Upravo zato što su se u Hrvatskoj sve odluke prepustile stihiji tržišta i što je država postala veliki birokratski aparat koji u suštini nema zadnju riječ u ekonomskim pitanjima, društvo je bačeno više desetljeća unatrag s vrlo malim izgledima za boljitak.
U Jutarnjem listu 5. srpnja 2014. objavljen je članak Kako je propao hrvatski državni kapitalizam. Kao svojevrsna apologija privatnog kapitala, ovaj članak izbacuje osnovnu misao - za sve je kriva država i državni kapitalizam. Ukinimo državni kapitalizam, odnosno uvedimo slobodno tržište i na dobrom smo putu da hrvatsku ekonomiju učinimo jednom od najuspješnijih u Europskoj uniji. Potonje naravno povlači za sobom i blagostanje svih hrvatskih građana.
Tekst je suptilno koncipiran zato što se autor članka prvo poziva na ekonomski mjerodavne institucije iz kojih vadi statističke podatke. Da bi onda, zdravorazumski, konzultirao "neovisne" ekonomske analitičare koji mu potvrđuju i dokazuju da je zaista glavni problem u velikoj državi i državnom kapitalizmu. Sljedeći sugovornik je predsjednik najveće sindikalne središnjice koji se također svrstava na stranu zagovaratelja slobodnog tržišta. Konačno, autor članak zaokružuje izjavama dvaju poduzetnika, jednog krupnog i jednog sitnog. Prvi traži "zaokret", a drugi se žali na veliku državu i birokraciju.
Drugim riječima, ovdje već imamo klasnu suradnju gdje je jedini pravi protivnik država. Naime, i čelnik najveće sindikalne središnjice slaže se s poduzetnicima u ocjeni uloge države, a čitava stvar dobiva objektivnu i znanstvenu notu budući da dva poznata ekonomista potvrđuju već izrečenu sumnju o malignosti državnog kapitalizma.
Čudna je stvar s jednim dijelom ekonomista i medija. Za njih je kvantifikacija svetinja. Sve iznad toga, previše je. Metoda je sljedeća: unaprijed se postavi teza, a koja se tek treba dokazati, potom se statistički podaci koriste da bi se dokazala valjanost postavljene teze. Uz to se potpuno apstrahira od političkih, klasnih, ideoloških, povijesnih i ostalih faktora s kojima je ekonomija u čvrstoj vezi, a procesi se isključivo provjeravaju brojevima.
Članak, na primjer, izbacuje tezu kako "Hrvatska još nije dovršila svoju tranziciju prema uspješnom kapitalističkom društvu". Kakvo je to uspješno kapitalističko društvo? Autor možda vjeruje da sve kapitalističke zemlje na svijetu moraju biti uspješne. To bi bilo kao da vjeruje da sve zemlje moraju biti neto izvoznice. A tko će onda uvoziti? Bit kapitalizma i jest da je jedna država uspješna na temelju neuspjeha druge, da je jedan kapital uspješan jer drugi kapital to nije.
Prema ekonomistima uspješno kapitalističko društvo označava stanje u kojem je udio privatnog sektora u BDP-u veći od 70 posto. Odnosno, to nije društvo u kojem je "značaj države u gospodarskom životu Hrvatske (i ne samo njemu) i nakon više od 20 godina tranzicije velik".
Krajem travnja ove godine bivši ministar financija, Slavko Linić i voditelj Ureda Svjetske banke za Hrvatsku, Hongjoo Hahm, potpisali su Ugovor o zajmu "čiji je cilj podržati napore Vlade RH u ubrzavanju održivog gospodarskog oporavka putem konsolidacije javnih financija i jačanja ulagačke klime". A to znači da se daje potpora "rastu privatnog sektora kroz poboljšanje poslovnog okruženja (sa 70 posto na 72 posto u ovoj godini) i smanjenje uključenosti države u korporativnom sektoru (kroz privatizaciju dvjesto poduzeća u državnom vlasništvu)". Tako kažu u Ministarstvu financija. Ako pritom znamo da je udio državnog vlasništva manji od jedan posto, možemo zaključiti da bi advokati kapitala bili najsretniji da državno vlasništvo ne postoji. Dakle, ovdje se ne radi o tome je li država utjecajna ili nije. Bitno je da se ona ukloni iz privrede, a za to treba stvoriti tezu da je ima previše pa se mora reducirati.
