Ivica Dačić, saznajemo iz RTS-ovog magazina Oko, smatra da svi Srbi trebaju biti jedno političko tijelo i misliti jednom glavom, po mogućnosti njegovom. No ta glava nije od velike pameti. Gola logika tjera nas na pitanje bi li, prema Dačiću, po tom modelu trebali misliti i svi drugi narodi, npr. kosovski Albanci?
Mirko Ilić je najznačajniji Ilić istoka nakon Iljiča Uljanova! Njegove naslovnice, od Danasa preko Poleta do Timea (gdje je bio umjetnički direktor) i Newsweeka, njegov vizualni jezik - koji ima to svojstvo da najsloženije relacije svjetske ekonomije, politike ili geostrategije prevodi u jednostavne, dojmljive i razumljive slike – zaslužuju dubok naklon. U kratkom razgovoru s Ilićem, odrađenom na marginama beogradske izložbe, čuli smo dosta zanimljivih ocjena. Ovaj živući klasik predstavio se kao Balkanac koji ima samo američko državljanstvo i čovjek koji - kad misli o našim temama - razmišlja ‘na hrvatsko-srpskom’, a kad misli globalno, misli na engleskom. U oba slučaja, misli pametno. Malo je blaziran, ali ne smeta. Ilić je dijete vojnog lica, od malena je živio kozmopolitizam. ‘Djeca vojnih lica’, rekao je Ilić, ‘obično su postajala ili kriminalci ili umjetnici, na sreću više je ovih drugih’. Bogu hvala. U lokalnoj povijesti zauvijek će ostati njegov omot LP-a Prljavog kazališta iz 1979, jedini uz Bijelo dugme koji će pobijediti smrtnost, a njegovih 38 djela nalazi se u MoMA-i, uz sve ostalo što sad ne možemo ni spomenuti.
Sve što valja smo izvezli (Tesla, Pupin, Ilić, Đikić), mada ne valja sve što smo izvezli (Yugo 45). Kako god bilo: danas više ne izvozimo ništa osim ljudi, odnosno, kako bi Ranko Marinković rekao, ‘čovjetine’. Zato sve uvozimo, čak i zabavni šou Volim Hrvatsku je licenca…
Ivica Dačić, saznajemo iz magazina Oko, smatra da svi Srbi trebaju biti jedno političko tijelo i misliti jednom glavom, po mogućnosti njegovom. No ta glava nije od velike pameti. Gola logika tjera nas na pitanje bi li prema Dačiću, po tom modelu - koji manjine pretvara u ‘korozivni element’ i onemogućuje im suživot s većinom - trebali misliti i svi drugi narodi, npr. kosovski Albanci? Sandžački Bošnjaci? Vojvođanski Mađari? Ili je ‘sabornost’ koja nadilazi granice država rezervirana samo za nebeski narod? ‘Mislim da je potrebno dobro promisliti o pitanjima koja se tiču srpskog naroda u cjelini’, rekao je Dačić, osuđujući odlazak Borisa Miloševića u Knin.
Milorad Pupovac podsjetio je ovog vječnog ‘dobrovoljnog davatelja tuđe krvi’ kakve je posljedice devedesetih imalo ‘promišljanje srpskog naroda u cjelini’. ‘Boris Milošević nije ništa legitimirao, slavio ništa nije. Legitimirali su oni koji našim ljudima nisu ostavili mogućnost izbora. Mojoj obitelji, mome ocu, mojoj braći, mojim rođacima’ rekao je Pupovac u vrlo emotivnom istupu. ‘Ne mogu razumjeti da mene optužuju da napadam Beograd i Srbiju zato što kritiziram politiku koja nije bila dobra za Srbe ni za Srbiju. Kada slušam kako nam se dijele lekcije, kao što su nam znali dijeliti u različitim razdobljima, a posebno devedesetih, kad smo govorili da se to neće dobro završiti, da se politike koje je vodio srpski narod tada neće dobro završiti i da će se sručiti najprije na Srbe u Hrvatskoj, čini mi se da bi netko htio sve to ponovo sručiti protiv Borisa Miloševića’, rekao je Pupovac.
