Objavljena je porezna kartica Donalda Trumpa iz 2005. godine. On se grčevito opirao tome tvrdeći da su ti podaci zaštićeni privatnošću. Ispada da je, premda bogat, plaćao porez po povlaštenim uvjetima i stopi dvostruko manjoj od prosječnog građanina. Razlog skrivanja je jasan. Lagao je.
Nema više privatnosti za one koji se bave javnim poslovima. Političari inače vole da ih se čuje. Obožavaju javnost. Vole novinare koji im daju besramno ulizivačke nadimke; zovu ih kraljevima, herojima, velikanima. Lijepo je to pročitati o sebi, čak i kada je nametljivo, pretjerano, neumjereno ili neskromno. No onaj tko se sa željom nameće interesu javnosti nema pravo birati. O njemu se opravdano smije i treba pisati negativno, kritički, pa i podrugljivo.
Prošli tjedan pojavili su se, i prošli mirno (Grabar-Kitarović, Stier), pozivi da se poštuje privatnost javnih osoba, osobito dužnosnika. Otprilike: oni koji nesebično služe javnosti i državi imaju pravo na svoj privatni život i diskreciju.
Nije baš tako jednostavno. Onaj tko želi biti poznat javnosti ne može se pozivati na privatnost, ne može birati što javnost želi znati. A vrijedi i pravilo da su mediji dužni pratiti ponašanje ljudi na vlasti, da postoji zabrana cenzure i da je puna sloboda izražavanja pretpostavka odgovornosti.
Uloga medija ne sastoji se u stvaranju slučajeva i afera ili razotkrivanja nesavjesnih postupaka. Zadatak je veći: omogućiti javnosti da bude upoznata s poslovima javne vlasti, braniti slobodu mišljenja i izražavanja, poticati vrijednosti tolerancije i pluralizma, stalno i neprekidno održavati interes čitatelja i gledatelja za javne poslove, promicati etičnost i odgovornost.
Može se reći da je to idealizam, ali je zapravo minimalan zahtjev prema svakome tko obnaša javnu dužnost i za koga ta načela trebaju vrijediti više od prijetnji progonom i sankcijama.
Korištenje medija u slobodnoj demokraciji nije bez rizika. Nedokazane optužbe, nedokazive prevare i podmićivanja, teške i uvredljive riječi, javno ponižavanje osumnjičenih koji ne mogu dokazati svoju nevinost stvaraju osjećaj nemoći pojedinca pred medijima.
Kada se, međutim, radi o javnim osobama i javnim poslovima, takav rizik je privid. Sve u javnim poslovima (što nije opravdano tajno, na primjer zbog zaštite nacionalne sigurnosti) nužno je javno, otvoreno i svima dostupno. Javnost ima pravo znati.
Novinari imaju slobodu pisati. No sve to osim slobode i prava sadrži obaveze i dužnosti. Nastojanje da se postigne razumna ravnoteža slobode i ograničenja vidljivo je u standardima koje je utvrđivao svojom praksom Sud za ljudska prava.
U Austriji je svojevremeno nastao veliki politički skandal zbog otkrića o nečasnoj političkoj povijesti vodećih dužnosnika, osobito predsjednika Waldheima; slučaj Lingens protiv Austrije (9815/82) je na kraju završio pred Europskim sudom za ljudska prava.
Sud se pozvao na ”slobodu izražavanja, koja je jedan od osnovnih temelja demokratskog društva i jedan od osnovnih uvjeta napretka i afirmacije svakog pojedinca. Premda novinstvo ne smije prijeći postavljene granice, između ostalog radi ‘zaštite ugleda drugih’, obvezno je pružati informacije i ideje o političkim pitanjima kao i one s drugih područja javnog interesa“. Ne samo da novinstvo ima pravo pružati takve informacije i ideje, javnost ih ima pravo i primati.