I sad dolazimo do statistike. Podatak od 70 posto mjerodavan je za članak budući da udio "privatnog sektora manji od 70 posto očito označava povratak socijalizmu". Znači
udio veći od 70 posto označava put prema uspješnom društvu. Pritom se pojam socijalizam ovdje koristi upravo onako kako ga koriste svi neoliberali - visoki udio državnog sektora u BDP-u. Tom logikom zemlje zapadne Europe su u prošlosti bile socijalistička, da bi sad postale kapitalistička društva.
S druge strane, udio privatnog sektora u BDP-u Hrvatske iznosio je 70 posto. Budući da autor ovaj udio, zajedno s ekonomistima, promatra kao nešto nedovoljno dobro (što je normalno jer da se njih pita i 100 posto je nedovoljno dobro), evo nekih pokazatelja Svjetske banke o državnoj potrošnji. Ona mjeri sve troškove za kupnju dobara i usluga (uključujući i naknade zaposlenima), troškove za nacionalnu obranu i sigurnost, ali ne uključuje vojnu potrošnju.
Dakle, za prošlu godinu kao udio u BDP-u:Danska 28 posto, Belgija 25 posto, Francuska 25 posto, Češka 21 posto, UK 21 posto, Hrvatska 20 posto, Italija 20 posto, Austrija 19 posto, Njemačka 19 posto.
Prema ovome, Hrvatska ispada kao zemlja u kojoj je kapitalizam razvijeniji nego u Danskoj ili Belgiji, dakle u rangu je s Italijom, dok Njemačka stoji malo bolje.
Ili, evo podataka udjela ukupnih državnih izdataka za prošlu godinu:
Danska 57.5 posto, Francuska 56.5 posto, Belgija 53.6 posto, Austrija 51.19 posto, Italija 50.7 posto, UK 45.5 posto, Njemačka 44.7 posto, Češka 43.5 posto, Hrvatska 42.4 posto.
Prema ovome, Hrvatska izgleda još bolje. Zaključak je sljedeći: za svaki statistički podatak koji ide u prilog tezi da je država prevelika, lako se može naći onaj koji ide u prilog tezi da država nije prevelika. Zato je nužno sagledati suštinu razvoja kapitalizma na svjetskoj razini, zatim odnos jezgre EU i njene periferije (zajedno s Hrvatskom) i pritom pronaći specifičnu razliku državnog u odnosu na privatni kapitalizam. A ona nije
u količini birokracije ili u tome što dio ljudi radi za državu. Ona se sastoji od stupnja organiziranosti privrede, od smišljenog i konzistentnog upravljanja privredom, dakle od efikasnijeg alociranja resursa. Državni kapitalizam kvalitativno je viša faza kapitalizma nego privatni kapitalizam. Hrvatski državni kapitalizam prema tome ne postoji, budući da naša država radi sve poteze ad hoc, spontano i bez ikakve povezanosti s određenim ciljem. Nema konzistentnu ekonomsku politiku, nema utjecaj na poslovne banke ni na centralnu banku, nema utjecaj na vanjsku trgovinu i sama njena uloga limitirana je bezbrojnim međunarodnim ugovorima. Dovoljan je podatak da je u posljednjih dvadeset godina napravljeno preko sto pedeset razvojnih strategija, a bez naročitih rezultata.
