Kada je desnica jurišala i pritiskala Račanovu vladu, Mirjanu Rakić ili Novosti, HDZ je mlako reagirao ili je čak to i organizirao. Sada kada se dite vraća materi i juriši kreću na vrh HDZ-a, traži se suosjećanje nas ostalih. Ma idite, molim vas!
S malo ciničnog podsmijeha moglo bi se reći da u ovoj aferi oko Milijana Brkića ima nešto dobro. Mislilo se da se on sav predao tome da od Hrvatske napravi novu Herceg-Bosnu, kad ispade da je čovjek samo brinuo o tome da tržište prostitucije u Zagrebu uredno funkcionira. Ali nemojmo se zezati. Pravi otac Herceg-Bosne (ne računajući Franju Tuđmana), Gojko Šušak, svojedobno je također sumnjičen za klasični ulični kriminal, preciznije za to da su njegove tajne službe bile dio lanca dilanja droge. Naravno, to su, kao i sada s Brkićem, iščačkali mediji, jer državne institucije nisu za to pokazale zanimanje, ali jesu za to da stvar potone, kao u raskvašenoj ilovači, u zaborav. Pa ipak, ili baš zato, Šušku će se podići spomenik u Zagrebu, tako je ovih dana najavio osobno Andrej Plenković, ne obazirući se nimalo na činjenicu da je riječ o jednom od glavnih sponzora hrvatskih ratnih zločina u devedesetima. E sad, znamo da to nije u skladu s intimnim političkim uvjerenjima premijera i da to radi iz gole, iako najgore moguće političke pragme, i zato ga nećemo pitati ono na što je odgovor već sadržan u pitanju zbog kojeg se posljednjih dana uvrijeđeno hrušti. A to je da li je Brkić stavljen na njegov nišan baš sada zato da se minira protestni skup dijela HDZ-a i branitelja 13. listopada u Vukovaru.
Pitat ćemo ga nešto drugo. Ako se diže spomenik Šušku, ako se u javnom prostoru u vlasništvu države komemorira uspomena na najvećeg ustaškog krvnika Vjekoslava Maksa Luburića, ako Plenkovićevi ministri odaju počast nad ustaškim grobovima, ako…, kome onda, pobogu, i zašto smeta Milijan Brkić? On je samo jedan od aktera stvaranja ovakve Hrvatske, ni blizu najbitnijima, koje se događalo po sljedećem scenariju. Kostur države zamislili su ustašoidi različitog intenziteta i ranga, ali oni nikada ne bi ostvarili svoj naum da nisu imali barem prešutnu podršku umjerenjaka ili navodnih umjerenjaka iz liberalnog spektra. Brkić i Plenković se u tu priču uklapaju kao upravo arhetipski primjeri, koji kada su na prvi pogled i na ratnoj nozi, funkcioniraju kao par nogu pomoću kojeg stvar jedino može hodati. Imajući to na umu, čovjeku nije jasno što je to tako strašno u vukovarskom prosvjedu da ga Plenković već danima i tjednima oslikava kao vraga s rogovima na glavi i trozupcem u ruci. Pa riječ je o uobičajenoj političkoj komunikaciji, nekoj vrsti desničarskog uličnog weba, koju smo gledali i gledamo sve tamo od splitske Rive, preko bestijalnog egzorciranja Mirjane Rakić, do redovnih proustaških sesija koje se događaju ispred redakcije Novosti.