Sud kaže: ”Granice prihvatljive kritike u skladu s time su šire ako se odnose na političara kao takvog nego na njega kao na privatnu osobu. Za razliku od privatne osobe, političar se neizbježno i svjesno podvrgava kontroli novinara i šire javnosti svake svoje riječi i djela, te mora u skladu s time pokazali veći stupanj tolerancije. Nema sumnje da članak 10. stavak 2. (Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava – op. a.) štiti reputaciju drugih, što znači svih pojedinaca, a ta se zaštita također proteže i na političare, čak i kad ne djeluju u privatnom svojstvu; no, u takvim slučajevima zahtjevi za zaštitom moraju se procijeniti u skladu s interesom javne rasprave o političkim pitanjima.“
Prema mišljenju Suda valja pažljivo razlikovati činjenice od vrijednosnih prosudbi. Postojanje činjenica može se dokazati, dok se istinitost vrijednosnih prosudbi ne može dokazati. Sud odlučuje jesu li činjenice na kojima je novinar temeljio svoju prosudbu bile neprijeporne i u dobroj vjeri.
Osobito se citira stav Suda da ”sloboda izražavanja… je primjenjiva ne samo na ‘informacije’ ili ‘ideje’ koje se primaju dobronamjerno ili se ne smatraju uvredljivim ili ravnodušnim, nego isto tako i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili ometaju državu ili bilo koji dio stanovništva. Takvi su zahtjevi pluralizma, tolerancije i otvorenosti bez kojih nema ‘demokratskog društva’. To znači, među ostali, da svaka ‘formalnost’, ‘ograničenje’ ili ‘kazna’, nametnuta u toj sferi, mora biti proporcionalna legitimnom cilju.“ (Handyside protiv Velike Britanije (5493/72).
Za dužnosnike pitanje privatnosti nije zaštićeno pravo, već je pitanje dobrog ukusa, profesionalne etike, vladajućeg morala. Ako se nekoga idealizira kao upornog, uspješnog ili inteligentnog, prenose sjećanja na njegovo sretno djetinjstvo, znanje jezika, karijeru u sportu ili mišljenje o estetici, ne traži se zaštita privatnosti, ne dižu se tužbe za klevetu.
Na isti način nisu zaštićene privatnošću ni pogreške, krivi izgovori, nespretnost u skoku, nepoznavanje slikarstva, povijesti, a najmanje hipokrizija i raskol između riječi i djela, tako karakterističan za dužnosnike. Ako netko javno zagovara idilične obiteljske vrijednosti i prikazuje se kao skrušeni vjernik, a istovremeno mijenja ljubavnice, prakticira sotonističke rituale, kocka i posjećuje bordele, ne može se braniti željom da je to njegova privatna stvar.
Ne može se netko tko javno zagovara štednju i smanjenje plaća pozivati na to da je rasipno korištenje službene kartice, automobila i ljetne rezidencije privatna stvar ili državna tajna.
Nema za političare zaštićenog prava privatnosti, već samo apel na osjećaj mjere i profesionalnu etiku medija.
U Francuskoj predsjednik Mitterand živio je godinama s mladom ljubavnicom koja je stanovala u službenoj rezidenciji i imala policijsku pratnju. On se nije pozivao na svoje pravo privatnosti, a Anne Pignot, a ne supruga Danielle, bila mu je pratilja i na službenim događajima.
Mediji nisu smatrali pristojnim baviti se time. No to je pravilo pristojnosti, a ne pravo. To je njihovo pravo odabira vijesti, etika profesije i osjećaj samocenzure.
Ako ministar ima ljubavnicu ili voli mladiće, to nije stvar njegovog privatnog života, javne i državne sigurnosti, već legitimna tema medija, pogotovo ako o tome laže, dvolično skriva istinu i živi paralelni život.
Privatnost je derivacija želje da se nekog pusti na miru, no tko se bavi javnom politikom, nema pravo biti pušten na miru. Mora se osloniti na promjenjiva pravila umjerenosti i zaštite dostojanstva o kojima odlučuju drugi. Nije kao neke rijetke životinje zaštićen zakonom. Političari nisu ugrožena vrsta. Demokratska evolucija treba ukloniti nesposobne, dvolične lažove. To su pravila igre.
faktograf
Nema više privatnosti za one koji se bave javnim poslovima. Političari inače vole da ih se čuje. Obožavaju javnost. Vole novinare koji im daju besramno ulizivačke nadimke; zovu ih kraljevima, herojima, velikanima. Lijepo je to pročitati o sebi, čak i kada je nametljivo, pretjerano, neumjereno ili neskromno. No onaj tko se sa željom nameće interesu javnosti nema pravo birati. O njemu se opravdano smije i treba pisati negativno, kritički, pa i podrugljivo.
