«Kapitalizam bez bankrota je poput kršćanstva bez pakla.»

Frank Borman/The Observer

Otkako je američki poslovni svijet i službeno napustio doktrinu Miltona Friedmana, koja je poduzećima za jedini cilj davala maksimiziranje profita, britanski The Financial Times, smatran «biblijom globalizacije», mobilizirao je najviđenije svjetske ekonomiste. Pod sloganom Reset capitalism, pozvani su promisliti, kako multiplicirati mostove između političara, poslovnog svijeta i organizacija civilnog društva. Tako je knjižare preplavila bujica radova na temu manjkavosti ultra-liberalnog financijskog kapitalizma (deregulacije financijskog sektora, eksplozije nejednakosti,  ekološke katastrofe, porasta populizma). Autori se trude odgovoriti na pitanje: kako resetirati kapitalizam, odnosno  reformirati ga?





Resetiranje à la française

S obzirom da je Emmanuel Macron na samom početku svog predsjedničkog mandata najavio kraj ultra-liberalnog financijskog kapitalizma, a Žuti prsluci i aktualni sindikalni štrajkovi i demonstacije u Francuskoj potvrdile njegove navode, tema resetiranja kapitalizma pozvala se na europsku scenu i nametnula kao the must do političko-ekonomskih globalizacijskih elita. Zahvaljujući pravaškom i revolucionarnom duhu svoje populacije, Francuska trenutačno funkcionira kao svojevrsni laboratorij za resetiranje. Zato jer su njeni birači, tijekom zadnjih izbora, nezadovoljni unutarnjom i vanjskom politikom neoliberalnih lijevih i desnih političkih elita koje su se protekla tri desetljeća izmjenjivale na vlasti i jednako pozivale na stezanje remena većini u korist nekolicine – odlučili kazniti ih.

Kako još nisu bili spremni za radikalni populistički zaokret koji je nudila Marine Le Pen, za predsjednika su izabrali naprednjaka Macrona, snažnu osobu, koja je svoju novu političku stranku pozicionirala «lijevo i desno, u isto vrijeme». Ubrzo se pokazalo da je predsjednik od ljevičara (koje su birači prezreli) preuzeo progresivističku «crveno-zelenu» filozofsku maglicu u kojoj je «borba klasa» zamijenjena «borbom rasa». Od desničara je preuzeo predatorski kapitalistički model s namjerom da ga transformira u inkluzivniji: da formira ekološki osviještenu start up nation koja živi u strahu od kraja svijeta zbog ekološke katastrofe za koju je kriva. To je Žute prsluke izvuklo na ulice kako bi jasno i glasno Vladi poručili da je sasvim dekonektirana od  realnosti u kojoj njen narod živi. Jer, «mali čovjek»  smatra da kraj svijeta zbog ekološke katastrofe nije ništa prema prema njegovim teškim krajevima mjeseca zbog niskih zarada i poreznog preopterećenja.

Kako dakle resetirati financijski i digitalni kapitalizam, izvor nejednakosti od kojih je, prema Pikettyju i Stiglitzu, Francusku zaštitio njen redistributivni model? Kako, kada se već s konstatacijom tog stručnog dvojca slažu npr. prof. Gabriel Zucman i Emmanuel Saez, glavni inspiratori Elizabeth Warrens – kandidatkinje na izborima američke demokratske stranke, ali ne i francusko javno mnijenje.

64% Francuza ima loše mišljenje o aktualnom kapitalizmu u kojem se ne osjećaju zaštićenima. Jer, prema istraživanju Odoxa-Aviva za BFM i Challenges, na pitanja: favorizira li rentijerstvo/bogaćenje bogatih, 81% ispitanika odgovara pozitivno; kao i na pitanje, potiče li društvo opsjednuto profitom; 79% potvrđuje da generira nerazmjerno povećanje plaća top menadžmenta, 77% da donosi ekstremne socijalne nejednakosti; 71% tvrdi da degradira planet. Naprotiv, samo 39% ispitanika vjeruje kako aktualni kapitalizam svima nudi mogućnost bogaćenja; 31% misli da omogućava porast životnog standarda u cijelom svijetu; 26% da dopušta izlazak iz siromaštva mnogim zemljama Trećeg svijeta.

Svejedno europske političke elite ne slijede američko-britanski preustroj. Liberalnije su od svojih profesora i nadaju se da će se Demokrati vratiti na vlast, da će ideja inkluzivnijeg kapitalizma zaživjeti i zaustaviti populistički val u Europi.

Što o projektu Reset capitalism misle viđeniji svjetski ekonomisti?

