DOMAGOJ MARGETIĆ, nezavisni novinar, već 19 dana štrajka glađu zbog, korupcije u državi i kršenja novinarskih sloboda, upozoravajući javnost na probleme s kojima se suočavaju istraživački novinari. Proganjan je jer je objavio knjige o kriminalu pod pokroviteljstvom države na prostorima bivše Jugoslavije; Bankarska mafija, Duhanska mafija, …… pisao je o pljački pretvorbe i privatizacije od koje su nastali u Hrvatskoj 200 bogatih obitelji. Od Vlade RH i predsjednika Josipovića traži da donesu Zakon o zaštiti prijavljivača korupcije te objavu popisa istraživačkih novinara u Hrvatskoj i njihovu “rehabilitaciju”.

 

tacno.net: Gospodine Margetiću, već 19 dana štrajkajte glađu i, prema informacijama koje imamo, dobrano ste narušili zdravlje. Šta je to na što želite ukazati, a da je vrjednije i od zdravlja?

Domagoj Margetić: Štrajk glađu započeo sam nakon što je postalo izvjesno da se u Hrvatskoj “na mala vrata” kroz medije, i što je najgore uz pomoć samih novinara, ali i Hrvatskog novinarskog društva, uvodi cenzura na mala vrata, odnosno da se cenzuru pokušava institucionalizirati u interesu ratnoprofiterske ekonomske i političke elite u ovoj zemlji. Mi istraživački novinari koji smo razotkrili velike korupcijske afere, kao što sam primjerice istražio i pisao o Aferi Hypo, HAC, Slučaju Soboli, Aferi Carina, Slučaju INA, Slučaju Zagrebačke banke, nakon što razotkrijemo takve korupcijske afere jednostavno u Hrvatskoj ostajemo bez egzistencije, na ulici, doslovno bez mogućnosti da preživimo, a korupcijske afere koje smo otkrili se prikrivaju, ne procesuiraju, te dok akteri tih afera uživaju u blagodatima onoga što su opljačkali, mi istraživački novinari ostavljeni smo doslovno na ulici da gladujemo. Na taj način ne samo da nas se egzistencijalno uništava, nego se pokušava sustavno ušutkati kritičke novinare, koji nisu pod paskom korporativnih medija, koje se kontrolira marketinškim novcem i putem netransparentnog vlasništva iza kojeg se često krije kapital sumnjivog porijekla. Mi novinari radimo u javnom interesu, ne vodimo privatne biznise, nego istražujemo i objavljujemo informacije od javnog interesa. Zato i zaštita novinara mora biti ozbiljnije institucionalizirana ne samo u Hrvatskoj nego na cijelom tranzicijskom Balkanu. Situacija je praktički svugdje ista. Zato sam kao zahtjeve za prekid štrajka glađu postavio: pokretanje postupka za izradu i donošenje Zakona o zaštiti prijavljivača korupcije, kojim bi se zaštitili i novinari koji otkrivaju korupcijske afere; zatim da se istraži i utvrdi tko to u Hrvatskoj sastavlja te fantomske crne liste novinara, po kojim kriterijima i na koji način, a ako ne postoje takve crne liste tražim da vlasti službeno i javno kažu da takve liste ne postoje, niti da oni stoje iza takvih lista; treće tražim da se pokrenu postupci u predmetu Hypo, te da vlasti, prije svega Vlada i predsjednik Josipović javno odaju priznanje istraživačkim novinarima, i to svakom poimence, koji su svojim otkrivanjem korupcijskih afera dali doprinos demokratizaciji i borbi protiv korupcije u ovoj zemlji.

tacno.net: Po meni, još veći problem od vlada i njihovih institucija koje bi se trebalo korektno odnositi prema tom problemu, jeste šira javnost, i to na prostoru cijele ex-Yu, javnost koja je inertna i ni na jedan način ne pokazuje namjere da će dozvoljenim i zakonskim sredstvima stati iza nezavisnog, istraživačkog novinarstva, a upravo je javnosti to u najvećem interesu. Zašto je to tako?