Pero Lađević pokušao je, trezveno i pomirljivo, objasniti Ivici Dačiću neke elementarne stvari, ali mali se Sloba nije dao krstiti. Voditelj, odveć pitom prema agresivnom nacionalizmu, Dačića je trebao priupitati kako bi nazvao odlazak Hrvata i Bošnjaka iz Bosanske Posavine, Krajine, Hrvata, Mađara i Nijemaca iz Baranje, Vukovara, Slunja, Knina, Bošnjaka iz Srebrenice, Podrinja, Goražda. Što je to bilo, turizam ili etničko čišćenje? Valja podsjetiti da su ‘92., stvarajući ‘koridor’ koji spaja Srbiju i Banja Luku, Hrvati i Bošnjaci protjerani iz Posavine, kuće su im spaljene do temelja a lokalni su Srbi pjevali: ‘Oj Hrvati, alaj ste bedaci, nama Bosna a vama Bosanci’. Što je to bilo? Oda radosti? Tko je milicajcu Martiću dao da ‘stvara državu’? Zašto su ubijeni pacifisti poput Dmitra Obradovića, a na Kordun slani zlotvori poput Arkana? Zašto su etnički čišćene sve teritorije na koje su došle srpske jedinice? I tako dalje, i tomu slično. Te bi teme Srbija trebala otvoriti, ali ih ne otvara.
Bilo bi sjajno kad bi Dnevnik RTS-a na ovaj dan pročitao barem fragmente pokajničkog pisma Milana Babića, bivšeg člana CK SK Hrvatske a potom lidera krajiških Srba, ali kako Dnevnik to nije učinio, fragment objavljujemo mi. To nije bila molba za pomilovanje, to je bila molba za oproštaj grijeha. Babić se, naime, ubio: njemu je pomilovanje bilo nepotrebno.
‘Izlazim pred ovaj Tribunal s dubokim osjećajem sramote i kajanja. Dozvolio sam sebi da sudjelujem u progonu najgore vrste, protiv ljudi, samo zato što su oni bili Hrvati, a ne Srbi. Nevini ljudi su bili proganjani, nevini ljudi su nasilno istjerani iz svojih kuća i nevini ljudi su ubijani. Čak i nakon što sam saznao što se dogodilo šutio sam o tome. Još gore, nastavio sam sa službom i kroz moje vlastite aktivnosti postajao osobno odgovoran za nehumane postupke koji su pogodili nevine ljude’, napisao je Babić.
‘Žaljenje koje osjećam zbog toga je bol s kojom moram živjeti ostatak života. Ovi zločini i moje sudjelovanje u njima nikada ne mogu biti opravdani. Ostajem bez riječi kada trebam da izrazim dubinu moga kajanja za ono što sam učinio i za utjecaj moga grijeha na druge. Mogu se samo nadati da iznoseći istinu, priznanjem krivice i izražavanjem mog kajanja mogu poslužiti kao primjer onima koji još pogrešno vjeruju da takva nečovječna postupanja mogu ikada biti opravdana. Samo istina može dati šansu srpskom narodu da se rastereti kolektivne sramote. Samo priznanjem krivice ja mogu preuzeti odgovornost za sve pogrešno što sam uradio. Ja se nadam da svojim kajanjem mogu bar malo olakšati patnju onima koji su patili.
Shvatio sam da nam neprijateljstva i podijeljenost nikada ne mogu poslužiti da bolje živimo. Shvatio sam da naša pripadnost istoj ljudskoj vrsti je značajnija od bilo koje razlike između nas. Shvatio sam da samo kroz naše međusobno razumijevanje i pomirenje možemo imati šansu da živimo kao ljudi u miru i tako osiguramo bolju budućnost za našu djecu i generacije koje dolaze.
