Premijer Plenković i ministar Aladrović uistinu dobro žive na „fenomenalnomu mjestu za život“. Vrijeđali bi istinu kad bi kazali da žive loše u državi u kojoj drugima kroje gaće, ili da žive s prešutnim minusima na računima, s kreditima koje ne mogu otplatiti, ovrhama, radnim mjestima na određeno, lošom prehranom s akcija u trgovačkim lancima, bez izgleda za izgledniju budućnost svojih obiteljskih uzdanica.
Premijer i neupitni šef tzv. light HDZ-a Andrej Plenković itekako ima razloga osjećati se „Švicarcem“ u Bijednoj Našoj – tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj (sic transit) koja je Bruxellesu i Washingtonu bila odavno darovala samostalnost, neovisnost i suverenost ili ih, zapravo, nije konzumirala ni prvih bračnih noći sa siječnja na veljaču 1992. godine – kao i njegov ministar rada i mirovinskog sustava Josip Aladrović koji je nedavno bubnuo, pa ostao živ, kako je „Hrvatska fenomenalno mjesto za život“, da se „u njoj dobro živi“. Obojica su grohotom nasmijali onih cca 95 posto sugrađana koji itekako dobro znaju što je i kakva je Švicarska a što je i kakva Bijedna Naša u usporedbi s bogomdanom zemljom sira i satova, odnosno kako se mukotrpno, beznadno i razočaravajuće dnevno jedva jedvice sastavlja kraj s krajem na „fenomenalnomu mjestu za život“. Gdje više od 700.000 tzv. malih/običnih „Švicaraca“ preživljava na samom rubu siromaštva ili čak ispod njega, gdje je cca 250.000 žitelja u blokadi/dužničkom ropstvu, gdje više od 20.000 djece jedva da ima jedan topli obrok tjedno ili ni to, gdje je zabrinjavajuća stopa iseljavanja mlađih obitelji u najboljoj radnoj i fertilnoj dobi, etc., jer „fenomenalno mjesto za život“ druga najsiromašnija država u Uniji. Samo ispred Bugarske.
Plenkovićevo pozivanje na potporu građana zvuči pomalo groteskno, ako se uzmu u obzir rezultati istraživanja (Crobarometar), npr. agencije Promocije plus o preferencijama građana i rejtingu političara i stranaka, odnosno stanju u državiPremijer Plenković i ministar mu Josip Aladrović uistinu dobro žive, na „fenomenalnomu mjestu za život“. Vrijeđali bi istinu kad bi kazali da žive loše u državi u kojoj drugima kroje gaće ili da žive kao svi (tek statistički postojeći) tzv. prosječni građani, s debelim, tzv. prešutnim minusima na računima, kreditima koje ne mogu otplatiti, ovrhama, radnim mjestima na određeno vrijeme, lošom prehranom s akcija u trgovačkim lancima, bez izgleda za izgledniju budućnost svojih obiteljskih uzdanica, etc. Gledatelj HTV-ovoga „Otvorenog“ u povodu premijerova izvješća u tzv. Visokom domu o radu vlade (čitaj: neviđenim uspjesima) u prošlih godinu dana – još jedne režimu niz dlaku emisije, s opet HDZ-ovom zadnjom riječju iz usta šefa stranačkog Kluba saborskih zastupnika Branka Bačića (sic transit) – ironizirao: „Hajde da premijer tjedan dana živi na mojoj plaći, a ja na njegovoj, pa ćemo nakon toga obojica jasnije vidjeti u kakvoj zemlji tko i kako živi“. Budući da živimo „u Švicarskoj ili Norveškoj“ – samo to ne znamo – jamačno bi bivšem „Parižaninu“ sada na premijerskom tronu Bijedne Naše pala s uma na jezik nonšalancija najomraženije kraljice apsolutističke Francuske, kojoj je giljotina došla vrata: „Ako nemaju kruha, nek’ jedu kolače“. Bogat gladnomu ne vjeruje, nikad nije i neće? Ako je vjerovati svemu čime se Andrej Plenković nahvalio u godišnjem izvješću o radu vlade – što činjenično nije krivotvorina – a politička oporba ga ismijala i pobijala nizom također činjenično točnih podataka o tomu kako „narod nema dovoljno kruha“, pa zato ne rađa dovoljno djece i bježi u iseljeništvo, prvi državni operativac uistinu drži da zemlja pod njegovim vodstvom ne samo da ima kruha u izobilju već i obiluje kolačima svake vrsti te ne može razumjeti zašto ih općinstvo ne blaguje, a ne blaguje, kada i koliko mu je volja. A tako dobro živi u – „Švicarskoj“.