Domagoj Mergetić: Slažem se s vama, ali tu i takvu javnost da tako kažem formatirali su na taj način i formirali upravo korporativni mediji, iza kojih su se krili određeni interesi, financijski, ekonomski, politički i društveni. I mene zabrinjava najviše zapravo stanje društva, stanje javnosti, koja je potpuno umrtvljena, ušutkana, i uljuljkana, i kao takva najpogodnija za upijanje medijske propagande koja se plasira kroz takozvane mainstream medije. Znate, a to smo gledali na Balkanu zadnjih dvadesetak godina, korumpiranim političkim elitama na Balkanu, podjednako u svim našim zemljama, lakše se manipulira kroz ovakve medije i kada javnost informacijski hipnotizirate i paralizirate, onda preko kontroliranih medija s njom možete raditi što hoćete. I to je ono što je opasno, jer takvu smo medijsku manipulaciju gledali tijekom ratnih sukoba na Balkanu 90.-ih godina i rezultat tog medijskog ispiranja mozgova smo vidjeli, kao najgori mogući rezultat, najmonstruozniji i anticivilizacijski. Takav je rat bio moguć jednim dobrim dijelom i zbog medija, koji nikada za svoje ratno huškanje nisu odgovarali niti moralno ni kazneno, iako sasvim sigurno za rat snose svoj dio odgovornosti. Tako i sada, javnost jest odgovorna, ali su odgovorni i mediji koji toj javnosti ispiru mozak. Mediji su u tome bili sudionici kako ratnim elitama na Balkanu, tako i kasnije su bili suučesnici i držali svojom šutnjom ljestve onima koji su nakon rata pljačkali države na Balkanu i na tome gradili svoja milijarderska tranzicijska carstva. Zbog toga i štrajkam glađu jer mi je jasno kolika je odgovornost nas novinara. Zbog toga jer ne želim šutjeti, ne želim da mi sutra netko kaže – šutio si a možda si nešto mogao učiniti. Ne! Odlučio sam ovim štrajkom glađu vikati o problemima s kojima smo suočeni. Dok postoje zabranjene istine i dozvoljene laži, javnost će i dalje biti ovakva kakva jest. Štrajkam glađu i zato da bi građani, dakle pojedinci u toj javnosti, razmislili o poruci koju šaljem, da bi se zamislili nad onim što govorim i pišem. Ali slažem se, i da ponovim onu Đoletovu – krivi smo mi! Polazim uvijek od sebe, kriv sam ja ako pristanem na šutnju. Javnost, dakle građani moraju biti svjesni svoje odgovornosti, a to je da nisu masa, jer kao masa su sljedbenici nekih vođa, nego trebaju biti slobodni građani. Možda, zapravo, mi i ne znamo biti slobodni ljudi. Prije svega ljudi. Možda i ne znamo što to znači sloboda. Odgajali su nas i školovali za sljedbenike, za one koji se uzdaju u nekog vođu, njegove istine, njegovo vodstvo. Sada trebamo najednom biti građani, i očito se suočeni s opcijom vlastite slobode baš i ne snalazimo najbolje.

tacno.net: Nedavno sam na izvjesnoj televiziji slušao vaše izlaganje i ono me frapiralo. Mislim, svako ko imalo razmišlja, zna i osjeti kako je rat u bivšoj Jugoslaviji bukvalno dogovoren između političkih elita koje su ga vodile. Ponajviše tu mislim na Miloševićev i Tuđmanov režim koji je doslovno zajedno, smišljeno i organizirano, krvavi rat iskoristio za vlastito bogaćenje i to su činili često i uz pomoć stranih banaka. Desetine milijardi dolara su iznesene iz ovih država u momentima protjerivanja i ubijanja ljudi i razaranja njihovih domova. Čak ste to i dokumentovali. Da li je moguće da ni današnjim političkim faktorima nije u interesu da cijela istina o pozadini rata u Jugoslaviji konačno izađe na površinu? Da li je tu glavni uzrok bojkota i zastrašivanja nezavisnog novinarstva?