"Poražavajuću istinu o dosezima naše tranzicije daju i podaci o državnim potporama, koje su u nas i dalje znatno veće nego u EU". Što bi to trebalo značiti? Najrazvijenije kapitalističke zemlje Europe postavile su granice koje odgovaraju normalnom funkcioniranju krupnog kapitala. Dakle, posljednjih stotinu i više godina njihove su kompanije u suradnji s vladama kombinirale zakonske okvire za ekonomsko djelovanje i sad kad je pronađen prigodni okvir (ali treba znati - okvir je prigodan samo u ovom trenutku budući da interesi kapitala nisu statični), on se nameće svim inferiornijim državama. I onda se ovo nametanje u nas naziva uspjehom, odnosno ako ga se ne pridržavamo, teškim neuspjehom koji onda uzrokuje opću nerazvijenost. Ovdje se brkaju uzrok i posljedica.
Da se sada pojavi neki hrvatski Friedrich List koji zastupa ono što je taj Nijemac zastupao prije više od sto i pedeset godina, bio bi optužen da želi uništiti hrvatsku privredu. Međutim, njemački političari i ekonomisti prihvatili su njegove savjete tek nekoliko desetljeća nakon njegove smrti. Da ne govorimo o ostalim zemljama poput Engleske, Francuske ili SAD-a. Prema tome, ako se u službenim statistikama ne vide potpore koje te zemlje daju svojim kompanijama, to je onda samo zato što su te potpore bile obilne u prošlosti i zato što su one danas suptilne, odnosno zato što se odvijaju drugim kanalima. Svjedoci smo trenutne krize kapitalizma u kojoj su europske zemlje potrošile više od tri tisuće milijardi eura na spašavanje banaka. Pa što su to ako ne državne potpore? Samo, onda će naši ekonomisti i mediji govoriti kako je to spašavanje privrede, budući da je ona direktno vezana za banke.
Kako je kriza i u Hrvatskoj, ekonomisti su odmah zauzeli stav da se nužno mora rušiti cijena radne snage, a mediji su to srdačno popratili. Pa tako: "statistike pokazuju da su prosječne plaće u javnom sektoru i dalje veće od onih u privatnom. Veća su i prava zaposlenih u javnom sektoru, koji krizu praktično nije ni osjetio". Umjesto da je težnja konvergencija plaća privatnog sektora onima u javnom sektoru, ovdje se zahtijeva od potonjih da se odreknu svojih prava. Glavni krivac za krizu općenito, kao i u Hrvatskoj, jest kapital, a ne radnici. Prema tome, radnici ne trebaju platiti za krizu. Usporedba plaća javnog i privatnog sektora uopće nije bitna za cijelu stvar. Bitno je to zbog čega je organiziranost radnika privatnog sektora daleko ispod razine organiziranosti radnika javnog sektora. Visina plaće uglavnom se određuje klasnom borbom, ili kako se danas prikriveno naziva - bilateralnim i trilateralnim pregovorima. Ali to vrijedi za one radnike koji potpisuju kolektivne ugovore! Dok oni koji nisu sindikalno organizirani, dakle veliki dio privatnog sektora, prihvaća bilo kakvu plaću.
To što je neizmjerno više radnika privatnog sektora dobilo otkaz ne znači da su radnici javnog sektora prezaštićeni, nego označava premalu zaštitu radnika kod privatnika.
