Povodom predstojeće osamdesetdruge godišnjice rođenja velikog hrvatskog slikara Zdravka Ćosića, SBPeriskop će objaviti nekoliko prigodnih tekstova. Danas objavljujemo intervju s dr. Anom Plazanić, njegovom prijateljicom i poštovateljicom.

Plazanić Ana, specijalistica medicine rada, rođena je 1951. u Slavonskom Brodu. Studij medicine i specijalizaciju završila je na Sveučilištu u Zagrebu. Nakon završene specijalizacije dvanaestogodišnji radni vijek zasniva u sklopu Doma zdravlja u Bosanskom Brodu. Tamo ju je zadesio ratni vihor, no unatoč tomu ostaje u jeku rata uz svoje pacijente kao urgentni liječnik za vojsku i stradale civile. Padom Bosanskog Broda, radni staž nastavlja u Slavonskom Brodu u ambulanti obiteljske medicine gdje i sada radi kao nositelj ambulante u umirovljenju u Sibinju. Majka je kćerke Mirte, ing. agronomije, zaposlenice u Ministarstvu poljoprivrede. Oduvijek ju je privlačilo slikarstvo te je i sama amaterska slikarica te spisateljica poezije.

 

Zdravko Ćosić, rođen u Slavonskom Kobašu, bio je slikar koji je svojim djelima uspio prenijeti duh svog rodnog kraja. Njegova umjetnost nije bila samo prikaz stvarnosti, već i interpretacija iste kroz njegov osobni doživljaj. Kroz svoje slike, Ćosić je uspio prenijeti bogatstvo boja i tekstura slavonskog pejzaža, čime je stvorio jedinstveni vizualni identitet svog kraja. Njegova djela su odraz njegove ljubavi prema Slavoniji i njenim ljudima, a kroz njih je uspio prenijeti osjećaj topline i pripadnosti. Njegova umjetnost je više od prikaza pejzaža - to je emotivni portret Slavonije.

Zdravko Ćosić bio je poznat po upotrebi akvarela u svojim djelima. Njegovi akvareli su bili živahni i ekspresivni, često prikazujući pejzaže njegove rodne Slavonije. Kroz svoje akvarele, Ćosić je uspio prenijeti bogatstvo boja i slojevitost slavonskog pejzaža, stvarajući slike koje su bile istovremeno realistične i emotivne.

Ćosićevo korištenje boja u njegovim akvarelima bilo je posebno impresivno. Koristio je bogate, žive boje kako bi prenio bogatstvo i raznolikost slavonskog krajolika. Njegovi akvareli su bili puni svjetlosti i boja

 

Zapravo ne treba poseban povod za razgovor o Zdravku Ćosiću. Uvijek je to njegovo slikarstvo, njegov život. S obzirom da ste ga vi poznavali kao prijateljica i kao poštovateljica njegovog djela to je dovoljno da se kroz razgovor s vama prisjetimo njegove veličine, negovih emotivnih portreta Kobaša i Slavonije. Kad ga se spomene, što vas prvo asocira na njega?

Prva asocijacija je moj osjećaj, osjećaj prijateljstva i divljenja prema tom iznimnim slikarskom geniju. Naši roditelji su bili veliki prijatelji. Zdravko je bio 10 godina stariji, te me je poznavao još od dijetinstva. Uvijek me je oslovljavao kao ''rode'', što je išlo u prilog tomu da smo s vremenom postali kao obitelj. Volio me je kao sestru. Oduvijek je u meni vidio osobu kojua mu je spremna pomoći, a isto tako je njegova umjetnost pomagala meni. Često sam gledala kako slika i divila sam mu se. Bili su to pokreti kista koji su doticali moju dušu i činili me sretnom.

Otkada datira vaše poznanstvo sa Zdravkom Ćosićem? Sjećate li se okolnosti kada ste ga prvi put vidjeli? Vaše veze sa Slavonskim Kobašem?

Jednom prilikom svratio je u moju kuću i tada ga je moja majka predstavila kao prijatelja, a usput mi je rekla da je veliki slikar. Kao dijete nisam bila svjesna njegove genijalnosti, ali kako sam odrastala imala sam sve veću potrebu odlaska u Slavonski Kobaš, pitoreskno malo mjesto na obali Save, gdje je Zdravko živio sa svojim roditeljima u tradicionalnoj slavonskoj kući uklopljenoj u cvijeće i prirodu. Nedaleko od kuće protječe rijeka Sava koja mu je bila vječna inspiracija za umjetničko stvaranje. Svaki pokret kistom odražavao je jedan dio rijeke koji je za Zdravka imao posebnu vrijednost. U sebi je krio veliko razumijevanje za čovjeka. Znao je ohrabriti. Tako je i meni ohrabrio. Jednom prilikom vidio je moje slike, te mi je uputio komentar kako sam dobra slikarica te da se ostavim vrta i krumpira, te se ''uhvatim'' slikanja. Danas se sa posebnim ponosom sjećam tog razgovara.

Posjedujete li njegove slike? Opišite ih i kako ste došli do njih?