Molio sam Boga da mi pomogne da se pokajem i zahvaljujem Bogu na mogućnosti koju mi je pružio da izrazim svoje kajanje. Molim moju braću Hrvate da oproste svojoj braći Srbima. Preklinjem moj srpski narod da ostavi prošlost iza sebe i okrene se budućnosti gdje će dobro, suosjećanje i pravda na neki način olakšati rezultate zla u kome sam i sam sudjelovao…’
Već prvi kadrovi Divljih anđela Fadila Hadžića (1969.) pokazuju moderan filmski jezik: cijela uvodna sekvenca osmišljena je kao strip. Hadžić se oslanjao na francuski novi val, išao u korak sa svijetom. Klasik TV danas služi kao nadomjestak Kinoteke, one ustanove u koju su mladi filmofili hodočastili sedamdesetih i osamdesetih, uživajući u filmovima koje drugdje nisu mogli vidjeti. Divlji anđeli i danas se lako i tečno gledaju, kao akcijski film sa hrpom mladih, zgodnih ljudi (Igor Galo, Neda Arnerić, Božidar Orešković, Mladen Crnobrnja, Relja Bašić) a mi podsjećamo kako je Fadil Hadžić čovjek velikog djela koji je pokrenuo Kerempuhovo vedro kazalište (kasnije: kazalište Komedija), BIS teatar, osnovao Zagrebačku školu crtanoga filma, bio jedan od pokretača Festivala animiranoga filma i Festivala igranoga filma u Puli. Taj slikar prvi je osmislio grafički izgled dnevnog lista Vjesnik, jedan je od osnivača Jadran filma, pokrenuo je časopis Oko, stvorio Telegraf, bio glavni urednik Vjesnika u srijedu. Doveo ga je do astronomske naklade. Kao likovni umjetnik i akademski slikar priredio je više od sto samostalnih izložbi. U kazalištima je igrano 65 njegovih komedija. Snimio je 23 igrana filma a Divlji anđeli, ne najbolji među njima, i danas se vrti na ekranima i olakšava nam preživljavanje ovih nevremena.
portalnovosti
TV Minijature: Mirko Ilić, RTS, 3. kolovoza, 7:45
Mirko Ilić je najznačajniji Ilić istoka nakon Iljiča Uljanova! Njegove naslovnice, od Danasa preko Poleta do Timea (gdje je bio umjetnički direktor) i Newsweeka, njegov vizualni jezik - koji ima to svojstvo da najsloženije relacije svjetske ekonomije, politike ili geostrategije prevodi u jednostavne, dojmljive i razumljive slike – zaslužuju dubok naklon. U kratkom razgovoru s Ilićem, odrađenom na marginama beogradske izložbe, čuli smo dosta zanimljivih ocjena. Ovaj živući klasik predstavio se kao Balkanac koji ima samo američko državljanstvo i čovjek koji - kad misli o našim temama - razmišlja ‘na hrvatsko-srpskom’, a kad misli globalno, misli na engleskom. U oba slučaja, misli pametno. Malo je blaziran, ali ne smeta. Ilić je dijete vojnog lica, od malena je živio kozmopolitizam. ‘Djeca vojnih lica’, rekao je Ilić, ‘obično su postajala ili kriminalci ili umjetnici, na sreću više je ovih drugih’. Bogu hvala. U lokalnoj povijesti zauvijek će ostati njegov omot LP-a Prljavog kazališta iz 1979, jedini uz Bijelo dugme koji će pobijediti smrtnost, a njegovih 38 djela nalazi se u MoMA-i, uz sve ostalo što sad ne možemo ni spomenuti.