Žestoki kritičar neoliberalnog kapitalizma, američki Nobelovac Joseph E. Stiglitz u svojoj najnovijoj knjizi Narod, moć i profit, zaključuje da je SAD danas bolesna država. Bogatstvo naroda počiva na dva temeljna stupa: tehnologiji i institucijama koje je u SAD-u monopolizirala rentijerska elita. Tehnologija? Ponašanje oligopola GAFAM dokaz je šupljosti teorije «nevidljive ruke tržišta» Adama Smitha (teoretski bi « nevidljiva ruka » trebala omogućiti maksimiranje koristi svakog sudionika, kao i cjelokupne koristi društva, a da za postizanje toga rezultata vlast nije trebala intervenirati, što je temelj laissez faire ekonomske filozofije). Naime, dominacija gigante Interneta više navodi na predaciju nego inovaciju, njihove makinacije impaktiraju društvo (manipuliranje osobnim podacima, izbjegavanje poreza itd.) Institucije? U duhu laissez-faire filozofije, «hiperkapitalizam» je smanjio moć državne vlasti nad propisima i porezima, po cijenu izrazito opasnog pogoršanja nejednakosti. Uz to, model financiranja američkog političkog života koji tvrtkama omogućuje da kandidate neograničeno doniraju, pomak je prema plutokraciji u kojoj je pravilo da imovina ili povećano materijalno bogatstvo legitimiraju vlast (kako to potvrđuju  američki milijarderi – kandidati za predsjednika). Prema Stiglitzu, «stvaranje bogatstva svoje je mjesto ustupilo eksploataciji» koja je Ameriku transformirala u «veliku državu nejednakih mogućnosti», bolest koju bi mogao izliječiti «progresivistički kapitalizam». Radi se o konceptu čije temeljne postavke je moguće okvalificirati kao anti-Trump program: ojačana država, više progresivnijih poreza, javno zdravstvo i zdravstvena zaštita, snažniji antitrustovski arsenal i reforma sustava za financiranje američke politike. «Nije kasno da se kapitalizam spasi od samog sebe», kaže Stiglitz. Ali pod uvjetom da pokrene «mutaciju do sad neviđenih razmjera», dodaje francuski ekonomist Michel Aglietta u knjizi Kapitalizam, vrijeme lomova. Za ovog stručnjaka za financije «trenutni režim rasta, financijaliziran i uvelike monopoliziran, pretvorio se u rentijersku ekonomiju». Pored opasnosti od opetovanih kriza ​​zbog «unutarnje nestabilnosti globaliziranih financija», Aglietta upozorava da se «logika akumulacije, hranjena eksploatacijom prirodnih resursa, bliži planetarnim ekološkim limitima». U smislu postizanja « inkluzivnog i održivog rasta» on prvo preporuča kalkulaciju cijene netržišne imovine koja ima stvarnu «društvenu vrijednost» kao što je «ljudski kapital» (razina zdravlja, kvalifikacija stanovništva) i «prirodnog kapitala» (stanje ekosistema nekog teritorija). Tako revidirane, nacionalna i poslovna kompatibilnost bile bi u stanju kvalitetno informirati državu-stratega u smislu vođenja bolje porezne politike, regulacije i socio-ekoloških investicija.

Stiglitz i Aglietta pozivaju na ponovno proučavanje Teorije pravde (1971.) američkog filozofa Johna Rowelsa (1921.-2002.) u kojoj autor promišlja uvjete za «civilizirani kapitalizam»: načelo različitosti u ime individualne emancipacije, načelo pravičnosti u ime socijalne pravde, načelo jednakih mogućnosti koji čini da je svima zagarantiran pristup «primarnim dobrima» – uvjet da formalne slobode budu realne (zdravlje, edukacija i istrebijenje siromaštva putem oporezivanja kapitala najbogatijih i njegove redistribucije svim punoljetnim mladim osobama kako bi raspolagale početnim kapitalom). Aglietta predlaže da se i očuvanje okoliša uključi u listu «primarnih dobara».

Kako razmišljaju medijski aktivisti i akteri s terena ?

U knjigama Plan B za planetu : zeleni new deal Naomi Klein i  Svjetski zeleni new deal koji potpisuje Jeremy Rifkin predstavljen je plan za ubrzani prijelaz na ekonomiju s niskim emisijama ugljika. Kanadska aktivistica Klein htjela bi razbiti taj « model neograničene konzumacije i pretjerane eksploatacije ljudi i prirodnih resursa – motor klimatske katastrofe ». Dakle, zalaže se za radikalni zeleni new deal u kojem bi ključnu ulogu odigrala država-planifikator koja bi pokrenula giga investicijske projekte (transport, eko-stanovanje, obnovljivi izvori energije), svuda nametnula striktne zelene norme, otkazala ugovore o slobodnoj razmjeni, obeshrabrila pretjeranu konzumaciju, porezno  najviše opteretila bogate, industrijske zagađivače i financijske transakcije.