„Švicarski kompleks“, populistički zafitiljen mantrom o 8000 eura plaće iz fotelja u dnevnom boravku, svojedobno je mučio i gaf-predsjednicu RH Kolindu Grabar-Kitarović, što je grohotom ismijala i sasvim neinformirana javnost. I ona je – valjda zbog dužeg boravka u bogatom svijetu no u RH – lebdjela u švicarsko.norveško-američkim oblacima koji su njoj izgledali idealno ružičasti, pa nije bila kadra vidjeti munje, tuču veličine teniske loptice i pretpotopni dažd što su morili njezine sugrađane ispod nebeske idile. A taj lagodan osjećaj „Švicarske“ u Bijednoj Našoj, duboka korijenja još u filipikama iz bespuća Tuđmanove „državotvorne“ zbiljnosti i buljuka nacionalističkih/šovinističkih ekstremista i prije Tuđmana, sad „Švicarac“ Plenković nastoji delegirati u svijest populusa koji strahuje od toga da, je li, sutra neće imati čime platiti režije i djeci nešto staviti u tanjur. Koja pak zebnja nad zebnjama, zaslugom i „uspješne vlade premijera Plenkovića, najuspješnije od svih prethodnih zajedno“ (sic transit) što nastavlja i bilda naslijeđenu praksu „državotvornih“ i „domoljubnih“ upravljačkih RH vođa, ne mori samo izabranike triju najpovlaštennijih kasti u društvu – političare, hrvatske branitelje i katolički kler (Crkvu).
Cijelu jednu malu armiju polit-ideoloških kameleona, profesionalnih, je li, „Hrvatica i Hrvata“, karijerista čak sa „znanstvenim“/akademskim titulama i ratnim CV-ima čija je vjerodostojnost samo njima znana, lažnim vojnim činovima sve do generalskih koje nikada/nitko nije dodijelio, „zaslužnika“ za nevjerojatne „poduzetničke“ projekte, diplomata koji ne znaju engleski pa ni korektno standardni hrvatski, etc. I za sve te i takve povlaštenike, je li, mora biti obilje ponajfinijih kolača i kada ni za koga drugog nema više od strogo racionirane korice sasušenog kruha. Pa će Plenkovićevoj vladi biti prioritetnije uzeti „bagatelnih“ 450.000 eura (!?) ili 3,4 milijuna kuna za izgraditi „hrvatsku kapelicu“ u Betlehemu (Izrael) no kupiti za taj novac kritično deficitarnim CRO bolnicama petnaestak najboljih inkubatora za palčiće (nedonoščad). Kako ih ne bi, dakako, na veliku vladinu sramotu – umjesto zdravstvene vlasti, koja zanemaruje tu svoju dužnost! – morali kupovati navijači Dinama i kojekakve humanitarne udruge. Recimo.
Dok većina tzv. malih/običnih ljudi ne bude osjetila „švicarsku“ CRO pozitivu na svojoj životnoj svakodnevici, HDZ-Plenkovićeve filipike o „Švicarskoj“ u Bijednoj Našoj neće dati plodaInkubatori spašavaju živote djece u natalitetno umirućoj Plenkovićevoj „Švicarskoj“ i neprocjenjivo su vrijedni, a basnoslovno skupa „hrvatska kapelica“ u Betlehemu ne služi ničemu, siromašnim građanima Bijedne Naše barem približno usporedivomu. Čak ni premijeru Plenkoviću neće taj bahatluk nad tuđom kunom osnažiti dionice bude li se izborne 2024. godine poželio najfinijih eurokolača u komociji bruxelleskog staklenjaka umjesto trećemandatne pogače u Banskim dvorima. Od koje se samo ruinira živce, sramoti svađalačkim pametovanjem i ubrzano sijedi. Dobro, on ne misli tako, pa…
Političke laži, osvetoljubivost bez pokrića i bahatluk nasuprot životnom standardu u slobodnom padu, gospodarskoj pustinji samonedostatnog etata i masovnom nezadovoljstvu tzv. malih/običnih ljudi svojim danas i krajnje neizvjesnim sutra znak su raspoznavanja tzv. mainstream politike vladajućih u Bijednoj Našoj od stvarnog stanja u zemlji. Osobito, je li, u odnosu na stanje u uljuđenom i pravno uređenom demokratskom svijetu za koji premijer tvrdi da je „nam uzor“ i kako njegova vlada „čini sve da čim prije sustignemo“ razvijenije zemlje u EU. Između redaka se dalo pročitati: „sustići“ makar srednjeuropske zemlje (Mađarsku Slovačku, Češku, Poljsku…), koje su još za tzv. socijalističkog mraka (sic transit) izdaleka gledale „komunističkoj“ SR Hrvatskoj u leđa. Hrvatska je još prije više od 50 godina bila treća među industrijski srednjerazvijenim zemljama u Europi, a „domoljubnim“ uništenjem industrije i poljoprivrede 1990-ih godina, tzv. socijalističkih mastodonata, te uvozom kriminala i kojekakve kapitalističke truleži spala je na prosjački štap. Nesposobna proizvesti i dovoljno hrane i energije za golo preživljavanje svojih žitelja. Kamoli dodanu vrijednost na kojoj se izvozom solidno zarađuje. Uniju se licemjerno propagira kao eurobankomat („Hrvatskoj je odobreno čak 24 milijarde eura u omotnici za sljedeće razdoblje“, ekstazira premijer, a šuti o činjenici da je RH do sada uplatila Uniji 43 milijarde kuna više no što je iz nje ukupno dobila, sic transit.).