Sve što valja smo izvezli (Tesla, Pupin, Ilić, Đikić), mada ne valja sve što smo izvezli (Yugo 45). Kako god bilo: danas više ne izvozimo ništa osim ljudi, odnosno, kako bi Ranko Marinković rekao, ‘čovjetine’. Zato sve uvozimo, čak i zabavni šou Volim Hrvatsku je licenca…
Oko Magazin, RTS, 5 kolovoza, 18:00
Ivica Dačić, saznajemo iz magazina Oko, smatra da svi Srbi trebaju biti jedno političko tijelo i misliti jednom glavom, po mogućnosti njegovom. No ta glava nije od velike pameti. Gola logika tjera nas na pitanje bi li prema Dačiću, po tom modelu - koji manjine pretvara u ‘korozivni element’ i onemogućuje im suživot s većinom - trebali misliti i svi drugi narodi, npr. kosovski Albanci? Sandžački Bošnjaci? Vojvođanski Mađari? Ili je ‘sabornost’ koja nadilazi granice država rezervirana samo za nebeski narod? ‘Mislim da je potrebno dobro promisliti o pitanjima koja se tiču srpskog naroda u cjelini’, rekao je Dačić, osuđujući odlazak Borisa Miloševića u Knin.
Milorad Pupovac podsjetio je ovog vječnog ‘dobrovoljnog davatelja tuđe krvi’ kakve je posljedice devedesetih imalo ‘promišljanje srpskog naroda u cjelini’. ‘Boris Milošević nije ništa legitimirao, slavio ništa nije. Legitimirali su oni koji našim ljudima nisu ostavili mogućnost izbora. Mojoj obitelji, mome ocu, mojoj braći, mojim rođacima’ rekao je Pupovac u vrlo emotivnom istupu. ‘Ne mogu razumjeti da mene optužuju da napadam Beograd i Srbiju zato što kritiziram politiku koja nije bila dobra za Srbe ni za Srbiju. Kada slušam kako nam se dijele lekcije, kao što su nam znali dijeliti u različitim razdobljima, a posebno devedesetih, kad smo govorili da se to neće dobro završiti, da se politike koje je vodio srpski narod tada neće dobro završiti i da će se sručiti najprije na Srbe u Hrvatskoj, čini mi se da bi netko htio sve to ponovo sručiti protiv Borisa Miloševića’, rekao je Pupovac.
Pero Lađević pokušao je, trezveno i pomirljivo, objasniti Ivici Dačiću neke elementarne stvari, ali mali se Sloba nije dao krstiti. Voditelj, odveć pitom prema agresivnom nacionalizmu, Dačića je trebao priupitati kako bi nazvao odlazak Hrvata i Bošnjaka iz Bosanske Posavine, Krajine, Hrvata, Mađara i Nijemaca iz Baranje, Vukovara, Slunja, Knina, Bošnjaka iz Srebrenice, Podrinja, Goražda. Što je to bilo, turizam ili etničko čišćenje? Valja podsjetiti da su ‘92., stvarajući ‘koridor’ koji spaja Srbiju i Banja Luku, Hrvati i Bošnjaci protjerani iz Posavine, kuće su im spaljene do temelja a lokalni su Srbi pjevali: ‘Oj Hrvati, alaj ste bedaci, nama Bosna a vama Bosanci’. Što je to bilo? Oda radosti? Tko je milicajcu Martiću dao da ‘stvara državu’? Zašto su ubijeni pacifisti poput Dmitra Obradovića, a na Kordun slani zlotvori poput Arkana? Zašto su etnički čišćene sve teritorije na koje su došle srpske jedinice? I tako dalje, i tomu slično. Te bi teme Srbija trebala otvoriti, ali ih ne otvara.
RTS, 5. kolovoza, 19:30
Bilo bi sjajno kad bi Dnevnik RTS-a na ovaj dan pročitao barem fragmente pokajničkog pisma Milana Babića, bivšeg člana CK SK Hrvatske a potom lidera krajiških Srba, ali kako Dnevnik to nije učinio, fragment objavljujemo mi. To nije bila molba za pomilovanje, to je bila molba za oproštaj grijeha. Babić se, naime, ubio: njemu je pomilovanje bilo nepotrebno.
