Profesor Ivo Goldstein objavio je novu knjigu Povijesni revizionizam i neoustaštvo - Hrvatska 1989. - 2022. Razgovarali smo s njim
Stepinac je osobno naredio da se u Katoličkom listu, glasilu zagrebačke nadbiskupije, objavi Pavelićeva Izvanredna zakonska odredba i zapovijed od 26. lipnja 1941. kojom su ozakonjena masovna hapšenja i deportacije Židova u logore uz napomenu da 'svećenstvo treba proglasiti odredbu s propovijedaonice prvi dan, kad se narod u punom broju sakupi u crkvi'
Ivo Goldstein, profesor na Odsjeku za povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, autor dvadesetak knjiga i dvije stotine znanstvenih i stručnih radova objavljenih u zemlji i inozemstvu, ovih je dana, u izdanju izdavačke kuće Fraktura objavio novu knjigu Povijesni revizionizam i neoustaštvo – Hrvatska 1989. – 2022. Kao i brojni njegovi prethodni radovi tako će i ova knjiga izazvati brojne reakcije.
Naime, Goldstein u njoj govori, kako napominje, o povijesnom revizionizmu koji se pojavio kao historiografska retardacija i društveno politička anomalija. “Stvar je jednostavna. Povijesni revizionisti su oni koji ne prihvaćaju tvrdnju da su partizani u Drugom svjetskom ratu jedini bili na pravoj strani”, tvrdi Goldstein u knjizi te ističe: “Pokojni predsjednik Franjo Tuđman u značajnoj je mjeri pridonio širenju povijesnih revizionizma u Hrvatskoj. A to je onda omogućilo i drugima da krenu s lansiranjem lažljivih teza”.
Odlučio raskrinkati povijesni revizionizam
Stoga je Goldstein odlučio da u raskrinkavanju povijesnog revizionizma, između ostaloga, ide od laži do laži kako bi dokazao o kakvoj se “povijesnoj pornografiji” radi. Pri tomu su neke od njegovih velikih dijalektičkih tema pozicija Katoličke crkve i nadbiskupa Stepinca za vrijeme NDH te uloga predsjednika Franje Tuđmana. “Pravi historičari”, kaže profesor Goldstein, “kad pišu i istražuju ne robuju predrasudama već stavljaju na stol sve činjenice i dokumente i onda ih važu. Uzimaju argumente za i protiv i konstruiraju priču na temelju tih dokumenata i svjedočenja”.
Revizionisti se međutim, ističe, ponašaju kao odvjetnici koji brane klijente tako da činjenice koje im ne idu u prilog, guraju pod stol ili čak pod tepih. To je, kaže, s pozicije povjesničara neprihvatljivo. “A upravo je to radio Franjo Tuđman. Nikada nije imao ambiciju ili ideju da nešto istraži na način kao što to rade skrupulozni historičari. On nije bio povjesničar u pravom smislu riječi, ne samo zbog toga što nije imao formalnu akademsku naobrazbu – uostalom, to i nije bitno, već prvenstveno zbog toga jer je imao navadu koristiti povijest u političke svrhe. Povijest mu je bila naprosto sredstvo i alat za ostvarenje političkih ciljeva”.
Tuđman je mislio da je dosegnut konačni cilj
Sljedeći Tuđmanov problem kao povjesničara bio je, po Goldsteinu, u tomu što je kraj povijesti vidio u stvaranju nacionalne države. “Bio je fasciniran državom na način kako je komunistička ideologija interpretirala povijest – kao pravilnu izmjenu takozvanih društveno-ekonomskih formacija, po obrascu da nakon feudalizma, dolazi kapitalizam, pa socijalizam i na kraju komunističko društvo. Kad je stvorena hrvatska država, Tuđman je mislio da je time dosegnut konačni cilj. Nije shvatio da je mnogo važnije zapitati se i na pravi način odgovoriti na pitanje – kakvu državu stvaramo”.
Međutim, tvrdi Goldstein, “nije ga očito bilo briga da li će ta država biti pravedna, socijalna, da li će težiti blagostanju i sigurnosti svih svojih građana. Umjesto toga sam je Tuđman u dobroj mjeri pridonio tome da se razviju korupcija, klijentelizam i sve bolesti koje se i danas manifestiraju”.