Sve je to središnjica HDZ-a, čije ključeve sada drži Plenković, u boljem slučaju mlako osudila, a u gorim i sama organizirala, i što bismo mi ostali sada trebali kada se dite vratilo materi? I kada je Darko Milinović dovezao svoje autobuse pred HDZ-ovu centralu, a Brkić, ili tko već, odvest će druge autobuse u Vukovar. Očajavati da to ne pređe granicu javnog reda i mira? Kršiti prste da to ne poljulja vrhušku HDZ-a? Ma idite, molim vas! Riješite to, brate, između sebe, a od nas ostalih ne očekujte da se stavimo ni na čiju stranu, jedino što možemo i hoćemo je da s nekoliko natuknica oslikamo kako vidimo HDZ danas i kako bi trebao izgledati sutra. HDZ se busa da je strateška stranka Hrvatske, koja ju je stvorila, što bi bilo točno kada bi se mislilo na ovakvu Hrvatsku, ali se ne misli i zato nije istina (istodobno se hvali da ju je obranio, što je nesvjesno priznanje, kako netko reče, da je i prije njega ona postojala). Ali jeste istina da je HDZ strateška stranka desnice, što joj priznaju sve ostale desne stranke, a prvi ozbiljniji izuzetak, ne računajući stare podjele oko Bosne i Hercegovine, nedavno je kreševo oko Istanbulske konvencije. No to nije narušilo temeljnu šemu po kojoj je HDZ centralna gravitacijska točka oko koje su se ranije dominantno okupljale pravaške, a sada više katoličke, točnije pseudokatoličke stranke i udruge. Bez obzira na sadašnje trzavice, to HDZ-u služi kao bazen sigurnih glasača, kojem i duguje golem broj izbornih pobjeda u proteklih nepuna tri desetljeća. Gotovo bi se moglo reći da u Evropi ne postoji desnica, uključujući profašističku, koja se tako udobno smjestila kao u Hrvatskoj (čak i u Mađarskoj i Poljskoj, da ostanemo samo na članicama Evropske unije, stvari nisu tako jednoznačno obojane). Ali iz toga proizlaze i neke obaveze HDZ-a. On iz ovoga ne smije izvlačiti samo privilegije nego i odgovornosti, a to znači držati na oku, ako treba i na lancu, te svoje prirodne saveznike, desnije od sebe (za što egzemplarni primjer seže iz vremena kada je Ivo Sanader jednom za svagda uništio HSP znamenitom rečenicom da je ‘glas za HSP glas za SDP’). Takav HDZ ne samo što je poželjan na hrvatskoj političkoj sceni, on je i suštinski potreban jer drži kontrolu na desnici, koja bi se u protivnom ustašizirala puno više nego što gledamo posljednjih godina (pogotovo nakon ulaska Hrvatske u EU, što novim članicama dokazano osigurava visok imunitet na briselske kritike i sankcije, uz dodatak da je i sama EU sada preplavljena s puno više desnih resantimana nego ikada prije).
Ali mi danas takav HDZ nemamo. Imamo samo blijede pokušaje Plenkovića da ga takvim napravi, što za nekoliko dana na prosvjedu u Vukovaru možda propadne, a možda i ne propadne, ali to u krajnjoj liniji nije ni važno. Puno je važnije da su ove najnovije afere oko Brkića, pogotovo nakon nestanka dokumentacije iz DORH-a, nedvojbeno pokazale da su državne ‘prostitucije’, kako ih je nazvao Peđa Grbin, i sada kao i ranije u rukama desnog krila HDZ-a i njegovih kooperanata iz braniteljskih i crkvenih redova. Možda nije prikladno govoriti o državi kao bordelu jer ne treba vrijeđati prostitutke koje obavljaju manje-više toleriran, a to valjda znači i koristan posao. Ali, nažalost, i to moramo jer se radi o krajnje ozbiljnoj stvari, u kojoj je kurvanje pod državnom zaštitom samo sitna epizoda šire priče. Evo kakve. Hrvatska je u roku odmah slijedila uzore sa Zapada i privatizirala sve što se dalo privatizirati, a zatim je te uzore već u sljedećem koraku nadmašila. Privatizirala je ne samo ekonomiju, banke, medije i slično, nego su i čitavi dijelovi državnog aparata, koji su u Evropi ostali u sferi općeg, društvenog, praktički prešli u privatne ruke. Tako se i moglo dogoditi da policija postane Brkićeva, Karamarkova ili ne znam čija na isti način na koji su poljoprivreda i trgovina postali Todorićevi.
I ako se srušilo ovo drugo, zašto se na isti način ne bi srušilo i prvo. Jedina je razlika što Brkić, Karamarko i slični pripadaju puno izdržljivijim političkim ‘životinjama’, pa ako Ivica Todorić i završi s druge strane brave, samo netko lud i zbunjen može povjerovati da se to sprema i njima.
