Zašto je Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju, za razliku od nürnberških i tokijskih sudišta poslije Drugog svjetskog rata, doživio sramotni neuspjeh? Suđenja u Haagu su bila potpuno odvojena od ideološkog i političkog konteksta počinjenih zločina, dok su u slučaju nürnberških i tokijskih suđenja taj kontekst i osuda ideoloških motiva kojima su se počinitelji rukovodili bili nedvosmisleni, ocjenjuje naš kolumnist
Sudovi sude na temelju pravnih normi ali bi trebali suditi i sukladno određenom ideološkom i moralnom, vrijednosnom sustavu. Počinitelji zločina također postupaju na temelju svoga, ali pervertiranoga sustava vrijednosti. Svako suđenje počinitelju je na stanovit način i osuda njegovog i afirmacija vladajućeg sustava vrijednosti. Bez toga suđenje, pa i samo pravo, gube smisao.
Kada redovni sud sudi, primjerice, kradljivcu on ne osuđuje samo konkretnog pojedinca nego i sustav vrijednosti koji ne poštuje tuđu imovinu. Kada su nürnberški ili tokijski sud sudili, primjerice, Hermannu Göringu ili Hideki Toju, činili su to u okviru sustava vrijednosti koji je nedvosmisleno osudio nacifašizam i njegovu japansku inačicu. Civilizacija ranjena Drugim svjetskim ratom i Holokaustom nije imala nikakve dvojbe o zločinačkoj naravi nacističke i fašističke ideologije. Suđenje konkretnim pojedincima koji su, sukladno toj ideologiji, naređivali masovna ubojstva bilo je juridički i moralni imperativ, ali nije bitno utjecalo na percepciju nacizma i fašizma. Gnušanje nad tim ideologijama i oblicima vladavine bilo je toliko neupitno da bi ostalo identično sve i da su kojim slučajem nürnberški i tokijski optuženici pobjegli u Argentinu ili da su ustrijeljeni na licu mjesta (kako je predlagao Churchill). I bez nürnberškog i tokijskog procesa bilo bi jednako nedvojbeno da je riječ o ideologijama koje utjelovljuju Zlo i koje valja iskorijeniti i zatrti u ime golog opstanka ljudske vrste. Uostalom, mnogi kradljivci izbjegnu pravdi ali time se ne mijenja naš odnos prema krađi.
Haaški, pak, procesi su se odvijali u moralnom i ideološkom vakuumu, u odsutnosti poimanja da su zločini počinjeni u srpsko-hrvatsko-bosanskohercegovačkom ratu bili neumitna posljedica nedemokratske naravi nacionalizma i njegovih državotvornih i teritorijalnih fiksnih ideja. Sasvim drugačije nego u Nürnbergu ili Tokiju, u Haagu je antidemokratski sustav vrijednosti poput nacionalizma ostao netaknut, štoviše, uspio je haaške procese iskoristiti za vlastito jačanje i još uvijek je dominantna ideologija u gotovo svim državama bivše Jugoslavije. Bitno drugačije ne bi bilo i slučaju da haaški sud nije ni osnovan. Zato su haaška suđenja nacionalističkim političarima i generalima bila beskorisna u širem moralnom i političkom kontekstu. Ona jesu, doduše, pokušala ispuniti svoju juridičku obvezu osudivši pokojeg "kradljivca" (u čemu su također zatajila), ali nisu osudila i samu ideju krađe.
