Pravi razlog živosti na lijevom i liberalnom krilu političke scene jest u propadanju Socijaldemokratske partije unatrag dvije godine, to jest u činjenici da se biračko tijelo te stranke otprilike prepolovilo i da petnaestak postotaka glasača koji su bili SDP-ovi sad traže novu opciju
Na lijevoj, ili lijevo-liberalnoj, ili lijevocentrističkoj strani hrvatskog političkog spektra posljednjih tjedana i dana traju intenzivna gibanja i prestrojavanja čija suštinska pretenzija nije širenje područja utjecaja lijeve političke misli i osvajanje novih birača, premda će svi akteri te scene javno govoriti da je upravo tako. Pravi smisao rečene živosti sastoji se u pokušajima političkog preživljavanja ili, pak, kakvog-takvog afirmiranja na prostoru koji je sve uži, odnosno sve nezanimljiviji hrvatskim biračima, s obzirom na višegodišnju nesposobnost ljevice i liberalnog centra da artikuliraju novu i autentičnu političku paradigmu, da se svježim, konkretnim i ideološki profiliranim idejama suprotstave HDZ-ovom modelu vladanja Hrvatskom. Pravi razlog živosti jest u propadanju Socijaldemokratske partije unatrag dvije godine, to jest u činjenici da se biračko tijelo te stranke otprilike prepolovilo i da petnaestak postotaka glasača, koji su bili SDP-ovi, sad traže novu opciju: pritom stranke kojima ćemo se baviti u ovom članku, a nismo obuhvatili baš sve postojeće inicijative i pojedince, ne mogu računati na svih petnaestak postotaka, jer će se dio tih glasača nesumnjivo prikloniti Živom zidu. Povod svemu su, naravno, izbori za Europski parlament krajem svibnja ove godine.
I dalje traje SDP-ova agonija u kojoj i vrlo koncentriranom promatraču postaje teško pratiti tko je na čijoj strani i tko se za što zalaže, ali nije teško proniknuti u motive uključenih u unutrašnje konfrontacije i razilaženja: radi se, ponajprije, o bici za sadašnje i buduće pozicije. Davor Bernardić uspio se othrvati pokušajima rušenja i pritiscima da podnese ostavku, ali taj njegov uspjeh drugo je ime za SDP-ovo putovanje prema nerelevantnosti. Predsjednik SDP-a, po svemu sudeći, osigurao je sebi kakav-takav mir barem do europskih izbora, a ako SDP na tim izborima osvoji manje od tri mandata, opet će oživjeti udari na njega, no ne bi bilo nikakvo iznenađenje da Bernardić preživi i te napade, pa da svojom neuvjerljivošću i izgubljenošću sasvim devastira socijaldemokrate. Tome je tako jer pobunjenici i nezadovoljnici još uvijek nisu ni pokušali formulirati kritiku koja bi sezala imalo dublje od rezultata u anketama, niti su iznjedrili osobu koja bi djelovala kao logična alternativa Bernardiću.
Ako ništa drugo, a nije baš da nema ničeg drugog, predsjednica GLAS-a Anka Mrak Taritaš pokazuje sposobnost okupljanja relativno srodnih političkih grupacija na poširokoj političkoj platformi – od GLAS-a, preko Mrsićevih Demokrata, do Laburista. Matematičko zbrajanje trenutnih rejtinga stranaka što čine Amsterdamsku koaliciju dovelo bi do desetak posto, pri čemu četiri petine otpadaju na IDS, GLAS, HSS i HSU, ali smisao koalicija, između ostalog, jest i u pokušaju proizvodnje sinergijskog efekta, što u ovom slučaju ne treba isključiti, jer Amsterdamska koalicija trenutno je najaktivnija i najkonstruktivnija grupacija lijevo od centra. Zasad se limitima čine neinventivnost i nedoraslost Anke Mrak Taritaš kad je riječ o temama visoke političke razine te neprofiliranost u sferi ekonomskih stavova. Jedan mandat u Europskom parlamentu bio bi im uspjeh, dva bi bila čudo.
