Nedavno je svjetski poznati ekonomist Branko Milanović u članku Zašto nema krize kapitalizma (Why is not the crisis of capitalism; globalinequallity; October 11, 2019) iznio zanimljivu tezu prema kojoj je kapitalizam kao ekonomski i društveni sustav na vrhuncu svoje povijesne ekspanzije. Naime, unatoč dominirajućim raspravama u kojima se svakodnevno analizira kriza kapitalizma, činjenice ukazuju na njegovu „najveću snagu ikad“ i to u odnosu na geografsku rasprostranjenost i prihvaćenost, ali i na sposobnost širenja na nova područja (poput slobodnog vremena ili društvenih mreža) gdje su, zahvaljujući kapitalističkoj logici, kreirana potpuno nova tržišta, te komodificirane ljudske aktivnosti koje povijesno nikada nisu bile objekt ekonomskih transakcija.
Geografski gledano, kapitalizam je sada dominantan (ili čak jedini) način proizvodnje u cijelom svijetu, bilo u Švedskoj, gdje privatni sektor zapošljava više od 70% radne snage, u Sjedinjenim Državama, gdje zapošljava 85%, ili u Kini gdje kapitalistički orijentirani privatni sektor proizvodi 80% dodane vrijednosti (Kina je primjer da tržištu nije potrebna demokracija). Zahvaljujući globalizaciji i tehnološkoj revoluciji, stvoreno je mnoštvo novih, dosad nepostojećih tržišta: ogromno tržište osobnih podataka, tržište iznajmljivanja vlastitih automobila i kuća (kojih nije bilo do pojave platformi poput Ubera, Lyfta, Airbnba…), tržište potpore za samozapošljavanje (koje nije postojalo prije WeWork-a), te nekolicina drugih tržišta poput sve raširenije njege starijih osoba, brige o djeci ili kućnim ljubimcima, tržište kuhanja i dostave hrana, taxi usluga, poreznih i prevoditeljskih usluga itd. U ožujku 2009. godine rođen je Uber, a tijekom nekoliko narednih godina, ova kontraverzna tvrtka razgranala je svoje poslovanje – Uber za pranje rublja; Uber za dostavu namirnica; Uber za šetnju psa… Novi svjetonazor kreiraju mainstream mediji koji nas svakodnevno uvjeravaju da nam više ne treba automobil, budući da ga lako možete unajmiti (npr. jedan sat) ili se u potpunosti osloniti na Uber. Ili zašto ne bi svoj dom koji vam je do sada bio sigurno utočište, pomoću Airbnb-a pretvorili u imovinu koja vam donosi značajan prihod. Unatoč trendu kuhanja, kuhinja vam ni ne treba – možete se osloniti na aplikacije i platforme za dostavu (npr. Glovo). Možete, zapravo, svoj život organizirati jednostavno uz pomoć mase potplaćenih šljakera, naravno, samo ako niste i sami potplaćeni.
Društvena važnost ovih novih tržišta koja stvaraju novi profit ogleda se u komodifikaciji koja je zahvatila brojne usluge (koje do nedavno nisu bile na tržištu), a koje su pretvorene u robu koja ima svoju cijenu. Kako navodi Milanović, ova kapitalistička ekspanzija bitno se ne razlikuje od širenja kapitalizma u Europi tijekom 18. i 19. stoljeća, o čemu su pisali Adam Smith i Karl Marx. Dakle, kad su već stvorena nova tržišta usluga, počinjemo i razmišljati tržišno! Imati vlastiti dom (utočište obitelji) ili automobil koji nisu u funkciji zarade postaje iskrivljeni način razmišljanja, budući da smo svjesni financijskog gubitka ako ih ne rentamo. Mnogi će se kada se nađu u financijskoj stisci ili kada ponuđena cijena postane atraktivna pridružiti novim tržištima, te ih time ojačati, ali istovremeno i stabilizirati vlastite financije.
