Za bolje razumijevanje stanja u kojemu se nalazi naša država, nužno je neprestano imati na umu razliku između veridičke i neveridičke ili deluzivne percepcije. Veridička percepcija je ona koja je istinita, odnosno ona koja zahvaća realno postojeći objekt i odgovara mu, dok je neveridička percepcija ona koja ne odgovara realno postojećem objektu.
Ako promatramo stanje hrvatskih institucija i kvalitetu političkih procesa, kao i nositelje tih procesa, nedvojbeno je da se Hrvatska nalazi u deluzivnom stanju. Jedini dinamizam koji nam se odvija u javnom životu, jest dinamizam prebacivanja težišta s iluzija na halucinacije.
Iluzije, kao što je poznato, ne zahvaćaju ili ne predstavljaju vjerno objekt, klasični primjer je štap uronjen u vodu koji se čini kao slomljen, dok halucinacijama ne odgovara nikakav objekt u zbilji.
Naši političari, kada govore o sebi i ljubavi prema domovini, osobito u predizborno vrijeme, pate od halucinacija. Njihova politika je deluzivna, njihovo predstavljanje sebe samih, kao i politika koju nude građanima, ne odgovara ničem u zbilji. Deluziju nude, deluziju biramo i samo deluziju, na koncu, možemo i imati.
S druge strane, država, budući da realno postoji, kao i sve institucije bez koje države ne može ni biti, ali ne funkcioniraju na način na koji bi istinite institucije u istinitoj državi trebale funkcionirati, jasno je da postoji na način iluzije. Iluzija je realnija od halucinacija, ali nije realna, iluzije su pogrešna realnost.
I to je tragedija. Država koja nije istinita, ne pripada realnosti, nego pogrešnoj realnosti. Za prevaliti put od iluzija do realnosti nisu nam potrebne halucinacije, nego skup istina. Našoj državi trebaju veridičke ili istinite politike.
U veridičkim politikama neće biti mjesta da se u Saboru odaje počast osuđenom ratnom zločincu Slobodanu Praljku, a da, s druge strane, kada se središnjem ogulinskom trgu daje ime po generalu Petru Stipetiću, ne dođe nitko od državnog i vojnog vrha.
Država koja u najvišem zakonodavnom tijelu odaje počast osuđenom ratnom zločincu, pati od halucinacija. Halucinacija je da je netko, za koga je sudskim putem utvrđeno da je počinio ratni zločin, heroj kojem treba odavati počast.
Počinitelj ratnog zločina nije heroj. Oni koji ratnom zločincu odaju počast pate od halucinacije da vole državu. Njihova država opstoji u deluzivnom stanju, nigdje drugdje.
Država koja ne odaje počast zaslužnom generalu koji je Hrvatsku branio od zločinaca, nego ga zaboravlja i marginalizira, pati od iluzije. Samo je u iluziji moguće poslati izaslanike kako bi se izbjegla identifikacija državnog i vojnog vrha s čovjekom koji je živio i borio se za istinu i život Republike Hrvatske.
Državnom i vojnom vrhu, koji pati od iluzije, general Petar Stipetić izgleda kao ”slomljeni štap u vodi”. No kao što štap u vodi nije slomljen, tako ni istina o generalu Petru Stipetiću nije ugrožena, ta istina prokazuje da su državni i vojni vrh u stanju iluzije.
Za deluzivna stanja je sasvim razumljivo da se u halucinacijama traži vrijednost, a u iluziji realnost. No isto tako, moramo biti svjesni da država halucinacija i iluzija nema budućnost. Iluzije i halucinacije uništavaju državu.
Iluzija je da će sudski postupci u državi bez budućnosti rezultirati ishodom koji odgovara pravdi. U deluzivnoj državi građani nisu zaštićeni jer ne funkcioniraju institucije, ali nisu zaštićeni ni prekršitelji zakona. Građane se mrcvari ugrozom, a prekršitelje zakona sadizmom.
Zar nije sadizam na djelu kada prekršitelj zakona živi u neprestanoj neizvjesnosti da može biti procesuiran zbog onoga što je počinio? Zar ne bi bilo humanije i prema tom prekršitelju zakona da ga je država procesuirala, osudila i da nakon odslužene kazne živi životom slobodnog građanina?
Pogledajmo samo kojim i kakvim životom punim neizvjesnosti žive osumnjičenici i optuženici za političku korupciju. To nije život, to je pakao ljudi koji nikada, zbog sadizma deluzivne države, neće biti slobodni.
Čak i kada se odbaci optužnica protiv njih, oni nemaju mira, jer znaju da je moguća neka druga optužnica. Iako građanima izgleda da su političari kriminalci zaštićeni od institucija, ipak tome nije tako. Institucije deluzivne države ne mogu nikoga štititi, one samo neke izlažu iluziji, a druge halucinaciji.