S malo ciničnog podsmijeha moglo bi se reći da u ovoj aferi oko Milijana Brkića ima nešto dobro. Mislilo se da se on sav predao tome da od Hrvatske napravi novu Herceg-Bosnu, kad ispade da je čovjek samo brinuo o tome da tržište prostitucije u Zagrebu uredno funkcionira. Ali nemojmo se zezati. Pravi otac Herceg-Bosne (ne računajući Franju Tuđmana), Gojko Šušak, svojedobno je također sumnjičen za klasični ulični kriminal, preciznije za to da su njegove tajne službe bile dio lanca dilanja droge. Naravno, to su, kao i sada s Brkićem, iščačkali mediji, jer državne institucije nisu za to pokazale zanimanje, ali jesu za to da stvar potone, kao u raskvašenoj ilovači, u zaborav. Pa ipak, ili baš zato, Šušku će se podići spomenik u Zagrebu, tako je ovih dana najavio osobno Andrej Plenković, ne obazirući se nimalo na činjenicu da je riječ o jednom od glavnih sponzora hrvatskih ratnih zločina u devedesetima. E sad, znamo da to nije u skladu s intimnim političkim uvjerenjima premijera i da to radi iz gole, iako najgore moguće političke pragme, i zato ga nećemo pitati ono na što je odgovor već sadržan u pitanju zbog kojeg se posljednjih dana uvrijeđeno hrušti. A to je da li je Brkić stavljen na njegov nišan baš sada zato da se minira protestni skup dijela HDZ-a i branitelja 13. listopada u Vukovaru.
Pitat ćemo ga nešto drugo. Ako se diže spomenik Šušku, ako se u javnom prostoru u vlasništvu države komemorira uspomena na najvećeg ustaškog krvnika Vjekoslava Maksa Luburića, ako Plenkovićevi ministri odaju počast nad ustaškim grobovima, ako…, kome onda, pobogu, i zašto smeta Milijan Brkić? On je samo jedan od aktera stvaranja ovakve Hrvatske, ni blizu najbitnijima, koje se događalo po sljedećem scenariju. Kostur države zamislili su ustašoidi različitog intenziteta i ranga, ali oni nikada ne bi ostvarili svoj naum da nisu imali barem prešutnu podršku umjerenjaka ili navodnih umjerenjaka iz liberalnog spektra. Brkić i Plenković se u tu priču uklapaju kao upravo arhetipski primjeri, koji kada su na prvi pogled i na ratnoj nozi, funkcioniraju kao par nogu pomoću kojeg stvar jedino može hodati. Imajući to na umu, čovjeku nije jasno što je to tako strašno u vukovarskom prosvjedu da ga Plenković već danima i tjednima oslikava kao vraga s rogovima na glavi i trozupcem u ruci. Pa riječ je o uobičajenoj političkoj komunikaciji, nekoj vrsti desničarskog uličnog weba, koju smo gledali i gledamo sve tamo od splitske Rive, preko bestijalnog egzorciranja Mirjane Rakić, do redovnih proustaških sesija koje se događaju ispred redakcije Novosti.