Prošli tjedan pojavili su se, i prošli mirno (Grabar-Kitarović, Stier), pozivi da se poštuje privatnost javnih osoba, osobito dužnosnika. Otprilike: oni koji nesebično služe javnosti i državi imaju pravo na svoj privatni život i diskreciju.
Nije baš tako jednostavno. Onaj tko želi biti poznat javnosti ne može se pozivati na privatnost, ne može birati što javnost želi znati. A vrijedi i pravilo da su mediji dužni pratiti ponašanje ljudi na vlasti, da postoji zabrana cenzure i da je puna sloboda izražavanja pretpostavka odgovornosti.
Privatnost je derivacija želje da se nekog pusti na miru, no tko se bavi javnom politikom, nema pravo biti pušten na miru. Mora se osloniti na promjenjiva pravila umjerenosti i zaštite dostojanstva o kojima odlučuju drugi
Uloga medija ne sastoji se u stvaranju slučajeva i afera ili razotkrivanja nesavjesnih postupaka. Zadatak je veći: omogućiti javnosti da bude upoznata s poslovima javne vlasti, braniti slobodu mišljenja i izražavanja, poticati vrijednosti tolerancije i pluralizma, stalno i neprekidno održavati interes čitatelja i gledatelja za javne poslove, promicati etičnost i odgovornost.
Može se reći da je to idealizam, ali je zapravo minimalan zahtjev prema svakome tko obnaša javnu dužnost i za koga ta načela trebaju vrijediti više od prijetnji progonom i sankcijama.
Korištenje medija u slobodnoj demokraciji nije bez rizika. Nedokazane optužbe, nedokazive prevare i podmićivanja, teške i uvredljive riječi, javno ponižavanje osumnjičenih koji ne mogu dokazati svoju nevinost stvaraju osjećaj nemoći pojedinca pred medijima.
Kada se, međutim, radi o javnim osobama i javnim poslovima, takav rizik je privid. Sve u javnim poslovima (što nije opravdano tajno, na primjer zbog zaštite nacionalne sigurnosti) nužno je javno, otvoreno i svima dostupno. Javnost ima pravo znati.
Novinari imaju slobodu pisati. No sve to osim slobode i prava sadrži obaveze i dužnosti. Nastojanje da se postigne razumna ravnoteža slobode i ograničenja vidljivo je u standardima koje je utvrđivao svojom praksom Sud za ljudska prava.
U Austriji je svojevremeno nastao veliki politički skandal zbog otkrića o nečasnoj političkoj povijesti vodećih dužnosnika, osobito predsjednika Waldheima; slučaj Lingens protiv Austrije (9815/82) je na kraju završio pred Europskim sudom za ljudska prava.
Sud se pozvao na ”slobodu izražavanja, koja je jedan od osnovnih temelja demokratskog društva i jedan od osnovnih uvjeta napretka i afirmacije svakog pojedinca. Premda novinstvo ne smije prijeći postavljene granice, između ostalog radi ‘zaštite ugleda drugih’, obvezno je pružati informacije i ideje o političkim pitanjima kao i one s drugih područja javnog interesa“. Ne samo da novinstvo ima pravo pružati takve informacije i ideje, javnost ih ima pravo i primati.
Sud kaže: ”Granice prihvatljive kritike u skladu s time su šire ako se odnose na političara kao takvog nego na njega kao na privatnu osobu. Za razliku od privatne osobe, političar se neizbježno i svjesno podvrgava kontroli novinara i šire javnosti svake svoje riječi i djela, te mora u skladu s time pokazali veći stupanj tolerancije. Nema sumnje da članak 10. stavak 2. (Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava – op. a.) štiti reputaciju drugih, što znači svih pojedinaca, a ta se zaštita također proteže i na političare, čak i kad ne djeluju u privatnom svojstvu; no, u takvim slučajevima zahtjevi za zaštitom moraju se procijeniti u skladu s interesom javne rasprave o političkim pitanjima.“
Uloga medija ne sastoji se u stvaranju slučajeva i afera ili razotkrivanja nesavjesnih postupaka. Zadatak je veći: omogućiti javnosti da bude upoznata s poslovima javne vlasti, braniti slobodu mišljenja i izražavanja, poticati vrijednosti tolerancije i pluralizma, stalno i neprekidno održavati interes čitatelja i gledatelja za javne poslove, promicati etičnost i odgovornost
Prema mišljenju Suda valja pažljivo razlikovati činjenice od vrijednosnih prosudbi. Postojanje činjenica može se dokazati, dok se istinitost vrijednosnih prosudbi ne može dokazati. Sud odlučuje jesu li činjenice na kojima je novinar temeljio svoju prosudbu bile neprijeporne i u dobroj vjeri.