‘Izlazim pred ovaj Tribunal s dubokim osjećajem sramote i kajanja. Dozvolio sam sebi da sudjelujem u progonu najgore vrste, protiv ljudi, samo zato što su oni bili Hrvati, a ne Srbi. Nevini ljudi su bili proganjani, nevini ljudi su nasilno istjerani iz svojih kuća i nevini ljudi su ubijani. Čak i nakon što sam saznao što se dogodilo šutio sam o tome. Još gore, nastavio sam sa službom i kroz moje vlastite aktivnosti postajao osobno odgovoran za nehumane postupke koji su pogodili nevine ljude’, napisao je Babić.
‘Žaljenje koje osjećam zbog toga je bol s kojom moram živjeti ostatak života. Ovi zločini i moje sudjelovanje u njima nikada ne mogu biti opravdani. Ostajem bez riječi kada trebam da izrazim dubinu moga kajanja za ono što sam učinio i za utjecaj moga grijeha na druge. Mogu se samo nadati da iznoseći istinu, priznanjem krivice i izražavanjem mog kajanja mogu poslužiti kao primjer onima koji još pogrešno vjeruju da takva nečovječna postupanja mogu ikada biti opravdana. Samo istina može dati šansu srpskom narodu da se rastereti kolektivne sramote. Samo priznanjem krivice ja mogu preuzeti odgovornost za sve pogrešno što sam uradio. Ja se nadam da svojim kajanjem mogu bar malo olakšati patnju onima koji su patili.
Shvatio sam da nam neprijateljstva i podijeljenost nikada ne mogu poslužiti da bolje živimo. Shvatio sam da naša pripadnost istoj ljudskoj vrsti je značajnija od bilo koje razlike između nas. Shvatio sam da samo kroz naše međusobno razumijevanje i pomirenje možemo imati šansu da živimo kao ljudi u miru i tako osiguramo bolju budućnost za našu djecu i generacije koje dolaze.
Molio sam Boga da mi pomogne da se pokajem i zahvaljujem Bogu na mogućnosti koju mi je pružio da izrazim svoje kajanje. Molim moju braću Hrvate da oproste svojoj braći Srbima. Preklinjem moj srpski narod da ostavi prošlost iza sebe i okrene se budućnosti gdje će dobro, suosjećanje i pravda na neki način olakšati rezultate zla u kome sam i sam sudjelovao…’
Divlji anđeli, Klasik TV, 6. kolovoza, od 11 do 24
Već prvi kadrovi Divljih anđela Fadila Hadžića (1969.) pokazuju moderan filmski jezik: cijela uvodna sekvenca osmišljena je kao strip. Hadžić se oslanjao na francuski novi val, išao u korak sa svijetom. Klasik TV danas služi kao nadomjestak Kinoteke, one ustanove u koju su mladi filmofili hodočastili sedamdesetih i osamdesetih, uživajući u filmovima koje drugdje nisu mogli vidjeti. Divlji anđeli i danas se lako i tečno gledaju, kao akcijski film sa hrpom mladih, zgodnih ljudi (Igor Galo, Neda Arnerić, Božidar Orešković, Mladen Crnobrnja, Relja Bašić) a mi podsjećamo kako je Fadil Hadžić čovjek velikog djela koji je pokrenuo Kerempuhovo vedro kazalište (kasnije: kazalište Komedija), BIS teatar, osnovao Zagrebačku školu crtanoga filma, bio jedan od pokretača Festivala animiranoga filma i Festivala igranoga filma u Puli. Taj slikar prvi je osmislio grafički izgled dnevnog lista Vjesnik, jedan je od osnivača Jadran filma, pokrenuo je časopis Oko, stvorio Telegraf, bio glavni urednik Vjesnika u srijedu. Doveo ga je do astronomske naklade. Kao likovni umjetnik i akademski slikar priredio je više od sto samostalnih izložbi. U kazalištima je igrano 65 njegovih komedija. Snimio je 23 igrana filma a Divlji anđeli, ne najbolji među njima, i danas se vrti na ekranima i olakšava nam preživljavanje ovih nevremena.
portalnovosti