Nova tržišta su fragmentirana, u smislu da ne zahtevaju stalni angažman, ni cjelodnevno radno vreme. Dakle, komodifikacija ide zajedno s gig ekonomijom. Gig ekonomija odnosi se na sustav slobodnog tržišta u kojem se neovisni radnici i profesionalci uključuju u kratkoročne (short-term) poslovne aranžmane. Pojam gig odnosi se na tranzicijsku ili prolaznu prirodu dostupnih poslova koji su ponuđeni freelancerima, konzultantima, nezavisnim profesionalcima ili radnicima isključivo na određeno vrijeme (jedan sat, dan…). Razlog zbog kojeg je posljednjih nekoliko godina gig ekonomija u fokusu je taj što je tehnologija (razne platforme i aplikacije) toliko smanjila prepreke za ulazak na tržište rada da su ovakvi „poslići“ postali lako dostupni neviđenom broju ljudi. U gig ekonomiji istovremeno smo pružatelji usluga (možemo dostavljati pizzu u poslijepodnevnim satima) i kupci brojnih usluga koje nekad nisu bile monetizirane (čišćenje, kuhanje, njega starijih i bolesnih osoba). To zauzvrat omogućuje pojedincima da zadovolje sve svoje potrebe na tržištu, međutim dugoročno postavlja veliko pitanje koje kapitalizam ne prepoznaje – funkcioniranja i opstanka obitelji (koju kapitalizam želi iskorijeniti, ali to je druga tema).
Ekonomija sluga ili gig ekonomija iznenada se pojavila tijekom i nakon surovih godina financijske krize, kada su uslijed spiralnog rasta troškova života, time i sve veće nejednakosti, radničke obitelji, ali i mnogi pripadnici srednje klase postali ekonomski i socijalno izrazito ugrožena kategorija. Gig ekonomija postupno je počela preuzimati svijet. Poslovi nezavisnih dobavljača postali su nova normalnost. Uspon Ubera uvjerio je mnoge stručnjake, ekonomiste i kreatore javnih politika da slobodno posredovanje putem digitalnih platformi postaje sve važnije i da će nova tehnologija, osobito eksplozija platformi koje omogućuju gig-ekonomiju (ekonomiju honorarnih poslova, zapošljavanja na određeno vrijeme, ugovora o radu na kratke rokove) iz temelja promijeniti budućnost rada.
Međutim, sve učestalija tema na webu (Hrvatsku to ne dira) je rasprava o “neo-feudalnoj” ekonomiji ili ekonomiji sluga. Naime, zaposleni na poslovima gig ekonomije nemaju zdravstvenu zaštitu i mirovine, reguliranu minimalnu plaću, naknade za vrijeme nezaposlenosti, nemaju plaćena bolovanja, pa čak ni maksimalno ili minimalno radno vrijeme. Njihov, kao i život njihovih obitelji odvija se po ćudljivosti platforme kojoj su se odlučili pridružiti. Iako su sindikati u Sjedinjenim Državama (od vremena Reagana) slabi i sve rjeđi, u usporedbi s onima u zapadnoj Europi, oni su i dalje nevjerojatno značajni u zaštiti radnika od eksploatacije. Ali da biste bili u sindikatu, obično morate biti “zaposlenik” – ljudi koji rade za razne platforme gig-gospodarstva smatraju se neovisnim poduzetnicima, a ne zaposlenicima. Jednostavno rečeno – oni su izvan sustava zaštite i mogućnosti korištenja prava za koja su se sindikati i radnički pokreti borili više od jednog stoljeća. Tako, na primjer, kada je Uber odlučio smanjiti svoje cijene, vozači se nisu mogli žalili niti odlučivati o tome – iako je to značilo da im je cijena rada po satu odjednom značajno pala. Iako se Uber pohvalio da zbog smanjenja cijena sve više ljudi koristi njihovu uslugu, vozači su se suočili s „benefitom“ drukčije vrste – trebaju raditi duže kako bi zaradili isti iznos, a više vožnji uključuje troškove amortizacije koje vozači (kao neovisni izvođači) moraju sami platiti.