Goldstein objašnjava kako je Tuđman u svom porivu da u novostvorenu državu integrira sve ideološke i političke struje hrvatske povijesti stavio u Ustav i ZAVNOH, ali je isto tako izjavio da “NDH nije bila puka ‘kvislinška’ tvorba i ‘fašistički zločin'”, već i izraz težnji hrvatskoga naroda za samostalnom državom. “Prihvatio bih tu tezu da je Tuđman dodao ono što je ne samo politički korektno nego i povijesno točno: činjenica jest da je u travnju 1941. većina Hrvata podržala stvaranje NDH jer im je bilo dosta centralizma i unitarizma, a i mislili su da će tako izbjeći i rat koji je već plamtio Europom”.
Ljudi se ohladili i distancirali od režima
No kad su, tvrdi Goldstein, ustaše potpisali Rimske ugovore, kad je došlo do prvih nestašica i kad su stigle vijesti o deportacijama i zločinima, ljudi su se počeli hladiti, distancirati od režima, a počeli su i uzimati puške u ruke. Do kapitulacije Italije 1943. očito je većina Hrvata optirala za partizane. Dakle, trebalo je na kraju te izjave, nakon onoga “za samostalnom državom” dodati otprilike – “ali je većina Hrvata ubrzo shvatila da ta država ne zastupa i ne realizira hrvatske interese”.
Goldstein objašnjava kako se Tuđman, shvativši opasnosti koje su proizašle iz dvosmislenosti spomenute izjave o NDH, kasnije znao ograđivati od bilo kakve veze s nacizmom i ustaštvom, ali se nijednom nije javno ogradio od širokih nastojanja da se identitet aktualne hrvatske države dizajnira upravo u duhu te izjave. “Zapravo je, od prilike do prilike, varirao značenje te svoje prvotne izjave i ono što je njome htio poručiti, ostavljajući javnost u nedoumici je li, po njemu, NDH doista ili samo navodno bila ‘kvislinška tvorba’ i ‘fašistički zločin’. Za domaću je upotrebu znao upotrebljavati sintagmu ‘navodno fašistička NDH'”.
Tuđman je, podsjeća Goldstein, iznio i ideju o pomirenju ili o “svehrvatskoj pomirbi”, čija je konačna realizacija trebala označiti i ulazak u idealno, beskonfliktno stanje, dakle, “kraj povijesti”. “Dakle, pomirenje ustaša i partizana i njihovih potomaka trebala je biti okosnica u hrvatskom suočavanju s prošlošću. Tome je trebala poslužiti i izgradnja svehrvatske grobnice u Jasenovcu za koju je Tuđman otvoreno govorio da ju želi napraviti po modelu monumentalnog memorijala Valle de los Caídos generalisimusa Francisca Franca u Španjolskoj”, ističe Goldstein, te napominje: “Kad je, međutim, vidio koliko je golem otpor gradnji na mjestu ustaškog logora, došao je na ideju da uz pomoć svog propagandnog aparata proširi tezu o postojanju poslijeratnog Jasenovca u kojem su tobože komunisti ubijali”.
S lažnim svjedocima pokrenuta mračna akcija
Tada je uz pomoć lažnih svjedoka, tvrdi Goldstein, pokrenuta mračna propagandna akcija u pokušaju da se dokažu poslijeratne komunističke masovne likvidacije. “Tako je, između ostalih, izvjesni Dragan Ercegović koji je 1946. s drugim zatočenicima iz sisačke kaznionice došao u Jasenovac raščišćavati ostatke logora, u Vjesniku 1995. spominjao kanale u kojima su bile stotine ‘svježe mrtvih osoba, nama je izgledalo da su tu ubijeni prije mjesec dana’. Bili su ‘u raznim odorama i civilnim i vojnim’. Zatočenici su ih morali zatrpavati u nekakve ‘kosine’. Međutim nitko te ‘kanale’ ni ‘kosine’ nije ni prije ni poslije vidio, pa je ta apsurdna i šuplja priča, baš kao i druge slične, pala u zaborav”, navodi.
Tuđman je po Goldsteinu u mnogim stvarima bio kontradiktoran, pa i po pitanju Bleiburga. “Poslije rata objašnjavao je da se takve stvari događaju nakon svakog rata i revolucije te da Tito za to nije znao niti je mogao poticati ili utjecati na ono što se tamo događalo. Zbog toga niti jednom nije bio na Bleiburgu, a 1990. čak je predbacio Draženu Budiši što je otišao tamo”. Goldstein kaže da je Tuđman fascinaciju povijesnim revizionizmom iskazao i 1995. u knjizi Usudbene povjesnice.
