Na blogu američkog ekonomista srpskog podrijetla Branka Milanovića se pojavio vrlo zanimljiv osvrt na povijesnu i geopolitičku histeriju liberala o “lažnim vijestima”. Stručnjak pojašnjava razloge ovakve reakcije angloameričke elite koja je navikla imati sveobuhvatni globalni monopol nad informacijama. Takozvane “fake news” ili “lažne vijesti” su posljedica gubitka tog monopola, koji je nastao nakon Drugog svjetskog rata kada u jedinstvenom svjetskom medijskom prostoru angloamerička elita nije imala konkurencije. Rusi, Kinezi, Arapi, Turci i drugi ne samo da nisu bili u stanju razbiti taj monopol na svojim tržištima, nego nisu uspjeli razviti alternativni narativ angloameričkoj dominaciji koja se širila iz dvorišta Zapada.
Vrlo malo ljudi može vidjeti smisla u trenutnoj histeriji o “lažnim vijestima”, a gotovo nitko nije spreman to smjestiti u povijesni kontekst i razumjeti zašto se taj problem uopće pojavio.
Razlog koji se pretvorio u histeriju, posebno u Sjedinjenim Državama, je reakcija, više ili manje razumljiva, zbog gubitka globalnog monopola angloameričkih medija, posebno od 1989. godine, ali praktički od 1945. nadalje.
Razlozi zapadnog monopola između 1949. i 1989. godine su brojni. To je veliki protok vijesti iz informativnih kanala kao što su BBC, kasnije CNN, koji je bio znatno veći od onih koje su pružale nacionalne agencije mnogih zemalja. Mnogo širim opsegom su velike informacijske kuće na engleskom jeziku novinarski pokrivale sve zemlje, dok su nacionalni mediji nisu mogli priuštiti nadmetanje s dvije ili tri najveće svjetske metropole. To je i komponenta širenja engleskog kao drugog jezika i posljednje, ali ne najmanje važno, najbolja kvaliteta vijesti, odnosno veća vjerodostojnost u usporedbi s nacionalnim izvorima.
Ove prednosti zapadnih medija su osobito bile vidljive građanima takozvanog “Drugog svijeta“, gdje su vlasti održavale strogu cenzuru, tako da je SSSR morao posezati za ekstremnim mjerama blokiranja zapadnih radio postaja. Ali čak i u ostatku svijeta su zapadni mediji često bili bolji od lokalnih, zbog razloga koji sam spomenuo.
Pažljiv čitatelj će primijetiti da sam naveo suprotstavljanje angloameričkih globalnih medija i nacionalnim ili lokalnim. To je zato što su samo prvi imali globalni doseg, a nacionalni ili lokalni mediji, zbog nedostatka financijskih sredstava ili ambicije, kontrole vlade ili ograničene distribucije jezika, djelovali su isključivo unutar vlastitih granica. Tako su britanski i američki mediji vodili nejednaku bitku s malim nacionalnim novinama ili televizijama.
Nije iznenađujuće da su angloamerički globalni mediji mogli kontrolirati, često i u cijelosti, politički narativ. Ne samo da su zapadni mediji u potpunosti mogli utjecati na ono što su, na primjer, ljudi u Zambiji mislili o Argentini ili obrnuto, nego i zbog veće otvorenosti i bolje kvalitete zapadnih medija. Tako su mogli utjecati na javno mnijenje unutar Zambije ili unutar Argentine.
Globalni konkurenti s kojima se Zapad tada suočavao su bili smiješni. Kratkovalni radio u Kini, Sovjetskom Savezu i Albaniji je imao programe na više jezika, ali njihove priče bile tako dosadne i nerealne da su ih ljudi s vremena na vrijeme slušali, ali su to činili uglavnom iz zabave.
Stoga je monopol zapadnih medija proširen nakon pada komunizma. Sve bivše komunističke zemlje u kojima su građani tajno navikli slušati Radio Slobodnu Europu sada su više nego ranije vjerovali u istinu o svemu što se širilo iz Londona i Washingtona. Mnogi od tih medija su bili instalirani u bivšem Istočnom bloku. Radio Slobodna Europa, na primjer, danas ima sjedište u Pragu.
Ali medeni mjesec zapadnog globalnog monopola je počeo nestajati kada su ostali također shvatili da bi mogli pokušati postati globalni igrači, širiti se u globalnom medijskom prostoru stvorenom zahvaljujući globalizaciji i interneta. Širenje interneta nam jamči da možemo proizvoditi programe i vijesti na španjolskom ili arapskom i da ih se gleda posvuda u svijetu. Al-Jazeera je bila prva koji je snažno potkopala, a potom uništila zapadni monopol na informacije i narativ Bliskog istoka.