Stranka Ivana Vrdoljaka, koja je članica vladajuće koalicije predvođene HDZ-om, izići će samostalno na europarlamentarne izbore, ali listu neće nositi Vrdoljak, što bi u slučaju tako male partije bilo najnormalnije, nego Matija Posavec, međimurski župan, koji je pomalo distanciran od stranačkog vodstva. HNS se, zapravo, još uvijek nije oporavio od šoka izazvanog ulaskom u savez s HDZ-om i spašavanjem Plenkovićeve vlade, premda se trude u javnosti ostaviti dojam svog golemog utjecaja i svoje važnosti u pogledu obrazovne reforme, odnosno u pogledu generalnog odmicanja HDZ-a od ljutog konzervativizma i radikalnog nacionalizma. Nije, međutim, izgledno da će javnost i na europskim i na bilo kojim drugim izborima prepoznati to postignuće u konkurenciji s izdajom koju je HNS priuštio svojim biračima.
Radimir Čačić, varaždinski župan, i dalje je jedan od suvislijih hrvatskih političara, što više govori o ovdašnjoj politici nego o Čačiću, ali jedan prepoznatljiv čovjek nije dovoljan da bi stranka mogla živjeti i razvijati se. Reformisti mogu preživjeti jedino na krilima Čačićevih rezultata na položaju župana i na širenju mreže utjecaja s te pozicije, ali samostalno teško mogu zadržati kakvu-takvu relevantnosti, odnosno osigurati prisutnost u nacionalnoj politici. Kome bi se Čačić mogao prikloniti, nakon što se nedavno povukao iz labavog savezništva s Bandićevom Strankom rada i solidarnosti? S Amsterdamskom koalicijom i HNS-om ne može i neće, kao ni s partijama socijalističke provenijencije, pa mu dugoročno ostaju SDP i Dalija Orešković. Ili odumiranje.
Malo tko je tako furiozno uletio u hrvatski politički život kao Dalija Orešković: Stipe Mesić izjavio je da je zvijezda rođena. Dosta mudro u medijima je pripremala svoje političko aktiviranje, mjesecima se pisalo hoće li ili neće, s kim će i kako će, a kad su se nagađanja i nagovještaji konačno obistinili, ispalo je da gospođa Orešković ipak ne unosi naročitu dodanu vrijednost u domaću politiku, ako se izuzme borbeni i nepotkupljivi opozicijski gard te jasno artikuliranje i argumentiranje svog suprotstavljanja hrvatskoj političkoj praksi i običajima. No problemi nastaju kad treba biti kreativan, kad treba progovoriti jezikom drukčijim od onog na koji smo navikli i oguglali, kad treba otići dalje od zdravorazumskog i više ili manje efektnog pobijanja vladajućih obmana i svakovrsnih promašaja: manjka joj, ukratko, jasne ideje o tome kako učiniti ugodnijim, ispunjenijim i slobodnijim život što većeg broja hrvatskih građana. Osim toga, Daliji Orešković sve ozbiljniju političku štetu počinje nanositi primitivna pokroviteljska poza njezinog svekra Slavena Letice, koji se u medijima i na društvenim mrežama ponaša kao da je ona nešto između njegovog projekta i njegovog vlasništva. Ako ne shvaća na kojim joj sve razinama šteti Letica, onda Daliji Orešković možda i nije bila pametna odluka o ulasku u politiku.
Ovu političku inicijativu ili platformu teško je ozbiljnije ocjenjivati, s obzirom na to da je izišla u javnost tek prije nekoliko dana: može je se ocjenjivati isključivo po osnivačkim proklamacijama i ličnostima koje okuplja, a u oba ta elementa Možemo! izgleda obećavajuće. No već sad mogu se nazrijeti i ograničenja, a prvo među ograničenjima jest to da će Možemo! birače teško pronalaziti izvan Zagreba, unatoč ambiciji da okupi sve ‘krajnje lijevo, zeleno i socijaldemokratsko’ iz cijele Hrvatske, i unatoč tome što su već sad uključeni dokazani građanski aktivisti iz Dubrovnika, Pule, Rijeke, Karlovca… Glavni stup ovog projekta ipak je Zagreb je naš, koji se može pohvaliti dobrim političkim radom u glavnom gradu, ali trebat će uložiti dosta truda se Možemo! liši glasa zagrebačke aktivističke priče fokusirane na komunalne probleme.