Priča lošije stoji s izjavom čelnika SSSH-a koji ovo stanje naziva "kapitalizmom na hrvatski način" i dodaje da je "za javni sektor u Hrvatskoj kapitalizam počeo tek ovih dana, u zadnjih godinu ili dvije, otkako se u njemu smanjuju prava zaposlenih". Prvom izjavom ovaj se čelnik svrstava uz one koji zagovaraju slobodno tržište i neki tamo
uspješniji kapitalizam, a koji zapravo negiraju da se ovdje radi o neoliberalizmu. A drugom se izjavom svrstao uz sam kapital, ma koliko to izgledalo paradoksalno. Umjesto da razdor između radnika javnog i privatnog sektora smanjuje, ovaj čelnik ga još povećava. On, kao i advokati kapitala, u otpornosti javnog sektora vidi negativnu stranu u smislu da i on mora patiti jer eto, pate i radnici privatnog sektora. Pritom se ne uočava da bi manje otkaza bilo i u privatnom sektoru da sindikati djeluju složno i snažno. Čelnik najveće sindikalne središnjice ne shvaća da je klasni sukob oko nas! Umjesto da radi na tome da poveže sve one radnike privatnih firmi koji nisu sindikalno organizirani i koji svakodnevno dobivaju otkaze, on krivi javni sektor što je pronašao polugu kojom drži svog vlasnika u šaci.
Prema tome, kad se radi o radnicima javnog i privatnog sektora pravi put nije da prvi izgube sva prava koja su izborili zato što su to izgubili drugi ili zato što je kriza, nego upravo da se ovi drugi (dakle, radnici privatnog sektora) organiziraju na način da im se izborena prava u krizi ne mogu oduzeti. Prvo rješenje normalno traže poduzetnici i njihovi zagovaratelji, a drugo rješenje bi morali tražiti sindikalisti kao predstavnici radnika.
Članak ima dodatak glavnog urednika dnevnih novina u kojima je objavljen. Tako on rezimira da je Hrvatska danas "neuspješna i zato što je Tuđmana naslijedio niz lidera odraslih na planskoj ekonomiji socijalizma iz sredine 20. stoljeća kojima je slobodno tržište bilo i ostalo potpuno nepoznata". Koliko bi ti "lideri" trebali imati godina kad su oni odrasli sredinom prošlog stoljeća? Ako se misli na plansku ekonomiju kao instituciju i okvir, onda se tu nema ništa drugo za reći, nego da je upravo ovaj okvir svom silinom i temeljitošću uništavan i, konačno, likvidiran. Javna je tajna da su početkom devedesetih ukidani zavodi za planiranje, otpuštani ljudi koji su se bavili ekonomskim planiranjem, da su iz srednjih škola i fakulteta izbacivani predmeti u kojima se moglo naći ekonomsko planiranje. Općenito, svi oni koji su zagovarali plansku ekonomiju, odnosno svi oni koji nisu bili za slobodno tržište bili su šikanirani.
O likvidiranju materijalne baze spomenutog okvira, odnosno o pretvorbi i privatizaciji, ne treba ni govoriti.
A planska ekonomija, odnosno veliki utjecaj države po glavnom uredniku dobio je zamah jer je "naciji osiromašenoj u ratu devedesetih trebala utjeha, a nju je bilo najlakše pronaći u prošlosti". Kakva je to utjeha bila, kada je osnovna ideološka politika bila poistovjećivanje slobode i demokracije s negacijom Jugoslavije i svega što ima veze s njom?
I za kraj se u dodatku tvrdi da smo "birajući uporno lidere koji su nam obećavali budućnost građenu na modelima prošlosti, doveli državu koju smo stoljećima željeli do samog ruba propasti".
Ni ovdje nije jasno što se pod tim misli, budući da još nije bilo većih stranaka na političkoj sceni koje bi zagovarale nacionalizaciju, radničko samoupravljanje, petogodišnje planove i slično.
Prema tome, osnovna je tema vrlo sugestivna - trebamo prestati s praksom planske ekonomije i državnog kapitalizma jer smo Hrvatsku time doveli do ruba propasti. Istina je zapravo suprotna - upravo zato što su se sve odluke prepustile stihiji tržišta i što je država postala veliki birokratski aparat koji u suštini nema zadnju riječ u ekonomskim pitanjima, društvo je bačeno više desetljeća unatrag s vrlo malim izgledima za boljitak.