Zamislimo hipotetsku i apsurdnu situaciju da nacistička Njemačka nije doživjela totalni poraz u Drugom svjetskom ratu i da se negdje sudi njenim čelnicima, pa da Njemačka odbija izručenje, recimo, Juliusa Streichera, ili tvrdi da je presuda kojom je Hans Frank oglašen krivim "neprihvatljiva". Zamislimo pripadnike SA koji usred Dachaua urlaju kako će nastaviti ubijati Židove, ili vladu Reicha kako svečano izjavljuje da je oslobađajuća presuda Ernstu Kaltenbrunneru (jer u toj hipotetskoj situaciji bi i takvo što postalo moguće) dokaz da se Holokaust nije ni dogodio ili, pak, da Karla Dönitza nakon odsluženja kazne predstavnici političke i vjerske elite dočekuju kao heroja i mučenika. U tom hipotetskom univerzumu Joseph Goebbels ne bi počinio samoubojstvo nego bi se trijumfalno upitao pred okupljenom ruljom na hamburškoj rivi: "Je li zločin voljeti i braniti svoj narod i svoju domovinu?"
Bez uspostave stvarne demokracije i vladavine prava u državama bivše Jugoslavije i bez nedvosmislene osude državotvornog nacionalizma – a to je bila ideologija svih zaraćenih strana – kao svjetonazora kojem su imanentni rat, mržnja i zločini, svako suđenje pojedinačnim nacionalistima unaprijed je bilo osuđeno na propast i nije moglo skončati drugačije nego kao juridička shizofrenija.
Primjer haaškog suda pokazuje da je besmisleno voditi postupak protiv kradljivca u društvu koje krađu doživljava kao "obranu nacionalnih interesa". Upravo zato se i moglo dogoditi da haaški sud oslobodi čovjeka koji do te mjere nije krio svoja nacionalistička uvjerenja da ih je ogolio do njihove suštine, do groteske i prostaštva.
Pravda je spora, ali dostižna, barem retrospektivno. U slučaju Vojislava Šešelja ona se ne nalazi u budućnosti nego u prošlosti. Okružni sud u Sarajevu ga je 9. srpnja 1984. oglasio krivim za, između ostalog, "razbijanje bratstva i jedinstva, narušavanje ravnopravnosti naroda i narodnosti i protuustavnu promjenu federativnog uređenja države". Šešelj se još tada zalagao za nasilnu promjenu zatečenog državnopravnog i teritorijalnog ustroja u čemu je (s važnijim i manje važnim suučesnicima) kasnije u potpunosti uspio i tako izazvao masovne patnje i opću civilizacijsku, moralnu i ekonomsku propast ovog dijela Europe. Prvostupanjski sud osudio ga je na osam godina zatvora, a pod pritiskom naivne demokratske javnosti viši sudovi ublažili su kaznu.
Da, bilo je to vrijeme kada su nacionalisti, ako bi prešli izvjesnu granicu, završavali u zatvoru. To nije bilo demokratski. Ipak, određena ponašanja i sustave vrijednosti treba promatrati u kontekstu njihovih konačnih posljedica. Nitko ne sumnja da bi legalizacija krađe neizbježno izazvala imovinski kaos i nasilje, ali mnogima još uvijek nije jasno da legalizacija nacionalizma nije mogla izazvati ništa drugo nego mržnju, ratove, uspostavu autoritarnih režima i moralnu i materijalnu bijedu.
Treba li zato – za svaki slučaj – usprkos demokratskoj tankoćutnosti ili upravo zbog sprječavanja ratova i mržnje, nacionaliste kazneno goniti kad se odveć strastveno odaju svojim državotvornim halucinacijama? Ili ih je bolje, onako blesavo ozbiljne, ismijati dok su još bezopasni? Ta su pitanja tragična, ali ne zato što je na njih teško odgovoriti nego zato što su fatalno zakašnjela.