„Hvala premijeru Andreju Plenkoviću što nas je na sat vremena podsjetio da živimo u Švicarskoj i Norveškoj“, ironično je predsjednik SDP-a Peđa Grbin komentirao u tzv. Visokom domu premijerovo izvješće o godišnjim „uspjesima“ njegove/HDZ-ove vlade. „U Hrvatskoj sve raste, sve cvjeta, ali Hrvatska umire“, ustvrdio je i predsjednik Mosta nezavisnih lista Božo Petrov. „Ljudi ne odlaze samo zbog plaća, nego zbog nepravde, ali ipak su najporaznija istraživanja koja pokazuju da što se više ljudi iseli, to više raste razina korupcije. Premijerovo izvješće nije objektivno. Inflacija je 3,3 posto, cijene osnovnih prehrambenih namirnica su porasle 10 posto, energenata 20 posto, neobrađeno je 500.000 hektara poljoprivrednog zemljišta…“ Slušajući Plenkovićevo izvješće, političkoj tajnici SDP-a Mireli Ahmetović se „na trenutak učinilo kako fenomenalno živimo u fenomenalnoj državi“, a navečer je u HTV-ovom „Otvorenom“ pojasnla: „Neozbiljno je od premijera vrlo selektivno prikazivanje podataka. Vlada cijelo vrijeme ističe nešto što ne ovisi o vladi, nego o građanima RH koji uplaćuju u državni proračun. Sve mjere koje je vlada poduzela, a kojima se hvali da je čuvala radna mjesta, nije ona čuvala radna mjesta, nego je rasporedila novac građana gdje je to bilo potrebno, gdje je morala“.
Po Plenković-vladinu viđenju, u Bijednoj Našoj rastu plaće i mirovine, raste životni standard, ljudi se vraćaju iz iseljeništva, zadovoljstvo je u usponu i povjerenje građana u aktualnu vlast neupitnoPremijerova izvještajna samohvala o iznimnom vladinu angažmanu radi tzv. osnaživanja zdravstvenog sustava, recimo, ima tragično drugo lice: nakon nedavne vatrogasne intervencije, država danas veledrogerijama duguje pet milijarda kuna za lijekove i najnužnije medicinske potrepštine i nakon što je prije godinu dana „upucano devet milijarda kuna iz državnog proračuna u zdravstvo“, danas smo opet u riziku od neisporuke lijekova i ozbiljnih poremećaja u funkcioniranju sustava. Vlada je, očito, podbacila u kontroli epidemije, u upravljanju koronakrizom, jer otprilike svakoga drugog žitelja nije uspjela uvjeriti u prijeku potrebu cijepljenja, broj umrlih od zaraze virusom SARS-CoV-2 i agresivnijim sojevima ubrzano se bliži broju od 10.000. Poduzete epidemiološke mjere su nedosljedne i često sasvim nelogične (npr. djeca i mladež ne smiju u školu, a smiju u kafiće i kojekakva okupljališta, gradski šušur, etc.).