U sljedećoj fazi su to učinili turski, ruski i kineski kanali. U svjetskim vijestima je još postojao angloamerički monopol, ali je tada počeo slabiti.
Svjetske televizijske serije koje su se izvozile su obično bile američki ili britanski proizvod. Međutim, ubrzo su se suočile s vrlo uspješnom konkurencijom u latinoameričkim sapunicama, indijskim i turskim serijama, odnedavno i ruskim. U stvari, pridošlice su praktički gurnule niz američkih i britanskih serija iz njihovih ranije “domaćih tržišta”, kao što je, na primjer, Turska preuzela tržište Bliskog istoka i Balkana.
Tada je došla četvrta faza, kada su drugi nezapadni mediji shvatili da se mogu suočiti sa zapadnim informativnim monopolom ne samo u inozemstvu, već i kod kuće. To se dogodilo kada su Al Jazeera-US, Russia Today i kineski CCTV i drugi stupili na scenu sa svojim programima i njihovim vijestima na engleskom, ali i francuskom, španjolskom i drugim jezicima i orijentirali se na globalnu publiku, uključujući američku.
To je doista bila velika promjena. I to je razlog zašto prolazimo fazu histerične reakcije s “lažnim vijestima”. Naime, po prvi put nezapadni mediji ne samo da stvaraju svoj vlastiti globalni narativ, nego pokušavaju stvoriti i priču o Sjedinjenim Državama.
Za ljude koji dolaze iz malih zemalja, poput mene, ovo je sasvim normalno. Navikli smo na strance koji ne samo da imenuju naše ministre, već su prisutni u svim medijima, čak utječu i na pripovijedanje povijesti i politiku zemlje, često zato što je kvaliteta njihovih vijesti i njihovih stipendija veća. Ali za mnoge ljude u Sjedinjenim Državama i Ujedinjenom Kraljevstvu ovo je nezamislivi šok. Kako je moguće da im stranci govore što je njihova zemlja?
Postoje dva moguća izlaza iz ove situacije. Jedan od njih je da američka javnost shvati da s globalizacijom čak i zemlje kao što su SAD nisu imune na utjecaj drugih. U usporedbi s ostatkom svijeta kao cjelinom, čak i Sjedinjene Države postaju “male”.
Druga mogućnost je da histerija dovede do fragmentacije internetskog prostora, jer Kina, Saudijska Arabija i drugi to već rade. Dakle, umjesto globalne platforme za sva mišljenja, mi ćemo se vratiti na situaciju prije 1945. godine s lokalnim “radio stanicama”, nacionalne i lokalne internetske mreže, zabranu stranih jezika, možda čak i internetskih stranca. Međunarodna mreža će se pretvoriti u NatNets, odnosno nacionalne mreže i tako će se stati na kraj svjetskoj slobodnoj misli i svi ćemo se vratiti iskonskom nacionalizmu, zaključio je Branko Milanović, bivši glavni ekonomist u Odjelu za istraživanje Svjetske banke, gostujući profesor na Sveučilištu Maryland i Sveučilištu Johns Hopkins i bivši viši suradnik pri Zakladi Carnegie za međunarodni mir u Washingtonu.
Autor je shvatio opasnost histerične reakcije angloameričke elite koja je, prema njegovim riječima, imala monopol u globalnom informacijskom prostoru i izgubila ga proteklih desetljeće i pol. Histerija s “lažnim vijestima” nije ništa drugo nego očajnički pokušaj da se spriječi neminovno i da ljudi diljem svijeta čuju i drugu stranu, što je sve do nedavno bilo nemoguće. Novi zakoni koji se uvode u Sjedinjenim Državama i Europskoj uniji, bilo u Bruxellesu ili u nacionalnim parlamentima, vode u fragmentaciju informacijskog prostora i cenzuru. Hoće li nove medijske platforme ostati slobodne za razmjenu informacija i mišljenja na globalnoj razini ili ćemo se vratiti u “vrijeme prije 1945. godine” s lokalnim “radio postajama”, pokazat će vrijeme.
Ipak, uz nezaustavljiv razvoj informacijskih tehnologija, scenarij povratka u prošlost je sve manje vjerojatan, osim uz neviđene mjere represije i cenzure koje danas ne dozvoljava nijedan ustav zapadnih zemalja. Iako se već sada provode meki oblici cenzure, uglavnom na društvenim mrežama i utjecajem na uredništva velikih globalnih i nacionalnih medijskih kuća zapadnih zemalja, za učiniti korak više u tom smislu će političkoj eliti Zapada trebati puno više hrabrosti. U konačnici će se ipak morati pomiriti s činjenicom da ljudi u svijetu mogu birati hoće li pratiti RT, CCTV, Al-Jazeeru, BBC, CNN, druge globalne medijske kuće i svaku pomalo. Kada shvate da u današnjem svijetu ne može biti globalnog monopola nad informacijama, prestat će i histerija s “lažnim vijestima”. To može potrajati, ali bi se moglo reći da je ovaj ishod ipak neminovan.