“Spomenuo je dvadesetak najpoznatijih revizionista na svijetu koji ‘ustaju protiv mitskih prikazbi Holokausta’, da su ‘prvi koji su se usudili suprotstaviti raširenim ‘sagama’ i ‘legendama’ ili ‘mitskim obmanama’ o šest milijuna umorenih Židova, uključujući i prijevaru s dnevnikom Ane Frank“, da su oni u “neravnopravnom položaju” u odnosu na historiografski mainstream, “jer nemaju niotkuda potpore, a protiv sebe imaju moćan svjetski židovski lobi”.
U knjizi i o mitologizaciji kardinala Stepinca
Jedan dio Goldsteinove knjige bavi se mitologizacijom nadbiskupa Stepinca. Kaže da je ona započela knjigom franjevca Alekse Benigara, “Alojzije Stepinac hrvatski kardinal” objavljenom 1974. u Rimu te se ona u Jugoslaviju unosila ilegalno. “Međutim, to nije bila biografija, već zapravo hagiografija i na temelju nje stvarao se narativ o Stepincu. Pri tomu valja imati na umu da Benigar nije dugo imao doticaja s Hrvatskom, 25 godina proveo je u misiji u Kini, a veći dio života u rimskom Međunarodnom zavodu Svetog Antuna u Rimu”.
U toj njegovoj knjizi, napominje Goldstein, puno je pogrešnih podataka, ali i skandaloznih ocjena o NDH. “Među ostalim, tvrdio je da je državna uprava u NDH učinila mnogo dobra jer se usmjerila na unutarnje uređenje države u duhu Načela ustaškog pokreta, koja nisu u sebi sadržavala ništa, što bi se protivilo vjerskoj i ćudorednoj nauci”.
Često se javnosti čuje, upozorava Goldstein, da je u svibnju 1943. Stepinac uzeo u zaštitu i spasio židovske starce od deportacije u kojoj je u ustaško-nacističkoj suradnji oko 1500 zagrebačkih Židova završilo u Auschwitzu. “No, Stepinac je spasio samo jedan od šest židovskih staračkih domova u Zagrebu, štićenici ostalih su deportirani. Deportirani su i rabin Miroslav Šalom Freiberger i predsjednik Židovske općine Hugo Kon. Tek u studenome 1943. štićenici tog posljednjeg staračkog doma u Kustošiji prebačeni su na crkveno imanje u Brezovicu”, napominje Goldstein te dodaje: “Mnogi ističu da se Stepinac zauzimao za neke ljude i pokušavao ih spasiti. Neke je zaista spasio, a neke nije uspio. Ustaše su neke ljude, kad su čuli da se Stepinac za njih zauzima, odmah i likvidirali. Ubijali su ih jer su se bojali da će, ako ih puste, pričati o tomu što su doživjeli”.
Revizionisti prešućuju ono što Stepincu ide na teret
Goldstein piše da revizionisti u tipičnoj revizionističkoj maniri, zaobilaze i prešućuju sve ono što ide Stepincu na teret. “Primjerice, Stepinac je osobno naredio da se u Katoličkom listu, glasilu zagrebačke nadbiskupije, objavi Pavelićeva Izvanredna zakonska odredba i zapovijed od 26. lipnja 1941. kojom su ozakonjena masovna hapšenja i deportacije Židova u logore uz napomenu da ‘svećenstvo treba proglasiti odredbu s propovijedaonice prvi dan, kad se narod u punom broju sakupi u crkvi'”.
“Dvadeset dana kasnije kad je vidio da je time neizravno pomogao da se Židovi deportiraju, Stepinac piše Paveliću: ‘Čujem s više strana da se tu i tamo nečovječno i okrutno postupa s nearijevcima prigodom deportiranja u sabirne logore, a i u samim tim logorima; što više, da od takva postupka nijesu izuzeta ni djeca, ni starci, ni bolesnici’, pa traži da se sve to izvodi na nekakav ‘human’ način. Revizionisti preskaču ovu epizodu kao da se nije dogodila”, ističe Goldstein.