Gig ekonomija oslanja se uglavnom na ljude koji se ne snalaze na tržištu rada nakon recesije, osobito mlade koji imaju visoku razinu nezaposlenosti. Iako posjeduju obrazovanje, ponekad i vrhunsko, te profesionalne vještine, poznaju jezike, većina ih je (u Hrvatskoj je pravilo) prisiljena pristati na nisko plaćene ponižavajuće poslove, čiji su uvjeti daleko ispod dostojanstva čovjeka. Naime, posao s punim radnim vremenom, odgovarajuće struke, uz to pristojno plaćen, naprosto je nemoguće naći. Neviđena razina nejednakosti u Sjedinjenim Državama – koja je posebno pogoršana na području Kalifornije s obzirom na stambenu krizu i povećane plaće u tehnološkom sektoru – naglasila je razliku između onih koji imaju koristi od ovog ekonomskog sustava i onih koji to nemaju, te su zapravo postali – luzeri ili sluge. Novinarka Lauren Smiley tijekom istraživanja nove društvene dinamike koju stvara ova neo-feudalna ekonomija, posjetila je stambenu zgradu u San Franciscu u kojoj se stanovi iznajmljuju za čak 5000 dolara, te se suočila s činjenicom da korisnici stanova rijetko ili čak nikada ne koriste svoje glamurozne kuhinje. Oslanjaju se gotovo isključivo na usluge gig ekonomije – dostave hrane, usluge čišćenja, kao i razne druge oblike ispunjavanja izvitoperenih potreba. Sve veći broj milijardera u državi, posebno u Silicijskoj dolini imaju koristi od trenutnog ekonomskog modela jer mogu plaćati ljudima da za njih obavljaju ponekad vrlo bizarne usluge, masa potplaćenih nesretnika ili novi kmetovi, s druge strane, sanjaju nedostižan san o poštenoj plaći i reguliranim radnim satima.
Dakle „Silicijska dolina“ iznjedrila je nove društvene klase koje se u društvu potpuno poremećenih vrijednosti sve više udaljavaju. Razmaženi tinejdžer zavaljen na stražnjem sjedištu Ubera simbolizira dobitnika globalizacije, dok vozač čije radno vrijeme ne prestaje, dio je gubitnika ovog proslavljenog sustava. Ljudi su izloženi brain washu – više vam ne treba automobil, jer živite u gradskom području koje pokriva Uber, Lyft i drugi. Vožnja je za prijašnje generacije bila sloboda. Ako niste imali položen vozački ispit, bili ste „osuđeni“ na dobru volju rodbine, prijatelja da vas negdje prebace ili podložni ćudljivosti javnog prijevoza.
U neo-feudalističkoj Kaliforniji najveći gubitnici su srednja klasa privatnog sektora. To uglavnom uključuje vlasnike malih poduzeća, profesionalce i kvalificirane radnike u tradicionalnim industrijama na koje se primjenjuju brojne regulatorne promjene, ali i najviše stope poreza (vrlo slično je i u Hrvatskoj). Najbrže rastuća klasa novih siromaha trajno ostaje bez vlasništva. Prema siromašnim čistačima ili dostavljačima hrane postupa se kao prema robovima (djeca im se smiju iza leđa), dok tvrtka koja ih angažira izbjegava plaćanje bilo kakvih poreza.
