Gradonačelnikov sjaj i opća bijeda

U nedjelju, 22. studenoga, održana je premijera filma Kumek Darija Juričana. Ovaj dugo iščekivani film nedavnog predsjedničkog kandidata o gradonačelniku grada Zagreba Milanu Bandiću rađen je četiri godine, a premijera je organizirana na gradonačelnikov rođendan.

Dok u Gazdi upoznajemo Juričanovu majku, u Kumeku susrećemo njegovu kćer Tonku koja se, kaže, rodila otprilike kada je započeo raditi film. Osobnim momentom redatelj istražuje način na koji spoznaje o laži i korupciji utječu na njega i njemu bliske, kao i na sve Zagrepčane koji trpe od osjećaja nepravde i frustracije. Ja sam hodajuća enciklopedija smeća", napominje Juričan u filmu, a svoju nervozu širim u koncentričnim krugovima".

Redatelj je u Kumeku mjestimično koristio istu glazbu kao u filmu Gazda, što je davalo do znanja da se radi o nastavku, a time i povezanosti tih dvaju priča. Iako je jedan poduzetnik, a drugi političar, temeljna se stvar ne mijenja - obojica su umreženi ljudi koji koriste novac građana za svoju osobnu dobit.

Kako bismo saznali nešto više o filmu, razgovarali smo s njegovim redateljem, a na upit je li ga rad na filmu o Bandiću više uzrujao od rada na filmu o Ivici Todoriću, Juričan odgovara:

Definitivno. Stvar je u medijskoj reprezentativnosti. Todorić je u posljednjim godinama imao možda jedan intervju godišnje. Mogli smo pratiti rad njegove kompanije i akvizicije koje su se pojavljivale, ali to je bilo relativno škrto. Čak su imali strategiju da ne promoviraju nove dućane zadnjih godina. Nisu se mogle pratiti njegove šarene laži, dok je Milan Bandić u trenutku kada je postao faktor na nacionalnoj razini u koaliciji s HDZ-om imao preko deset žetončića u Saboru i nisi mogao živjeti od njega. Ja sam čitao sve njegove intervjue još od 1998. i vidio sam da svaki dan promovira neku laž ili obmanu."

Film prikazuje Trg bana Jelačića iz ptičje perspektive, a Juričanov nas glas uvodi u problematiku. Saznajemo niz činjenica o Bandiću. Na primjer, da raspolaže s gradskim proračunom od 15 milijardi kuna te da više desetaka tisuća ljudi koji rade za grad Zagreb ovisi o njemu jer direktno odlučuje o zapošljavanju. Što ta moć donosi predstavljeno je nizom primjera. Recimo, primjerom vjerojatne Bandićeve ucjene Sportskog saveza, kojem je oduzeo 100 milijuna kuna nakon što su izabrali svog predstavnika. Naknadno, kada se Sportski savez predomislio i postavio Bandićevog čovjeka Zdenka Antunovića, iznos mu je vraćen.

Kumek svakako ima biografski moment jer Bandića predstavlja od početka njegove karijere. Tako saznajemo da je u osamdesetim godinama počeo sastavljajući izvješća o neprijateljskoj djelatnosti među radnicima u tvornicama Pešćenice te da je tamo i u susjednoj općini Trnje upoznao ljude koje će kao gradonačelnik zaposliti oko sebe. Spomenuti su, recimo, Slobodan Ljubičić Kikaš koji je skupa s Bandićem optuženik u aferi Agram (https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/slobodan-ljubicic-kikas-trajno-nesposoban-kao-svjedok-20200928), Davor Jelavić koji je s još petero Bandićevih suradnika optužen u nizu afera poput Bundekfesta, Čistoće i Krašograda i Mirko Herak koji je dugo godina nadzirao rad Holdinga  bez primjedbi. Bandić je, dakle, rano u karijeri upoznao svoje kasnije suučesnike.

Film na kvalitetan način kombinira ozbiljno i komično. Budući da je Bandić tri puta odbio intervju, redatelj odlučuje održati audiciju za glumce koji bi ga glumili, a gledatelji su suočeni s komičnim isječcima s nje. Mnogi kandidati su se prijavili za ulogu jer cijene gradonačelnika i vide sebe u njemu, a njihovi argumenti o Bandiću kao kvalitetnoj osobi ostavljaju tragikomični dojam u kontekstu niza podataka o njegovoj vrlo vjerojatnoj korupciji. Učestali argument im je da Bandić pomaže socijalnim slučajevima, a na upit o tome Juričan odgovara:

Spomenuo bih naselje Sopnice-Jelkovec koje je zapravo geto. Naselje je potpuno nepromišljeno napravljeno. Meni je fascinantno da je u istočnom dijelu naselja bila planirana tržnica, a sada su taj prostor prenamijenili u crkvu."

