O Franji Tuđmanu sam više puta pisao, posebno o nametnutom mitu kako je on zaslužan za stvaranje suvremene i suverene hrvatske države. Kome treba mit, eto mu ga.
On je, nesumnjivo, bio povijesna figura o kojoj treba donijeti povijesni sud. Međunarodna zajednica je taj sud donijela kada je ignorirala njegov sprovod. Pred kraj života, a umro je 10. prosinca 1999. god., vodeći čvrstom rukom poslijeratnu Hrvatsku, ne mogavši se nositi s mirnodopskim vremenima, demokracijom i izgradnjom pravne države, doveo je Hrvatsku u međunarodnu izolaciju.
Ironija je da je ovaj aktivni negator ljudskih prava umro upravo na dan kada se obilježava Međunarodni dan ljudskih prava; ironija je, nadalje, da je njegov sprovod bio najmasovniji sprovod na kojem se vidjelo kako nitko bitan tamo nije bio.
Tuđman je bio jugoslavenski general, hrvatski general nije bio nikada. Bio je zagriženi komunist i jugoslavenski političar s brojnim povlasticama (dovoljno je samo navesti da je od tadašnje države, zbog posebnih zasluga u izgradnji komunističkog poretka, pogotovo oružjem, dobio zagrebačku vilu i jedan institut za znanstvena istraživanja, baš kao što je dobio, kada je živio u Beogradu, jedan beogradski sportski klub), potom je postao mlaki sudionik Hrvatskog proljeća (Tito i Krleža su intervenirali da ga zbog tadašnjeg političkog angažmana sudovi kazne, ali ne prestrogo, baš kao da i u zatvoru ima, dakako koliko je to moguće, privilegiran tretman, tek tako da se zna kako je riječ o generalu zaslužnom za stvaranje jugoslavenske države) te, konačno, u trećoj životnoj dobi, postaje i hrvatski političar.
Tuđmanovo hrvatstvo je nastalo iz jugoslavenstva, demokraciju je poimao na komunistički način, dok je hrvatske sportske klubove, sjetimo se samo one epizode s Dinamom, mjerio vlastitom mjerom, a to je bila mjera beogradskog sportskog, a zapravo političkog, komesara. Tuđman je bio i ostao rigidni politički komesar.
Vrijeme i ljude treba razumjeti, tako treba razumjeti Tuđmana i vrijeme u kojemu je on živio. Upravo za to služi povijest, zbog toga je učimo.
Povijest je informacija o prošlim događajima ili, drugačije rečeno, ona je cjeloviti sud o onome što se zbilo. Ta informacija nam je – kao povijesnim bićima, a svi to jesmo jer živimo u posljedicama povijesnih događaja – potrebna kako bismo mogli uspostaviti nepremostivu granicu koja sprječava prodor povijesnih laži, ali i svih bestijalnosti koje iz tih laži proizlaze, u našu sadašnjost. Ako te granice nema, ne živimo u povijesnom svijetu, nego u košmaru.
Upravo su Tuđman i sve konstruirane laži o njegovom životu i njegovim navodnim povijesnim zaslugama za naš svijet i suvremenu hrvatsku državu, kodna imena naše propasti koja nam oduzima budućnost.
Tuđman je polazna točka vječitog povratka u prošlost, i to lažnu prošlost. Mehanizam povratka u tu romantiziranu verziju očaja, namijenjen je za prezrena i na smrt osuđena društva. Takva društva je lako opljačkati, nad njima se, u pravnom smislu, bez nekih velikih posljedica, može iživljavati.
Sve ono što je nekada Tuđman činio, a sada to isto čine njegovi nasljednici u HDZ-u, nije ništa drugo nego političko iživljavanje nad državom. Tu nema govora o ljubavi prema domovini, društvu ili narodu. Svu ljubav koju je mogao dati, dao je u mladosti. Bio je zaljubljen u tadašnju državu i njezin politički i pravni poredak. Poslije se razočarao u tu ljubav i sve što je mogao dati Hrvatskoj, on je i dao – a mogao je dati samo razočarenje, bijes, gnjev i ljutnju.
Pozivanjem na Tuđmana, Hrvatsku se poziva na poniženje u formi lažne ljubavi.
U stalnom ritmu vječitog povratka u neku prošlu točku nije moguće izgraditi ustavnopravni poredak, tu nema ni riječi o nekom institucionalnom životu.
Hrvatska je, zahvaljujući Tuđmanu i njegovoj ostavštini, država bez institucionalnog života.
Pa pogledajmo samo ovu sagu oko izbora ustavnih sudaca. Ustavni sud je pretvoren u Noinu arku kojoj je jedini zadatak spasiti Tuđmanovu ostavštinu, a to je, ponavljam, ostavština jedne nedemokratske, antinacionalne, uzurpatorske volje.
On nije imao niti jednu karakteristiku demokratskog političara, osim puke činjenice da je za predsjednika države izabran na demokratskim izborima. To je jedina poveznica Tuđmana i demokracije.
Aktualna saga o Ustavnom sudu je samo jedna, nipošto jedina, posljedica trajne vezanosti hrvatskog društava za Tuđmana. Nije biran nikakav Ustavni sud, tu se vodila borba čiji je Ustavni sud. Riječ je dakle o tipičnoj parnici u kojoj se utvrđuje pravo vlasništva.
U normalnim državama, a to su države koje se ne vraćaju neprestano u lažnu prošlost kako bi demonstrirale lojalnost romantiziranoj verziji političkog predatora, Ustav odgovara, da povučem paralelu s religijskim područjem, svetom spisu u kojem se nalazi istina o izvoru i konačnom smislu države.
Ono što država, u pravnom, političkom, povijesnom i vrijednosnom smislu jest, zapisano je u Ustavu. Mi smo Ustav pretvorili u kućni red kojim se HDZ-u osigurava mir.
Nije čudo da smo izloženi populacijskom slomu. Nakon osamostaljivanja smo se suočili s masovnim iseljavanjem stanovništva koje, bilo svjesno toga ili ne, odbija živjeti u ovoj poludržavi, trajno razapetoj između, s jedne strane, političkih predatora nošenih Tuđmanovim refleksom negacije države i demokracije te, s druge strane, građanske, još uvijek preživjele nade da ćemo jednom dotaknuti dno, osvijestiti se i početi izgrađivati, onako kako se to u suvremenom svijetu jedino i može, iz građanskih kreativnih snaga, državu po mjeri građana. Takvu državu se ne napušta, takvu državu se traži kako bi se u njoj živjelo.
Ovogodišnje obilježavanje Tuđmanove smrti podsjetilo me na njegovu sahranu – baš kao što je njegovu smrt ignorirala međunarodna politička zajednica, tako su i godišnjicu njegove smrti ignorirali političari koji se na njega pozivaju. Razumijem zašto je tome tako – Tuđmana se idealiziralo, a za nešto idealno nema mjesta u povijesnom svijetu.
Ne postoji mjesto u ovom svijetu koje može primiti nešto idealno. Stvarnog Tuđmana se nismo mogli riješiti, on je trovao i uništavao državu, a sva je prilika da ćemo ga se riješiti tako da ga idealiziramo.
Riječ je o ironiji – za idealnog Tuđmana nema mjesta u Hrvatskoj koju je povijesni Tuđman uništavao. Ovo su razlozi zbog kojih blagonaklono promatram idealizaciju Tuđmanovog lika – tako ćemo ga se riješiti.
