"Hrvatskim braniteljima" konačno bi trebalo reći istinu o "Domovinskom ratu" i iz te istine povući odgovarajuće političke konsekvence. Samo što u hrvatskoj politici nema nikoga tko bi to bio u stanju napraviti.
Narod se opet događa Kukuriku koaliciji, a ne možemo reći da ona to nije i zaslužila.
Pritom ne mislimo samo na invalide (koje smo uobičajili propagandistički nazivati "braniteljima") iz rata (koji smo jednako tako propagandistički uobičajili nazivati "Domovinskim"), koji već desetak dana u šatoru postavljenom ispred resornog im ministarstva vrte krunicu, pjevaju ustaške pjesme i vrijeđaju državne predstavnike. Vidimo da njihova inicijativa ipak polako uzima maha, i lako se može pretpostaviti da će kulminaciju imati za koji tjedan u Vukovaru. Također, možemo pretpostaviti da će potrajati sve do parlamentarnih izbora, tojest dok se "njihovi" opet ne uzveru na vlast.
rosvjeduju i pristalice Milana Bandića, koji ovome uzimaju u plus što je "krao, ali je i njima dav'o"; s "braniteljima" ih povezuje nekoliko bitnih detalja – navučenost na klijentelizam, prezir prema načelima vladavine prava, sličan "lumpenproleterski" socijalni milje, aktivna pripadnost Crkvi, fašistoidni politički potencijal.
Tu su i Bad Blue Boysi, koji su pred neki dan uspješno utjerali strah u kosti Zdravku Mamiću: ovu bismo čarku ipak protumačili kao malo bučniju obiteljsku svađu. BBB –ovci su odavno ispisali cio grad grafitima kojima sve delikte koje Dinamovom šefu stavljaju na teret svode na ciganluk, što je rasizam bez premca. Mala razlika sastoji se u tome što je Račan tada na Pantovčaku imao (neželjenog) Stipu Mesića, koji je iskoristio svoje ovlasti nad vojskom da potjera generale u penziju i tako povuče najjači potez svoje političke karijere. Milanović pak na istom brežuljku danas ima Josipovića, koji je te iste generale indirektno rehabilitirao.
Tragikomično je promatrati kako najviši državni predstavnici dolaze na noge pobunjenim ratnim invalidima i u njihovu se šatoru izlažu vrijeđanjima. Njihov strah i nesnalaženje ilustrira to što u njihov šator ulaze svega dva-tri sata nakon što su javno rekli da neće to napraviti, jer da je njihov ured mjesto za razgovor. Ponavljamo, Kukuriku koalicija takvom je ponižavanju sama kumovala, i "branitelji" će im sada biti žerava pod nogama sve do parlamentarnih izbora.
Grijeh Kukuriku-stranaka, prije svih SDP-a kao najjače među njima, sastoji se u tome što nikada nisu smogle snage za politički sukob s naracijom koju je Franjo Tuđman ustoličio kao hrvatsku historijsku "istinu". Umjesto toga, one su se uvijek pokušavale prihvaćanjem te naracije dodvoriti "braniteljima", bilo stoga što naivno vjeruju da će tako steći njihove simpatije, bilo stoga što njihovi čelnici i sami vjeruju u nju. Međutim, one neće nikad privući militantne lidere ratnoveteranske populacije, koji se nalaze u zacementiranoj klijentelističkoj vezi s HDZ-om, pa makar se postavile na glavu.
Takav opis odnosa SDP-a i drugih Kukuriku-stranaka prema tuđmanovskoj nacionalističkoj ideologiji drži vodu čak i ako uvažimo činjenicu da je predsjednica HNS-a Vesna Pusić, prije ulaska u politiku, u svojem intelektualnom aktivizmu bila izrazito antituđmanovski orijentirana. Ili da je premijer Milanović na pojedinim svojim izjavama, poput one da je rat devedesetih imao djelomično i karakter građanskog rata, mogao (ali nije) izgraditi temelj za drugačije tumačenje prošlosti, pa tako i drugačiju politiku prema ratnim veteranima. Kakvo bi to tumačenje bilo, i kakva bi politika iz njega trebala proizaći?