Domagoj Margetić: Mislim da je tu glavni razlog, točnije da je motiv bojkota upravo taj strah od onih informacija koje pišem i govorim, odnosno od istraživanja i dokumenata koje javno iznosim već godinama. Dokumenti i činjenice koje ste spomenuli u pitanju zapravo diraju u same temelje sistema kakav je danas uspostavljen, u temelje tranzicijskog političkog poretka na Balkanu, koji je nastao na retorici krvi i tla, na nacionalističkim, šovinističkim mitovima o izabranim narodima i quasipovijesnim mitovima o svetom tlu i još svetijem pravu na to tlo. A onda se na te mitove nastavljalo nove – mitove o modernim herojima, svecima, očevima domovina, ratnim idolima, i na toj se retorici gradio današnji tranzicijski poredak. A iza svega se zapravo skrivala vulgarna, dobro osmišljena i planirana pljačka, na kojoj je tranzicijska elita zaradila milijarde i milijarde ratnog i tranzicijskoj plijena. Njima, i Tuđmanu i Miloševiću, podjednako je trebala krv i ruševine, trebali su rat, jer zamislite da nije bilo rata, da ljudi nisu bili zaokupljeni ratnim ludilom, tada ni Miloševićev ni Tuđmanov režim ne bi mogli opljačkati ni Hrvatsku ni Srbiju i osigurati sebi i svojim podanicima status novih bogataša i stvarnih tranzicijskih moćnika. Ljudi su u ratu izgubili sve, a Tuđmanova i Miloševićeva elita su upravo na tom istom ratu stekli sve što imaju. Nisu ništa drugo nego profiteri krvi, profiteri smrti! Jedna od mojih krivnji je svakako u tome što ovo javno i jasno govorim, ne štedeći niti jednu stranu, niti jedno ime, niti jednu grupu, niti jednu elitu. A onda to naravno dira i u predrasude ovih naših društava, u njihova vjerovanja o onom što se dogodilo 90.-ih na tranzicijskom Balkanu. A ja kao novinar mogu govoriti samo o činjenicama. Za ove koje tvrdim imam dokumente, dokumente koji dokazuju da su Tuđman i Milošević dogovorno pljačkali svoje zemlje, imali usred rata zajedničke banke, preko kojih su prali novac opljačkan iz Hrvatske i Srbije, i da su koristili zajedničku logistiku i financijsku mrežu za pljačku koju su proveli. Na krilima rata obogatili su se i oni osobno, ali i njihova ratna kamarila, pa nam danas po Balkanu glume uspješne poduzetnike i ugledne članove društva, herojske ratnike i generale. A zapravo su obične gnjide, kriminalci, drumsku pljačkaši i ratni profiteri.

tacno.net: Ako ne postoji interesovanje od strane domaćih političkih elita da se konačno i zauvijek skine veo s tajne o uzrocima krvavog raspada Jugoslavije, zašto vaš rad ne bi mogao naići na podršku kod stranih faktora, prvenstveno mislim na zapadne demokratije, pa i onih koji bi se pravno pozabavili tim problemom? Ili i u tom pravcu nailazite na otpor? Da li dokumenti i izvori informacija kojima raspolažete imaju moć da sami od sebe pokrenu pravni sistem, pa čak kad i od strane istog nailazite na totalnu nezainteresovanost?

Domagoj Margetić: Ne mogu baš reći da na Zapadu ne postoji zainteresiranost. Austrija je procesuirala dio afere Hypo nakon mojih istraživanja prije nekoliko godina, i tamo imam izvrsnu suradnju sa glavnim parlamentarnim istražiteljem Afere Hypo u Klagenfurtu Rolfom Holubom, koji je više puta javno govorio o tome koliko su moja novinarska istraživanja doprinijela otkrivanju Afere Hypo općenito u Europi ne samo na Balkanu. Čak i u Srbiji je postojalo zanimanje Savjeta za borbu protiv korupcije Vlade Srbije, u vrijeme kada je Savjet vodila moja pokojna prijateljica i poznati borac protiv korupcije Verica Barać. Verica i ja smo zajedno razotkrivali trag Afere Hypo u Srbiji, skupljali dokumente i informacije, sastajali se sa izvorima i mogućim svjedocima. Posebno zanimanje danas postoji i u Europskom parlamentu, čija je zastupnica Monica Macovei, također poznati borac protiv korupcije iz Rumunjske, nedavno zatražila da joj pripremim poseban izvještaj o mojem novinarskom istraživanju Afere Hypo, te je cijeli slučaj proslijedila Europskoj komisiji, a zatražila je i da o cijelom slučaju raspravlja Posebni odbor za borbu protiv organiziranog kriminala i pranja novca Europskog parlamenta. Ovih su mi dana potvrdili i iz Medijske organizacije jugoistočne Europe SEEMO iz Beča da prate moj slučaj i da ih izvijestim o novim razvojima događaja, a jučer sam razgovarao i sa predstavnicom Committee to Protect Journalists, međunarodne organizacije iz Washingtona, koja priprema izvještaj o cijelom slučaju, a ta je predstavnica CPJ-a i potpisala peticiju podrške mojim zahtjevima uz komentar: “Vjerujem u podršku slobodnom novinarstvu!”. U onom dijelu zapadnih institucija u kojem postoji otpor prema rasvjetljavanju istine o ratu 90.-ih godina na Balkanu, uzrok tog otpora je umiješanost pojedinih zemalja, njihovih političkih i ekonomskih elita u ono što se ovdje događalo 90.-ih godina, pa sada skrivanjem tih činjenica zapravo s jedne strane čuvaju svoj imidž, s druge strane štite one svoje pojedince, firme, političare i skupine koje su izravno sudjelovale u tim događajima.