Izvor: h-alter
U Jutarnjem listu 5. srpnja 2014. objavljen je članak Kako je propao hrvatski državni kapitalizam. Kao svojevrsna apologija privatnog kapitala, ovaj članak izbacuje osnovnu misao - za sve je kriva država i državni kapitalizam. Ukinimo državni kapitalizam, odnosno uvedimo slobodno tržište i na dobrom smo putu da hrvatsku ekonomiju učinimo jednom od najuspješnijih u Europskoj uniji. Potonje naravno povlači za sobom i blagostanje svih hrvatskih građana.
Tekst je suptilno koncipiran zato što se autor članka prvo poziva na ekonomski mjerodavne institucije iz kojih vadi statističke podatke. Da bi onda, zdravorazumski, konzultirao "neovisne" ekonomske analitičare koji mu potvrđuju i dokazuju da je zaista glavni problem u velikoj državi i državnom kapitalizmu. Sljedeći sugovornik je predsjednik najveće sindikalne središnjice koji se također svrstava na stranu zagovaratelja slobodnog tržišta. Konačno, autor članak zaokružuje izjavama dvaju poduzetnika, jednog krupnog i jednog sitnog. Prvi traži "zaokret", a drugi se žali na veliku državu i birokraciju.
Drugim riječima, ovdje već imamo klasnu suradnju gdje je jedini pravi protivnik država. Naime, i čelnik najveće sindikalne središnjice slaže se s poduzetnicima u ocjeni uloge države, a čitava stvar dobiva objektivnu i znanstvenu notu budući da dva poznata ekonomista potvrđuju već izrečenu sumnju o malignosti državnog kapitalizma.
Hrvatski državni kapitalizam
Čudna je stvar s jednim dijelom ekonomista i medija. Za njih je kvantifikacija svetinja. Sve iznad toga, previše je. Metoda je sljedeća: unaprijed se postavi teza, a koja se tek treba dokazati, potom se statistički podaci koriste da bi se dokazala valjanost postavljene teze. Uz to se potpuno apstrahira od političkih, klasnih, ideoloških, povijesnih i ostalih faktora s kojima je ekonomija u čvrstoj vezi, a procesi se isključivo provjeravaju brojevima.
Ovdje već imamo klasnu suradnju gdje je jedini pravi protivnik država: Jutarnji list.
Članak, na primjer, izbacuje tezu kako "Hrvatska još nije dovršila svoju tranziciju prema uspješnom kapitalističkom društvu". Kakvo je to uspješno kapitalističko društvo? Autor možda vjeruje da sve kapitalističke zemlje na svijetu moraju biti uspješne. To bi bilo kao da vjeruje da sve zemlje moraju biti neto izvoznice. A tko će onda uvoziti? Bit kapitalizma i jest da je jedna država uspješna na temelju neuspjeha druge, da je jedan kapital uspješan jer drugi kapital to nije.
Prema ekonomistima uspješno kapitalističko društvo označava stanje u kojem je udio privatnog sektora u BDP-u veći od 70 posto. Odnosno, to nije društvo u kojem je "značaj države u gospodarskom životu Hrvatske (i ne samo njemu) i nakon više od 20 godina tranzicije velik".
Krajem travnja ove godine bivši ministar financija, Slavko Linić i voditelj Ureda Svjetske banke za Hrvatsku, Hongjoo Hahm, potpisali su Ugovor o zajmu "čiji je cilj podržati napore Vlade RH u ubrzavanju održivog gospodarskog oporavka putem konsolidacije javnih financija i jačanja ulagačke klime". A to znači da se daje potpora "rastu privatnog sektora kroz poboljšanje poslovnog okruženja (sa 70 posto na 72 posto u ovoj godini) i smanjenje uključenosti države u korporativnom sektoru (kroz privatizaciju dvjesto poduzeća u državnom vlasništvu)". Tako kažu u Ministarstvu financija. Ako pritom znamo da je udio državnog vlasništva manji od jedan posto, možemo zaključiti da bi advokati kapitala bili najsretniji da državno vlasništvo ne postoji. Dakle, ovdje se ne radi o tome je li država utjecajna ili nije. Bitno je da se ona ukloni iz privrede, a za to treba stvoriti tezu da je ima previše pa se mora reducirati.