Michel Foucault je napisao djelo ”Nadzor i kazna”. U njemu detaljno opisuje različite načine mučenja i kažnjavanja zatvorenika kroz povijest. Za ranija razdoblja karakteristično je iživljavanje nad tijelom prekršitelja zakona, dok je, protokom vremena, kažnjavanje tijela evoluiralo u kažnjavanje duha.
Osuđenike se više ne muči, ne odsijecaju im se javno udovi, kliještima im se, kao što je to razvidno iz prvog, detaljno prikazanog mučenja kraljoubojice na početku ovog djela, ne čupaju bradavice, tijelo se ne zalijeva sumporom i voskom te, konačno, osuđenik neće biti raščetvoren konjima.
Sve ovo se radilo, i to javno, kao odgojni čin u funkciji discipliniranja gledatelja ovog mučenja. Gledatelji su, zbog straha od kazne, razvijali posluh prema zakonima. Evolucijom kažnjavanja više se javno ne muči tijelo osuđenika, nego se kažnjava njegov duh.
Iako je zanimljiva Foucaultov teorija kažnjavanja, kao i njegov prijedlog kako bi izgledao idealan zatvorski sustav, ipak ova kolumna nije prikladno mjesto za detaljnu eksplikaciju ove teorije.
Dovoljno je samo napomenuti da se sustav kažnjavanja, u deluzivnoj državi koja nam je poznata, odvija izvan svih poznatih teorija kažnjavanja. Deluzivna država optuženike kažnjava oslobađanjem, kako bi zagospodarila njihovim duhom i izložila ih sadizmu neizvjesnosti.
U deluzivnoj državi nisu svi oni koji su na slobodi uistinu i slobodni. Jedni jesu slobodni, ti shvaćaju da se treba boriti za istinitu državu, državu bez iluzija i halucinacija, a drugi, iako su na slobodi, nisu slobodni. Oni su kažnjeni slobodom, jer im sloboda, zbog onoga što su učinili, ne pripada, ali se na slobodi nalaze, kako bi ih protagonisti deluzivne države mogli nadgledati i sadistički kažnjavati njihov duh. Njihov život je pakao.
U utorak 15. rujna je optužnica u slučaju Agrokor stigla na Županijski sud u Zagrebu, a mi smo, kao što sam naglasio, nadišli i samog Foucaulta.
autograf
Ako promatramo stanje hrvatskih institucija i kvalitetu političkih procesa, kao i nositelje tih procesa, nedvojbeno je da se Hrvatska nalazi u deluzivnom stanju. Jedini dinamizam koji nam se odvija u javnom životu, jest dinamizam prebacivanja težišta s iluzija na halucinacije.
Iluzije, kao što je poznato, ne zahvaćaju ili ne predstavljaju vjerno objekt, klasični primjer je štap uronjen u vodu koji se čini kao slomljen, dok halucinacijama ne odgovara nikakav objekt u zbilji.
Naši političari, kada govore o sebi i ljubavi prema domovini, osobito u predizborno vrijeme, pate od halucinacija. Njihova politika je deluzivna, njihovo predstavljanje sebe samih, kao i politika koju nude građanima, ne odgovara ničem u zbilji. Deluziju nude, deluziju biramo i samo deluziju, na koncu, možemo i imati.
S druge strane, država, budući da realno postoji, kao i sve institucije bez koje države ne može ni biti, ali ne funkcioniraju na način na koji bi istinite institucije u istinitoj državi trebale funkcionirati, jasno je da postoji na način iluzije. Iluzija je realnija od halucinacija, ali nije realna, iluzije su pogrešna realnost.
Ako promatramo stanje hrvatskih institucija i kvalitetu političkih procesa, kao i nositelje tih procesa, nedvojbeno je da se Hrvatska nalazi u deluzivnom stanju. Jedini dinamizam koji nam se odvija u javnom životu, jest dinamizam prebacivanja težišta s iluzija na halucinacije
I to je tragedija. Država koja nije istinita, ne pripada realnosti, nego pogrešnoj realnosti. Za prevaliti put od iluzija do realnosti nisu nam potrebne halucinacije, nego skup istina. Našoj državi trebaju veridičke ili istinite politike.
U veridičkim politikama neće biti mjesta da se u Saboru odaje počast osuđenom ratnom zločincu Slobodanu Praljku, a da, s druge strane, kada se središnjem ogulinskom trgu daje ime po generalu Petru Stipetiću, ne dođe nitko od državnog i vojnog vrha.
Država koja u najvišem zakonodavnom tijelu odaje počast osuđenom ratnom zločincu, pati od halucinacija. Halucinacija je da je netko, za koga je sudskim putem utvrđeno da je počinio ratni zločin, heroj kojem treba odavati počast.
Počinitelj ratnog zločina nije heroj. Oni koji ratnom zločincu odaju počast pate od halucinacije da vole državu. Njihova država opstoji u deluzivnom stanju, nigdje drugdje.