Zdravko mi je poklanjao mnogo svojih slika. Poklonio mi je nekoliko ulja i akvarela koja i danas krase moje prostore.  Po povratku iz Bosanskog Broda imala sam poteškoća sa zaposlenjem, a Zdravko se iznimno trudio predstaviti me pred liječnicima koji su isto bili zainteresirani za njegov rad. Tako mi je otvorio put prema poznanstvima, te sam uskoro dobila nove prilike. Akvarele koje imam su s motivima rijeke Save i bara, zagasitih pastelnih boja. Uglavnom dominiraju različite nijanse smeđe boje. Te slike pokazuju dubinu njegove duše protkanu sa osjećajima pune tuge. Smatram kako je njegova genijalnost dolazila iz njegovog osjećaja tuge. Posebno lijepo je znao nacrtati tugu.

Što vas je najviše dojmilo u njegovoj kući/radionici? 

U njegovoj kući kao da je vrijeme stalo. Bilo je jako romantično, od okoliša do interijera. Namještaj je bio starinski, a unutra je vladao smiraj. Imao je atelje u aneksu kuće pun slika, štafelaja, boja. Često mi je poklanjao specijalna akvarel papira i boje. Majka mu je bila izvrsna kuharica, te me je često pozivala na ručak. Kada bih došla, ostajala bih cijela popodna. Gledala bih kako slika. Bio je jako religiozan. Radio je mnoge portrete po narudžbi đakovačke nadbiskupije.

Kakve su inače vaše veze sa svijetom slikarstva?

Cijenim slikarstvo kao najdraži oblik umjetnosti. Volim još i književnost i glazbu. Sve do smrti Ivana Lackovića Croate odlazila sam u njegov atelje te mi je naivna umjetnost postala najdraži oblik slikarskog izražavanja. Kada sam prvi puta odlazila kod njega na razgovor pohvalila sam se Zdravku koji ga je jako cijenio. Tada mi je Zdravko poklonio 100 njemačkih maraka za put jer sam još bila u svojstvu izbjeglice. Volim i umjetnost pokreta, a salsa je i dalje moj omiljeni ples koji redovito plešem.

Možete li se prisjetiti nekog zajedničkog doživljaja/anegdote sa Zdravkom? Ili čak zajedničkih poslova?

Kada sam prvi puta odlazila kod njega na razgovor pohvalila sam se Zdravku koji ga je jako cijenio. Tada mi je Zdravko poklonio 100 njemačkih maraka za put jer sam još bila u svojstvu izbjeglice. Bio je jako introvertna osoba koja nije voljela druženje. Bila sam jedna od rijetkih kojoj je dopuštao biti prisutnom dok je on stvarao. Kada sam došla iz BIH, Zdavko mi je poklonio dva prekrasna ulja kako bi mi pomogao obnoviti staru obiteljsku kuću u kojoj sam živjela sa majkom i kćerkom poslije rata. Kako nisam mogla dobiti posao u Hrvatskoj, hranila sam piliće za prodaju, a Zdravko je uvijek kupovao 70 komada pilića iako sam znala kako mu toliko pilića uistinu nije bilo potrebno. Bio je velik čovjek.

Dobija se dojam da je Ćosić nedovoljno zastupljen u kulturi Broda i likovnom svijetu Slavonije i Hrvatske? Zašto je tomu tako? Možda zato što je slike poklonio crkvi u Đakovu, a slikarstvo nije njen primarni interes?

Kao što sam već rekla, bio je religiozan i Crkvu je smatrao svojim domom. Imam informaciju da je dio svoga stvaranja poklonio Crkvi gdje su njegove slike trajno ostale.

Osim lokalnih likovnjaka po sužbenoj dužnosti, o njegovom statusu i značaju brine se Brođanin dr. Matija Prka, kolekcionar i zaljubljenik u Ćosićeve akvarele koji za njega nisu samo prikazi stvarnosti, već su i upečatljiva originalna interpretacija te stvarnosti. Koliko je entuzijazam važan za valorizaciju njegovog djela? Ili je važniji profesionalni odnos?

Ćosić je jedan od najvećih slikara ovog područja. Entuzijazam dr. Matije Prke je iznimno značajan kako bi Ćosić ostao trajni dio našeg grada. Svi se možemo ponositi s njegovim imenom i radom. Nadam se kako ćemo uskoro imati priliku više vidjeti Ćosićeva djela i izložbe u našem gradu. Drago mi je kako postoje entuzijsti koji žele zadržati sjećanja na Ćosićeve radove. U umjetnosti je česta pojava da entuzijazam jednog pojedinca rezultira trajno živim radovima kroz mnoge naraštaje. 

_________________________

Plakat ću zbog ljubavi

Plakat ću zbog ljubavi sutra,

Jer danas još postoji nada

Da čujem tvoje korake,

Da vidim tvoj lik na mojim vratima.

Plakat ću zbog ljubavi sutra,

Kada ugasne,

I posljednji drhtaj mog čekanja.

 

Neimenovana pjesma

Otvori prozor sjećanja,

I pusti tugu da nestane

U obzorju nadanja tvojih.

Sutra je novi dan,

Osjećam toplinu Sunca

Koje se rađa.

 

Jesen

Stigla je jesen zrelih boja,

I tiho hoda po poljima mojih sjećanja,

Osjećam drhtaj zime

Koja rasipa srebro po mojoj kosi.

________________________