Bandićev populizam koji usmjerava prema ranjivim skupinama film prokazuje prikazom silnog luksuza koji posjeduje. Recimo, posjeduje namještaj koji je toliko skup da se ne može nabaviti u Hrvatskoj jer u njoj ne postoji tako elitno tržište, a iako u svojoj kolekciji posjeduje samo za njega ručno krojena talijanska odijela, na suđenja dolazi u jeftinim konfekcijskim. Kada Bandić 2014. godine biva uhapšen zbog sumnje za zlouporabu položaja, u pretresu stanova mu je nađena gotovina u iznosu od 278 000 kuna i 2 certifikata od dijamanata koji nisu pronađeni.

Film nas podsjeća da je Bandić na početku gradonačelničke karijere pijan izazvao sudar, fizički napao policajca i branio se da nije pio nego koristio osvježivač za usta na bazi alkohola, a 2005. bio je ponovno izabran za gradonačelnika. Podsjeća nas i da je Holding 2007. posudio 300 milijuna eura, a da ni kuna glavnice nije vraćena. Na upit o tome, Dario Juričan objašnjava:

To su posudili, a nisu vratili još ni lipe. Netko će to morat platiti, a taj dug nikako da se pribroji. Holding je stalno u plusu, a čovječe u kakvom plusu? Duguju 300 milijuna eura, a nisu glavnicu platili. To je strašno, a pravimo se da toga nema."

Kumek nabraja i objašnjava nebrojeno puno afera i sumnjivih radnji gradonačelnika. Sve te priče su dio kolektivne svijesti građana grada Zagreba, ali sastavljeni kolaž naličja Milana Bandića vrlo jasno ukazuje na neprijatelja građana. Recimo, svi građani znaju da postoje sumnjive okolnosti oko nekoliko požara na Jankomiru, ali nas film podsjeća da su se požari dogodili pod nadzorom tvrtke C.I.O.S. grupe Petra Pripuza koji je povezan s Bandićem. Kako Pripuz ne bi odgovarao, nakon požara 2014. godine Institut Andrija Štampar javlja da nema štetnih plinova karakterističnih za požar, a ravnatelj instituta je Zvonimir Šostar, Bandićev prijatelj kojem se sudi za namještanje poslova i mito u aferi Suhi led. Uzrok požara 2014. godine, podsjeća nas film, ostao je nepoznat, kao i prve 4 minute i 23 sekundi s nadzornih kamera.

Takvi su slučajevi pojedinačno frustrirali građane Zagreba kada bi se dogodili, ali film ih objedinjuje i pola godine prije novih izbora stavlja u prvi plan kako ne bi došlo do ponovnog zanemarivanja učestalih pokazatelja nepravde. Kumek također ukazuje na spektakl kojeg ljudi poput Bandića često koriste kako bi sakrili svoje iskrene namjere. Recimo, organiziraju Advent ili pod svoje krilo uzmimaju najbolje sportašice poput Ivane Brkljačić i Sandre Perković jer znaju da ih ljudi vole, a iza toga kriju pogodovanje interesnim skupinama i osiromašivanje građana.

Međutim, Juričan prepoznaje narav filma kao umjetničke forme koja također može ponuditi spektakl, a stvarajući ga postaje gotovo ravnopravan suparnik Milanu Bandiću. Redatelj uključivanjem glumaca koji glume gradonačelnika izmiče filmu žanrovsko obilježje, koje, iako je dominantno dokumentarističko, dobiva i svoju igranu dimenziju, a stvaranjem niza komičnih efekata odmiče ga od uobičajene težnje dokumenataraca da što uvjerljivije preslikaju stvarnost. Kumek, osim što je izvanredan činjenični prikaz zagrebačke politike, istovremeno je i neočekivani kroše u populističkom ringu s Milanom Bandićem.

Film je popraćen i knjigom istog naziva Saše Paparelle i Hrvoja Appelta, koji su uostalom scenaristi filma. Knjiga obiluje podacima koji nisu stali u film i iznimno je vrijedno štivo, a zbog svoje veličine od preko 350 stranica dobila je nadimak Biblija o Milanu Bandiću". Simultana komičnost i činjeničnost ovog filma svakako ima potencijala utjecati na predstojeće izbore za gradonačelnika, a knjiga će poslužiti svima onima koje dodatno zanima Bandić i njegovi pajdaši".

h-alter