Osuda Vojislava Šešelja na nekoliko desetljeća robije bila bi nesumnjivo zadovoljstvo, ali i svojevrsna samoobmana. Ima neke žalobne dosljednosti u njegovom oslobađanju. Za razliku od Hermanna Göringa i Hideki Toja, Šešelj je pobijedio. Njegovi ciljevi su ostvareni, zasebne nacionalističke države su uspostavljene (nešto manjeg opsega, ali to je sporedno), pripadnici političkih, etničkih i drugih manjina su ili pobijeni ili prognani ili prezreni, a Šešeljev sustav vrijednosti (vulgarnost, domoljublje, povijesni revizionizam) uživa status svetinje na ovom zgarištu koje su on i njegovi važniji i manje važni suučesnici ostavili iza sebe.
tportal
Sudovi sude na temelju pravnih normi ali bi trebali suditi i sukladno određenom ideološkom i moralnom, vrijednosnom sustavu. Počinitelji zločina također postupaju na temelju svoga, ali pervertiranoga sustava vrijednosti. Svako suđenje počinitelju je na stanovit način i osuda njegovog i afirmacija vladajućeg sustava vrijednosti. Bez toga suđenje, pa i samo pravo, gube smisao.
Kada redovni sud sudi, primjerice, kradljivcu on ne osuđuje samo konkretnog pojedinca nego i sustav vrijednosti koji ne poštuje tuđu imovinu. Kada su nürnberški ili tokijski sud sudili, primjerice, Hermannu Göringu ili Hideki Toju, činili su to u okviru sustava vrijednosti koji je nedvosmisleno osudio nacifašizam i njegovu japansku inačicu. Civilizacija ranjena Drugim svjetskim ratom i Holokaustom nije imala nikakve dvojbe o zločinačkoj naravi nacističke i fašističke ideologije. Suđenje konkretnim pojedincima koji su, sukladno toj ideologiji, naređivali masovna ubojstva bilo je juridički i moralni imperativ, ali nije bitno utjecalo na percepciju nacizma i fašizma. Gnušanje nad tim ideologijama i oblicima vladavine bilo je toliko neupitno da bi ostalo identično sve i da su kojim slučajem nürnberški i tokijski optuženici pobjegli u Argentinu ili da su ustrijeljeni na licu mjesta (kako je predlagao Churchill). I bez nürnberškog i tokijskog procesa bilo bi jednako nedvojbeno da je riječ o ideologijama koje utjelovljuju Zlo i koje valja iskorijeniti i zatrti u ime golog opstanka ljudske vrste. Uostalom, mnogi kradljivci izbjegnu pravdi ali time se ne mijenja naš odnos prema krađi.
Haaški, pak, procesi su se odvijali u moralnom i ideološkom vakuumu, u odsutnosti poimanja da su zločini počinjeni u srpsko-hrvatsko-bosanskohercegovačkom ratu bili neumitna posljedica nedemokratske naravi nacionalizma i njegovih državotvornih i teritorijalnih fiksnih ideja. Sasvim drugačije nego u Nürnbergu ili Tokiju, u Haagu je antidemokratski sustav vrijednosti poput nacionalizma ostao netaknut, štoviše, uspio je haaške procese iskoristiti za vlastito jačanje i još uvijek je dominantna ideologija u gotovo svim državama bivše Jugoslavije. Bitno drugačije ne bi bilo i slučaju da haaški sud nije ni osnovan. Zato su haaška suđenja nacionalističkim političarima i generalima bila beskorisna u širem moralnom i političkom kontekstu. Ona jesu, doduše, pokušala ispuniti svoju juridičku obvezu osudivši pokojeg "kradljivca" (u čemu su također zatajila), ali nisu osudila i samu ideju krađe.
Zamislimo hipotetsku i apsurdnu situaciju da nacistička Njemačka nije doživjela totalni poraz u Drugom svjetskom ratu i da se negdje sudi njenim čelnicima, pa da Njemačka odbija izručenje, recimo, Juliusa Streichera, ili tvrdi da je presuda kojom je Hans Frank oglašen krivim "neprihvatljiva". Zamislimo pripadnike SA koji usred Dachaua urlaju kako će nastaviti ubijati Židove, ili vladu Reicha kako svečano izjavljuje da je oslobađajuća presuda Ernstu Kaltenbrunneru (jer u toj hipotetskoj situaciji bi i takvo što postalo moguće) dokaz da se Holokaust nije ni dogodio ili, pak, da Karla Dönitza nakon odsluženja kazne predstavnici političke i vjerske elite dočekuju kao heroja i mučenika. U tom hipotetskom univerzumu Joseph Goebbels ne bi počinio samoubojstvo nego bi se trijumfalno upitao pred okupljenom ruljom na hamburškoj rivi: "Je li zločin voljeti i braniti svoj narod i svoju domovinu?"