Trebalo bi, recimo, jasno i glasno reći da Hrvatska kao država nije nikakvo "čudo" nastalo u ratu i zaslugom "branitelja", već da je, u nekakvom diskontinuitetu i u različitim formama, ipak postojala od ranog Srednjeg vijeka. Milanović je pak, podilazeći okupljenima, izjavio kako bez njihova doprinosa on danas ne bi bio premijer, jer ne bi bilo državne tvorevine kojoj bi mogao stajati na čelu vlade; to je neistina, ne samo zato što je SR Hrvatska, kao federalna jugoslavenska jedinica, imala svoje premijere, već je nešto slično postojalo i zadnjih godina Kraljevine. Dapače, na čelnim su pozicijama jugoslavenske federacije, uključujući i premijersku, krajem osamdesetih uglavnom sjedili hrvatski građani, pa je to teoretski mogao biti i Milanović (potpisnik ovih redaka radije bi da su joj na čelu bili građani Tunguzije, samo da su bili sposobni spriječiti rat).
Trebalo bi, recimo, jasno i glasno reći da se u doba hrvatskog osamostaljenja nije osamostalila samo Hrvatska; u nekoliko godina, raspadom Istočnog bloka i promjenom međunarodnih odnosa formirano je u Evropi dvadesetak novih država, i to uglavnom bez pomoći njihovih "branitelja", ali očekivanja njihovih građana za boljim životom uglavnom su ostala iznevjerena.
Trebalo bi, recimo, jasno i glasno reći da je ključan za međunarodno priznanje Hrvatske bio rad Badinterove komisije; ona je, uglavnom, utvrdila a) da se Jugoslavija raspala po šavovima skrojenim još za AVNOJ-a, i b) da se Hrvatska ustavnim zakonom, na zadovoljavajući način, obvezala štititi prava građana, uključujući i nacionalne manjine, pa tako i Srbe.
Trebalo bi, recimo, isto tako jasno i glasno reći da je saborskoj odluci o "razdruživanju", Badinterovoj komisiji i konačnom međunarodnom priznanju prethodio referendum, koji je prošao u atmosferi zbog čijeg je opisa Dejan Jović nedavno izgubio savjetničko mjesto u Josipovićevu uredu i zbog čega je bio izvrgnut javnom linču. Na tom referendumu, 93 posto građana je potvrdno odgovorilo na pitanje koje je glasilo: "Jeste li za to da Republika Hrvatska, kao suverena i samostalna država, koja jamči kulturnu autonomiju i sva građanska prava Srbima i pripadnicima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj, može stupiti u savez suverenih država s drugim republikama (prema prijedlogu Republike Hrvatske i Republike Slovenije za rješenje državne krize SFRJ)?"
Trebalo bi, dakle, "braniteljima" jasno i glasno reći da su se borili za obranu države koja bi bila uspostavljena na volji građana formalno izraženoj na referendumu (koliko god je tada, svibnja 1991. godine prevladavalo "zna se"-raspoloženje u odnosu na kulturnu autonomiju i građanska prava Srba) i na međunarodnim obavezama koje je Hrvatska preuzela činom osamostaljenja. Na osnovu toga, trebalo bi im objasniti da uvažavanje manjinskog pisma u Vukovaru nema nikakve veze s "postignućima Domovinskog rata", osim ako ne podrazumijevamo da se to "postignuće" sastoji u izgonu pripadnika srpske manjine.
Trebalo bi im jasno i glasno reći i to da hrvatska državna vlast nije poštivala volju naroda, formalno izraženu na referendumu, u vezi kulturne autonomije i građanskih prava Srba, već ih je planski i sustavno kršila.
Trebalo bi im jasno i glasno reći i to da je hrvatska državna vlast prije rata terorističkim aktima koje je pokrivala izazivala nepovjerenje i strah srpskog stanovništva, primjerice u Osijeku ili Vukovaru, i da je uklanjala s dužnosti ili fizički eliminirala ljude koji su nastojali smirivati situaciju.
Trebalo bi im reći i to da je hrvatska država devedesetih u znatnoj mjeri bila dizajnirana prema NDH-uzoru, uključujući i nazive jedinica imenima ustaških glavešina ili preuzimanje ustaškog vojnog nazivlja. Politička struja koja je "gurala" tu liniju bila je koncentrirana ponajviše u MORH-u. Ideju čišćenja Hrvatske od Srba, koja je originalno ustaška, više je puta na različite načine ponovio tadašnji vrhovni vojni zapovjednik Franjo Tuđman. Zato je Josipovićeva nedavna izjava o kontinuitetu hrvatskog antifašizma koji je vidljiv i iz činjenice da je njegov prethodnik Tuđman bio partizan – najobičnija laž. Tuđman je, naime, izabiran za predsjednika Republike ponajmanje zbog njegova bivšeg partizanskog života.