I sad dolazimo do statistike. Podatak od 70 posto mjerodavan je za članak budući da udio "privatnog sektora manji od 70 posto očito označava povratak socijalizmu". Znači
udio veći od 70 posto označava put prema uspješnom društvu. Pritom se pojam socijalizam ovdje koristi upravo onako kako ga koriste svi neoliberali - visoki udio državnog sektora u BDP-u. Tom logikom zemlje zapadne Europe su u prošlosti bile socijalistička, da bi sad postale kapitalistička društva.
S druge strane, udio privatnog sektora u BDP-u Hrvatske iznosio je 70 posto. Budući da autor ovaj udio, zajedno s ekonomistima, promatra kao nešto nedovoljno dobro (što je normalno jer da se njih pita i 100 posto je nedovoljno dobro), evo nekih pokazatelja Svjetske banke o državnoj potrošnji. Ona mjeri sve troškove za kupnju dobara i usluga (uključujući i naknade zaposlenima), troškove za nacionalnu obranu i sigurnost, ali ne uključuje vojnu potrošnju.
Dakle, za prošlu godinu kao udio u BDP-u:Danska 28 posto, Belgija 25 posto, Francuska 25 posto, Češka 21 posto, UK 21 posto, Hrvatska 20 posto, Italija 20 posto, Austrija 19 posto, Njemačka 19 posto.
Prema ovome, Hrvatska ispada kao zemlja u kojoj je kapitalizam razvijeniji nego u Danskoj ili Belgiji, dakle u rangu je s Italijom, dok Njemačka stoji malo bolje.
Ili, evo podataka udjela ukupnih državnih izdataka za prošlu godinu:
Danska 57.5 posto, Francuska 56.5 posto, Belgija 53.6 posto, Austrija 51.19 posto, Italija 50.7 posto, UK 45.5 posto, Njemačka 44.7 posto, Češka 43.5 posto, Hrvatska 42.4 posto.
Prema ovome, Hrvatska izgleda još bolje. Zaključak je sljedeći: za svaki statistički podatak koji ide u prilog tezi da je država prevelika, lako se može naći onaj koji ide u prilog tezi da država nije prevelika. Zato je nužno sagledati suštinu razvoja kapitalizma na svjetskoj razini, zatim odnos jezgre EU i njene periferije (zajedno s Hrvatskom) i pritom pronaći specifičnu razliku državnog u odnosu na privatni kapitalizam. A ona nije
u količini birokracije ili u tome što dio ljudi radi za državu. Ona se sastoji od stupnja organiziranosti privrede, od smišljenog i konzistentnog upravljanja privredom, dakle od efikasnijeg alociranja resursa. Državni kapitalizam kvalitativno je viša faza kapitalizma nego privatni kapitalizam. Hrvatski državni kapitalizam prema tome ne postoji, budući da naša država radi sve poteze ad hoc, spontano i bez ikakve povezanosti s određenim ciljem. Nema konzistentnu ekonomsku politiku, nema utjecaj na poslovne banke ni na centralnu banku, nema utjecaj na vanjsku trgovinu i sama njena uloga limitirana je bezbrojnim međunarodnim ugovorima. Dovoljan je podatak da je u posljednjih dvadeset godina napravljeno preko sto pedeset razvojnih strategija, a bez naročitih rezultata.