Izvor: Fake News: Reaction to end of monopoly on the narrative
logično
“Fake news” – Histerična reakcija Zapada zbog gubitka globalnog monopola nad informacijama
Vrlo malo ljudi može vidjeti smisla u trenutnoj histeriji o “lažnim vijestima”, a gotovo nitko nije spreman to smjestiti u povijesni kontekst i razumjeti zašto se taj problem uopće pojavio.
Razlog koji se pretvorio u histeriju, posebno u Sjedinjenim Državama, je reakcija, više ili manje razumljiva, zbog gubitka globalnog monopola angloameričkih medija, posebno od 1989. godine, ali praktički od 1945. nadalje.
Razlozi zapadnog monopola između 1949. i 1989. godine su brojni. To je veliki protok vijesti iz informativnih kanala kao što su BBC, kasnije CNN, koji je bio znatno veći od onih koje su pružale nacionalne agencije mnogih zemalja. Mnogo širim opsegom su velike informacijske kuće na engleskom jeziku novinarski pokrivale sve zemlje, dok su nacionalni mediji nisu mogli priuštiti nadmetanje s dvije ili tri najveće svjetske metropole. To je i komponenta širenja engleskog kao drugog jezika i posljednje, ali ne najmanje važno, najbolja kvaliteta vijesti, odnosno veća vjerodostojnost u usporedbi s nacionalnim izvorima.
Ove prednosti zapadnih medija su osobito bile vidljive građanima takozvanog “Drugog svijeta“, gdje su vlasti održavale strogu cenzuru, tako da je SSSR morao posezati za ekstremnim mjerama blokiranja zapadnih radio postaja. Ali čak i u ostatku svijeta su zapadni mediji često bili bolji od lokalnih, zbog razloga koji sam spomenuo.
Pažljiv čitatelj će primijetiti da sam naveo suprotstavljanje angloameričkih globalnih medija i nacionalnim ili lokalnim. To je zato što su samo prvi imali globalni doseg, a nacionalni ili lokalni mediji, zbog nedostatka financijskih sredstava ili ambicije, kontrole vlade ili ograničene distribucije jezika, djelovali su isključivo unutar vlastitih granica. Tako su britanski i američki mediji vodili nejednaku bitku s malim nacionalnim novinama ili televizijama.
Nije iznenađujuće da su angloamerički globalni mediji mogli kontrolirati, često i u cijelosti, politički narativ. Ne samo da su zapadni mediji u potpunosti mogli utjecati na ono što su, na primjer, ljudi u Zambiji mislili o Argentini ili obrnuto, nego i zbog veće otvorenosti i bolje kvalitete zapadnih medija. Tako su mogli utjecati na javno mnijenje unutar Zambije ili unutar Argentine.
Globalni konkurenti s kojima se Zapad tada suočavao su bili smiješni. Kratkovalni radio u Kini, Sovjetskom Savezu i Albaniji je imao programe na više jezika, ali njihove priče bile tako dosadne i nerealne da su ih ljudi s vremena na vrijeme slušali, ali su to činili uglavnom iz zabave.
Stoga je monopol zapadnih medija proširen nakon pada komunizma. Sve bivše komunističke zemlje u kojima su građani tajno navikli slušati Radio Slobodnu Europu sada su više nego ranije vjerovali u istinu o svemu što se širilo iz Londona i Washingtona. Mnogi od tih medija su bili instalirani u bivšem Istočnom bloku. Radio Slobodna Europa, na primjer, danas ima sjedište u Pragu.
Ali medeni mjesec zapadnog globalnog monopola je počeo nestajati kada su ostali također shvatili da bi mogli pokušati postati globalni igrači, širiti se u globalnom medijskom prostoru stvorenom zahvaljujući globalizaciji i interneta. Širenje interneta nam jamči da možemo proizvoditi programe i vijesti na španjolskom ili arapskom i da ih se gleda posvuda u svijetu. Al-Jazeera je bila prva koji je snažno potkopala, a potom uništila zapadni monopol na informacije i narativ Bliskog istoka.
U sljedećoj fazi su to učinili turski, ruski i kineski kanali. U svjetskim vijestima je još postojao angloamerički monopol, ali je tada počeo slabiti.