Stranke iz ove grupe – Nova ljevica, Socijalistička radnička partija, ORaH i Radnička fronta, pri čemu je Radnička fronta otpočetka donekle rezervirana prema ostalima – nikako ne uspijevaju pustiti iole snažnije korijenje među biračima, pa čak ni izboriti ozbiljniju medijsku vidljivost, čemu ne odmaže ni generalna nenaklonjenost medijskog mejnstrima političkoj orijentaciji koju prakticiraju ove stranke. Ključni je problem što one same rade na svojoj marginalizaciji, jer ljudi koji ih vode valjda ni sami još nisu odlučili žele li se zaista baviti politikom i političkom akcijom ili im je stranački angažman tek životna usputnost i sredstvo za udovoljavanje vlastitoj sujeti. Od ovoga valja izuzeti ORaH, jer je prije nekoliko dana izabran novi predsjednik, Zorislav Antun Petrović, pa treba sačekati da se vidi u kojem će smjeru on povesti stranku koja je, podsjetimo, na prošlim izborima za Europski parlament osvojila jedno zastupničko mjesto. Realna je pretpostavka da će Petrović gledati da se povuče iz krhkog i neefikasnog saveza sklopljenog u Šibeniku u rujnu prošle godine.
Politička organizacija bračnog para Puljak, Marijane i Ivice, demonstrativno je napustila Amsterdamsku koaliciju kad je izbila kriza u ‘Uljaniku’ i kad je otkriveno da je IDS-ovac Ivan Jakovčić primao novac od tvrtki Danka Končara: manifestiranje nulte netolerancije spram poslova upitne moralnosti mogla bi se pokazati politički kobnom. Pametno, naime, mimo veće koalicije ili snažnijeg partnera ne može biti faktor na nacionalnoj političkoj razini, a upitno je koliko dugo može preživjeti i u Splitu, gdje ima nekakvu biračku bazu i infrastrukturu. Napuštanje Amsterdamske koalicije na prvom težem zavoju i općenito postavljanje svisoka prema svima i svemu pritom im nije dobra preporuka za traženje novog savezništva za opstanak.
portalnovosti
Na lijevoj, ili lijevo-liberalnoj, ili lijevocentrističkoj strani hrvatskog političkog spektra posljednjih tjedana i dana traju intenzivna gibanja i prestrojavanja čija suštinska pretenzija nije širenje područja utjecaja lijeve političke misli i osvajanje novih birača, premda će svi akteri te scene javno govoriti da je upravo tako. Pravi smisao rečene živosti sastoji se u pokušajima političkog preživljavanja ili, pak, kakvog-takvog afirmiranja na prostoru koji je sve uži, odnosno sve nezanimljiviji hrvatskim biračima, s obzirom na višegodišnju nesposobnost ljevice i liberalnog centra da artikuliraju novu i autentičnu političku paradigmu, da se svježim, konkretnim i ideološki profiliranim idejama suprotstave HDZ-ovom modelu vladanja Hrvatskom. Pravi razlog živosti jest u propadanju Socijaldemokratske partije unatrag dvije godine, to jest u činjenici da se biračko tijelo te stranke otprilike prepolovilo i da petnaestak postotaka glasača, koji su bili SDP-ovi, sad traže novu opciju: pritom stranke kojima ćemo se baviti u ovom članku, a nismo obuhvatili baš sve postojeće inicijative i pojedince, ne mogu računati na svih petnaestak postotaka, jer će se dio tih glasača nesumnjivo prikloniti Živom zidu. Povod svemu su, naravno, izbori za Europski parlament krajem svibnja ove godine.