Državne potpore
"Poražavajuću istinu o dosezima naše tranzicije daju i podaci o državnim potporama, koje su u nas i dalje znatno veće nego u EU". Što bi to trebalo značiti? Najrazvijenije kapitalističke zemlje Europe postavile su granice koje odgovaraju normalnom funkcioniranju krupnog kapitala. Dakle, posljednjih stotinu i više godina njihove su kompanije u suradnji s vladama kombinirale zakonske okvire za ekonomsko djelovanje i sad kad je pronađen prigodni okvir (ali treba znati - okvir je prigodan samo u ovom trenutku budući da interesi kapitala nisu statični), on se nameće svim inferiornijim državama. I onda se ovo nametanje u nas naziva uspjehom, odnosno ako ga se ne pridržavamo, teškim neuspjehom koji onda uzrokuje opću nerazvijenost. Ovdje se brkaju uzrok i posljedica.
Rugusway.com
Da se sada pojavi neki hrvatski Friedrich List koji zastupa ono što je taj Nijemac zastupao prije više od sto i pedeset godina, bio bi optužen da želi uništiti hrvatsku privredu. Međutim, njemački političari i ekonomisti prihvatili su njegove savjete tek nekoliko desetljeća nakon njegove smrti. Da ne govorimo o ostalim zemljama poput Engleske, Francuske ili SAD-a. Prema tome, ako se u službenim statistikama ne vide potpore koje te zemlje daju svojim kompanijama, to je onda samo zato što su te potpore bile obilne u prošlosti i zato što su one danas suptilne, odnosno zato što se odvijaju drugim kanalima. Svjedoci smo trenutne krize kapitalizma u kojoj su europske zemlje potrošile više od tri tisuće milijardi eura na spašavanje banaka. Pa što su to ako ne državne potpore? Samo, onda će naši ekonomisti i mediji govoriti kako je to spašavanje privrede, budući da je ona direktno vezana za banke.
Usporedba plaća javnog i privatnog sektora
Kako je kriza i u Hrvatskoj, ekonomisti su odmah zauzeli stav da se nužno mora rušiti cijena radne snage, a mediji su to srdačno popratili. Pa tako: "statistike pokazuju da su prosječne plaće u javnom sektoru i dalje veće od onih u privatnom. Veća su i prava zaposlenih u javnom sektoru, koji krizu praktično nije ni osjetio". Umjesto da je težnja konvergencija plaća privatnog sektora onima u javnom sektoru, ovdje se zahtijeva od potonjih da se odreknu svojih prava. Glavni krivac za krizu općenito, kao i u Hrvatskoj, jest kapital, a ne radnici. Prema tome, radnici ne trebaju platiti za krizu. Usporedba plaća javnog i privatnog sektora uopće nije bitna za cijelu stvar. Bitno je to zbog čega je organiziranost radnika privatnog sektora daleko ispod razine organiziranosti radnika javnog sektora. Visina plaće uglavnom se određuje klasnom borbom, ili kako se danas prikriveno naziva - bilateralnim i trilateralnim pregovorima. Ali to vrijedi za one radnike koji potpisuju kolektivne ugovore! Dok oni koji nisu sindikalno organizirani, dakle veliki dio privatnog sektora, prihvaća bilo kakvu plaću.
To što je neizmjerno više radnika privatnog sektora dobilo otkaz ne znači da su radnici javnog sektora prezaštićeni, nego označava premalu zaštitu radnika kod privatnika.