Mentalitet “Silicijske doline” koji se ogleda u tehnološkom determinizmu propagira ideje i „proizvode“ koji hrane određeni svjetonazor, u pravilu darvinistički. Npr. visoko obrazovani stručnjaci, primjerice istočnoeuropski dizajneri ili indijski radiolozi pristaju raditi za nečovječno niske nadnice, podcjenjujući time svoje kolege u razvijenijim zemljama. Na digitalnim platformama poput Upworka, Fiverra ili Freelancer.com možete kupiti bilo koju usluge – često od nekoga s drugog kraja svijeta, ponekad za svega nekoliko dolara. Na Fiverru, jednoj od najpopularnijih web platformi, možete naići na raznovrsne ponude – netko će vam napisati e-knjigu “o bilo kojoj temi”; netko će dizajnirati logotip za vašu tvrtku, možda trebate ljubavno pismo ili prijevod. Svejedno! Ljudi koji prodaju ove usluge žive u Nigeriji, Meksiku, Velikoj Britaniji ili Bangladešu, ali i u Srbiji, Bosni i Hercegovini, vjerojatno i u Hrvatskoj.
Za naručitelje je privlačnost ovih web lokacija očita – one su sjajno mjesto za pronalaženje kvalificiranih „prodavača“ usluga koje stoje tričavih par dolara. Za sudionike gig gospodarstva ponekad su usluge koje pružaju glavni izvor prihoda, a ponekad sporedni. Neki od njih su visoko kvalificirani i takav način rada njihov je izbor, neki su nekvalificirani i nemaju druge mogućnosti. No, iako su web platforme nekim profesionalcima možda povećale primanja i općenito povećale broj potencijalnih poslodavaca, činjenica je da je ovaj novi kontekst globalnog digitalnog tržišta suočio svakog novog radnika s beskrajnom konkurencijom, niskim plaćama i socijalnom nestabilnošću. Svega desetljeće prije jedine tvrtke koje su angažirale zaposlenike u inozemstvu bile su multinacionalne korporacije. Sada, neovisne tvrtke i pojedinci koriste internet kako bi pronašli najjeftinije moguće usluge na svijetu. Diljem zemaljske kugle, ljudi poput grafičkih dizajnera i umjetnika, pisaca i trgovaca moraju nastaviti snižavati svoje cijene da bi se nadmetali.
Većina naručitelja ili „kupaca“ nalazi se u zemljama s visokim dohotkom poput Sjedinjenih Država ili Europe, dok većina „prodavača“ obitava u zemljama poput Indije, Nigerije i Filipina, sve češće i nama susjednih, jedva preživljavajući. Cijene su preniske, ali tako to funkcionira “, navodi za Jelena, 17-godišnja djevojka iz Srbije koja svoje usluge nudi na Fiverr.com. “Tko ponudi najnižu cijenu, dobije posao.” Jelena će tako prevesti 1.000 riječi na engleski, ili napraviti PowerPoint prezentaciju ili čak „napisati lijepo ljubavno pismo“ za samo 5 dolara. Fiverr uzima oko 20 %, a onda se naplaćuje PayPal naknada, pa njena zarada na kraju bude oko 3 dolara (The Atlantic, October, 2018).
Zaista nisu potrebna osobita istraživanja (a ima ih na pretek) da bi se zaključilo kako se oko polovice sudionika gig ekonomije bori sa siromaštvom. Korporativni digitalni kapitalizam uspostavlja neofeudalno gospodarstvo, a tržište rada temelji se na zaposlenicima – slugama koji nisu zaštićeni nikakvim radnim zakonodavstvom (gdje je ILO – Međunarodna organizacija rada?), niti znaju što je minimalna plaća, beneficije, sigurnost posla i propisi. Vladajućim digitalnim kapitalistima ne pada na pamet podijeliti išta od njihova opscenog bogatstva. Odbijajući platiti poreze, opsjednuti pohlepom i životom ispunjenim hedonizmom i i ekstravagancijom, lišeni empatije, kreiraju društvenu stvarnost isključivo po vlastitoj mjeri. Podivljali kapitalizam je postao iznimno moćan, otvoreno je pitanje kako ga obuzdati!
geopolitika
