparnih nacionalnih interesa ili bar domaće proizvodnje. Malmström je otišla zadovoljna, s uvjerenjem da Hrvatska ni ovaj put neće iznevjeriti liberalne nazore EK-a, i bi tako.
Nema veze, u krajnjoj liniji, ni ovo najnovije spektakularno Mostovo izvrtanje ćurka naopako, jer oni tu više ne čine nikakvu bitnu razliku. Za CETA-u su glasali zastupnici HDZ-a, predstavnici manjina, HNS-a i HDS-a, kao i ostali HDZ-u bliski pojedinci, no isto su glasali svi prisutni članovi opozicije, od onih iz SDP-a do izopćenika iz HNS-a, od pripadnika HSS-a do IDS-a. Po tome je ovo izjašnjavanje bilo pomalo raritetno, tj. onakvo kakva na red dolaze gotovo isključivo kad je na stvari neki europskounijski prioritet, dakako centraliziran.
Tako je i Vladina povjerenica za predstavljanju CETA-e prije glasanja prošla neokrznutom dok je u facu lagala zastupnike da u Europi nije bilo javnih demonstracija protiv toga sporazuma s Kanadom, nego su se oni bavili jedino TTIP-om i Amerikom. Ta nisu naši parlamentarni zastupnici baš svi onako dibidus idioti da bi vjerovali u prijesnu i lako provjerljivu laž. No jesu gotovo odreda nastrojeni osjetno kompradorski, poslušnički spram krupnog privatnog kapitala, inače mahom stranog porijekla. Dat će zauzvrat i Bruxelles takvoj lokalnoj eliti poneki ustupak, samo kako bi lakše ostala dugoročno na vlasti. Eno, samo za moguću ilustraciju, pogledajmo kako se naglo i teško objašnjivo promijenio stav EU-a o financiranju Pelješkog mosta, baš kao da se često briselska administracija obnoć predomišlja oko plasmana stotina milijuna javnih eura.
CETA je zato prošla u Saboru vidno laganije od, recimo, Zakona o koncesijama, koji su HDZ i njegovi koalicijski partneri donijeli na zgražanje opozicije i šire javnosti. Može se reći i da su ta dva, kao i još poneki saborski predmeti, ispod žita provučeni zahvaljujući medijskoj sjeni koju na javni prostor posljednjih dana bacaju arbitraža o Piranskom zaljevu i promjena imena Trga maršala Tita u Zagrebu. No baš za CETA-u nije zapravo trebalo nikakvo skretanje pažnje na druge atrakcije, znamo li da ona sama ionako nije tako jako čuvena.
Mogla bi nam takvom postati na teži način, s razloga navedene zloćudnosti po ekonomsko pravo te odnos države i privatnog biznisa. U drugim segmentima CETA vjerojatno neće direktno igrati tako veliku ulogu; ipak je razmjena između RH i Kanade poprilično mizerna, s tek nešto malo znakova života u IT-sektoru. Neprovedena analiza bavila bi se tako umnogome samo teoretskim pojmovima, bez puno šanse da ih se oživi u doglednoj praksi. Najveća opasnost definitivno bi se krila u realizaciji opisanog presedana prema kojem najednom i država suodgovara za privatni tržišni rizik i eventualni poslovni neuspjeh. Već znamo o čemu je u suštini riječ, jer se sjećamo prijetnji te vrste i odranije, npr. kad se građanima prijetilo da će posve zakonska obustava projekta golfa na Srđu kod Dubrovnika svejedno rezultirati plaćanjem odštete investitoru.
Srećom, trajna primjena sporazuma s Kanadom – za razliku od sadašnje, privremene – bit će moguća tek kad ga ratificiraju sve članice EU-a. Golema većina njih i dalje ne žuri, a uzroke dijelu te reakcije valja tražiti u, zasad, neslavnoj sudbini TTIP-a. No možda i zbog donekle različitog stajališta oko povijanja kičme diktatu odozgo, međutim, u kojoj disciplini Hrvatska stoji poražavajuće servilno. U tome se krije i prava mjera važnosti njezina navodnog otpora Europskoj komisiji, pak, onda kad su posrijedi teme poput arbitraže o granicama.