Sve je to središnjica HDZ-a, čije ključeve sada drži Plenković, u boljem slučaju mlako osudila, a u gorim i sama organizirala, i što bismo mi ostali sada trebali kada se dite vratilo materi? I kada je Darko Milinović dovezao svoje autobuse pred HDZ-ovu centralu, a Brkić, ili tko već, odvest će druge autobuse u Vukovar. Očajavati da to ne pređe granicu javnog reda i mira? Kršiti prste da to ne poljulja vrhušku HDZ-a? Ma idite, molim vas! Riješite to, brate, između sebe, a od nas ostalih ne očekujte da se stavimo ni na čiju stranu, jedino što možemo i hoćemo je da s nekoliko natuknica oslikamo kako vidimo HDZ danas i kako bi trebao izgledati sutra. HDZ se busa da je strateška stranka Hrvatske, koja ju je stvorila, što bi bilo točno kada bi se mislilo na ovakvu Hrvatsku, ali se ne misli i zato nije istina (istodobno se hvali da ju je obranio, što je nesvjesno priznanje, kako netko reče, da je i prije njega ona postojala). Ali jeste istina da je HDZ strateška stranka desnice, što joj priznaju sve ostale desne stranke, a prvi ozbiljniji izuzetak, ne računajući stare podjele oko Bosne i Hercegovine, nedavno je kreševo oko Istanbulske konvencije. No to nije narušilo temeljnu šemu po kojoj je HDZ centralna gravitacijska točka oko koje su se ranije dominantno okupljale pravaške, a sada više katoličke, točnije pseudokatoličke stranke i udruge. Bez obzira na sadašnje trzavice, to HDZ-u služi kao bazen sigurnih glasača, kojem i duguje golem broj izbornih pobjeda u proteklih nepuna tri desetljeća. Gotovo bi se moglo reći da u Evropi ne postoji desnica, uključujući profašističku, koja se tako udobno smjestila kao u Hrvatskoj (čak i u Mađarskoj i Poljskoj, da ostanemo samo na članicama Evropske unije, stvari nisu tako jednoznačno obojane). Ali iz toga proizlaze i neke obaveze HDZ-a. On iz ovoga ne smije izvlačiti samo privilegije nego i odgovornosti, a to znači držati na oku, ako treba i na lancu, te svoje prirodne saveznike, desnije od sebe (za što egzemplarni primjer seže iz vremena kada je Ivo Sanader jednom za svagda uništio HSP znamenitom rečenicom da je ‘glas za HSP glas za SDP’). Takav HDZ ne samo što je poželjan na hrvatskoj političkoj sceni, on je i suštinski potreban jer drži kontrolu na desnici, koja bi se u protivnom ustašizirala puno više nego što gledamo posljednjih godina (pogotovo nakon ulaska Hrvatske u EU, što novim članicama dokazano osigurava visok imunitet na briselske kritike i sankcije, uz dodatak da je i sama EU sada preplavljena s puno više desnih resantimana nego ikada prije).
Ali mi danas takav HDZ nemamo. Imamo samo blijede pokušaje Plenkovića da ga takvim napravi, što za nekoliko dana na prosvjedu u Vukovaru možda propadne, a možda i ne propadne, ali to u krajnjoj liniji nije ni važno. Puno je važnije da su ove najnovije afere oko Brkića, pogotovo nakon nestanka dokumentacije iz DORH-a, nedvojbeno pokazale da su državne ‘prostitucije’, kako ih je nazvao Peđa Grbin, i sada kao i ranije u rukama desnog krila HDZ-a i njegovih kooperanata iz braniteljskih i crkvenih redova. Možda nije prikladno govoriti o državi kao bordelu jer ne treba vrijeđati prostitutke koje obavljaju manje-više toleriran, a to valjda znači i koristan posao. Ali, nažalost, i to moramo jer se radi o krajnje ozbiljnoj stvari, u kojoj je kurvanje pod državnom zaštitom samo sitna epizoda šire priče. Evo kakve. Hrvatska je u roku odmah slijedila uzore sa Zapada i privatizirala sve što se dalo privatizirati, a zatim je te uzore već u sljedećem koraku nadmašila. Privatizirala je ne samo ekonomiju, banke, medije i slično, nego su i čitavi dijelovi državnog aparata, koji su u Evropi ostali u sferi općeg, društvenog, praktički prešli u privatne ruke. Tako se i moglo dogoditi da policija postane Brkićeva, Karamarkova ili ne znam čija na isti način na koji su poljoprivreda i trgovina postali Todorićevi.
I ako se srušilo ovo drugo, zašto se na isti način ne bi srušilo i prvo. Jedina je razlika što Brkić, Karamarko i slični pripadaju puno izdržljivijim političkim ‘životinjama’, pa ako Ivica Todorić i završi s druge strane brave, samo netko lud i zbunjen može povjerovati da se to sprema i njima.