Naprotiv, američki pozitivist Rifkin vjeruje u učinkovitost kapitalizma i tehnološki napredak za prijelaz  koji bi nas ubrzano trebali uvesti u ono što on naziva « trećom industrijskom revolucijom – tamo gdje se spajaju Internet komunikacija i i obnovljiva energija ».  Isto argumentira već započetim napuštanjem fosilne energije koje bi trebalo rezultirati masivnim investiranjem u obećavajuće sektore energetske tranzicije. Generalizacijom Interneta stvari, u kombinaciji s algoritmima umjetne inteligencije, poboljšati će se mrežna distribucija energije.

Dakle, teoretičari nude projekcije hiperkapitalizma, dok poslovni svijet testira njegova pravila na dnevnoj bazi. Prema neoliberalnoj ideologiji, poduzeća bi jedino trebala misliti kako maksimizirati profit u korist svojih dionočara. Iako su još rijetke, postoje tvrtke koje su potaknule promjene u smislu da brinu o zaposlenicima,  dobavljačima, potrošačima, odnosno općem dobru.  Tako je npr. japanska farmaceutska tvrtka Eisai odlučila svoju poslovnu politiku fokusirati na empatiju s pacijentima, na prevenciju i podršku bolesnicima, čak i onda kada to umanjuje njihovu prodaju lijekova. Ili francuska sirana Le Fédou koja je odlučila pomoći proizvođačima mlijeka svoje regije, suočenim s padom cijene mlijeka, tako što im je tu sirovinu za svoje proizvode platila po dvostruko većoj cijeni. Ti su pokušaji hvale vrijedni, ali se teško oteti dojmu da je, s obzirom na  publicitet koji je generirala, empatija prema pacijentima i dobavljačima «inkluzivnim» tvrtkama bila isplativa. Kada bi se takva praksa generalizirala, ne samo da više ne bi bila isplativa, nego bi proizvodila gubitke na koje vlasnici kapitala nisu spremni.

Kako razmišlja top menadžment?

Rijetki među njima pristaju se izjasniti, a među čelnicima francuskih velikih firmi koji su za tjednik Challenge progovorili o aktualnom kapitalizmu čine se posebno lucidnim vizije:

Generalnog direktora banke CAISSE DES DÉPÔTS Érica Lombarda : « Kapitalizam je bio prekrasan alat za formiranje i redistribuciju bogatstava. Poglavito tijekom «Slavnih trideset» (1945.-1973.), tijekom kojih su gažene nejednakosti: rentijeri su bili masakrirani; a tehnostrukture tvrtki su pobijedile dioničare u korist zajedničkog dobra. I onda je došlo do zaokreta jer je menadžere kupio kapital! Kada se zateknu bez sredstava za otpor, jednostavno destabiliziraju tvrtke; egalitaristički stroj funkcionira naopako, a zaštita okoliša postaje korektivna vrijednost. Evidentno je da smo, oduzimajući nadu ljudima i planeti, počinili kolektivnu grešku.»

Predsjednik Grupe VEOLIA Antoine Frérot se nadovezuje : « Čini se da je vizija kapitalizma potrošena, da populacijama više ne donosi ono što one očekuju od nje. Kada je Milton Friedman kapitalizmu kao jedini cilj fiksirao optimizaciju profita za dioničare, mogli smo računati na javnu vlast, od nje očekivati da odredi socijalna i ekološka ograničenja, osigura da će i ostali imati koristi od sustava. S povlačenjem država, ta ograničenja više ne postoje, a višestruka svrha poduzeća ponovno se svela na jednu. Ako si danas postavimo pitanje « kome služi tvrtka? »,  odgovor koji se nameće je: dioničarima i šefovima. Ta je percepcija opasna, jer političari više neće moći braniti kapitalistički sustav, iako je najbolji. »

Čini se da se da europski progresivistički lider Emmanuel Macron upravo proživljava situaciju o kojoj govori Frérot. Brani sustav u koji Francuzi više ne vjeruju, kao niti u njegovu reformiranu verziju : inkluzivni kapitalizam, čija bi se gradnja trebala temeljiti na multiplikaciji mostova između političara, poslovnog svijeta i organizacija civilnog društva.

Dok francuski mediji ismijavaju američkog populističkog vođu Donalda Trumpa, nezaposlenost u Sjedinjenim Državama je pala na najnižu razinu u posljednjih 50 godina. Tako danas Francuska i Amerika imaju isti broj nezaposlenih, s naznakom da je američko stanovništvo pet puta brojnije.