Socijaldemokratska partija
I dalje traje SDP-ova agonija u kojoj i vrlo koncentriranom promatraču postaje teško pratiti tko je na čijoj strani i tko se za što zalaže, ali nije teško proniknuti u motive uključenih u unutrašnje konfrontacije i razilaženja: radi se, ponajprije, o bici za sadašnje i buduće pozicije. Davor Bernardić uspio se othrvati pokušajima rušenja i pritiscima da podnese ostavku, ali taj njegov uspjeh drugo je ime za SDP-ovo putovanje prema nerelevantnosti. Predsjednik SDP-a, po svemu sudeći, osigurao je sebi kakav-takav mir barem do europskih izbora, a ako SDP na tim izborima osvoji manje od tri mandata, opet će oživjeti udari na njega, no ne bi bilo nikakvo iznenađenje da Bernardić preživi i te napade, pa da svojom neuvjerljivošću i izgubljenošću sasvim devastira socijaldemokrate. Tome je tako jer pobunjenici i nezadovoljnici još uvijek nisu ni pokušali formulirati kritiku koja bi sezala imalo dublje od rezultata u anketama, niti su iznjedrili osobu koja bi djelovala kao logična alternativa Bernardiću.
Amsterdamska koalicija
Ako ništa drugo, a nije baš da nema ničeg drugog, predsjednica GLAS-a Anka Mrak Taritaš pokazuje sposobnost okupljanja relativno srodnih političkih grupacija na poširokoj političkoj platformi – od GLAS-a, preko Mrsićevih Demokrata, do Laburista. Matematičko zbrajanje trenutnih rejtinga stranaka što čine Amsterdamsku koaliciju dovelo bi do desetak posto, pri čemu četiri petine otpadaju na IDS, GLAS, HSS i HSU, ali smisao koalicija, između ostalog, jest i u pokušaju proizvodnje sinergijskog efekta, što u ovom slučaju ne treba isključiti, jer Amsterdamska koalicija trenutno je najaktivnija i najkonstruktivnija grupacija lijevo od centra. Zasad se limitima čine neinventivnost i nedoraslost Anke Mrak Taritaš kad je riječ o temama visoke političke razine te neprofiliranost u sferi ekonomskih stavova. Jedan mandat u Europskom parlamentu bio bi im uspjeh, dva bi bila čudo.
Hrvatska narodna stranka
Stranka Ivana Vrdoljaka, koja je članica vladajuće koalicije predvođene HDZ-om, izići će samostalno na europarlamentarne izbore, ali listu neće nositi Vrdoljak, što bi u slučaju tako male partije bilo najnormalnije, nego Matija Posavec, međimurski župan, koji je pomalo distanciran od stranačkog vodstva. HNS se, zapravo, još uvijek nije oporavio od šoka izazvanog ulaskom u savez s HDZ-om i spašavanjem Plenkovićeve vlade, premda se trude u javnosti ostaviti dojam svog golemog utjecaja i svoje važnosti u pogledu obrazovne reforme, odnosno u pogledu generalnog odmicanja HDZ-a od ljutog konzervativizma i radikalnog nacionalizma. Nije, međutim, izgledno da će javnost i na europskim i na bilo kojim drugim izborima prepoznati to postignuće u konkurenciji s izdajom koju je HNS priuštio svojim biračima.
Narodna stranka – Reformisti
Radimir Čačić, varaždinski župan, i dalje je jedan od suvislijih hrvatskih političara, što više govori o ovdašnjoj politici nego o Čačiću, ali jedan prepoznatljiv čovjek nije dovoljan da bi stranka mogla živjeti i razvijati se. Reformisti mogu preživjeti jedino na krilima Čačićevih rezultata na položaju župana i na širenju mreže utjecaja s te pozicije, ali samostalno teško mogu zadržati kakvu-takvu relevantnosti, odnosno osigurati prisutnost u nacionalnoj politici. Kome bi se Čačić mogao prikloniti, nakon što se nedavno povukao iz labavog savezništva s Bandićevom Strankom rada i solidarnosti? S Amsterdamskom koalicijom i HNS-om ne može i neće, kao ni s partijama socijalističke provenijencije, pa mu dugoročno ostaju SDP i Dalija Orešković. Ili odumiranje.