Bez uspostave stvarne demokracije i vladavine prava u državama bivše Jugoslavije i bez nedvosmislene osude državotvornog nacionalizma – a to je bila ideologija svih zaraćenih strana – kao svjetonazora kojem su imanentni rat, mržnja i zločini, svako suđenje pojedinačnim nacionalistima unaprijed je bilo osuđeno na propast i nije moglo skončati drugačije nego kao juridička shizofrenija.
Primjer haaškog suda pokazuje da je besmisleno voditi postupak protiv kradljivca u društvu koje krađu doživljava kao "obranu nacionalnih interesa". Upravo zato se i moglo dogoditi da haaški sud oslobodi čovjeka koji do te mjere nije krio svoja nacionalistička uvjerenja da ih je ogolio do njihove suštine, do groteske i prostaštva.
Pravda je spora, ali dostižna, barem retrospektivno. U slučaju Vojislava Šešelja ona se ne nalazi u budućnosti nego u prošlosti. Okružni sud u Sarajevu ga je 9. srpnja 1984. oglasio krivim za, između ostalog, "razbijanje bratstva i jedinstva, narušavanje ravnopravnosti naroda i narodnosti i protuustavnu promjenu federativnog uređenja države". Šešelj se još tada zalagao za nasilnu promjenu zatečenog državnopravnog i teritorijalnog ustroja u čemu je (s važnijim i manje važnim suučesnicima) kasnije u potpunosti uspio i tako izazvao masovne patnje i opću civilizacijsku, moralnu i ekonomsku propast ovog dijela Europe. Prvostupanjski sud osudio ga je na osam godina zatvora, a pod pritiskom naivne demokratske javnosti viši sudovi ublažili su kaznu.
Da, bilo je to vrijeme kada su nacionalisti, ako bi prešli izvjesnu granicu, završavali u zatvoru. To nije bilo demokratski. Ipak, određena ponašanja i sustave vrijednosti treba promatrati u kontekstu njihovih konačnih posljedica. Nitko ne sumnja da bi legalizacija krađe neizbježno izazvala imovinski kaos i nasilje, ali mnogima još uvijek nije jasno da legalizacija nacionalizma nije mogla izazvati ništa drugo nego mržnju, ratove, uspostavu autoritarnih režima i moralnu i materijalnu bijedu.
Treba li zato – za svaki slučaj – usprkos demokratskoj tankoćutnosti ili upravo zbog sprječavanja ratova i mržnje, nacionaliste kazneno goniti kad se odveć strastveno odaju svojim državotvornim halucinacijama? Ili ih je bolje, onako blesavo ozbiljne, ismijati dok su još bezopasni? Ta su pitanja tragična, ali ne zato što je na njih teško odgovoriti nego zato što su fatalno zakašnjela.
Osuda Vojislava Šešelja na nekoliko desetljeća robije bila bi nesumnjivo zadovoljstvo, ali i svojevrsna samoobmana. Ima neke žalobne dosljednosti u njegovom oslobađanju. Za razliku od Hermanna Göringa i Hideki Toja, Šešelj je pobijedio. Njegovi ciljevi su ostvareni, zasebne nacionalističke države su uspostavljene (nešto manjeg opsega, ali to je sporedno), pripadnici političkih, etničkih i drugih manjina su ili pobijeni ili prognani ili prezreni, a Šešeljev sustav vrijednosti (vulgarnost, domoljublje, povijesni revizionizam) uživa status svetinje na ovom zgarištu koje su on i njegovi važniji i manje važni suučesnici ostavili iza sebe.
tportal