Pa navodi sljedeći primjer: “U Katoličkom listu u travnju 1945., dakle praktički na kraju rata, slavi se četvrta obljetnica osnivanja NDH s velikom Pavelićevom slikom na naslovnici. Koji dan kasnije u poslanici Stepinac i drugi hrvatski biskupi tvrde da je osnutkom NDH ‘prostrujao u Hrvatskoj novi duh sveobćega narodnog preporoda’, da je ‘komunizam najveći neprijatelj Crkve’ te stoga da ‘hrvatski narod treba sačuvati svoju državu, koja je najbolji jamac njegove slobode’. Govore i o groznim komunističkim zločinima, a ustaške ne spominju”.
Prikazuju ga kao velikog borca protiv ustaštva
Današnji revizionisti, kaže, Stepinca prikazuju kao velikog borca protiv ustaštva. “Pitam se na temelju kojih činjenica? On je naprosto bio preblizu ustaške mašinerije zločina da bi bio čist. Nije ga se smjelo suditi, ali je njegova moralna odgovornost golema”. No, o toj odgovornosti, upozorava, oni koji ga slave ne žele ni čuti. Taj nedostatak volje za takvu diskusiju je nešto što i danas opterećuje Hrvatsku, jer nam se lažni prikaz Stepinca nam nameće kao ideal.
“Po čemu Stepinac može biti uzor”, pita Goldstein. “Kad bih bio u prilici sugerirao bih današnjoj crkvenoj hijerarhiji da bi ideal trebali biti kardinali Franjo Kuharić i Franjo Šeper te velikan i ključna osoba ne samo istarske crkvene povijesti, svećenik, pisac filozofskih i povijesnih djela Božo Milanović. Svi su se oni dobro nosili s izazovima vremena i puno su bolje vodili Crkvu u teškim vremenima od Stepinca”.
Tako Goldstein podsjeća da je kardinal Kuharić u devedesetima otvoreno kritizirao politiku Franje Tuđmana prema BiH te je 1995. poslao biskupima važnu poruku. “Nije glavna težina u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivicu u vlastitoj zajednici? Kako okajati krivnju, kako zadobiti oprost Božji i ljudski, mir savjesti i pomirenja među ljudima i narodima. Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?”
U Katoličkoj crkvi u vrijeme NDH – ustaša
Goldstein objašnjava kako su u Katoličkoj crkvi u vrijeme NDH djelovali i takvi svećenici kao širokobriješki franjevac Radoslav Glavaš. “Bio je načitana i obrazovana osoba, intelektualac, ali i ustaša. U raznim je prilikama širio mržnju prema Srbima te je postavljen za pročelnika Odjela za bogoštovlje u Ministarstvu bogoštovlja i nastave, čime je postao formalno drugi/treći čovjek u ministarstvu. Bio je blizak Paveliću i Mili Budaku“.
Po uspostavi NDH, podsjeća Goldstein, mnogi su Srbi pokušavali prijeći na katoličanstvo kako bi se spasili od otpuštanja s posla, deportacije u logore ili u Srbiju. “No, Glavaš je autor ili jedan od autora okružnice od 14. srpnja 1941. kojima Ministarstvo biskupskim ordinarijatima javlja da se ‘pravoslavnima ne će ni u kojem slučaju dopustiti da prelaze u grkokatoličku crkvu’. Također se napominje da je i intencija Vlade NDH da se u ‘katoličku crkvu ne primaju pravoslavni popovi, učitelji, zatim uopće inteligencija i napokon bogati sloj trgovaca, obrtnika i seljaka … da se ne bi izvrgavala neugodnostima vjera i ugled katolicizma'”.
Glavaš potpisuje naputak od 10. rujna o tome tko od pravoslavaca koji su prešli na katoličanstvo ima pravo na “izuzeće od otpuštanja i iseljenja”. Goldstein potom citira Glavaša: “Utvrđuje se da ‘prielaz na katolicizam ne jamči nikome da ne može biti izuzet od otpuštanja’ i objašnjava kako se to odnosi na one ‘koji nijesu pokazali razumievanja za novonastale prilike u državi’. Po svemu sudeći, Glavaš je, kao prilježan birokrat, sugerirao da se uzme u obzir i ‘okružnica od 30. srpnja kojom se od pravoslavaca traži da od kotarskih i općinskih poglavarstava dobiju potvrdu o osobnoj čestitosti’ koju ‘poglavarstva izdaju u dogovoru s ustaškim logorima i taborima’. Te se potvrde nisu izdavale na području velikih župa Gora i Krbava i Psat (sa sjedištem u Petrinji odnosno Bihaću)
gdje su veliki župani u sporazumu s ustaškim logornicima i tabornicima mogli postupati ‘prema mjesnim prilikama’. Dakle, na tom području na granici Hrvatske i Bosne središnje ustaške
vlasti već od lipnja 1941., baš kao što kaže okružnica Ravnateljstva za ponovu od 30. srpnja 1941. da se mora uklanjati ‘srpski kordon’, srpsko pitanje rješavati ne samo prekrštavanjem i iseljavanjem, već i ubojstvima”.