Obnova potresom stradalih Zagreba, Banije i okolnih područja mrtvo je slovo na papiru i licemjerna šarena laža na jeziku nesposobnih ministara Darka Horvata i Tome Medveda, a još jedna zima je već stisnula. Tisuće se ljudi – starijih i djece – smrzavaju u kontejnerima ili ruševnim zgradama, ne mogu kući iz iseljeništva… Neutrošen novac za obnovu će se sada uzeti resornomu ministarstvu i preusmjeriti u zdravstvo, što je potez očajnika, ne pametna politika proračunskih prioriteta. U zdravstvu će ta kuna izgubiti svaki smisao i ničemu neće pomoći, a stradalnici će i dalje ostati na cjedilu i slušati Horvatove bajke u koje ni sam ne vjeruje. „Uspješna vlada premijera Plenkovića, najuspješnija od svih prethodnih zajedno“, mantra je koju papagajski moraju naučiti napamet sve HDZ-ove uzdanice što su „preuzele odgovornost“ (sic transit) te ju opetovati glasno, u svakoj javnoj prigodi. Od slova do slova. Ako ne…
„Ako se manipuliralo novcem za obnovu, to je za ostavku ove vlade“, tvrdi predsjednica Kluba saborskih zastupnika Zeleno-lijevog bloka i istaknuta aktivistica platforme Možemo! Sandra Benčić. „Plenkovićeva vlada je vlada kontinuiteta, tu je od 2016. godine. Sastavi ministarstava se mijenjaju, ali njegova vlada traje već godinama. U cijelom tom nizu godina i proračunu između 600 i 700 milijardâ kuna nije napravljena ni reforma zdravstva, ni reforma obrazovanja od oje doslovno nema ništa, a u planu reformi za 2017. godinu je najavljena kurikulna reforma… Nema još ni reforme sustava socijalne skrbi, reforme javne uprave, pravosuđa. Dakle, imamo gotovo šest godina, gotovo 700 milijardâ kuna i ništa ni od jednoga reformskog procesa.“ Ona drži da je Plenkovićev dvostruki, je li, premijerski mandat pretežno neuspješan, da će ostati u lošem pamćenju po promašajima na trima ključnim područjima: sumnjivoj tzv. privatizaciji Todorićeva koncerna Agrokora, krajnje traljavoj obnovi Zagreba i Banije nakon potresa te neuspjelom upravljanju koronakrizom. „Živjeti u zemlji u kojoj gotovo 25 posto stanovništva živi u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti, biti zadovoljan time, nije baš neki podatak kojim se valja hvaliti“, smatra predsjednik Kluba aborskih zastupnika Socijaldemokrati Domagoj Hajduković, također vrlo kritičan prema vladinim „uspjesima“ iz premijerova godišnjeg izvješća tzv. Visokom domu.
Obnova potresom stradalih Zagreba, Banije i okolnih područja mrtvo je slovo na papiru i licemjerna šarena laža na jeziku nesposobnih ministara Darka Horvata i Tome Medveda, a još jedna zima je već stisnula„U tom izvješću kontinuiteta od 2016. Godine trebali bi se vidjeti pomaci prema naprijed, a vide se samo pomaci unatrag“, tvrdi Hajduković, uz otužan podatak da je siromaštvo samo u prošlih godinu dana poraslo 33 posto. „Treba uvesti reda u rad, dostojanstveni rad, dostojanstvenu plaću i propise, gdje se ne provode ni oni koje imamo. Stanje u sustavu rada se danas razlikuje samo u Ć i Č: prije su radnici primali plaću, a danas – plaču. To je razlika. Previše se izlazi susret poslodavcima, a premalo radnicima. Unatoč povećanoj minimalnoj plaći za 350 kuna (na 3750 kuna neto, op. a.) od koje se ne može pristojno živjeti, jer inflacija pojede i to povećanje, mnogi radnici ne dobivaju ni taj minimum.“ Ni tzv. desnica nije zadovoljna Plenkovićevim viđenjem „Švicarske“ u Bijednoj Našoj, pa će saborska zastupnica Domovinskog pokreta Ružica Vukovac izjaviti da je „vlada nekad prije nosila ružičaste naočale i kroz njih gledala svijet oko sebe, a danas živi u paralelnom svijetu na čeli s premijerom Plenkovićem i stranačkim vojnicima koji ga tako zdušno prate“.
Po Plenković-vladinu viđenju, u Bijednoj Našoj rastu plaće i mirovine, raste životni standard, ljudi se vraćaju iz iseljeništva, zadovoljstvo je u usponu i povjerenje građana u aktualnu vlast neupitno. „A sve to nije istina“, tvrdi Vukovac. „Ova se vlada odnarodila i ne razgovara s malim ljudima koji nisu stranački vojnici, koji nisu uhljebi, koji jako teško žive. Krenimo od cijene goriva, krenimo od toga da poljoprivrednici plaćaju kilogram gnojiva skuplje no kilogram šećera, da su poljoprivredne mirovine iznimno male iako su ti ljudi radili cijeli život, a danas ne mogu podmiriti ni osnovne životne obaveze i potrebe. Uvijek je pitanje hoće li platiti režije ili kupiti hranu.“ A živimo u „Švicarskoj“ ili „Norveškoj“!? Ipak tu nešto škripi, iritirajuće, jako neugodno i predugo. Pitanje je za milijun eura: treba li netko ići oftalmologu ili psihijatru, ako vidi čega nema? Oni što dnevno žive Švicarsku i hrvatski rog prodaju općinstvu kao „švicarsku svijeću“ ili pak svekoliko općinstvo što s pravom ne prihvaća „švicarsku svijeću“ kao zadovoljštinu za svoju rogovitu životnu svakodnevicu?