Država koja ne odaje počast zaslužnom generalu koji je Hrvatsku branio od zločinaca, nego ga zaboravlja i marginalizira, pati od iluzije. Samo je u iluziji moguće poslati izaslanike kako bi se izbjegla identifikacija državnog i vojnog vrha s čovjekom koji je živio i borio se za istinu i život Republike Hrvatske.
Državnom i vojnom vrhu, koji pati od iluzije, general Petar Stipetić izgleda kao ”slomljeni štap u vodi”. No kao što štap u vodi nije slomljen, tako ni istina o generalu Petru Stipetiću nije ugrožena, ta istina prokazuje da su državni i vojni vrh u stanju iluzije.
Za deluzivna stanja je sasvim razumljivo da se u halucinacijama traži vrijednost, a u iluziji realnost. No isto tako, moramo biti svjesni da država halucinacija i iluzija nema budućnost. Iluzije i halucinacije uništavaju državu.
Iluzija je da će sudski postupci u državi bez budućnosti rezultirati ishodom koji odgovara pravdi. U deluzivnoj državi građani nisu zaštićeni jer ne funkcioniraju institucije, ali nisu zaštićeni ni prekršitelji zakona. Građane se mrcvari ugrozom, a prekršitelje zakona sadizmom.
Zar nije sadizam na djelu kada prekršitelj zakona živi u neprestanoj neizvjesnosti da može biti procesuiran zbog onoga što je počinio? Zar ne bi bilo humanije i prema tom prekršitelju zakona da ga je država procesuirala, osudila i da nakon odslužene kazne živi životom slobodnog građanina?
Pogledajmo samo kojim i kakvim životom punim neizvjesnosti žive osumnjičenici i optuženici za političku korupciju. To nije život, to je pakao ljudi koji nikada, zbog sadizma deluzivne države, neće biti slobodni.
Čak i kada se odbaci optužnica protiv njih, oni nemaju mira, jer znaju da je moguća neka druga optužnica. Iako građanima izgleda da su političari kriminalci zaštićeni od institucija, ipak tome nije tako. Institucije deluzivne države ne mogu nikoga štititi, one samo neke izlažu iluziji, a druge halucinaciji.
Michel Foucault je napisao djelo ”Nadzor i kazna”. U njemu detaljno opisuje različite načine mučenja i kažnjavanja zatvorenika kroz povijest. Za ranija razdoblja karakteristično je iživljavanje nad tijelom prekršitelja zakona, dok je, protokom vremena, kažnjavanje tijela evoluiralo u kažnjavanje duha.
Naši političari, kada govore o sebi i ljubavi prema domovini, osobito u predizborno vrijeme, pate od halucinacija. Njihova politika je deluzivna, njihovo predstavljanje sebe samih, kao i politika koju nude građanima, ne odgovara ničem u zbilji. Deluziju nude, deluziju biramo i samo deluziju, na koncu, možemo i imati
Osuđenike se više ne muči, ne odsijecaju im se javno udovi, kliještima im se, kao što je to razvidno iz prvog, detaljno prikazanog mučenja kraljoubojice na početku ovog djela, ne čupaju bradavice, tijelo se ne zalijeva sumporom i voskom te, konačno, osuđenik neće biti raščetvoren konjima.
Sve ovo se radilo, i to javno, kao odgojni čin u funkciji discipliniranja gledatelja ovog mučenja. Gledatelji su, zbog straha od kazne, razvijali posluh prema zakonima. Evolucijom kažnjavanja više se javno ne muči tijelo osuđenika, nego se kažnjava njegov duh.
Iako je zanimljiva Foucaultov teorija kažnjavanja, kao i njegov prijedlog kako bi izgledao idealan zatvorski sustav, ipak ova kolumna nije prikladno mjesto za detaljnu eksplikaciju ove teorije.
Dovoljno je samo napomenuti da se sustav kažnjavanja, u deluzivnoj državi koja nam je poznata, odvija izvan svih poznatih teorija kažnjavanja. Deluzivna država optuženike kažnjava oslobađanjem, kako bi zagospodarila njihovim duhom i izložila ih sadizmu neizvjesnosti.
U deluzivnoj državi nisu svi oni koji su na slobodi uistinu i slobodni. Jedni jesu slobodni, ti shvaćaju da se treba boriti za istinitu državu, državu bez iluzija i halucinacija, a drugi, iako su na slobodi, nisu slobodni. Oni su kažnjeni slobodom, jer im sloboda, zbog onoga što su učinili, ne pripada, ali se na slobodi nalaze, kako bi ih protagonisti deluzivne države mogli nadgledati i sadistički kažnjavati njihov duh. Njihov život je pakao.
U utorak 15. rujna je optužnica u slučaju Agrokor stigla na Županijski sud u Zagrebu, a mi smo, kao što sam naglasio, nadišli i samog Foucaulta.
autograf