Glavaš je odrađivao svoj dio posla u čišćenju
U tom pogledu, tvrdi Goldstein, “Glavaš je odrađivao svoj dio posla – dakle, sudjelovao je u realizaciji ustaškog plana da se etnički očisti prostor koji povezuje Zagreb s Likom i Dalmatinskom
zagorom”. Zbog toga Goldstein svrstava Glavaša među zločince za pisaćim stolom, ali o svemu što mu se s pravom stavlja na teret revizionisti i neoustaše ne žele ni čuti. “Što se njih tiče Glavaš je bio ‘suptilna intelektualna duša'”.
Političar, svećenik i publicist Kerubin Šegvić bio je kreator, po Goldsteinovoj ocjeni, priglupe gotske teorije o podrijetlu Hrvata. “Ta je smiješna teorija trebala potvrditi ustašku ideologiju da su Hrvati različiti od Srba i ona se agresivno koristila u propagandne svrhe i poticala na zločin. Osim toga Šegvić je postao blizak Paveliću, susreće se s Mussolinijem, useljava se u židovski stan. O njegovom moralno-nemoralnom liku i djelu govori i činjenica da je mrzio Stjepana Radića – za njega je on bio ‘ništica od svakog prezrena’, ‘kukavica’… Samo četiri dana prije atentata na Radića Šegvić je javno tvrdio da ‘kad bi nekome doista uspjelo odstraniti iz javnog života Radića – vođu zavedenih, zaslijepljenih i pijanih, učinio bi najveće djelo što ga pamti hrvatska povijest’. To je de facto poticanje na zločin, što se smatra kaznenim djelom”.
Šegvić nakon rata osuđen na smrt kao i Glavaš
Kao Glavaš, tako je i Šegvić nakon rata osuđen na smrt. Na pitanje jesu li Glavaš i Šegvić trebali biti pogubljeni, Goldstein je odgovorio jednom pričom iz Francuske. Vrlo talentirani pisac Robert Brasillach bio je glavni urednik jednog antisemitskog glasila pa je 1944. uhvaćen i osuđen na smrt kao zločinac za pisaćim stolom. Tada je književnik i kasniji dobitnik Nobelove nagrade Albert Camus odveo delegaciju pisaca kod Charlesa de Gaullea, koji je tada bio prvi čovjek Francuske. Zamolili su de Gaullea da Brasillachu poštedi život, navodeći njegov iznimno veliki opus i cijeli niz argumenata u njegovu korist. De Gaulle je to energično odbio te im je odgovorio: “Kakav opus takva kazna”. Takvi zločinci za pisaćim stolom praktički su izravno odgovorni za mnoge smrti, ali revizionisti to ne žele vidjeti kao temu, zaključuje Goldstein.
Kako bi što vjerodostojnije opovrgao tvrdnje revizionista u knjizi, Goldstein spominje cijeli niz primjera koji dokazuju da su se služili lažima i krivim podacima. “U raskrinkavanju se mora ići od laži do laži i to u knjizi na više mjesta radim. Tako, primjerice, spominjem podizanje spomenika na Babljoj Gori kod Vukmanića 2006. pitomcima Domobranske dočasničke škole i građanima Karlovca koji su navodno ubijeni 1945. godine. Po otkrivanju spomenika javio se Dragan Truhli, koji je 1945. pohađao tu školu te ispričao da su njih oko 300 pitomaca te škole 5. svibnja 1945. vlakom prebacili u Zagreb i smjestili u neki prostor na Josipovcu, na sjeveru grada. “Trebali smo ići na Bleiburg”, opisao je, “ali su nas u kaosu povlačenja očito zaboravili. Tako su nas pronašli partizani, pa je dio pitomaca otišao u Jugoslavensku armiju, a dio su pustili kući”.