Predsjednik SSSH
Priča lošije stoji s izjavom čelnika SSSH-a koji ovo stanje naziva "kapitalizmom na hrvatski način" i dodaje da je "za javni sektor u Hrvatskoj kapitalizam počeo tek ovih dana, u zadnjih godinu ili dvije, otkako se u njemu smanjuju prava zaposlenih". Prvom izjavom ovaj se čelnik svrstava uz one koji zagovaraju slobodno tržište i neki tamo
uspješniji kapitalizam, a koji zapravo negiraju da se ovdje radi o neoliberalizmu. A drugom se izjavom svrstao uz sam kapital, ma koliko to izgledalo paradoksalno. Umjesto da razdor između radnika javnog i privatnog sektora smanjuje, ovaj čelnik ga još povećava. On, kao i advokati kapitala, u otpornosti javnog sektora vidi negativnu stranu u smislu da i on mora patiti jer eto, pate i radnici privatnog sektora. Pritom se ne uočava da bi manje otkaza bilo i u privatnom sektoru da sindikati djeluju složno i snažno. Čelnik najveće sindikalne središnjice ne shvaća da je klasni sukob oko nas! Umjesto da radi na tome da poveže sve one radnike privatnih firmi koji nisu sindikalno organizirani i koji svakodnevno dobivaju otkaze, on krivi javni sektor što je pronašao polugu kojom drži svog vlasnika u šaci.
Prema tome, kad se radi o radnicima javnog i privatnog sektora pravi put nije da prvi izgube sva prava koja su izborili zato što su to izgubili drugi ili zato što je kriza, nego upravo da se ovi drugi (dakle, radnici privatnog sektora) organiziraju na način da im se izborena prava u krizi ne mogu oduzeti. Prvo rješenje normalno traže poduzetnici i njihovi zagovaratelji, a drugo rješenje bi morali tražiti sindikalisti kao predstavnici radnika.
Vresnikov komentar
Članak ima dodatak glavnog urednika dnevnih novina u kojima je objavljen. Tako on rezimira da je Hrvatska danas "neuspješna i zato što je Tuđmana naslijedio niz lidera odraslih na planskoj ekonomiji socijalizma iz sredine 20. stoljeća kojima je slobodno tržište bilo i ostalo potpuno nepoznata". Koliko bi ti "lideri" trebali imati godina kad su oni odrasli sredinom prošlog stoljeća? Ako se misli na plansku ekonomiju kao instituciju i okvir, onda se tu nema ništa drugo za reći, nego da je upravo ovaj okvir svom silinom i temeljitošću uništavan i, konačno, likvidiran. Javna je tajna da su početkom devedesetih ukidani zavodi za planiranje, otpuštani ljudi koji su se bavili ekonomskim planiranjem, da su iz srednjih škola i fakulteta izbacivani predmeti u kojima se moglo naći ekonomsko planiranje. Općenito, svi oni koji su zagovarali plansku ekonomiju, odnosno svi oni koji nisu bili za slobodno tržište bili su šikanirani.
O likvidiranju materijalne baze spomenutog okvira, odnosno o pretvorbi i privatizaciji, ne treba ni govoriti.
A planska ekonomija, odnosno veliki utjecaj države po glavnom uredniku dobio je zamah jer je "naciji osiromašenoj u ratu devedesetih trebala utjeha, a nju je bilo najlakše pronaći u prošlosti". Kakva je to utjeha bila, kada je osnovna ideološka politika bila poistovjećivanje slobode i demokracije s negacijom Jugoslavije i svega što ima veze s njom?
I za kraj se u dodatku tvrdi da smo "birajući uporno lidere koji su nam obećavali budućnost građenu na modelima prošlosti, doveli državu koju smo stoljećima željeli do samog ruba propasti".
Ni ovdje nije jasno što se pod tim misli, budući da još nije bilo većih stranaka na političkoj sceni koje bi zagovarale nacionalizaciju, radničko samoupravljanje, petogodišnje planove i slično.
Prema tome, osnovna je tema vrlo sugestivna - trebamo prestati s praksom planske ekonomije i državnog kapitalizma jer smo Hrvatsku time doveli do ruba propasti. Istina je zapravo suprotna - upravo zato što su se sve odluke prepustile stihiji tržišta i što je država postala veliki birokratski aparat koji u suštini nema zadnju riječ u ekonomskim pitanjima, društvo je bačeno više desetljeća unatrag s vrlo malim izgledima za boljitak.
Izvor: h-alter