Trebalo bi im, nadalje, jasno i glasno reći da je sam rat dobrim dijelom protekao u, dijelom razotkrivenoj i opisanoj, koordinaciji između Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića.
Osim toga, trebalo bi do kraja provesti reviziju popisa branitelja, isključiti s njega one koji mu ne pripadaju i protiv njih pokrenuti odgovarajuće postupke. Udrugama koje eksplicitno ili na simboličkoj razini promoviraju ustaštvo trebalo bi uskratiti svaku državnu dotaciju i pokrenuti postupke za njihovo ukidanje. Preostale tzv. "udruge proizašle iz Domovinskog rata" trebale bi u financiranju biti ravnopravne sa svima ostalima, i to ta način da se financiraju projekti kojima se promoviraju temeljne vrijednosti ustavnog poretka RH ili humanitarne i socijalne potrebe njihovih ciljnih skupina. Povlastice ratnih veterana trebale bi se odnositi isključivo na njihove potrebe koje su proizašle iz sudjelovanja u ratu, ali u tom dijelu pomoć im zaista mora biti funkcionalna i visoko kvalitetna. Nakon dvadeset godina neprekidnog podilaženja "braniteljskoj" populaciji i njihovoj bližoj i daljoj rodbini, državni troškovi su toliko narasli da ne bi bili veći niti da se radi o reparacijama nekoj okupatorskoj vojsci. "Braniteljima" bi trebalo jasno i glasno reći da i oni, jer su dio društva, moraju podnijeti teret ekonomske i socijalne krize, i da njihove povlastice u pogledu dobivanja automobila, stanarskog prava, zapošljavanja ili školovanja bliže i dalje rodbine, 2014. godine ne mogu biti iste kao 1995. Ministarstvo branitelja trebalo bi ukinuti, i nadležnost nad njima prebaciti na ministarstvo zdravlja i/ili socijalne skrbi. Besmislenu Deklaraciju o Domovinskom ratu Sabor bi trebao povući i ispričati se javnosti zbog političke gluposti. Školske programe povijesti trebalo bi do kraja detuđmanizirati. Država ne bi trebala financirati medijske programe koji "šire istinu o Domovinskom ratu", dok se tim programima umjesto istine, širi laž.
Samo što u hrvatskoj politici nema nikoga tko bi to sve napravio… pa se ultradesnica, rekosmo, posve zasluženo, i opet po narudžbi kotrlja ulicama.
h-alter
Narod se opet događa Kukuriku koaliciji, a ne možemo reći da ona to nije i zaslužila.
Pritom ne mislimo samo na invalide (koje smo uobičajili propagandistički nazivati "braniteljima") iz rata (koji smo jednako tako propagandistički uobičajili nazivati "Domovinskim"), koji već desetak dana u šatoru postavljenom ispred resornog im ministarstva vrte krunicu, pjevaju ustaške pjesme i vrijeđaju državne predstavnike. Vidimo da njihova inicijativa ipak polako uzima maha, i lako se može pretpostaviti da će kulminaciju imati za koji tjedan u Vukovaru. Također, možemo pretpostaviti da će potrajati sve do parlamentarnih izbora, tojest dok se "njihovi" opet ne uzveru na vlast.
rosvjeduju i pristalice Milana Bandića, koji ovome uzimaju u plus što je "krao, ali je i njima dav'o"; s "braniteljima" ih povezuje nekoliko bitnih detalja – navučenost na klijentelizam, prezir prema načelima vladavine prava, sličan "lumpenproleterski" socijalni milje, aktivna pripadnost Crkvi, fašistoidni politički potencijal.
Tu su i Bad Blue Boysi, koji su pred neki dan uspješno utjerali strah u kosti Zdravku Mamiću: ovu bismo čarku ipak protumačili kao malo bučniju obiteljsku svađu. BBB –ovci su odavno ispisali cio grad grafitima kojima sve delikte koje Dinamovom šefu stavljaju na teret svode na ciganluk, što je rasizam bez premca. Mala razlika sastoji se u tome što je Račan tada na Pantovčaku imao (neželjenog) Stipu Mesića, koji je iskoristio svoje ovlasti nad vojskom da potjera generale u penziju i tako povuče najjači potez svoje političke karijere. Milanović pak na istom brežuljku danas ima Josipovića, koji je te iste generale indirektno rehabilitirao.