tacno.net: Nisam pravnik, niti advokat, ali želio bih da postoji mogućnost da se cijeli taj slučaj dovede pred određene pravne institucije kod nas ili u inozemstvu. To bi dovelo do verifikacije vrlo bitnih istorijskih podataka za koje se zalažete. Zar nije posao haškog tribunala bio da se bavi i problematikom državnog kriminala u vremenu 1991-1995, kao što se bavio i ratnim zločinima? Da li je moguće da cijela stvar završi sa sudskim epilogom u procesu na relaciji Margetić – režimske strukture ratnih devedesetih?

Domagoj Mergetić: Potpuno se slažem s vama, i to jest trebao biti jedan od ciljeva Haaga, a od kojeg je Haag iz nekog čudnog razloga u potpunosti odustao. Sjetite se, kada su krenuli istraživati trag Miloševićevog novca, sve je na kraju najednom stalo, jer bi ta istraga otkrila te mračne tajne Balkana, istraga traga Miloševićevog novca vrlo bi brzo otkrila kako je dio tog novca u inozemstvu završavao preko – Zagreba. Očito nekome to nije bilo u interesu. Mislim da ovoj regiji, ali i nama kao građanima, treba takav proces u kojem ćemo se suočiti i s tom istinom, kako bismo se uopće mogli suočiti s pravom istinom o ratnim sukobima 90.-ih. Zapravo, različitim novinarskim aktivnostima zadnjih desetak godina pokušavam isprovocirati takav proces i u Zagrebu i u Beogradu, i to je zapravo bio zajednički cilj i zajednička strategija Verice Barać i mene, htjeli smo pripremiti sve preduvjete za takav jedan proces, jer smo od trenutka kada smo se upoznali znali da nam kao ljudima i kao regiji treba to jedno olakšanje saznanjem što se zapravo dogodilo. Osim toga, i zbog pijeteta prema svim žrtvama na svim stranama potrebno je pokrenuti takav proces u kojem bi se rasvijetlio i taj mračni dio bliske ratne prošlosti Balkana. Nisam odustao od Vericinog i mojeg nauma o tome, niti ću odustati, danas s ovim doduše kratkim vremenskim odmakom imamo dovoljno informacija i dokumenata za pokretanje takvog procesa, a bilo bi dobro da njegovo pokretanje isprovociramo dok su još živi i pojedini svjedoci koji bi itekako imali što reći o tim procesima.
To je na neki način ono što kao novinar, kao svoje istraživanje želim ostaviti iza sebe, a i neki moj dug mojoj drugarici i antikorupcijskom suborcu Verici Barać.

tacno.net: Da li imate informacije koje se tiču involviranosti i bosanskohercegovačkih političkih struktura u sve te ratno-kriminalne radnje ili ste svoje istraživanje najviše fokusirali po liniji Beograd-Zagreb?

Domagoj Mergetić: Naravno, istraživanjem tragova novca koji vode preko Zagreba i Beograda, neminovno sam došao i do dokumenata i tragova Sarajeva, Banja Luke ali i Širokog Brijega, odnosno kompletnih struktura iz BiH. I oni su, poput Zagreba i Beograda novac izvlačili preko istih banaka, samo što je često novac iz BiH pljačkan uz pomoć institucija u Hrvatskoj i Srbiji, pa su tako iz Širokog Brijega i Sarajeva često novac iz BiH iznosili preko Zagreba, a sa Pala, odnosno iz Banja Luke put novca uglavnom je (iako ne uvijek) vodio preko Beograda. Poznato je danas da je tajni komitet za financiranje obrane BiH bio upravo u Zagrebu, pa je i novac iz tajne blagajne tog komiteta u privatnim rukama BiH političara često završavao upravo uz pomoć Zagreba i preko hrvatskih banaka. O tome doista imam strašno puno dokumentacije o financijskim transferima, tajnim transferima iz BiH preko hrvatskog Ministarstva financija, preko hrvatskih banaka, kako su političari BiH novac iz MUP-a BiH izvlačili na privatne račune preko tajnih računa kod pojedinih hrvatskih banaka u Zagrebu kao što je recimo Privredna banka Zagreb. Posjedujem sve te dokumente o tim transferima, ugovore, priznanice, ali i tajne dokumente hrvatskih banaka koji dokazuju trag novca koji je zapravo opljačkan građanima BiH, sve u ime, kao i u Hrvatskoj i Srbiji, nekog patriotizma.

 

Izvor: Tacno