Svjetske televizijske serije koje su se izvozile su obično bile američki ili britanski proizvod. Međutim, ubrzo su se suočile s vrlo uspješnom konkurencijom u latinoameričkim sapunicama, indijskim i turskim serijama, odnedavno i ruskim. U stvari, pridošlice su praktički gurnule niz američkih i britanskih serija iz njihovih ranije “domaćih tržišta”, kao što je, na primjer, Turska preuzela tržište Bliskog istoka i Balkana.
Tada je došla četvrta faza, kada su drugi nezapadni mediji shvatili da se mogu suočiti sa zapadnim informativnim monopolom ne samo u inozemstvu, već i kod kuće. To se dogodilo kada su Al Jazeera-US, Russia Today i kineski CCTV i drugi stupili na scenu sa svojim programima i njihovim vijestima na engleskom, ali i francuskom, španjolskom i drugim jezicima i orijentirali se na globalnu publiku, uključujući američku.
To je doista bila velika promjena. I to je razlog zašto prolazimo fazu histerične reakcije s “lažnim vijestima”. Naime, po prvi put nezapadni mediji ne samo da stvaraju svoj vlastiti globalni narativ, nego pokušavaju stvoriti i priču o Sjedinjenim Državama.
Za ljude koji dolaze iz malih zemalja, poput mene, ovo je sasvim normalno. Navikli smo na strance koji ne samo da imenuju naše ministre, već su prisutni u svim medijima, čak utječu i na pripovijedanje povijesti i politiku zemlje, često zato što je kvaliteta njihovih vijesti i njihovih stipendija veća. Ali za mnoge ljude u Sjedinjenim Državama i Ujedinjenom Kraljevstvu ovo je nezamislivi šok. Kako je moguće da im stranci govore što je njihova zemlja?
Postoje dva moguća izlaza iz ove situacije. Jedan od njih je da američka javnost shvati da s globalizacijom čak i zemlje kao što su SAD nisu imune na utjecaj drugih. U usporedbi s ostatkom svijeta kao cjelinom, čak i Sjedinjene Države postaju “male”.
Druga mogućnost je da histerija dovede do fragmentacije internetskog prostora, jer Kina, Saudijska Arabija i drugi to već rade. Dakle, umjesto globalne platforme za sva mišljenja, mi ćemo se vratiti na situaciju prije 1945. godine s lokalnim “radio stanicama”, nacionalne i lokalne internetske mreže, zabranu stranih jezika, možda čak i internetskih stranca. Međunarodna mreža će se pretvoriti u NatNets, odnosno nacionalne mreže i tako će se stati na kraj svjetskoj slobodnoj misli i svi ćemo se vratiti iskonskom nacionalizmu, zaključio je Branko Milanović, bivši glavni ekonomist u Odjelu za istraživanje Svjetske banke, gostujući profesor na Sveučilištu Maryland i Sveučilištu Johns Hopkins i bivši viši suradnik pri Zakladi Carnegie za međunarodni mir u Washingtonu.
Autor je shvatio opasnost histerične reakcije angloameričke elite koja je, prema njegovim riječima, imala monopol u globalnom informacijskom prostoru i izgubila ga proteklih desetljeće i pol. Histerija s “lažnim vijestima” nije ništa drugo nego očajnički pokušaj da se spriječi neminovno i da ljudi diljem svijeta čuju i drugu stranu, što je sve do nedavno bilo nemoguće. Novi zakoni koji se uvode u Sjedinjenim Državama i Europskoj uniji, bilo u Bruxellesu ili u nacionalnim parlamentima, vode u fragmentaciju informacijskog prostora i cenzuru. Hoće li nove medijske platforme ostati slobodne za razmjenu informacija i mišljenja na globalnoj razini ili ćemo se vratiti u “vrijeme prije 1945. godine” s lokalnim “radio postajama”, pokazat će vrijeme.
Ipak, uz nezaustavljiv razvoj informacijskih tehnologija, scenarij povratka u prošlost je sve manje vjerojatan, osim uz neviđene mjere represije i cenzure koje danas ne dozvoljava nijedan ustav zapadnih zemalja. Iako se već sada provode meki oblici cenzure, uglavnom na društvenim mrežama i utjecajem na uredništva velikih globalnih i nacionalnih medijskih kuća zapadnih zemalja, za učiniti korak više u tom smislu će političkoj eliti Zapada trebati puno više hrabrosti. U konačnici će se ipak morati pomiriti s činjenicom da ljudi u svijetu mogu birati hoće li pratiti RT, CCTV, Al-Jazeeru, BBC, CNN, druge globalne medijske kuće i svaku pomalo. Kada shvate da u današnjem svijetu ne može biti globalnog monopola nad informacijama, prestat će i histerija s “lažnim vijestima”. To može potrajati, ali bi se moglo reći da je ovaj ishod ipak neminovan.
Izvor: Fake News: Reaction to end of monopoly on the narrative
logično