Tragikomično je promatrati kako najviši državni predstavnici dolaze na noge pobunjenim ratnim invalidima i u njihovu se šatoru izlažu vrijeđanjima. Njihov strah i nesnalaženje ilustrira to što u njihov šator ulaze svega dva-tri sata nakon što su javno rekli da neće to napraviti, jer da je njihov ured mjesto za razgovor. Ponavljamo, Kukuriku koalicija takvom je ponižavanju sama kumovala, i "branitelji" će im sada biti žerava pod nogama sve do parlamentarnih izbora.
Grijeh Kukuriku-stranaka, prije svih SDP-a kao najjače među njima, sastoji se u tome što nikada nisu smogle snage za politički sukob s naracijom koju je Franjo Tuđman ustoličio kao hrvatsku historijsku "istinu". Umjesto toga, one su se uvijek pokušavale prihvaćanjem te naracije dodvoriti "braniteljima", bilo stoga što naivno vjeruju da će tako steći njihove simpatije, bilo stoga što njihovi čelnici i sami vjeruju u nju. Međutim, one neće nikad privući militantne lidere ratnoveteranske populacije, koji se nalaze u zacementiranoj klijentelističkoj vezi s HDZ-om, pa makar se postavile na glavu.
Takav opis odnosa SDP-a i drugih Kukuriku-stranaka prema tuđmanovskoj nacionalističkoj ideologiji drži vodu čak i ako uvažimo činjenicu da je predsjednica HNS-a Vesna Pusić, prije ulaska u politiku, u svojem intelektualnom aktivizmu bila izrazito antituđmanovski orijentirana. Ili da je premijer Milanović na pojedinim svojim izjavama, poput one da je rat devedesetih imao djelomično i karakter građanskog rata, mogao (ali nije) izgraditi temelj za drugačije tumačenje prošlosti, pa tako i drugačiju politiku prema ratnim veteranima. Kakvo bi to tumačenje bilo, i kakva bi politika iz njega trebala proizaći?
Trebalo bi, recimo, jasno i glasno reći da Hrvatska kao država nije nikakvo "čudo" nastalo u ratu i zaslugom "branitelja", već da je, u nekakvom diskontinuitetu i u različitim formama, ipak postojala od ranog Srednjeg vijeka. Milanović je pak, podilazeći okupljenima, izjavio kako bez njihova doprinosa on danas ne bi bio premijer, jer ne bi bilo državne tvorevine kojoj bi mogao stajati na čelu vlade; to je neistina, ne samo zato što je SR Hrvatska, kao federalna jugoslavenska jedinica, imala svoje premijere, već je nešto slično postojalo i zadnjih godina Kraljevine. Dapače, na čelnim su pozicijama jugoslavenske federacije, uključujući i premijersku, krajem osamdesetih uglavnom sjedili hrvatski građani, pa je to teoretski mogao biti i Milanović (potpisnik ovih redaka radije bi da su joj na čelu bili građani Tunguzije, samo da su bili sposobni spriječiti rat).
Trebalo bi, recimo, jasno i glasno reći da se u doba hrvatskog osamostaljenja nije osamostalila samo Hrvatska; u nekoliko godina, raspadom Istočnog bloka i promjenom međunarodnih odnosa formirano je u Evropi dvadesetak novih država, i to uglavnom bez pomoći njihovih "branitelja", ali očekivanja njihovih građana za boljim životom uglavnom su ostala iznevjerena.
Trebalo bi, recimo, jasno i glasno reći da je ključan za međunarodno priznanje Hrvatske bio rad Badinterove komisije; ona je, uglavnom, utvrdila a) da se Jugoslavija raspala po šavovima skrojenim još za AVNOJ-a, i b) da se Hrvatska ustavnim zakonom, na zadovoljavajući način, obvezala štititi prava građana, uključujući i nacionalne manjine, pa tako i Srbe.
Trebalo bi, recimo, isto tako jasno i glasno reći da je saborskoj odluci o "razdruživanju", Badinterovoj komisiji i konačnom međunarodnom priznanju prethodio referendum, koji je prošao u atmosferi zbog čijeg je opisa Dejan Jović nedavno izgubio savjetničko mjesto u Josipovićevu uredu i zbog čega je bio izvrgnut javnom linču. Na tom referendumu, 93 posto građana je potvrdno odgovorilo na pitanje koje je glasilo: "Jeste li za to da Republika Hrvatska, kao suverena i samostalna država, koja jamči kulturnu autonomiju i sva građanska prava Srbima i pripadnicima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj, može stupiti u savez suverenih država s drugim republikama (prema prijedlogu Republike Hrvatske i Republike Slovenije za rješenje državne krize SFRJ)?"