Osobito se citira stav Suda da ”sloboda izražavanja… je primjenjiva ne samo na ‘informacije’ ili ‘ideje’ koje se primaju dobronamjerno ili se ne smatraju uvredljivim ili ravnodušnim, nego isto tako i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili ometaju državu ili bilo koji dio stanovništva. Takvi su zahtjevi pluralizma, tolerancije i otvorenosti bez kojih nema ‘demokratskog društva’. To znači, među ostali, da svaka ‘formalnost’, ‘ograničenje’ ili ‘kazna’, nametnuta u toj sferi, mora biti proporcionalna legitimnom cilju.“ (Handyside protiv Velike Britanije (5493/72).
Za dužnosnike pitanje privatnosti nije zaštićeno pravo, već je pitanje dobrog ukusa, profesionalne etike, vladajućeg morala. Ako se nekoga idealizira kao upornog, uspješnog ili inteligentnog, prenose sjećanja na njegovo sretno djetinjstvo, znanje jezika, karijeru u sportu ili mišljenje o estetici, ne traži se zaštita privatnosti, ne dižu se tužbe za klevetu.
Na isti način nisu zaštićene privatnošću ni pogreške, krivi izgovori, nespretnost u skoku, nepoznavanje slikarstva, povijesti, a najmanje hipokrizija i raskol između riječi i djela, tako karakterističan za dužnosnike. Ako netko javno zagovara idilične obiteljske vrijednosti i prikazuje se kao skrušeni vjernik, a istovremeno mijenja ljubavnice, prakticira sotonističke rituale, kocka i posjećuje bordele, ne može se braniti željom da je to njegova privatna stvar.
Ne može se netko tko javno zagovara štednju i smanjenje plaća pozivati na to da je rasipno korištenje službene kartice, automobila i ljetne rezidencije privatna stvar ili državna tajna.
Nema za političare zaštićenog prava privatnosti, već samo apel na osjećaj mjere i profesionalnu etiku medija.
Korištenje medija u slobodnoj demokraciji nije bez rizika. Nedokazane optužbe, nedokazive prevare i podmićivanja, teške i uvredljive riječi, javno ponižavanje osumnjičenih koji ne mogu dokazati svoju nevinost stvaraju osjećaj nemoći pojedinca pred medijima
U Francuskoj predsjednik Mitterand živio je godinama s mladom ljubavnicom koja je stanovala u službenoj rezidenciji i imala policijsku pratnju. On se nije pozivao na svoje pravo privatnosti, a Anne Pignot, a ne supruga Danielle, bila mu je pratilja i na službenim događajima.
Mediji nisu smatrali pristojnim baviti se time. No to je pravilo pristojnosti, a ne pravo. To je njihovo pravo odabira vijesti, etika profesije i osjećaj samocenzure.
Ako ministar ima ljubavnicu ili voli mladiće, to nije stvar njegovog privatnog života, javne i državne sigurnosti, već legitimna tema medija, pogotovo ako o tome laže, dvolično skriva istinu i živi paralelni život.
Privatnost je derivacija želje da se nekog pusti na miru, no tko se bavi javnom politikom, nema pravo biti pušten na miru. Mora se osloniti na promjenjiva pravila umjerenosti i zaštite dostojanstva o kojima odlučuju drugi. Nije kao neke rijetke životinje zaštićen zakonom. Političari nisu ugrožena vrsta. Demokratska evolucija treba ukloniti nesposobne, dvolične lažove. To su pravila igre.
faktograf
