Prošlu nedjelju započeo sam priču o mom prijatelju Đuki i Slavonskom Brodu Njemu je sasvim u redu što se uobičajilo da Brod bude medijski sužen na svega nekoliko vizura. Svima je na neki način svejedno. Posljedica je to dresure. Ali, Brod – grad u kojem obitavamo – nije samo nekoliko ulickanih ulica i orijentacijskih punktova. Brod je masa zgrada i s ružnim fasadama, prometnih površina, žednog raslinja, izloga, krovova… koji su izvan zadivljenih pogleda, izvan povijesti, izvan turističkih ruta, izvan sebe…
Đuku, primjetio sam razgovarajući s njim, ni kod žena nisu zanimale previše cipele, torbica, čarape, rukavice… Zanimale su ga njihove erogene zone. Buljio bi u obline žena kao da je opsjednut. Isti odnos ima sa svojim gradom. Uzbuđuju ga oni pojasevi grada o koje kad se očeše osjeti zadovoljstvo. Mjesta koja su važna postižu sličan učinak na njega, i on također postaje važan. Đuka fotka svoje dvorište, korzo i Savu. Gledanje ga kasnije uzbuđuje. Baš ga briga za Plavo polje, Mali Pariz, Koloniju… periferiju općenito. Moj prijatelj Đuka kao da živi u muško-šovinističkom vicu u kome neka faca kaže da je zbog jednog organa morao oženiti cijelu ženu.
Za Đuku i slične kojima se poimanje estetskog svodi na konvencionlne navlakuše, u kojima se potvrđuje masovni ukus, gotovo za inat objavljujem još nekoliko prizora iz Broda udaljenog od svojih erogenih zona. Uostalom, to sam mu i obećao prošli put. Možda nekog i uzbude.