Trebalo bi, dakle, "braniteljima" jasno i glasno reći da su se borili za obranu države koja bi bila uspostavljena na volji građana formalno izraženoj na referendumu (koliko god je tada, svibnja 1991. godine prevladavalo "zna se"-raspoloženje u odnosu na kulturnu autonomiju i građanska prava Srba) i na međunarodnim obavezama koje je Hrvatska preuzela činom osamostaljenja. Na osnovu toga, trebalo bi im objasniti da uvažavanje manjinskog pisma u Vukovaru nema nikakve veze s "postignućima Domovinskog rata", osim ako ne podrazumijevamo da se to "postignuće" sastoji u izgonu pripadnika srpske manjine.
Trebalo bi im jasno i glasno reći i to da hrvatska državna vlast nije poštivala volju naroda, formalno izraženu na referendumu, u vezi kulturne autonomije i građanskih prava Srba, već ih je planski i sustavno kršila.
Trebalo bi im jasno i glasno reći i to da je hrvatska državna vlast prije rata terorističkim aktima koje je pokrivala izazivala nepovjerenje i strah srpskog stanovništva, primjerice u Osijeku ili Vukovaru, i da je uklanjala s dužnosti ili fizički eliminirala ljude koji su nastojali smirivati situaciju.
Trebalo bi im reći i to da je hrvatska država devedesetih u znatnoj mjeri bila dizajnirana prema NDH-uzoru, uključujući i nazive jedinica imenima ustaških glavešina ili preuzimanje ustaškog vojnog nazivlja. Politička struja koja je "gurala" tu liniju bila je koncentrirana ponajviše u MORH-u. Ideju čišćenja Hrvatske od Srba, koja je originalno ustaška, više je puta na različite načine ponovio tadašnji vrhovni vojni zapovjednik Franjo Tuđman. Zato je Josipovićeva nedavna izjava o kontinuitetu hrvatskog antifašizma koji je vidljiv i iz činjenice da je njegov prethodnik Tuđman bio partizan – najobičnija laž. Tuđman je, naime, izabiran za predsjednika Republike ponajmanje zbog njegova bivšeg partizanskog života.
Trebalo bi im, nadalje, jasno i glasno reći da je sam rat dobrim dijelom protekao u, dijelom razotkrivenoj i opisanoj, koordinaciji između Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića.
Osim toga, trebalo bi do kraja provesti reviziju popisa branitelja, isključiti s njega one koji mu ne pripadaju i protiv njih pokrenuti odgovarajuće postupke. Udrugama koje eksplicitno ili na simboličkoj razini promoviraju ustaštvo trebalo bi uskratiti svaku državnu dotaciju i pokrenuti postupke za njihovo ukidanje. Preostale tzv. "udruge proizašle iz Domovinskog rata" trebale bi u financiranju biti ravnopravne sa svima ostalima, i to ta način da se financiraju projekti kojima se promoviraju temeljne vrijednosti ustavnog poretka RH ili humanitarne i socijalne potrebe njihovih ciljnih skupina. Povlastice ratnih veterana trebale bi se odnositi isključivo na njihove potrebe koje su proizašle iz sudjelovanja u ratu, ali u tom dijelu pomoć im zaista mora biti funkcionalna i visoko kvalitetna. Nakon dvadeset godina neprekidnog podilaženja "braniteljskoj" populaciji i njihovoj bližoj i daljoj rodbini, državni troškovi su toliko narasli da ne bi bili veći niti da se radi o reparacijama nekoj okupatorskoj vojsci. "Braniteljima" bi trebalo jasno i glasno reći da i oni, jer su dio društva, moraju podnijeti teret ekonomske i socijalne krize, i da njihove povlastice u pogledu dobivanja automobila, stanarskog prava, zapošljavanja ili školovanja bliže i dalje rodbine, 2014. godine ne mogu biti iste kao 1995. Ministarstvo branitelja trebalo bi ukinuti, i nadležnost nad njima prebaciti na ministarstvo zdravlja i/ili socijalne skrbi. Besmislenu Deklaraciju o Domovinskom ratu Sabor bi trebao povući i ispričati se javnosti zbog političke gluposti. Školske programe povijesti trebalo bi do kraja detuđmanizirati. Država ne bi trebala financirati medijske programe koji "šire istinu o Domovinskom ratu", dok se tim programima umjesto istine, širi laž.
Samo što u hrvatskoj politici nema nikoga tko bi to sve napravio… pa se ultradesnica, rekosmo, posve zasluženo, i opet po narudžbi kotrlja ulicama.
h-alter