Start
Malo tko je tako furiozno uletio u hrvatski politički život kao Dalija Orešković: Stipe Mesić izjavio je da je zvijezda rođena. Dosta mudro u medijima je pripremala svoje političko aktiviranje, mjesecima se pisalo hoće li ili neće, s kim će i kako će, a kad su se nagađanja i nagovještaji konačno obistinili, ispalo je da gospođa Orešković ipak ne unosi naročitu dodanu vrijednost u domaću politiku, ako se izuzme borbeni i nepotkupljivi opozicijski gard te jasno artikuliranje i argumentiranje svog suprotstavljanja hrvatskoj političkoj praksi i običajima. No problemi nastaju kad treba biti kreativan, kad treba progovoriti jezikom drukčijim od onog na koji smo navikli i oguglali, kad treba otići dalje od zdravorazumskog i više ili manje efektnog pobijanja vladajućih obmana i svakovrsnih promašaja: manjka joj, ukratko, jasne ideje o tome kako učiniti ugodnijim, ispunjenijim i slobodnijim život što većeg broja hrvatskih građana. Osim toga, Daliji Orešković sve ozbiljniju političku štetu počinje nanositi primitivna pokroviteljska poza njezinog svekra Slavena Letice, koji se u medijima i na društvenim mrežama ponaša kao da je ona nešto između njegovog projekta i njegovog vlasništva. Ako ne shvaća na kojim joj sve razinama šteti Letica, onda Daliji Orešković možda i nije bila pametna odluka o ulasku u politiku.
Možemo!
Ovu političku inicijativu ili platformu teško je ozbiljnije ocjenjivati, s obzirom na to da je izišla u javnost tek prije nekoliko dana: može je se ocjenjivati isključivo po osnivačkim proklamacijama i ličnostima koje okuplja, a u oba ta elementa Možemo! izgleda obećavajuće. No već sad mogu se nazrijeti i ograničenja, a prvo među ograničenjima jest to da će Možemo! birače teško pronalaziti izvan Zagreba, unatoč ambiciji da okupi sve ‘krajnje lijevo, zeleno i socijaldemokratsko’ iz cijele Hrvatske, i unatoč tome što su već sad uključeni dokazani građanski aktivisti iz Dubrovnika, Pule, Rijeke, Karlovca… Glavni stup ovog projekta ipak je Zagreb je naš, koji se može pohvaliti dobrim političkim radom u glavnom gradu, ali trebat će uložiti dosta truda se Možemo! liši glasa zagrebačke aktivističke priče fokusirane na komunalne probleme.
Šibenska deklaracija
Stranke iz ove grupe – Nova ljevica, Socijalistička radnička partija, ORaH i Radnička fronta, pri čemu je Radnička fronta otpočetka donekle rezervirana prema ostalima – nikako ne uspijevaju pustiti iole snažnije korijenje među biračima, pa čak ni izboriti ozbiljniju medijsku vidljivost, čemu ne odmaže ni generalna nenaklonjenost medijskog mejnstrima političkoj orijentaciji koju prakticiraju ove stranke. Ključni je problem što one same rade na svojoj marginalizaciji, jer ljudi koji ih vode valjda ni sami još nisu odlučili žele li se zaista baviti politikom i političkom akcijom ili im je stranački angažman tek životna usputnost i sredstvo za udovoljavanje vlastitoj sujeti. Od ovoga valja izuzeti ORaH, jer je prije nekoliko dana izabran novi predsjednik, Zorislav Antun Petrović, pa treba sačekati da se vidi u kojem će smjeru on povesti stranku koja je, podsjetimo, na prošlim izborima za Europski parlament osvojila jedno zastupničko mjesto. Realna je pretpostavka da će Petrović gledati da se povuče iz krhkog i neefikasnog saveza sklopljenog u Šibeniku u rujnu prošle godine.
Pametno
Politička organizacija bračnog para Puljak, Marijane i Ivice, demonstrativno je napustila Amsterdamsku koaliciju kad je izbila kriza u ‘Uljaniku’ i kad je otkriveno da je IDS-ovac Ivan Jakovčić primao novac od tvrtki Danka Končara: manifestiranje nulte netolerancije spram poslova upitne moralnosti mogla bi se pokazati politički kobnom. Pametno, naime, mimo veće koalicije ili snažnijeg partnera ne može biti faktor na nacionalnoj političkoj razini, a upitno je koliko dugo može preživjeti i u Splitu, gdje ima nekakvu biračku bazu i infrastrukturu. Napuštanje Amsterdamske koalicije na prvom težem zavoju i općenito postavljanje svisoka prema svima i svemu pritom im nije dobra preporuka za traženje novog savezništva za opstanak.
portalnovosti