U mjestu Vratišinec u Međimuruju, također uz pomoć lokalnog župnika, 2006. podignut je spomenik desetorici žrtava komunističkog terora. “Međutim, dvojica od te desetorice uopće nisu ni postojala, a ostali su strijeljani zato što su denuncirali svoje susjede čiji su sinovi ili braća otišli u partizane na Kalnik. Oni su odvedeni u logore i na kopanje rovova i mnogi se nisu vratili. Dakle, ti strijeljani u svibnju 1945. nisu bili nevine žrtve, a da paradoks bude veći na spomeniku je hrvatski grb, umjesto da bude mađarski, budući da su služili mađarskim okupatorima”.
Osvrnuo se i na sisačkog biskupa Vladu Košića
Goldstein se osvrnuo i na nedavno misno slavlje i komemoraciju u Zrinu koje je predvodio apostolski nuncij u Hrvatskoj Giorgio Lingua zajedno s sisačkim biskupom Vladom Košićem. “Žao mi je što se na priču kako su u Zrinu pobijeni nedužni civili navukao i papski nuncij. Zrinske ustaše bile na posebno zlu glasu zbog svoje okrutnosti i zločina prema Srbima na Baniji, Bosanskoj Krajini, Potkozarju i Pounju. Zapalili su i opljačkali na desetine sela te pobili na stotine nevinih civila. Partizani su nekoliko puta pokušali osvojiti Zrin, a u zadnjoj bitci ubili su oko 80 ustaša”.
Nakon toga su, kaže Goldstein, “partizani učinili stvari koje im ne idu u čast. “Protjerali su nakon 1945. ljude s njihovih ognjišta, oduzeli im imovinu i zabranili povratak u Zrin s obrazloženjem da bi ostanak hrvatskih civila u okruženju srpskih sela mogao biti riskantan i da bi se time samo generirala daljnja mržnja. Ne mogu se braniti svi postupci partizana, ali njihov napad na Zrin bio je posve opravdan. Eto, kako izgleda neprilična revizija prošlosti kad se stvari ne sagledavaju u cjelini i u kontekstu”.
Spominje Marušićevu knjigu Komunističke hijene
Goldstein spominje i knjigu Komunističke hijene u kojoj je autor Ante Marušić, koji je bio i član znamenite komisije Vice Vukojevića koja je trebala pobrojati ratne i poratne žrtve, ubrojio među žrtve komunista i radnicu koja je stradala u savezničkom bombardiranju Zadra. Također i dječake koji su poginuli dok su nastojali demontirati bombu pronađenu u palom savezničkom avionu, pa čak i dječaka kojeg je ubio grom. U Duvanjskom žrtvoslovu u komentarima je naznačeno da su neke od tih “žrtava” umrle prirodnom smrću mnogo godina nakon rata, za druge pak nema dokaza u matičnim knjigama, a ima i duplikata, dok je jedna 29-godišnja žena umrla “od velikog straha od partizana”.
Tijekom intervjua stigla je vijest da je u Beogradu održan skup nekoliko organizacija za očuvanje sjećanja na žrtve u Jasenovcu na kojem se ponovo ponavljalo o 700.000 ubijenih Srba, Židova i Roma u logoru Jasenovac. Na pitanje kako je moguće da se u Srbiji nakon svega što je utvrđeno, još uvijek barata takvom brojkom, Goldstein je odgovorio: “Brojka od 700.000 jasenovačkih žrtava ostala je, usprkos jasnim dokazima da se radi o višestrukom pretjerivanju, jedan od toposa u srpskom nacionalističkom narativu. Osjetio sam taj bijes na vlastitoj koži – naime, moja knjiga Jasenovac doživjela je i srpsko izdanje, ali tamošnji nacionalisti nisu mogli podnijeti činjenicu da donosim snažne dokaze da se broj žrtava tog logora kreće između 80.000 i 100.000. Očito zbog tih brojki protiv mene i direktora Muzeja žrtava genocida Dejana Ristića koji govori gotovo isto što i ja neki su ‘intelektualci’ potpisivali peticiju”.
Zbog toga ne čudi da je srpsko Ministarstvo kulture odbilo otkupiti knjigu Jasenovac za knjižnice. Goldstein ističe kako je strategija tih krugova već desetljećima ista. “Da se galamom o zločinima drugih, potisne priča o vlastitim zločinima. Nepogrešivo se može izvesti zaključak – lakoća izricanja optužbi na račun drugih obrnuto je proporcionalna spremnosti na suočavanje s vlastitim zabludama, zločinima i fašizmima. I to stalno govorim, i u Beogradu, ali i u Zagrebu”, zaključuje Ivo Goldstein.