U prošlom je jednogodišnjem razdoblju, tvrdi premijer Plenković, spojen Pelješki most, završen Istarski ipsilon, obavljene sve ključne radnje za pristupanje RH schengenskom prostoru i uvođenje eura, nabavljene su više no dovoljne količine cjepiva protiv zaraze virusom SARS-CoV-2, vladine su mjere u 600 dana epidemije sačuvale radna mjesta, spasile poslodavce, spriječile veliki val otpuštanja radnika, omogućile uspješnu turističku sezonu, zakonskim se izmjenama pospješuje/ubrzava obnova potresom pogođenih Zagreba i Banije, ukinute su vize za putovanja u SAD, odlučeno je o kupnji 12 višenamjenskih borbenih aviona, cijene goriva su na 30 dana stabilizirane u interesu građana i bez veće štete za proizvođače i distributere, povećavaju se minimalne plaće, ali i rodiljne naknade na 7500 kuna, proširuju se pronatalitetne mjere, etc. „Vlada će i dalje imati potporu građana“, ironizirao je premijer Grbinovu tvrdnju o neobjektivnom izvješću o stanju u zemlji, kao da živimo u Švicarskoj ili Norveškoj. „Izvješće je objektivno, a zlonamjerni komentari su stvar viđenja ‘Švicaraca’. Potreban nam je optimizam i to da se kriza u pandemijskim uvjetima iskoristi kao dobra prilika za jačanje povjerenja. Budu li neki stalno rušili povjerenje, stalno će vladati tenzije.“
Tisuće se ljudi – starijih i djece – smrzavaju u kontejnerima ili ruševnim zgradama, ne mogu kući iz iseljeništva… Neutrošen novac za obnovu će se sada uzeti resornomu ministarstvu i preusmjeriti u zdravstvo, što je potez očajnikaPlenkovićevo pozivanje na potporu građana pak zvuči pomalo groteskno, ako se uzmu u obzir rezultati istraživanja (Crobarometar), npr. agencije Promocije plus o preferencijama građana i rejtingu političara i stranaka, odnosno stanju u državi. Rezultati koncem listopada: HDZ-u je potpora birača pala na 30,9 posto, šef mu Plenković je godinama prvi na ljestvici najnepopularnijih političara (sada s potporom 41 posto birača treći među najpopularnijima – Zoranom Milanovićem s 59 posto, među kojima je i većina HDZ-ovih birača, te Tomislavom Tomaševićem s 52-postotnom potporom građana), 59 posto birača ne podupire rad Plenkovićeve vlade, sedam posto ih „ne zna“, a u zemlji „švicarskih“ pesimista 67 posto žitelja drži da „zemlja ide u pogrešnom smjeru“, devet posto ih „ne zna“… Toliko o Plenkovićevu uvjerenju (bez pokrića) kako će njegova „vlada i dalje imati potporu građana“. Dok većina tzv. malih/običnih ljudi ne bude osjetila „švicarsku“ CRO pozitivu na svojoj životnoj svakodnevici, je li, bila koliko-toliko zadovoljna korespondentnošću vladinih razvojnih mantri o RH kao „fenomenalnomu mjestu za život“ s kvalitetom svakodnevice, odnosno sigurna u pouzdano izgledniju budućnost svojih obitelji, HDZ-Plenkovićeve filipike o „Švicarskoj“ u Bijednoj Našoj neće dati ploda.
Ima li čega indikativnijeg od toga da tzv. prvi među jednakima u HDZ-u i premijer Andrej Plenković – poput Vođe u istoimenoj klasičnoj pripovijetci Radoja Domanovića – izvještajno vodi svekoliko općinstvo bespućima CRO zbiljnosti u trenutku kada mu stranka uplaćuje u državni proračun višemilijunsku kaznu po konačnoj presudi Vrhovnog suda RH za pljačku vlastitog naroda? U slučaju Fimi medije. HDZ se nije kadar maniti svoga švicarskog kompleksa ni tada kad bi se – jedina politička opcija među cca 170 registriranih u Bijednoj Našoj s takvom pravomoćnom osudom – morao ispričati javnosti i pokriti ušima po političkoj glavi? Najmanje to.
h-alter
